USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Nikola Filipović, dr. Velimir Belajec, Ante Jelavić-Mitrović, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući u predmetu ustavne tužbe "Feral-Tribune-a" d.o.o. iz Splita i Viktora Ivančića iz Splita, Šetalište Bačvice 10, zastupanih po Vesni Alaburić, odvjetnici iz Zagreba, radi zaštite ustavnih prava, na sjednici održanoj dana 9. listopada 1998. godine, donio je slijedeću

ODLUKU

I. Usvaja se ustavna tužba, te se ukidaju:

- rješenje Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske broj: G-369/98 od 23. veljače 1998. godine

- rješenje Prekršajnog suda u Splitu broj: 7-3-1/98 od 29. siječnja 1998. godine.

II. Predmet se vraća Prekršajnom sudu u Splitu radi ponovnog suđenja.

III. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

Podnositelji su podnijeli ovom Sudu pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu kojom osporavaju rješenje Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske broj: G-369/98 od 23. veljače 1998. godine, kojim je odbijena žalba i potvrđeno rješenje o prekršaju Prekršajnog suda u Splitu broj: 7-3-1/98 od 29. siječnja 1998. godine. Prvostupanjskim su rješenjem podnositelji ustavne tužbe, u svojstvu nakladnika odnosno odgovorne osobe u nakladniku, oglašeni krivima i novčano kažnjeni temeljem odredbe čl. 42. stavka 1. točke 3. i stavka 2. istog članka Zakona o javnom priopćavanju ("Narodne novine", broj 83/96, nastavno: ZJP), zbog toga što su povrijedili propis čl. 17. stavka 1. istog Zakona i to tako što su "…dana 10. ožujka 1997. godine u Splitu, na naslovnici tiskovine "Feral Tribune" broj broj: 599, objavili sliku kojoj u nadnaslovu stoji: "Tomislav Merčep ekskluzivno za Feral", a nakon toga u naslovu: "Zašto sam se ispišao iz HDZ-a", uz što je prikazan goli muškarac sa spolovilom u prvom planu iz kojeg teče urin i koja je slika bestidna, skaradna i izaziva osjećaj gađenja, te time promicali tiskovinu sa naslovnicom pornografskog sadržaja."

Podnositelji smatraju da osporavano drugostupanjsko rješenje nije utemeljeno na zakonu i da je došlo do povrede ustavne vrednote vladavine prava (čl. 3. Ustava Republike Hrvatske), prava na jednakost svih pred zakonom (čl. 14. stavak 2. Ustava), jamstva o ograničavanju sloboda i prava samo zakonom i samo u cilju zaštite sloboda i prava drugih ljudi, pravnog poretka, javnog morala i zdravlja (čl. 16. Ustava), kao i prava na slobodu mišljenja i izražavanja misli (čl. 38. stavak 1. Ustava).

Predlažu stoga ukidanje osporavanog rješenja, kao i donošenje rješenja o privremenoj odgodi izvršenja osporavanog rješenja, obrazlažući to velikom materijalnom štetom koja će u slučaju izvršenja prekršajne sankcije za njih nastati.

U ustavnoj tužbi podnositelji navode u bitnome, da nezakonitost osporavanog rješenja (pa stoga i onog prvostupanjskog) proizlazi iz činjenice da biće prekršaja koji im je stavljen na teret nije ostvareno niti u jednom segmentu - niti glede prekršajne radnje (osuđeni su zbog promidžbe počinjene objavljivanjem, a zakonska zabrana se odnosi na promicanje i javno izlaganje - objavljivanje nije promidžba; promidžba je marketinška djelatnost, a objavljivanje i izdavanje spadaju u izdavačku djelatnost), niti glede odgovorne osobe (glavni je urednik odgovoran za objavljivanje informacija, a ne odlučuje o prodaji i promociji), niti glede objekta prekršajne radnje (sud ne razlikuje sadržaj naslovnice od sadržaja tiskovine, svojim obrazloženjem predbacuje podnositeljima njihovu političku orijentaciju, a osim toga inkriminirana naslovnica uopće nema pornografski sadržaj, jer se slika koja je na njoj prikazana ni po čemu ne može uklopiti u poznate definicije pornografskog i zapravo predstavlja političku poruku izraženu u tiskovini satiričnog karaktera).

