USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući u povodu ustavne tužbe N. M., S. G., M. Ž., K. R., J. B. i S. B., svi iz M., zastupanih po T. N., odvjetniku iz M., radi zaštite ustavnih prava, na sjednici održanoj dana 8. srpnja 1998. godine, donio je slijedeću

ODLUKU

I. Usvaja se ustavna tužba, te se ukidaju:

- presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-2372/1995-4 od 7. ožujka 1996. godine,

- rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Središnjeg ureda, klasa: UP/II-410-16/94-01/176, ur.broj: 513-07/95-2 od 1. veljače 1995. godine;

II. Predmet se vraća Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Poreznoj upravi, Središnjem uredu, radi ponovnog rješavanja o žalbi podnositelja;

III. Ova odluka objavit će se u ŻNarodnim novinamaŽ.

Obrazloženje

N. M. i drugi, zastupani po zajedničkom punomoćniku, podnijeli su ovom Sudu pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu u povodu presude i rješenja navedenih u točki I. izreke, kao i us svezi s prvostupanjskim rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, PU S., Ispostave M., klasa: UP/I-410-16/93-1/333, ur.broj: 2147-09-20-93-3 od 19. rujna 1994. godine, donesenog u postupku razreza poreza na nasljedstva i darove, a koje je rješenje navedenim odlukama utvrđeno pravilnim i zakonitim.

Podnositelji u ustavnoj tužbi navode da im je nezakonito utvrđena porezna osnovica i razrezan porez na nasljedstva i darove temeljem odredaba članka 76. stavka 1. i članka 77. stavka 2. Zakona o neposrednim porezima (ŻNarodne novineŽ, broj 19/90, 73/91 i 53/93), na osnovi utvrđenja upravnog tijela da su podnositelji pravomoćnom presudom Općinskog suda u M., broj: P-402/1993 od 21. rujna 1993. godine, stekli etažno vlasništvo šest stanova u stambenoj zgradi u M., na kojima su imali stanarska prava, odnosno postali suvlasnici svaki u 1/6 dijelova te zgrade, te da im je pripalo i razmjerno pravo korištenja zemljišta uz zgradu i zemljišta na kojem se zgrada nalazi.

Smatraju da ne postoji pravni temelj za razrezivanje ovog poreza, jer niti jedan građanin Republike Hrvatske koji je otkupio stan u društvenom vlasništvu i stekao vlasništvo stana i pravo korištenja pripadajućeg zemljišta, nije na to platio porez, pa da je na taj način osporavanim odlukama povrijeđeno ustavno pravo na jednakost svih pred zakonom (članak 14. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske), a razvidno je da ukazuju i na povredu ustavne obveze tijela državne uprave da donose pojedinačne akte utemeljene na zakonu (članka 19. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske). Predlažu stoga usvajanje ustavne tužbe i ukidanje svih osporavanih odluka.

Ustavna tužba je osnovana.

Na temelju analize dokumentacije u spisu predmeta, osporavanih odluka, te navoda i razloga ustavne tužbe, u tijeku ustavnosudskog postupka utvrđeno je slijedeće:

Podnositelji su u tijeku 1992., 1993. godine s poduzećem ŻIŽ M., čiji su djelatnici, zaključili ugovore o kupoprodaji društvenih stanova na kojima su imali stanarska prava i tako otkupili svih šest stanova u stambenoj zgradi u M. Kako su kupoprodajni ugovori bili nepotpuni, odnosno nisu sadržavali odredbe o suvlasničkim omjerima na zgradi odnosno o pravu korištenja i sukorisničkim omjerima na pripadajućem zemljištu, a nije postojala tehnička mogućnost uknjižbe etažnog vlasništva (predmetne su nekretnine, naime, upisane kao z.k. tijelo 1 - zemljište i z.k. tijelo 2 - zgrada, sve uknjiženo kao društveno vlasništvo, time da je na zgradi uknjiženo pravo korištenja u korist ŻIŽ Z. kao pravnog prednika prodavatelja), podnositelji su tužbom na utvrđenje ishodili deklaratornu sudsku presudu, kojom se nadomještaju nedostaci ugovora kao tabularne isprave, te je tom presudom utvrđeno da su (kao etažni vlasnici stanova) podnositelji stekli suvlasništvo svaki u 1/6 alikvotnih dijelova stambene zgrade i da im u istom obujmu pripada i pravo korištenja zemljišta uz zgradu, odnosno zemljišta na kojem je zgrada izgrađena.

Temeljem ove presude ispostava Porezne uprave najprije je razrezala porez na promet nekretnina i prava poduzeću ŻIŽ M., na što su podnositelji, kao zainteresirane osobe, izjavili žalbu, koja je usvojena, te je pobijano rješenje poništeno, da bi u ponovljenom prvostupanjskom postupku porezni organ donio ovdje osporavano rješenje, kojim na temelju članka 76. stavka 1. i članka 77. stavka 2. Zakona o neposrednim porezima razrezuje podnositeljima porez na nasljedstva i darove. Žalba podnositelja na ovo rješenje je odbijena, kao i tužba u upravnom sporu.

