USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajac, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, u povodu ustavne tužbe "Croatia" - osiguranje d.d. Z., Podružnica Z., na sjednici održanoj dana 1. srpnja 1998. godine, donio je

ODLUKU

1. Ustavna tužba se usvaja.

2. Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2442/1994 od 9. svibnja 1996. godine u dijelu pod točkom I. izreke, kojim je revizija tužiteljice N. V. djelomično prihvaćena i preinačena presuda Okružnog suda u Z. od dana 28. prosinca 1993. godine, broj: Gž-8272/93 i presuda Općinskog suda u Z. od dana 16. listopada 1992. godine, broj: Pn-4985/91 na način da se tužena obvezuje tužiteljici za razdoblje od 2. 11. 1975. godine do 2. 7. 1976. godine na dosuđeni iznos od 60,00 kn (60.000 HRD) mjesečno na ime naknade za tuđu pomoć, plaćati zakonsku zateznu kamatu koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog obroka pa do dana isplate.

3. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje u ukinutom dijelu presude.

4. Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama".

Ustavna tužba je podnesena u svezi s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2442/94 od 9. svibnja 1996. kojom je u t. I. izreke revizija tužiteljice N. V. djelomično prihvaćena te preinačene nižestupanjske presude na način da se tužena "Croatia" - osiguranje d.d., Podružnica Z. obvezuje isplatiti tužiteljici na dosuđenu glavnicu od 60,00 kn mjesečno (naknadu za tuđu pomoć i njegu za razdoblje od 2. studenog 1975. do 2. srpnja 1996.) zakonsku zateznu kamatu od dospijeća svakog obroka do isplate.

Odlučujući u revizijskom postupku na navedeni način Vrhovni sud je zauzeo stajalište: "U pogledu kamata na dosuđenu naknadu za pruženu tuđu pomoć za prvih osam mjeseci od dana povređivanja sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, troškovi za tuđu pomoć su izvorno novčana imovinska šteta na koju kamate teku od dana kada su troškovi pružanja tuđe pomoći nastali. To znači da na iznose dosuđene novčane naknade sa naslova tuđe pomoći koja je tužiteljici pružena za prvih osam mjeseci od povređivanja u utvrđenoj visini od 60.000 HRD mjesečno, kamate idu na svaki od tih iznosa od dana dospijeća, ne od dana kada je donesena presuda suda prvog stupnja."

Podnositelj ustavne tužbe navodi da su mu tom presudom povrijeđena ustavna prava iz članaka 18. stavka 1., 19. stavka 1., 26. i (opisno) 48. stavka 1., a u svezi s člankom 3. i 115. stavka 3. Ustava, jer da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu tijeka kamata kada je tužiteljici dosudio kamate od dana pružanja tuđe pomoći (2. studeni 1975.) do isplate.

Nižestupanjski sudovi, koji su za taj oblik štete dosudili kamate od dana zaključenja glavne rasprave (16. listopada 1992.) do isplate, sudili su po mišljenju podnositelja ustavne tužbe u skladu s propisima. Zbog toga predlaže usvajanje ustavne tužbe, ukidanje osporene sudske odluke i vraćanje predmeta Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

Ističući da se radi o kamatama koje se temeljem osporene presude trebaju obračunati i isplatiti za dulje vremensko razdoblje (preko 20 godina), podnositelj ustavne tužbe ujedno je predložio i odgodu ovrhe te presude zbog štete koja bi podnositelju ovrhom mogla nastati i koja bi se teško mogla popraviti.

Ustavni sud je rješenjem od 29. siječnja 1997. godine odgodio ovrhu navedene presude Vrhovnog suda jer je ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe članka 53. stavka 2. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 29/94), prema kojoj Sud može odgoditi ovrhu osporenog akta do donošenja odluke o ustavnoj tužbi ako bi ovrha prouzročila podnositelju tužbe štetu koja bi se teško mogla popraviti.

Ustavna tužba je osnovana.

