USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući o ustavnoj tužbi I. M. iz Z., zastupanog od odvjetnika u Z. D. R., na sjednici održanoj dana 11. lipnja 1998. godine, donio je

ODLUKU

1. Usvaja se ustavna tužba te se ukidaju:

- rješenje Visokog prekršajnog suda, broj: D-36/96 od 18. travnja 1996. godine,

- rješenje Komisije za prekršaje Deviznog inspektorata Ministarstva financija, klasa: 440-07/92-03/2523, ur. broj: 513-08-03/95-56 od 15. studenoga 1995. godine.

2. Predmet se vraća Deviznom inspektoratu Ministarstva financija na ponovni postupak.

3. Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama".

Ustavna tužba podnijeta je u povodu rješenja Visokog prekršajnog suda, broj: D-36/96 od 18. travnja 1996. godine.

Tim rješenjem odbijene su žalbe okrivljenika I. M. i A. S. i potvrđeno prvostupanjsko rješenje, klasa: 440-07/92-03/2523, ur. broj: 513-08-03/95-56 od 15. studenoga 1995. godine, kojim je Komisija za prekršaje Deviznog inspektorata Ministarstva financija utvrdila da su okrivljenik I. M. i okrivljenik A. S. krivi što su protivno članku 11. Uredbe o uvjetima i načinu održavanja likvidnosti u plaćanjima prema inozemstvu ("Narodne novine", broj 61/92, u daljem tekstu: Uredba) dana 6. studenoga 1992. do 12,30 sati na tržnici u U. obavljali kupoprodaju deviza u čemu su zatečeni od strane policijskog djelatnika Policijske stanice N. Z., čime su počinili prekršaj iz članka 16. stavak 1. navedene Uredbe, pa su kažnjeni novčanom kaznom od 20,00 kuna svaki, s tim da je I. M. izrečena i zaštitna mjera oduzimanja 77.425 DEM, 71.060 ATS, 1.173 USD, 1.130 CHF, 2.200 SEK, 1.500 iranskih riala i 98,00 kn kao predmeta prekršaja.

Podnositelj ustavne tužbe smatra da su mu povrijeđena prava iz članaka 3., 48. stavak 1., 19. stavak 1., 115. stavak 3., 26., 29. stavak 1. alineja 1. te članka 32. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske.

U svezi s odredbom članka 3. Ustava podnositelj se poziva na nepovredivost vlasništva kao jedne od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske; ustavnom odredbom članka 48. stavak 1. jamči se pravo vlasništva; prema odredbi članka 19. stavak 1. Ustava pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu; prema odredbi članka 115. stavak 3. Ustava sudovi sude na temelju Ustava i zakona; prema odredbi članka 26. Ustava svi su građani i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti; temeljem članka 29. stavak 1. alineja 1. Ustava svatko tko je osumnjičen ili optužen zbog kaznenog djela ima pravo na pravično suđenje pred nadležnim sudovima ustanovljenim zakonom; prema odredbi članka 32. stavak 1. Ustava svatko tko se zakonito nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ima pravo slobodno se kretati i birati boravište.

Ustavna tužba je osnovana.

Podnositelj ustavne tužbe polazi od tvrdnje da se činjenični opis djela za koje je kažnjen, i u svezi s kojim mu je izrečena zaštitna mjera, ne može podvesti pod propis naveden u izreci prvostupanjskog rješenja, a riječ je o odredbi članka 16. stavak 1. Uredbe o uvjetima i načinu održavanja likvidnosti u plaćanjima prema inozemstvu ("Narodne novine", broj 61/92) jer je on devize, došavši iz inozemstva, nosio sa sobom radi polaganja u banku, dakle da ih je držao kod sebe, ali ih nije prodavao, kupovao niti pozajmljivao, a zatečen je u društvu s osobom koja je već bila prekršajno kažnjavana za istu vrstu prekršaja, no kod te osobe tom prilikom niti je nađena strana valuta niti je imao novaca kojim bi je mogao kupiti.

