USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući povodom ustavne tužbe "I" d.d. iz Z., S. c. 66, na sjednici održanoj dana 25. studenoga 1998., donio je sljedeću

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

"I" d.d. iz Z., S. c. 66, podnijela je ustavnu tužbu u svezi s presudom Županijskog suda u G. Z. broj: Gž-3222/96 od 28. listopada 1997. godine.

Navodi u tužbi da im je označenom presudom Županijskog suda u G. Z. povrijeđeno ustavno pravo iz članka 19. stavka 1. (pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu).

Uz navedeno ustavno pravo da im je povrijeđeno i pravo iz članka 105. stavak 3. Ustava, koja odredba govori o tome tko odlučuje o odgovornosti predsjednika Republike.

Iz općih navoda ustavne tužbe proizlazi da je podnositelj, zapravo, imao u vidu odredbu članka 115. stavak 3. Ustava RH (sudovi sude na temelju Ustava i zakona).

Podnositelj, naime smatra, da su mu označena ustavna prava povrijeđena zbog pogrešne primjene materijalnog prava i to, tada važećeg Zakona o visini stope zateznih kamata, ("Službeni list SFRJ", broj 57/89 - preuzet Zakonom o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti financija "Narodne novine", broj 53/91), a u svezi s člankom 32. stavak 4. tada važećeg Zakona o trgovini ("Narodne novine", broj 53/91, 77/92 - dalje: ZOT).

Navodi dalje, da prema toj odredbi ZOT-a, kupcu pripada pravo na zatezne kamate u skladu s posebnim zakonom (u slučaju prekoračenja roka utvrđenog ugovorom), a kako takvog posebnog zakona nema, da sudovi u tom slučaju primjenjuju Zakon o visini stope zateznih kamata, a na osnovi toga zakona, tada važeću Uredbu o visini stope zateznih kamata ("Narodne novine", broj 19/95).

Smatra da za to nema zakonskog osnova jer da Zakon o visini stope zakonskih zateznih kamata nije poseban zakon u smislu naprijed navedene odredbe ZOT-a, te da takvim načinom, obračuna kamata zbog zakašnjenja, dolazi do narušavanja načela jednake vrijednosti davanja.

Ustavnu tužbu podnosi u svezi označene presude Županijskog suda u G. Z., protiv koje da nije bilo mjesta podnošenju revizije zbog granične vrijednosti predmeta spora (2.288,72 kn), pa istu smatraju iscrpljenim pravnim putem za podizanje ustavne tužbe.

Ustavna tužba je pravodobna, dopuštena i potpuna.

Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog suda u Z. broj: P-5848/1994.

Iz stanja spisa predmeta razvidno je da su podnositelj kao prodavatelj i I. B. iz Z., J. 119 kao kupac, dana 29. travnja 1991. godine zaključili kupoprodajni ugovor kojim je podnositelj prodao istome stan u objektu 7, P. ulica u Z., površine 53,01 m˛. Predmetni stan podnositelj je trebao predati kupcu 31. listopada 1991. godine, ali mu ga je predao tek 15. srpnja 1992., dakle po proteku osam i pol mjeseci izvan ugovorenog roka.

Za taj period kupac od podnositelja potražuje kamatu na unaprijed uplaćena sredstva za kupnju stana u iznosu od 2.288,72 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

Presudom Općinskog suda u Z. broj: LVII P-5848/94 od 9. veljače 1995. godine udovoljeno je tužbenom zahtjevu tužitelja-
-kupca stana te je podnositelj dužan istome isplatiti 2.288,72 kn sa zateznom kamatom u visini prema članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate.

Osporenom presudom Županijskog suda u Z. preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu o visini stope zatezne kamate na način što je podnositelj dužan kupcu platiti zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od 2.228,72 kn po stopi određenoj člankom 1. Zakona o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 53/91).

Ovo uz obrazloženje jer da je u razdoblju od 18. veljače 1993. godine do 21. listopada 1993. godine bio na snazi Zakon o visini stope zatezne kamate, pa je za navedeno razdoblje valjalo primijeniti taj propis.

Ustavna tužba nije osnovana.

Prema odredbama članka 28. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91), u postupku pred Ustavnim sudom, a u povodu ustavne tužbe, predmetom razmatranja i raspravljanja jesu povrede Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina, počinjene odlukama sudbene, upravne vlasti ili drugih tijela koja imaju javne ovlasti.

Ustavni sud ispituje da li su eventualnom pogrešnom primjenom zakona povrijeđena ustavna prava ili slobode na koje ustavna tužba ukazuje.

Analizom razloga ustavne tužbe i osporene odluke Županijskog suda u G. Z., Ustavni sud je utvrdio da su i prvostupanjski i drugostupanjski sud donijeli odluke u okviru svoje nadležnosti primjenjujući odredbe tada važećeg materijalnog prava, te postupajući u skladu s odredbama važećeg procesnog prava - Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92).

Slijedom navedenog, Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio kako podnositelju ustavne tužbe nisu povrijeđena ustavna prava na koja isti ukazuje.

Iz navedenih razloga, a temeljem članka 59. u svezi s člankom 61. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94), odlučeno je kao u izreci.

Odluka o objavi iz točke II. izreke, temelji se na odredbi članka 20. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-1320/1997.
Zagreb, 25. studenoga 1998.