Ustavna tužba je osnovana.

U tijeku ustavnosudskog postupka, na temelju analize dokumentacije u spisu predmeta, relevantnih zakonskih odredaba, te navoda i razloga ustavne tužbe utvrđeno je slijedeće:

Članak 17. ZJP glasi: "(1) Zabranjena je promidžba i javno izlaganje tiskovina s naslovnicama pornografskog sadržaja. (3) Zabrana iz stavka 1. ovog članka ne odnosi se na prodaju u posebnim prodavaonicama."

Članak 42. stavak 1. točka 3. ZJP glasi: "Novčanom kaznom od 10000 do 400000 kuna kaznit će se za prekršaj: (t. 3.) nakladnik koji promiče tiskovinu s naslovnicom pornografskog sadržaja, te fizička ili pravna osoba koja javno izloži tiskovinu s naslovnicom pornografskog sadržaja." Stavak 2. istog članka glasi: "Za prekršaj iz stavka 1. ovog članka kaznit će se novčanom kaznom od 3000 do 8000 kuna odgovorna osoba u pravnoj osobi."

Razmatrajući konkretan slučaj prije svega sa aspekta objekta prekršajne radnje, ovaj je Sud utvrdio da su zakonitost osporavanih rješenja odnosno ustavne vrednote i prava na koja podnositelji ukazuju dovedeni u pitanje konstatacijom prekršajnih sudova da se u konkretnom slučaju nedvojbeno radi o pornografskom sadržaju. Ovi su sudovi naime, našli osnovanim zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka u tolikoj mjeri, da su izrekom prvostupanjskog rješenja (a drugostupanjsko rješenje je s tim suglasno) obuhvaćeni ne samo elementi zahtjeva kojima je sud vezan, a to su činjenični opis i pravna kvalifikacija djela, već i vrijednosni sud podnositelja tog zahtjeva, koji smatra da je inkriminirana slika "bestidna, skaradna i izaziva osjećaj gađenja". Takvo se stajalište u osporavanim rješenjima obrazlaže na način da se tvrdi da upravo takve osjećaje slika izaziva kod "velike većine građana" i da je "uočen revolt i ogorčenje velikog broja građana objavljivanjem ovakve naslovnice". Opisano se raspoloženje građana u odnosu na inkriminiranu naslovnicu proglašava notornom činjenicom koju kao takvu nije potrebno dokazivati, jer se radi o reakciji imanentnoj hrvatskom narodu kao narodu izrazito srednjeeuropskog i katoličkog kulturnog i moralnog određenja.

Pornografski sadržaj naslovnice jest bitni element bića prekršaja koji je podnositeljima stavljen na teret i stoga je njegovo postojanje ili nepostojanje sud u prekršajnom postupku dužan utvrditi. Kod činjenice da se radi o kategoriji izrazito podložnoj subjektivnim prosudbama, neprihvatljivo je da sudovi određenu prosudbu proglase općeprihvaćenom, a još manje notornom činjenicom, i to na paušalan način, a pozivajući se pri tom na ovlasti suca da dokaze ocjenjuje po slobodnom uvjerenju.

Uza sve teškoće, moguće je i nužno da se sud pridržava izvjesnih objektivnih odrednica (osim europske i katoličke orijentiranosti hrvatskog naroda, koje se ipak s aspekta suđenja u prekršajnom postupku ukazuju kao preširoke i preopćenite), a koje se mogu iznaći u konkretnom slučaju, kao i u drugim sličnim slučajevima. Tako kao orijentacijske točke mogu poslužiti slijedeće odrednice: namjena pornografije jest zadovoljenje nekog seksualnog interesa, njezin je pojavni oblik eksplicitno pokazivanje nekog seksualnog ponašanja na nizak, uvredljiv ili ponižavajući način, a karakteristično je da je lišena i svake političke, umjetničke ili znanstvene vrijednosti i poruke.

