USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda, te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući povodom ustavne tužbe S. i D. D. iz Z., Š. 39, radi zaštite ustavnih prava, na sjednici održanoj dana 17. prosinca 1997. godine, donio je slijedeću.

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka će se objaviti u "Narodnim novinama".

Podnositelj S. i D. D. iz Z. obratili su se ovom Sudu pravodobnom i dopuštenom ustavnom tužbom radi zaštite ustavnog prava na nasljeđivanje iz članka 48. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske.

Podnositelji tvrde da im je navedeno ustavno pravo povrijeđeno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev 1860/1994 od 16. studenoga 1994. Ovom je presudom prihvaćena revizija tužitelja u parničnom postupku te preinačene presude prvog i drugog stupnja (presuda Općinskog suda u /. broj: P-55/92 od 16. prosinca 1992. i Okružnog suda u Z., broj: Gž-8976/93 od 14. prosinca 1993.) na način da se usmena oporuka ostaviteljice, po kojoj bi podnositelji ustavne tužbe imali postati njezini nasljednici, proglašava pravno nevaljanom.

Ovakvu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske podnositelji smatraju nezakonitom jer da se na temelju činjenica utvrđenih u postupku nije mogao izvesti zaključak da okolnosti prigodom izjavljivanja usmene oporuke nisu bile izuzetne te smatraju nedopustivim nepoštivanje prave volje ostaviteljice. Stoga, predlažu usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporavane odluke.

Ustavna tužba nije osnovana.

U tijeku postupka pred ovim Sudom, pribavljen je spis predmeta od Općinskog suda u Z. te je analizom spisa, osporavane, odluke, nižestupanjskih odluka, navoda i razloga tužbe, utvrđeno slijedeće:

Nižestupanjskim presudama odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje nevaljanosti usmene oporuke jer su ovi sudovi zauzeli stajalište (unatoč činjeničnom utvrđenju da je ostaviteljica u momentu izjavljivanja oporuke, iako teško bolesna, bila pokretna i kontaktibilna, imala na raspolaganju dva kvalificirana svjedoka te da se radi o pismenoj osobi) da je u konkretnoj situaciji ispunjen uvjet pravovaljanosti usmene oporuke prema članku 78. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", br. 52/71 i 47/78, nastavno: ZON), odnosno postojanje izuzetnih prilika.

Revizijska se, pak, presuda temelji na suprotnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje proizlazi i iz pravne teorije kao i iz pravne prakse, odnosno da čak i vrlo teška bolest ne mora uvijek predstavljati izuzetne prilike u smislu navedene odredbe ZON-a. Stav je, naime, da pojam izuzetnih prilika valja tumačiti vrlo restriktivno jer bi, u suprotnom, karakter i zaštitna svrha oporuke, kao strogo formalnog pravnog posla, izgubili smisao i postali suprotni načelu pravne sigurnosti. Konkretno, taj sud smatra da, obzirom na činjenično stanje kakvo je utvrđeno, nema temelja zaključku da u konkretnom slučaju objektivne i subjektivne okolnosti ukazuju na postojanje izuzetnih prilika te da, stoga, nije ispunjen uvjet valjanosti usmene oporuke prema odredbi članka 78. ZON-a, Valja napomenuti i to da taj sud nije, pri donošenju osporavane odluke, imao u vidu volju ostaviteljice, što je posve u skladu sa zakonskom odredbom koja tu volju ne poznaje kao kriterij za prosudbu valjanosti oporuke pa je, u konkretnom slučaju, volja ostaviteljice, iako nesporna, za samu odluku irelevantna.

Slijedom navedenog, ovaj Sud je utvrdio da je osporavanom odlukom dosljedno primijenjena odredba spomenutog članka 78. ZON-a te da je, stoga, odluka zakonita. Prema tome, utvrđeno je da nije došlo do povrede ustavnog prava na nasljeđivanje, na koju povredu ukazuju podnositelji.

Obzirom na sve izneseno, a na temelju odredaba članaka 59. i 61. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 29/94), donesena je odluka kao u izreci.

Odluka o objavi temelji se na odredbi članka 20. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 13/91).

Broj: U-III-591/1995
Zagreb, 17. prosinca 1997.