Naznačenim odredbama Zakona o neposrednim porezima propisano je da se porez na nasljedstva i darove plaća na nekretnine, pravo uživanja ili korištenja nekretnina, koje nasljednici ili daroprimci naslijede, prime na dar ili steknu po drugom pravnom osnovu bez naknade, a porezni obveznik je (pored nasljednika i daroprimca) i svaka fizička ili pravna osoba koja je stekla imovinu na koju se plaća takav porez na osnovi odluke organa uprave ili suda o priznavanju prava vlasništva na nekretnini stečenoj dosjelošću, uzurpacijom ili po drugoj osnovi.

Stajalište je, dakle, donositelja osporavanih odluka da su u konkretnom slučaju podnositelji ustavne tužbe obveznici poreza na nasljedstva i darove jer su stekli pravo korištenja nekretnina bez naknade, a na temelju pravomoćne presude suda.

Zakonom o vlasništvu na dijelovima zgrada i Zakonom o prometu zemljišta i zgrada (ŻSlužbeni list SFRJŽ, broj 43/65 - pročišćeni tekstovi) još je u sustavu društvenog vlasništva bivše države bilo propisano postojanje trajnog prava korištenja parcele u društvenom vlasništvu u korist nositelja vlasničkih, odnosno stanarskih ovlaštenja na zgradi ili dijelovima zgrade koja se na tom zemljištu nalazi. Prema tome su podnositelji od momenta stjecanja stanarskih prava na stanovima kojih su sada vlasnici, ex lege stekli i pravo korištenja zemljišta koje služi redovnoj uporabi zgrade i zemljišta na kojem je zgrada izgrađena. U tom smislu, dakle, pravomoćna sudska odluka nema, niti može imati konstitutivan karakter, jer njome nije ništa stečeno, već je utvrđeno postojeće pravo u određenim omjerima obzirom na broj ovlaštenika tog prava.

Unatoč tome što je pravo korištenja, onda kada je stečeno, stečeno bez naknade, kao uostalom i samo stanarsko pravo (a valja napomenuti i to da je društveno zemljište u bivšem sustavu predstavljalo stvar u ograničenom pravnom prometu u smislu mogućnosti promjene titulara prava, ali ne i u smislu mogućnosti mijenjanja vlasničkopravnog režima), nema pravnog osnova niti bilo kakvog drugog opravdanog razloga ovo stjecanje tretirati kao temelj razrezivanju poreza nekoliko desetljeća kasnije, osobito u okolnostima korijenite promjene cjelokupnog vlasničkopravnog sustava, odnosno aktualne reprivatizacije vlasništva, kada pravo korištenja u kontekstu konkretnog slučaja više i ne postoji (ovo obzirom na izmjene članka 12. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima - ZOVO - člankom 9. Zakona o preuzimanju ZOVO, ŻNarodne novineŽ, broj 53/91, stupio na snagu 8. listopada 1991.; zatim obzirom na pravni režim otkupa stanova u društvenom vlasništvu prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo - ŻNarodne novineŽ, broj 27/91, 33/92, 43/92, 69/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 58/95, 11/96, 11/97 i 68/98; kao i obzirom na novi Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - ŻNarodne novineŽ, broj 91/96).

Konačno, za istaknuti je i to da se u konkretnom slučaju primijenjena odredba članka 77. stavka 2. izričito odnosi na odluku suda o priznavanju prava vlasništva, o čemu ovdje nije riječ, a napokon, spomenuta je odredba doživjela i izmjene, koje donositelji osporavanih akata nisu uzeli u obzir. Naime, člankom 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o neposrednim porezima (ŻNarodne novineŽ, broj 73/91, stupio na snagu 1. siječnja 1992.) dodana su odredbi članka 77. stavka 2. dva izuzetka, tako da odredba u cijelosti glasi: ŻObveznik poreza na nasljedstva i darove je i pravna i fizička osoba koja je stekla imovinu na koju se plaća porez na nasljedstva i darove na osnovi odluke organa uprave ili suda o priznavanju prava vlasništva na nekretnini stečenoj dosjelošću, uzurpacijom ili po drugoj osnovi, osim ako je imovina stečena zajedničkim radom bračnih drugova i kada se prenosi vlasništvo na nekretnine u skladu sa propisima kojima se uređuje pretvorba društvenog vlasništva u druge oblike vlasništva.Ž

Imajući u vidu sve izneseno, pravno je neutemeljeno stajalište o dužnosti plaćanja poreza na ŻstjecanjeŽ prava korištenja idealnog dijela zemljišta koje prati pravnim poslom stečeno pravo vlasništva na određenom dijelu stambene zgrade.

Stoga je, budući osporavane odluke nisu utemeljene na zakonu, u ustavnosudskom postupku utvrđeno da su tim odlukama učinjene povrede ustavnih prava na koja podnositelji ukazuju svojom tužbom, pa je, na osnovi odredaba članka 59. i članka 62. stavka 3. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (ŻNarodne novineŽ, broj 29/94), donesena odluka kao u izreci.

Odluka o objavi (točka III. izreke) temelji se na odredbi članka 20. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (ŻNarodne novineŽ, broj 13/91).

Broj: U-III-406/1996

Zagreb, 8. srpnja 1998.