USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući o ustavnoj tužbi M. V. iz M., zastupanoj po punomoćnici A. L. odvjetnici iz D. M., na sjednici održanoj dana 25. studenoga 1998. godine, donio je slijedeću

ODLUKU

1. Usvaja se ustavna tužba te se ukida:

- presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-1010/1994-2 od 31. siječnja 1996. godine;

2. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

3. Ova odluka će se objaviti u "Narodnim novinama".

M. V. iz M. podnijela je pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu povodom presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-1010/1994-2 od 31. siječnja 1996. godine.

Smatra da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom u povodu koje je podnesena ustavna tužba, rješavao kao prethodno pitanje nešto što je već pravomoćno presuđeno. Revizijski sud je, po mišljenju podnositeljice, preispitivao činjenično stanje koje su utvrdili nižestupanjski sudovi te je ne prihvativši pravne stavove sudova nižeg stupnja, pretvorio činjenični problem u pravni i na taj način prekoračio revizijska ovlaštenja. Smatra da je time Vrhovni sud odstupio od dužnosti suđenja po zakonu, te je tako narušeno načelo vladavine prava. Mišljenja je da je takvim postupanjem došlo do povrede ustavnih prava iz članaka 3., 14., 19., 34., 48. i 115. Ustava Republike Hrvatske. Predlaže usvajanje ustavne tužbe i donošenje privremene mjere o zabrani brisanja prava vlasništva.

Iz spisa Općinskog suda u D. M., broj: P-32/93, proizlazi da je rješenjem Osnovne škole "M. G." u M., broj: 462/80 od 1. studenoga 1980. godine podnositeljici kao djelatnici te škole, dodijeljen na korištenje stan.

Osnovna škola "M. G." donijela je 11. svibnja 1982. godine, Pravilnik o zadovoljavanju stambenih potreba radnika, a 16. rujna 1982. godine, doneseno je novo rješenje o pravu korištenja školskog stana, broj: 641/82 kojim je podnositeljici ponovno dodijeljen stan.

Prema članku 59. Pravilnika o zadovoljavanju stambenih potreba radnika od 11. svibnja 1982. godine, odnosno članku 113. Pravilnika o davanju stanova na korištenje i odobravanju stambenih kredita koji je O. Š. "M. G." donijela 9. svibnja 1986. godine, stan koji je dodijeljen na korištenje podnositeljici, određen je kao stan za službene potrebe. Međutim, s podnositeljicom nikada nije zaključen ugovor o pravima i obvezama u smislu odredbe članka 6. stavka 3., odnosno članka 8. stavka 3. tada važećeg Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 52/74, 51/85, 42/86, 22/92 - nastavno: ZSO).

Podnositeljičin zahtjev za kupnju stana odbijen je uz obrazloženje da se radi o stanu za službene potrebe na kojemu se nije moglo steći stanarsko pravo, pa ne može biti predmet prodaje u smislu članka 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", broj 27/91, 33/92, 43/92, 69/92).

Presudom Općinskog suda u D. M., broj: P-32/93 od 27. rujna 1993. godine, usvojen je podnositeljičin tužbeni zahtjev te je naloženo tuženiku (Osnovnoj školi "M. G." u M.) da s podnositeljicom sklopi ugovor o kupoprodaji stana.

Presudom, broj: Gž-2052/93 od 18. studenoga 1993. godine, Okružni sud u O., potvrdio je prvostupanjsku presudu.

Na temelju pravomoćne i izvršne presude podnositeljica je ishodila uknjižbu prava vlasništva na stanu te je stan u cijelosti isplatila.

Tom postupku prethodio je parnični postupak u kojem je podnositeljica ustavne tužbe uspjela s tužbenim zahtjevom za poništenje odluka o prestanku prava korištenja predmetnog stana, te su presudom Općinskog suda u D. M., broj: P-33/93 od 24. ožujka 1993. godine, a koja je potvrđena presudom Okružnog suda u O., broj: Gž-1065/93 od 10. lipnja 1993. godine, poništene odluke Osnovne škole "M. G." M., broj: 469/92 od 21. prosinca 1992. i broj: 42/93 od 2. veljače 1993. godine, po kojima bi podnositeljici prestalo pravo korištenja predmetnog stana jer joj je prestao radni odnos. U tim presudama sudovi su zauzeli stajalište da predmetni stan nije stan za službene potrebe.

