USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući povodom ustavne tužbe poduzeća »T.« Grafička djelatnost d.d. iz R., radi zaštite ustavnih prava, na sjednici održanoj dana 15. srpnja 1998. godine, donio je slijedeću

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja te se ukidaju:

- presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-5623/1994-7 od 14. ožujka 1996. godine;

- rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave Republike Hrvatske, klasa: UP/II-413-04/94-01/91, ur. broj: 513-02-02/1-94-2 od 27. srpnja 1994. godine;

- rješenje Carinske uprave Republike Hrvatske, Carinarnice R., klasa: UP/I-413-04/94-01/356, ur. broj: 513-02-45-01/9-94-4 od 16. lipnja 1994. godine.

II. Predmet se vraća Carinskoj upravi Republike Hrvatske, Carinarnici R. na ponovno rješavanje.

III. Ova odluka će se objaviti u »Narodnim novinama«.

Tiskarsko poduzeće »T.« iz R. podnijelo je ovom Sudu pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu povodom presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-5623/1994-7 od 14. ožujka 1996. godine, kojom je odbijena njegova tužba u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave Republike Hrvatske, klasa: UP/II-413-04/94-01/91, ur. broj: 513-02-02/1-94-2 od 27. srpnja 1994. godine. Ovim je rješenjem odbijena žalba podnositelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Carinarnice R., klasa: UP/I-413-04/94-01/356, ur. broj: 513-02-45-01/9-94-4 od 16. lipnja 1994. godine.

Prvostupanjskim je rješenjem odbijen zahtjev podnositelja ustavne tužbe za oslobođenje od plaćanja carine i drugih uvoznih pristojbi za uvezenu robu namijenjenu tiskarskoj djelatnosti (tiskarskih strojeva i pribora). Zahtjev je podnesen nadležnom tijelu pozivom na odredbu članka 59. Carinskog zakona (»Narodne novine«, broj 53A/91, 33/92, 26/93, 60/93, 89/93 i 106/93), te na odredbe međunarodnog Sporazuma o uvozu predmeta prosvjetnog, znanstvenog i kulturnog karaktera (»Službeni vjesnik«, broj 18/52; Notifikacija o sukcesiji od 8. listopada 1991. godine, »Narodne novine«, broj 4/94; nastavno: Sporazum), Protokola uz taj Sporazum (»Službeni list SFRJ«, broj 7/81; Notifikacija o sukcesiji kao naprijed) i Prilog »H« Protokola (kao sastavni dio Protokola), koje se odnose na povlašteni uvoz materijala i strojeva namijenjenih izradi knjiga, publikacija i dokumenata, a koji glasi: MATERIJAL I STROJEVI KOJI SLUŽE ZA IZRADU KNJIGA, PUBLIKACIJA I DOKUMENATA.

I.) Materijal koji služi za izradu knjiga, publikacija i dokumenata (papirna kaša, papir za preradu, novinski papir i drugi papir koji služi za tiskanje, tiskarske boje i ljepilo itd.);

II.) Strojevi za obradu papirne kaše, papira i strojevi za tiskanje i koričenje, pod uvjetom da se strojevi odgovarajuće tehničke vrijednosti u tom trenutku ne proizvode u zemlji uvoznici.

Podnositelj ustavne tužbe smatra da je odbijanje njegovog zahtjeva neutemeljeno, jer je udovoljio svim propisanim uvjetima za oslobođenje od plaćanja carine. Tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o pogrešnom tumačenju odredaba Sporazuma i to tumačenju koje potječe iz internih uputa za rad Carinske uprave dvojbene pravne prirode, kojima je na taj način dana veća pravna snaga od pravne snage zakona, pa i od pravne snage međunarodnih ugovora, koji su prema odredbi članka 134. Ustava Republike Hrvatske dio unutarnjeg pravnog poretka i po pravnoj snazi iznad zakona.

Nadalje, podnositelj navodi da je u konkretnom slučaju uvezena roba pogrešno podvedena pod one vrste roba koje su obuhvaćene Prilogom »D« Protokola uz Sporazum (instrumenti i aparati namijenjeni znanstvenim i obrazovnim ustanovama) i koje uživaju povlasticu obzirom na svojstvo korisnika, koje svojstvo podnositelj nesporno nema. Međutim, na tiskarske strojeve i materijal odnosi se Prilog »H« Protokola uz Sporazum, a povlašteni uvoz ovih roba temelji se na sadržaju i namjeni budućih tiskovina (prosvjetni, znanstveni i kulturni sadržaji), na što se uvoznik obvezuje posebnom izjavom, dok carinska tijela prema zakonu imaju mogućnost naknadne kontrole.

Stoga podnositelj drži da je ovakvim odlukama upravnih tijela, kao i Upravnog suda Republike Hrvatske učinjena povreda najviših ustavnih vrednota - vladavine prava (članak 3. Ustava) i suglasnosti zakona s Ustavom i ostalih propisa s Ustavom i zakonom (članak 5. Ustava), te ustavnog prava na utemeljenost pojedinačnih upravnih akata na zakonu i sudske kontrole zakonitosti upravnih akata (članak 19. Ustava), pa predlaže usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporavane presude, podredno - svih osporavanih odluka.