Pri tome valja naglasiti stajalište ovog Suda kako karakter, namjena i orijentacija određene tiskovine u načelu ne može predstavljati alibi, odnosno okolnost koja bi ekskulpirala od odgovornosti za promicanje pornografije.

Međutim, to onda kada se zaista nedvojbeno radi o pornografiji, odnosno kada je namjera ili postignuti efekt onog što se prikazuje - poticanje seksualnog nagona eksplicitnim pokazivanjem nekog seksualnog ponašanja.

U tom smislu ovaj Sud stoji na stajalištu da se u konkretnom slučaju ne radi o pornografiji odnosno pornografskom sadržaju novinske naslovnice. Naime, prikaz golog muškog tijela pri uriniranju teško se može smatrati prikazom seksualnog ponašanja i pripisati mu seksualno-stimulativni efekt, čak i u okolnostima kada se ne bi radilo o fotomontaži lica poznate ličnosti. Osim toga valja imati u vidu i činjenicu da ovakve fotomontaže primarno privlače pažnju upravo zbog svima poznatih osoba koje se prikazuju, a tek sekundarno zbog načina (usmjerenog u pravilu na ismijavanje) na koji se prikazuju. Isto tako valja napomenuti da se, pored činjenice postojanja svih zamislivih i svakom prosječnom čovjeku dostupnih medija koji zaista na najeksplicitnije načine prikazuju seksualno ponašanje i stimulirati seksualni nagon, očigledno ukazuje neutemeljenim sliku o kojoj je u konkretnom slučaju riječ ocijeniti pornografskom, unatoč činjenici da jest krajnje neukusna i moguće subjektivno uvredljiva. Upravo stoga prikazanoj osobi, ako smatra da ima određena prava i stoji na raspolaganju mehanizam pravne zaštite radi postizanja moralne i materijalne satisfakcije, a valja također imati u vidu i to da nečije svojstvo javne ličnosti i činjenica aktivnog sudjelovanja u političkim zbivanjima neizbježno donosi sa sobom izvjesno pomicanje granica tolerancije u odnosu na medijski tretman.

Donositelji osporavanih odluka međutim, ovim se aspektima i okolnostima uopće nisu bavili, pa stoga ovaj Sud smatra da grubo kršenje zakona, a time i povreda ustavnih prava, proizlazi iz činjenice da su sudovi propustili primijeniti odredbe Zakona o prekršajima ("Narodne novine", broj 2/73, 5/73, 21/74, 8/80, 25/84, 52/87, 27/88, 43/89, 8/90, 41/90, 91/92 i 33/95), i to osobito one iz čl. 45. stavka 1., prema kojoj je tijelo koje vodi prekršajni postupak dužno istinito i potpuno utvrditi sve činjenice značajne za donošenje zakonite i pravilne odluke i to s jednakom pažnjom one koje terete okrivljenog i one koje mu idu u prilog. Ovaj je propust uzrokom daljnjih nezakonitosti, jer je takvim postupanjem došlo do situacije koja ukazuje na pogrešnu primjenu prava. Naime, činjenični se opis djela u segmentu koji se tiču objekta prekršajne radnje, a na temelju postupka provedenog na način kako je to u konkretnom slučaju učinjeno, nije mogao cjelovito podvesti pod propis na temelju kojeg su podnositelji ustavne tužbe kažnjeni, odnosno ne predstavlja inkriminirani prekršaj iz članka 42. ZJP, pa se nije niti mogla izreći prekršajna sankcija.

Stajalište je ovog Suda da u kontekstu prekršajne radnje i prekršajne odgovornosti pravne osobe i odgovorne osobe unutar pravne osobe, na što podnositelji također ukazuju, navodi ustavne tužbe nisu utemeljeni i da u tom pravcu nezakonitost osporavanih rješenja ne postoji.

