USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući o ustavnoj tužbi B. B., zatupanog po D. K., odvjetniku iz O., na sjednici održanoj dana 2. prosinca 1998. godine, donio je ovu

ODLUKU

1. Ustavna tužba se usvaja, te se ukidaju:

- rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Kž-541/1998-3 od 20. studenoga 1998. godine i

- rješenje Županijskog suda u P., broj: K-26/96, Kv-448/98 od 26. listopada 1998. godine.

2. Ova odluka objavit će se u "Narodnm novinama".

B. B. iz P. podnio je pravodobnu ustavnu tužbu povodom rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Kž-412/97-3 od 8. listopada 1997. godine, kojim je odbijena njegova žalba podnijeta protiv rješenja Županijskog suda u P., broj: Kv-243/97 od 23. rujna 1997. godine. Navedenim rješenjem Županijski sud je po službenoj dužnosti utvrdio da u odnosu na optuženika (podnositelja ustavne tužbe) i dalje postoji zakonski razlog za pritvor naveden u članku 182. stavku 2. točki 3. Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine", broj 34/93, 38/93 i 28/96, nastavno: ZKP), te je pritvor produljen.

Podnositelj smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena ustavna prava iz članaka 25. i 28. Ustava Republike Hrvatske.

Smatra kako se temeljem prejudicirane krivnje podnositelja opravdava određivanje i trajanje pritvora, jer se rješenjima o produljenju pritvora ne obrazlažu razlozi koji bi ukazivali na postojanje opasnosti od ponavljanja kaznenog djela, već se obrazlažu one činjenice koje će biti predmetom razmatranja vijeća suda prvog stupnja nakon provedene glavne rasprave.

Nadalje, podnositelj smatra kako trajanje pritvora u njegovom slučaju predstavlja u suštini izdržavanje kazne, iako mu krivnja još nije dokazana. Stoga smatra da je u nepovoljnijem položaju od osoba koje se nalaze na izdržavanju kazne budući se tim osobama nakon godinu dana izdržane kazne priznaje čak i pravo na godišnji odmor.

Iz pribavljenog spisa predmeta razvidno je kako je protiv podnositelja podnijeta kaznena prijava zbog kaznenog djela zloupotrebe položaja i ovlaštenja iz članka 215. stavaka 1., 3. i 5. KZRH i kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 206. stavak 1. KZRH. Rješenjem istražnog suca određen mu je pritvor na osnovi članka 182. stavka 2. točke 2. ZKP (prema kojoj se pritvor može odrediti ako postoji osnovana bojazan da će osumnjičenik uništiti tragove krivičnog djela ili ako osobite okolnosti pokazuju da će ometati istrazi utjecanjem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače).

Rješenjima izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u P., Kv-103/96 od 13. lipnja 1996., Kv-134/96 od 12. srpnja 1996. godine te rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Kr-320/96 od 7. kolovoza 1996. godine, produljivan je pritvor protiv podnositelja, a temeljem iste zakonske osnove.

Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Kr-341/96 od 12. rujna 1996. godine također je podnositelju produljen pritvor, ali temeljem zakonske osnove iz članka 182. stavka 2. točke 2. i 3. ZKP (prema točki 3. citiranog članka pritvor se može odrediti ako osobite okolnosti opravdavaju bojazan da će osumnjičenik ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti).

Optužnicom broj: Kt-34/96 od 12. studenoga 1996. godine podnositelju se stavlja na teret da je u vremenskom periodu od 15. travnja 1994. do 18. svibnja 1995. godine u svojstvu šefa poslovnice skladišta MI PIK "V." naložio djelatnicama skladišta da sačine više lažnih računa iz kojih proizlazi da je poduzeće "S." po važećim cijenama kupilo određenu količinu proizvoda PIK-a "V.", da bi nakon toga sačinili lažne račune po kojima PIK "V." kupuje određenu količinu tih proizvoda od poduzeća "S." po znatno uvećanim cijenama. Nadalje, da je u dogovoru s ostalim okrivljenicima isporučio Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, VP P. robu koja se nalazila na skladištu PIK-a "V." i koja je bila PIK-ov proizvod, ali po cijenama iz lažnih računa lažnog dobavljača "S.". Osim toga, stavlja mu se na teret da je u svojstvu šefa poslovnice Skladište MI PIK "V". ovjeravao svojim potpisom za tri osobe račune Studentskog centra R., znajući da te osobe nisu obavljale nikakve poslove u Skladištu P., te je novac koji je PIK "V." preko Studentskog centra plaćao tim osobama zadržao za sebe.

