USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući povodom ustavne tužbe Z. L. iz K., K. H. 81, radi zaštite ustavnih prava, na sjednici održanoj dana 8. srpnja 1998. godine, donio je

ODLUKU

I. Usvaja se ustavna tužba te se ukidaju:

- presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-1007/1993 od 4. travnja 1995.

- presuda Okružnog suda u Bj., broj: Gž-940/92 od 28. svibnja 1992.

- presuda Općinskog suda u K., broj: P-112/92 od 24. ožujka 1992.

II. Predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

III. Ova odluka objavit će se u ŻNarodnim novinamaŽ.

Obrazloženje

Z. L. je ovom Sudu podnio pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu u povodu presuda citiranih u izreci ove odluke. Tim su presudama odbijeni njegov tužbeni zahtjev, žalba, odnosno revizija u parničnom postupku u kojem je podnositelj tražio da mu tuženik ŻPrivredna bankaŽ d.d. Z. isplati deviznu kamatu temeljem ugovora o namjenskom oročenom novčanom depozitu, zaključenog dana 26. studenoga 1980. na rok oročenja od 10 godina i kamatnom stopom od 10%, koja se obračunava u devizama na dan 31. prosinca svake godine, a sa svrhom osiguranja otplate stambenog kredita.

Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi da mu tužena banka nije na ugovoreni i propisani način isplatila deviznu kamatu, a sudovi da su to ocijenili opravdanim jer su u jednom dijelu razdoblja oročenja (1984-1988.) bili na snazi propisi koji su tu mogućnost dopuštali samo za građane na privremenom radu u inozemstvu za vrijeme boravka u inozemstvu. Stoga je podnositelj za sporno razdoblje primio isplatu dinarske kamate na ime djelomičnog ispunjenja ugovorne obveze, a za preostali dio svojih potraživanja ustao je tužbom smatrajući da se izmijenjeni propis u spornom razdoblju uopće ne odnosi na ugovore o oročenom namjenskom novčanom depozitu, već samo na devizne štedne uloge i devizne račune građana, da se radi o nedopustivoj retroaktivnoj primjeni propisa i da je banka bila dužna izvijestiti komitenta o izmijenjenim okolnostima i nemogućnosti ispunjenja ugovora.

Smatra, stoga, da je odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva došlo do povrede odredaba članka 14. stavka 2. u svezi s člankom 26. i člankom 116. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske (jednakost svih pred zakonom; jednakost pred sudovima i drugim državnim tijelima; Vrhovni sud Republike Hrvatske osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana), do povrede odredaba članka 49. stavka 4. Ustava (prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom) te povreda odredaba članka 115. stavka 3. u svezi s člankom 118. Ustava (sudovi sude na temelju Ustava i zakona; u suđenju sudjeluju i suci porotnici u skladu sa zakonom).

Ustavna tužba je osnovana.

U konkretnom slučaju, ovaj je Sud utvrdio da su povrijeđena ustavna prava na zakonito suđenje i na jednakost pred zakonom i sudovima, dok nije našao da bi postojale ostale povrede ustavnih prava na koje podnositelj ukazuje.

Razlozi za takvo stajalište Suda su sljedeći:

Analizom dokumentacije u spisu predmeta, osporavanih odluka te navoda i razloga ustavne tužbe, utvrđeno je da se osporavane odluke temelje na odredbi članka 19. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima s inozemstvom (ŻSlužbeni list SFRJŽ, br. 70/83) - nastavno: ZID, kojom je noveliran članak 91. ranijeg Zakona o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima s inozemstvom (ŻSlužbeni list SFRJŽ, br. 15/77) - nastavno: Zakon. Ranija odredba članka 91. Zakona propisivala je isplatu devizne kamate na devizne račune i devizne štedne uloge građana i građanskih pravnih osoba. Člankom 19. ZID, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1984., propisana je isplata dinarske kamate na devizne štedne uloge i devizne račune građana i građanskih pravnih osoba, a isplata devizne kamate (odnosno po zahtjevu komitenta kombinirane devizno-dinarske ili samo dinarske) dopuštena je jedino na devizne račune i devizne štedne uloge jugoslavenskih građana na privremenom radu u inozemstvu, za vrijeme njihovog boravka u inozemstvu.

U slučaju podnositelja ustavne tužbe, ne radi se o deviznom štednom ulogu niti o deviznom računu građana, već o oročenom namjenskom novčanom depozitu. Ta je kategorija bankarskih ugovora normirana odredbama članka 1035. do uključivo članka 1042. Zakona o obveznim odnosima (ŻNarodne novineŽ, br. 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96) - nastavno: ZOO, dok su ostale vrste bankarskih ugovora zasebno regulirane u odredbama članka 1043. ZOO-a pa nadalje (npr. ulog na štednju - članak 1043. do 1046.; bankarski tekući račun - članak 1052. do 1060. ZOO-a, itd.).

Revizijski sud u obrazloženju svoje presude navodi, između ostalog, i to da je banka, sukladno članku 1035. ZOO, dužna vratiti deponirani novac prema uvjetima iz ugovora te da ona, prema članku 1036. ZOO, otvara račun koji je u smislu članka 1039. ZOO otvoreni račun deponenta pa se radi o deviznom računu deponenta.

Ovakvo obrazloženje, osim što je samo sebi proturječno, nema temelja u Zakonu jer se poziva na nepostojeći sadržaj zakonske norme. Naime, članak 1036. sadrži odredbu prema kojoj banka deponentu otvara račun, ali stoga da bi, između ostalog, na taj račun polagala novac na ime dospjele kamate u tijeku razdoblja oročenja. Zakon u ovom kontekstu ne poznaje kategoriju Żotvorenog računa deponentaŽ, a osobito o toj kategoriji ne govori istaknuti članak 1039. ZOO-a. On, naime, propisuje obvezu banke da redovito izvješćuje deponenta o stanju računa, a što, uzgred, u konkretnom slučaju banka nije činila. Neutemeljeno je, dakle, stajalište koje proizlazi iz citiranog dijela obrazloženja, da bi jednostavnom činjenicom otvaranja računa na ime deponenta njegov oročeni namjenski novčani depozit postao ŻobičniŽ devizni štedni ulog građana na deviznom računu jer bi to značilo temeljitu izmjenu pravne prirode zaključenog ugovora jednostranim aktom.

Iz svega navedenog slijedi da je, u konkretnom slučaju, došlo do primjene zakonskih odredaba koje u tom slučaju nisu mogle biti primijenjene pa je, stoga, utvrđeno da je došlo do povrede ustavnih prava podnositelja.

Slijedom toga, a na temelju odredaba članaka 59. i 62. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (ŻNarodne novineŽ, br. 29/94) i članka 30. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (ŻNarodne novineŽ, br. 13/91), donesena je odluka kao u izreci.

Odluka o objavi (točka III. izreke) temelji se na odredbi članka 20. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-220/1996

Zagreb, 8. srpnja 1998.