Prema navedenoj Uredbi novčanom kaznom kaznit će se za prekršaj domaća fizička osoba ako obavlja kupnju, prodaju i pozajmljivanje deviza suprotno odredbi iz članka 11. te Uredbe, tj. izvan jedinstvenog deviznog tržišta. Ova Uredba zabrinjavala je kupnju, prodaju i pozajmljivanje deviza osim (temeljem članka 2. stavak 1. Uredbe) između ovlaštenih banaka sa sjedištem u Republici Hrvatskoj i drugih domaćih osoba, između ovlaštenih banaka i između ovlaštenih banaka i Narodne banke Hrvatske. Prema stavku 2. članka 16. navedene Uredbe za prekršaj iz stavka 1. tog članka, osim novčane kazne, izreći će se i zaštitna mjera oduzimanja predmeta što su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje prekršaja ili što su nastali izvršenjem prekršaja, s tim da se predmeti mogu oduzeti i ako nisu vlasništvo počinitelja prekršaja.

U provedenom postupku ovaj Sud je obavio uvid u spis predmeta Deviznog inspektorata Ministarstva financija i utvrdio da je točna podnositeljeva tvrdnja o nepodudarnosti činjeničnog utvrđenja i opisa djela propisom temeljem kojeg je nađen krivim i kažnjen. Ocjena je ovog Suda da je uskraćeno pravo na pravično suđenje iz odredbe članka 29. Ustava ako se utvrdi da postoji nepodudarnost o kojoj je bilo riječi, to jest nepodudarnost činjeničnog opisa djela i opisa djela u propisu temeljem kojeg je izrečena kazna i zaštitna mjera.

Osim toga, Zakon o prekršajima ("Narodne novine", broj 2/73, 5/73, 21/74, 9/80, 25/84, 52/87, 27/88, 43/89, 8/90, 41/90, 59/90, 91/92 i 33/95) u članku 45. određuje da tijelo koje vodi prekršajni postupak dužno je istinito i potpuno utvrditi sve činjenice značajne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te da je dužno s jednakom pažnjom utvrditi kako činjenice koje terete okrivljenog, tako i one koje mu idu u prilog.

Podnositelj ustavne tužbe pri prvom saslušanju djelatnicima policije porekao je izvršenje prekršaja što je i nastavio tijekom cijelog postupka. Tvrdio je da stranu valutu nije prodavao ni kupovao, a niti pozajmljivao i branio se da mu je oduzeta strana valuta koju je dan ranije donio iz A. te ju je trebao uložiti u banku. U svojoj obrani nudio je izvođenje više dokaza - dokumentaciju i saslušanje svjedoka. Njegova obrana, međutim, nije uvažena sa stajališta da na dokaz o njegovoj krivnji upućuje činjenica da su on i A. S., koji je također okrivljen, zatečeni na tržnici U. gdje se okupljaju preprodavači valuta, te da je podnositelj ustavne tužbe, što u torbi, što u džepovima imao sedam vrsta valuta, a za osobu s kojom je bio ranije je utvrđeno da se bavi preprodajom strane valute. Dakle, sam čin prodaje, kupnje ili pozajmljivanja nije utvrđen, a kod A. S. pronađeno je samo 5.000 HRD; ako je on kupovao valutu postavlja se pitanje čime bi je platio, a ako ju je kupio bila bi kod njega pronađena.

U dijelu postupka koji je prethodio donošenju osporenih rješenja podnositelj ustavne tužbe bio je proglašen krivim za isto djelo rješenjem Deviznog inspektorata od 13. svibnja 1994. godine. To je rješenje bilo ukinuto rješenjem tadašnjeg Republičkog vijeća za prekršaje od 12. srpnja 1994. godine, s uputom da se otklone povrede postupka (nesuglasje iskaza saslušanih svjedoka i ocjena priloženih dokaza, te neizvođenje predloženih dokaza) no u nastavku postupka drugostupanjsko tijelo više nije ustrajalo na ovim stavovima, iako tijelo prvog stupnja nije izvelo dokaze o kojima je bilo riječi.

Utvrdivši da podnositelju jesu povrijeđena prava navedena u ustavnoj tužbi, a napose pravo na pravično suđenje, Sud je odlučio kao u izreci.

Ova se odluka temelji na odredbama članka 19. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91) te članaka 59 i 60. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94), a njezina objava na odredbi članka 20. stavak 1. navedenog Ustavnog zakona.

Broj: U-III-720/1996
Zagreb, 11. lipnja 1998.