Nakon podignute optužnice, rješenjem vijeća Županijskog suda u P., Kv-208/96 od 13. studenoga 1996. godine produljen je pritvor protiv podnositelja temeljem zakonske osnove iz točke 3. stavka 2. članka 182. ZKP.

Daljnjim pravomoćnim rješenjima vijeća Županijskog suda u P. (Kv-24/97 od 29. siječnja 1997., Kv-91/97 od 17. travnja 1997., Kv-243/97 od 23. rujna 1997., Kv-334/97 od 8. prosinca 1997., Kv-59/98 od 4. ožujka 1998., Kv-166/98 od 15. svibnja 1998., Kv-295/98 od 31. srpnja 1998., te rješenjem Kv-448/98 od 26. listopada 1998. godine koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-541/98 od 20. studenoga 1998. godine) produljivan je pritvor protiv podnositelja temeljem istog zakonskog razloga iz točke 3. stavka 2. članka 182. ZKP. Ta rješenja su donijeta po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 189. stavak 2. ZKP (u fazi postupka nakon predaje optužnice sudu do završetka glavne rasprave vijeće je dužno nakon proteka dva mjeseca od pravomoćnosti posljednjeg rješenja o pritvoru, i bez prijedloga stranaka, ispitati postoje li još razlozi za pritvor i donijeti rješenje o produljenju ili ukidanju pritvora).

Ustavna tužba podnesena je povodom rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-412/97 od 8. listopada 1997. godine kojim je potvrđeno rješenje Županijskog suda u P. broj: Kv-243/97 od 23. rujna 1997. godine. Ustavni sud je ipak odlučivao i o zadnjem rješenju o pritvoru Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Kž-541/98 od 20. studenoga 1998. godine, kojim je potvrđeno rješenje Županijskog suda u P., broj: Kv-448/98 od 26. listopada 1998. godine, jer se radi o odlukama koje su identičnog sadržaja, donesene na temelju iste činjenične i pravne osnove i u istom kaznenom postupku, a temeljem članka 60. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske po kojoj Sud može ukinuti ne samo osporeni nego i drugi akt donesen u istom predmetu.

Donoseći navedena rješenja o produljenju pritvora sudovi smatraju kako i dalje postoji opasnost od ponavljanja sličnih kaznenih djela, doduše ne u istom poduzeću budući je podnositelju prestao radni odnos, niti u istom svojstvu rukovoditelja određenog procesa. Kao okolnosti koje opravdavaju tu bojazan u svim rješenjima o produljenju pritvora koja se temelje na točki 3. stavka 2. članka 182. ZKP, navode se kriminalna djelatnost koja je trajala preko godine dana, mnogobrojne kriminalne radnje izvršenja, te pribavljena znatna imovinska korist.

Potrebno je navesti kako su dana 1. siječnja 1998. godine stupili na snagu novi Kazneni zakon i Zakon o kaznenom postupku ("Narodne novine" 110/97). Budući je novi kazneni zakon po zaprijećenim kaznama blaži za optuženike, podneskom Županijskog državnog odvjetništva u P. od 5. ožujka 1998. godine izmijenjeni su pravni opisi i kvalifikacije kaznenih djela iz optužnice, tako se podnositelju sada stavlja na teret kazneno djelo protiv službene dužnosti zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavaka 1., 3. i 4. KZ u stjecaju s kaznenim djelom iz članka 311. stavka 1. KZ.