Naime, glede prekršajne radnje koja je odredbom ZJP definirana kao promicanje, ukazuje se neutemeljenom tvrdnja podnositelja ustavne tužbe da je djelatnost promidžbe isto što i ekonomska promidžba u marketinškom smislu, jer se ne radi o bilo kojem proizvodu, već o javnom glasilu, tiskovini, u čijoj promidžbi vrijede druga načela. Tiskovini izloženoj na stotinama prodajnih mjesta u pravilu nije nužna (iako je moguća) reklama putem drugih medija, jer je tiskovina sama po sebi medij. Osobito to vrijedi za naslovnicu čijim se sadržajem može utjecati na svakoga, pa i onoga tko se neće upoznati sa sadržajem tiskovine u cjelini. Stoga, budući da je imanentno prirodi tiskovine (javnog glasila) da bude rasparčavano, da učini nešto dostupnim javnosti, promidžbu tiskovine moguće je izvršiti i tiskanjem i izlaganjem i objavljivanjem.

Glede navoda ustavne tužbe da je prekršajna sankcija izrečena osobi koja po Zakonu nije predviđena kao subjekt prekršajne odgovornosti za predmetni prekršaj (jer je za promidžbu tiskovine zadužen direktor društva, a ne glavni urednik), valja navesti da ZJP u čl. 2. stavku 11. i 12. definira nakladnika kao fizičku ili pravnu osobu koja izdaje javno glasilo odnosno tisak. Glavni urednik određen je člankom 14. stavkom 2. i 3. istog Zakona kao osoba odgovorna za objavljene informacije, uključujući i uredničku obradu informacije. Imajući u vidu rečeno, kao i izneseno stajalište o tome da se tiskovinu može promicati i izdavanjem i objavljivanjem, u konkretnom su slučaju prekršajnom odgovornošću obuhvaćene upravo osobe čiju odgovornost Zakon predviđa.

Međutim, pored svega navedenog, valja reći i to da ovaj Sud upućuje (iako podnositelji ustavne tužbe to nisu apostrofirali), da na zakonitost donesenih rješenja može utjecati i činjenica dvojbene legitimacije podnositelja prijedloga za pokretanje prekršajnog postupka u konkretnom slučaju, odnosno okolnost da se kao podnositelj prijedloga pojavljuje tijelo koje nije zakonom u tom pravcu ovlašteno, a da pri tom prekršajni sudovi na tu okolnost nisu ni na koji način reagirali.

Naime, prema odredbi čl. 83. Zakona o prekršajima, prekršajni se postupak pokreće po zahtjevu nadležnog tijela ili oštećenoga. Nadležna tijela su tijela uprave u čiju nadležnost spada neposredno izvršavanje ili nadzor nad izvršavanjem propisa kojima su predviđeni prekršaji, tijela policije, ovlašteni inspektori, javni tužitelji i druga tijela i organizacije koja imaju javna ovlaštenja. Ako ta tijela ne pokrenu postupak, to mogu učiniti tijela višeg stupnja u čiju nadležnost spada nadzor nad izvršenjem određenog propisa.

Slijedom izloženog, ovaj je Sud utvrdio da je u konkretnom slučaju došlo do povrede ustavnih prava i vrednota na koje podnositelji ukazuju u svojoj ustavnoj tužbi, pa je na temelju odredaba čl. 59., 60. i 62. stavaka 2. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94), te čl. 30. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91), donio odluku kao u izreci.

Prijedlog podnositelja za donošenje rješenja o privremenoj odgodi izvršenja osporavanih odluka nije razmatran, jer je donesena meritorna odluka.

Odluka o objavi (točka III. izreke) temelji se na odredbi čl. 20. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91).

Broj: U-III-279/1998
Zagreb, 9. listopada 1998.

IZDVOJENO MIŠLJENJE

Tužiteljima nisu povrijeđena ustavna prava na koja se pozivaju, jer je iz teksta pornografske fotomontaže razvidno da se radi o političkom pamfletu s pozivom na mržnju i nesnošljivost prema dijelu građana.

To je zabranjeno i kažnjivo po članku 39. Ustava Republike Hrvatske.

Stoga glasujem protiv odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske da se ukinu rješidbe prekršajnih sudova.