Glasovao sam protiv prijedloga za usvajanje ustavne tužbe, jer smatram da je ustavnu tužbu trebalo odbiti. Ovo zbog sljedećih razloga:

1. U prvostupanjskom postupku Komisija za prekršaje Deviznog inspektorata Ministarstva financija utvrdila je da su podnositelj ustavne tužbe i A. S. dana 6. studenoga 1992. godine u vremenu između 12,00 i 12,30 sati na tržnici u Utrinama obavljali kupoprodaju deviza. Ova činjenica utvrđena je saslušanjem svjedoka A. K. i J. B., policijskih djelatnika Policijske stanice u Novom Zagrebu (str. 4.-8. obrazloženja rješenja prvostupanjskog tijela).

2. Prvostupanjsko tijelo nije prihvatilo prijedlog podnositelja ustavne tužbe da se izvedu i dokazi saslušanjem još nekih svjedoka, radi utvrđivanja činjenice da se radi o stranoj valuti koju je trebalo uložiti u banku - uz obrazloženje da ni jedan od predloženih svjedoka nije bio prisutan događaju na tržnici u momentu kada su okrivljenici (podnositelj ustavne tužbe i A. S. - napomena autora izdvojenog mišljenja) zatečeni u preprodaji deviza (str. 7. obrazloženja rješenja).

3. Drugostupanjsko tijelo - Visoki prekršajni sud - nalazi da je prvostupanjsko tijelo i bez izvođenja daljnjih dokaza točno utvrdilo činjenično stanje, temeljem kojega je ispravno zaključilo da su okrivljenici neovlaštenom kupoprodajom strane valute učinili prekršaj za koji su zakonito oglašeni krivima i kažnjeni.

4. Visoki prekršajni sud izrazio je i stajalište da je prvostupanjsko tijelo izvelo dokaze dostatne za utvrđenje pravog stanja stvari, te iznijelo razloge zbog kojih nisu izvedeni ni cijenjeni ostali predloženi dokazi (str. 2. obrazloženja rješenja br. D-36/96 od 18. travnja 1996.).

5. Uvidom u spis prvostupanjskog tijela može se, dakle utvrditi:

a) da su podnositelj ustavne tužbe i A. S. obavili kupoprodaju deviza, te

b) da je prvostupanjsko tijelo izvelo dokaze dovoljne za potpuno utvrđenje činjeničnog staja.

6. Dosljedno iznesenome, nije jasno kako je uvidom u ovaj spis Ustavni sud utvrdio da postoji "nepodudarnost činjeničnog opisa djela i opisa u propisu temeljem kojeg je izrečena kazna i zaštitna mjera", odnosno da "sam čin prodaje, kupnje ili pozajmljivanja nije utvrđen". Ova "utvrđenja" Ustavnog suda nemaju podloge u spisu prvostupanjskog tijela.

7. Ustavni sud je, prema iznesenome, utvrdio činjenično stanje različito od onoga koje je utvrđeno u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku.

Ovo, drugačije činjenično stanje, nije utvrđeno na temelju rasprave pred Ustavnim sudom, niti drugačijom ocjenom već izvedenih dokaza. Ono je rezultat puke tvrdnje da je točan navod podnositelja ustavne tužbe o nepodudarnosti činjeničnog utvrđenja i opisa djela u propisu temeljem kojeg je izrečena kazna i zaštitna mjera.

8. Mišljenja sam da je Ustavni sud u konkretnom slučaju pogrešno utvrdio činjenično stanje, različito od onoga koje je utvrđeno u postupku koji je prethodio podnošenjem ustavne tužbe. Na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, koje nema temelja u rezultatu dokaznog postupka i stanju u spisu, ne može se zasnivati odluka Ustavnog suda.

9. Zbog toga zaključujem:

a) Utvrđeno je u prekršajnom postupku da je podnositelj ustavne tužbe obavio kupoprodaju deviza protivno članku 11. Uredbe o uvjetima i načinu održavanja likvidnosti u plaćanjima prema inozemstvu ("Narodne novine", broj 61/92).

b) Podnositelju ustavne tužbe je u postupku pred nadležnim tijelom pravično suđeno za učinjeni prekršaj.

Kako podnositelju ustavne tužbe nije povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava), ustavnu tužbu je trebalo odbiti.

Zagreb, 11. lipnja 1998.

.