Prema odredbi članka 501. stavka 1. novog Zakona o kaznenom postupku kazneni postupak koji je pokrenut prije stupanja na snagu ovog Zakona nastavit će se pod odredbama Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine", broj 34/93, 38/93 i 28/96), osim ako odredbama ove glave nije što posebno propisano.

Stavkom 5. članka 502. novog ZKP propisano je da se odredbe članka 109. ovoga Zakona o rokovima trajanja pritvora primjenjuju u predmetima započetim nakon stupanja na snagu ovog Zakona. Stoga se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine", broj 34/93, 38/93 i 28/96).

Iz spisa predmeta također je razvidno kako je podnositelju prestao radni odnos u poduzeću PIK "V". odlukom o otkazu ugovora o radu od 25. srpnja 1996. godine, a njegov zahtjev za ostvarenje prava iz radnog odnosa je odbijen.

Ustavna tužba je osnovana.

Suprotno dosadašnjem stajalištu Ustavni sud Republike Hrvatske smatra kako je, radi učinkovite zaštite ustavnog prava na slobodu, ljudsko dostojanstvo i prava uhićenika, ustavna tužba dopuštena.

Svrha kaznenog postupka je da nitko nedužan ne bude osuđen, a da se počinitelju kaznenog djela izrekne kazna ili druga mjera uz uvjete koje predviđa zakon i na temelju zakonito provedenog postupka pred nadležnim sudom (članak 1. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku).

Da bi se osigurala nazočnost okrivljenika (i uspješno vođenje krivičnog postupka - prema dosadašnjem ZKP) prema okrivljeniku se mogu poduzeti određene mjere. Pritom treba navesti kako novi ZKP predviđa više blažih mjera kojima se može supstituirati pritvor nego što je bilo propisano dosadašnjim ZKP.

Pri odlučivanju o mjerama osiguranja nazočnosti okrivljenika sud mora paziti da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom. Sud će po službenoj dužnosti ukinuti te mjere ili ih zamijeniti blažim mjerama ako su prestali zakonski uvjeti za njihovu primjenu, ili ako su nastupili uvjeti da se ista svrha može postići blažom mjerom (članak 87. novog ZKP, a slično i članak 173. dosadašnjeg ZKP).

Pritvor je svakako najteža mejra koja se poduzima u svrhu nazočnosti okrivljenika, a primjenjuje se samo onda ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom (članak 101. novog ZKP).

O eventualnoj povredi ustavnih prava određivanjem ili produljenjem pritvora treba se odlučivati onda kada su ta prava povrijeđena. Ako bi se zaštita tog prava odgodila do završetka kaznenog postupka, onda ta zaštita, budući da je ispitivanje postojanja zakonskih uvjeta i razloga za određivanje ili produljenje pritvora odvojeno od ispitivanja činjenica i okolnosti na osnovu kojih će se donijeti meritorna odluka i ne može imati utjecaja na odluku suda o glavnoj stvari, ne bi imala nikakav učinak.

Odredba članka 182. stavka 2. točke 3. ZKP temeljem koje je u konkretnom predmetu produljivan pritvor, ima preventivni karakter. Primjena ove pritvorske osnove ovisi o ispunjenom općem uvjetu (postojanje osnovane sumnje) te o postojanju osobitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će okrivljenik ponoviti ili dovršiti krivično djelo, odnosno učiniti krivično djelo kojim prijeti. Niti dosadašnji a niti novi ZKP ne određuje sadržaj osnovane sumnje i osobitih okolnosti.

Bojazan da će okrivljenik ponoviti kazneno djelo znači da bi mogao izvršiti kazneno djelo istovjetno ili slično s kaznenim djelom za koje se kazneno goni, a ne bilo koje drugo kazneno djelo.

Kazneno djelo koje se podnositelju stavlja na teret svrstano je u glavu XXV. Kaznenog zakona čiji je naslov Kaznena djela protiv službene dužnosti. Navedena djela može počiniti samo službena ili odgovorna osoba, dakle zaposlena osoba, pri čemu nije potrebno da ima neku rukovodeću ulogu u poduzeću, već je dovoljno da u okviru poslova koji su mu povjereni ima određenu samostalnost u poslovanju.