Predmet spora u spisu Općinskog suda u Z. br. Pn-4985/91 je zahtjev tužitelja u toj parnici (N. V. i I. V.) za naknadu materijalne i nematerijalne štete, koju su pretrpili zbog povreda zadobivenih u prometnoj nezgodi dana 2. studengoa 1975. godine. Ovaj Sud je presudom br. Pn-4985/91 od 16. listopada 1992. godine naložio tuženici "Croatia" - osiguranje d.d., Podružnica Z. (podnositelju ustavne tužbe) da plati tužiteljima određene novčane iznose na ime naknade štete (materijalne i nematerijalne) i pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Uz dosuđenu novčanu naknadu za tuđu pomoć i njegu, koja je tužiteljici N. V. bila potrebna u prvih osam mjeseci od štetnog događaja, prvostupanjski sud je dosudio i pripadajuću zateznu kamatu tekuću od zaključenja glavne rasprave do isplate, dok je odbio tužbeni zahtjev za kamate od štetnog događaja do zaključenja glavne rasprave.

Okružni sud u Z. u presudi br. Gž-8272/93 od 28. prosinca 1993. potvrdio je taj dio presude i prihvatio je stajališta prvostupanjskog suda u svezi s dosuđivanjem navedene kamate.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u osporenoj presudi utvrdio da su nižestupanjski sudovi u pogledu kamata na dosuđenu naknadu za pruženu tuđu pomoć pogrešno primijenili materijalno pravo, te je u tom dijelu reviziju prihvatio i preinačio nižestupanjske presude na način da se tužena obvezuje tužiteljici N. V. za razdoblje od 2. studenoga 1975. godine do 2. srpnja 1976. godine na dosuđeni iznos od 60,00 kn mjesečno na ime naknade za tuđu pomoć, plaćati zakonsku zateznu kamatu koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog obroka pa do dana isplate.

Vrhovni sud Republike Hrvatske pogrešno je primijenio materijalno pravo u konkretnoj pravnoj stvari. Pogrešnom primjenom materijalnog prava povrijeđena su ustavna prava podnositelja ustavne tužbe. Sve ovo zbog sljedećih razloga:

Prema odredbama članka 277. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96), dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom. Zakašnjenje dužnika je, dakle, bitna pretpostavka za nastanak obveze plaćanja zatezne kamate. Drugim riječima, ako dužnik nije u zakašnjenju s plaćanjem novčanog duga - vjerovnik nema pravo na zateznu kamatu.

U konkretnoj pravnoj stvari, visina naknade materijalne štete na ime troškova tuđe pomoći i njege određena je presudom prvostupanjskog suda, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Tuženica (podnositelj ustavne tužbe) je toga dana saznala za opseg svoje obveze, pa je obveza tuženice tek tada i dospjela. Dosljedno tome, tuženica nije bila (niti je mogla biti) u zakašnjenju s plaćanjem naknade materijalne štete na ime troškova tuđe pomoći i njege prije donošenja odluke prvostupanjskog suda.

Kako je zakašnjenje dužnika bitna pretpostavka za nastanak obveze plaćanja zatezne kamate, vjerovnik (tužiteljica N. V.) nije imao pravo na zateznu kamatu do dana donošenja odluke prvostupanjskog suda.

Dosuđujući vjerovniku zateznu kamatu za razdoblje prije zakašnjenja dužnika (podnositelja ustavne tužbe) s ispunjenjem novčane obveze, Vrhovni sud Republike Hrvatske pogrešno je primijenio materijalno pravo (odredbe članka 277. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima). Time je postupio protivno načelu iz članka 115. stavka 3. Ustava ("Sudovi sude na temelju Ustava i zakona"), povređujući jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske - vladavinu prava (članak 3. Ustava), što je imalo za posljedicu i povredu imovinskih prava podnositelja ustavne tužbe ("Jamči se pravo vlasništva" - članak 48. stavak 1. Ustava).

Zato je ustavnu tužbu trebalo usvojiti i odlučiti kao u točki 1. i 2. izreke (članak 30. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine", broj 13/91, te članci 59. stavak 2. i 62. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske, "Narodne novine", broj 29/94).

Objava ove odluke se temelji na članku 21. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-737/1996
Zagreb, 1. srpnja 1998.