U parnici koja je prethodila ustavnoj tužbi, pojavilo se prethodno pitanje da li je stan koji je podnositeljici dan na korištenje, stan za službene potrebe na kojem se ne može steći stanarsko pravo te stoga ne može biti predmet prodaje u smislu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

Općinski sud je zauzeo stajalište, a to je potvrdio i drugostupanjski sud, da u konkretnom slučaju nije riječ o stanu za službene potrebe jer nisu bile ispunjene pretpostavke koje je propisivao tada važeći ZSO.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je smatrajući da je stan koji je predmet spora, stan za službene potrebe i uslijed takvog stajališta preinačio nižestupanjske presude te odbio tužbeni zahtjev.

Ustavna tužba je osnovana.

Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, određeni su uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

Prema članku 8. ZSO koji je važio u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, stanarsko pravo se nije moglo steći na stanovima za službene potrebe a takvim se smatraju stanovi čije je korištenje vezano za obavljanje službene dužnosti ili funkcije i koji su kao takvi utvrđeni samoupravnim općim aktom odnosno općim aktom davatelja stana na korištenje.

Prava i obveze korisnika stanova utvrđuju se ugovorom zaključenim između davatelja stana i korisnika.

Utvrdivši da stranke nisu zaključile ugovor o pravima i obvezama u pogledu korištenja spornog stana kao stana za službene potrebe, a što su bile dužne prema odredbi članka 6. stavka 3. ZSO ("Narodne novine", broj 52/74) koji je bio na snazi u vrijeme dodjeljivanja stana podnositeljici, odnosno članka 8. stavka 3. ZSO koji je važio u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, prvostupanjski sud je zaključio da se ne radi o stanu za službene potrebe i usvojio tužbeni zahtjev.

Vrhovni sud je došao do suprotnog zaključka obrazlažući svoje stajalište tvrdnjom da je podnositeljici stan dodijeljen na korištenje kao školski stan i da je kao takav utvrđen općim aktom tužene.

U odnosu na ovakvo obrazloženje presude Vrhovnog suda, valja reći da se iz činjenica na koje se poziva u ovoj presudi, ne može zaključiti da se radi o stanu za službene potrebe jer je podnositeljica uselila u stan prije nego što je taj stan Pravilnikom Osnovne škole određen kao stan za službene potrebe. Osim toga, prema odredbama tada važećeg ZSO stranke su dužne zaključiti ugovor o pravima i obvezama u pogledu korištenja spornog stana kao stana za službene potrebe, a koji u konkretnom slučaju nije zaključen.

Polazeći od odredaba tada važećeg ZSO kojima su propisane pretpostavke koje moraju biti ispunjene da bi se određeni stan mogao smatrati stanom za službene potrebe, valja zaključiti da u konkretnom slučaju nije riječ o stanu za službene potrebe.

Slijedom iznijetog, Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio da je, odstupivši od dužnosti suđenja po zakonu, svojom presudom u povodu koje je podnesena ustavna tužba, Vrhovni sud Republike Hrvatske povrijedio ustavno načelo iz članka 115. stavka 3. Ustava prema kojem sudovi sude na temelju Ustava i zakona a čime je povrijeđena vladavina prava kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske (članak 3. Ustava).

Budući da je podnositeljica upisom u zemljišne knjige stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu, presudom Vrhovnog suda, broj: Rev-1010/94-2 od 31. siječnja 1996. godine u povodu koje je podnesena ustavna tužba, povrijeđeno joj je i ustavno pravo vlasništva iz članka 48. Ustava jer je na temelju prasude Vrhovnog suda izvršena uknjižba brisanja prava vlasništva podnositeljice u zemljišnim knjigama.

O prijedlogu za donošenje privremene mjere Sud nije odlučivao, jer je donio odluku o glavnoj stvari.

Ova se odluka temelji na odredbi članka 30. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91), te na odredbama članaka 59. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94).

Odluka o objavi temelji se na odredbi članka 20. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-431/1996
Zagreb, 25. studenoga 1998.