Ustavna tužba je osnovana.

Naime, analizom osporavanih odluka, cjelokupne dokumentacije u spisu predmeta, propisa koji reguliraju predmetno pravno područje, te navoda i razloga ustavne tužbe, utvrđeno je slijedeće:

Prvostupanjska odluka temelji se na činjenici da podnositelj nije svom zahtjevu priložio potvrdu tadašnjeg Ministarstva prosvjete i kulture (u istom rješenju na str. 2. kaže se Ministarstva znanosti), čije se prilaganje, između ostalog, navodi kao obveza podnositelja zahtjeva u Uputama Ministarstva financija, Carinske uprave Republike Hrvatske, te se prvostupanjsko tijelo isključivo na te Upute i poziva. Takva potvrda bi vjerojatno trebala poslužiti u svrhu dokazivanja namjene budućih tiskovina (jer je svojstvo podnositelja nedvojbeno i kao takvo ne ulazi u djelokrug navedenih Ministarstava). Međutim, objektivno, namjenu tiskovina ne može se unaprijed na vjerodostojan način potvrditi, pa je stoga logično i u skladu s odredbama Sporazuma da se u tu svrhu od podnositelja traži izjava kojom preuzima obvezu glede namjene svojih proizvoda, te dokaz okolnosti da se istovrsni strojevi u datom momentu ne proizvode u zemlji (potvrdom Hrvatske gospodarske komore). Navedene uvjete podnositelj je, kako je iz dokumentacije vidljivo, u cijelosti ispunio. Valja pri tom napomenuti da iz dokumentacije također proizlazi da je povlašteni uvoz ranijeg kontingenta iste i slične robe od strane istog upravnog tijela podnositelju odobren, a da pri tom od njega nije zatraženo da dokaže svoje svojstvo, već da učini vjerojatnim odnosno dokaže upravo činjenice koje su prema Sporazumu relevantne, a to su namjena tiskovina i nemogućnost nabave odgovarajućih strojeva od domaćeg proizvođača.

Nadalje, obrazloženja drugostupanjske odluke, kao i odluke Upravnog suda Republike Hrvatske sadrže načelno razgraničenje skupina roba obuhvaćenih Sporazumom, koje je u potpunosti sukladno tekstu Sporazuma. Razlikuju se, naime, vrste roba koje su oslobođene carinjenja po samoj vrsti, zatim one koje su namijenjene određenoj kategoriji korisnika i one koje se uvoze u određene svrhe. Donositelji osporavanih odluka, međutim, nedosljedno ovakvoj kategorizaciji, potvrđuju prvostupanjsku odluku, navodeći da je u konkretnom slučaju roba namijenjena tiskarskoj djelatnosti, a korisnik nema svojstvo prosvjetne, znanstvene ili kulturne ustanove, pa stoga ne ispunjava propisane uvjete povlaštenog uvoza.

Opisano je stajalište neutemeljeno stoga što Prilog »H« Protokola uz Sporazum, koji se nedvojbeno odnosi upravo na predmetnu vrstu robe, kao jedini uvjet povlaštenog uvoza predviđa nepostojanje proizvodnje odgovarajuće vrste strojeva u zemlji. Svojstvo korisnika na način kako to svojstvo tumače ove odluke, dakle, imajući u vidu svojstva uvoznika kao korisnika uvezene robe, u tom se Prilogu uopće ne spominje. Prednje je i logično, budući da je kod primjene ovih odredaba ta okolnost posve neodlučna, već je bitno svojstvo korisnika uvoznikovih proizvoda (što se može izraziti i kao svrha uvoza), dakle, svojstvo krajnjeg korisnika. Jedino ovakvo tumačenje daje odgovor na pitanje zbog čega su predmeti koji primarno nemaju znanstveni, prosvjetni niti kulturni karakter uopće uvršteni u Sporazum koji se odnosi na povlašteni uvoz predmeta koji takav karakter (primarno) imaju. Potrebno je, dakle, da uvoznik udovolji minimalnom kriteriju, odnosno jednom općem uvjetu kako bi uopće došlo do primjene Sporazuma, a to postiže na način da učini vjerojatnim da će krajnji korisnik njegovih proizvoda, obzirom na njihov karakter, biti netko tko ima određeno svojstvo, odnosno da se roba uvozi upravo s tom svrhom.

Slijedom navedenog utvrđeno je da osporavane odluke nemaju temelja u međunarodnom Sporazumu niti u Zakonu, pa su zbog toga povrijeđene ustavne vrednote i prava na koje podnositelj ukazuje.

Obzirom na to, a na osnovi odredaba članaka 59., 60. i 62. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 29/94) i članka 30. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 13/91), donesena je odluka kao u izreci.

Odluka o objavi (točka III. izreke) temelji se na odredbi članka 20. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-768/1997
Zagreb, 15. srpnja 1998.