Podnositelj je po zanimanju službenik sa završenom srednjom upravnom školom. Odlukom o otkazu ugovora o radu prestao mu je radni odnos. Budući se protiv podnositelja vodi kazneni postupak, samim time smanjena mu je mogućnost zaposlenja u određenim službama (naprimjer članak 15. Zakona o državnim službenicima i namještenicima), a time ujedno i mogućnost ponavljanja kaznenog djela.

Mogućnost ponavljanja kaznenog djela, a kao jedna od zakonom propisanih osnova za određivanje i produljenje pritvora, mora biti konkretna i takva da se razborito može predvidjeti i očekivati.

Apstraktna mogućnost i očekivanje da bi se optuženik mogao ponovno zaposliti te time doći u situaciju ponoviti kazneno djelo nije i ne može biti dovoljan razlog ni za određivanje a niti za produljenje pritvora, a posebice nakon proteka toliko vremena.

Ovo tim više što bi, a radi zaštite ustavnih prava, u slučajevima produljenja pritvora kroz duže vrijeme, a kroz koje vrijeme štetne posljedice bivaju veće, razlozi za produljenje pritvora moraju biti kvalitativno jači.

Iz pribavljenog spisa predmeta razvidno je kako se u svim rješenjima o produljenju pritvora ponavljaju razlozi kojima se opravdava produljenje pritvora protiv podnositelja, međutim, u tim rješenjima nema nikakvih obrazloženih osnova za tvrdnju da će podnositelj ponoviti kazneno djelo osim općenite tvrdnje koja se između ostalog sastoji u reproduciranju optužnog akta.

Pribavljena velika imovinska korist čini obilježje kaznenog djela koje se podnositelju stavlja na teret, a koje je kvalificirano upravo zbog visine. Visina pribavljene imovinske koristi utvrdit će se tek po dovršetku knjigovodstveno-financijskog vještačenja što sudovi i navode u nekim rješenjima o produljenju pritvora, međutim, unatoč mogućnosti da ta visina bude manja od one koja se stavlja na teret optužnicom, smatraju kako je visina imovinske koristi jedan od razloga za produljenje pritvora. Visinu imovinske koristi, kao i brojnost radnji izvršenja i trajanje kriminalnog ponašanja podnositelja tek treba utvrditi u tijeku kaznenog postupka, pa pozivanjem samo na te okolnosti u konkretnom slučaju ne mogu biti zakoniti razlog za produljenje pritvora, a s obzirom i na kaznena djela koja se podnositelju stavljaju na teret.

Stoga, pravni argumenti kojima se opravdava produljenje pritvora u konkretnom slučaju nisu razlozi za primjenu točke 3. stavka 2. članka 182. ZKP, pa je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjen zakon.

Slijedom navedenog, Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio kako su sudovi, donošenjem rješenja o produljenju pritvora koja nisu osnovana na zakonu, povrijedili ustavna načela iz članka 3., prema kojem su najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, između ostalih sloboda i vladavina prava, članka 5. kojim je propisano da je svatko dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske te članka 115. stavak 3. Ustava, prema kojem sudovi sude na temelju Ustava i zakona. Istodobno su podnositelju povrijeđena ustavna prava iz članka 22. Ustava, kojim je propisano da su čovjekova sloboda i osobnost nepovredivi. Stavak 2. citiranog članka propisuje da se nikomu ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.

Budući je Ustavni sud utvrdio povredu gore navedenih ustavnih načela i ustavnih prava, na temelju članka 59. stavka 1. i članka 60. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94), odlučio je kao u izreci.

Uslijed odluke pod točkom I. izreke pritvor određen temeljem ukinutih rješenja prestaje od dana donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske.

Odluka iz stavka 2. izreke temelji se na odredbi članka 20. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91).

Broj: U-III-1162/1997
Zagreb, 2. prosinca 1998.