ZASTUPNIČKI DOM HRVATSKOGA DRŽAVNOG SABORA

Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora na sjednici 26. lipnja 1998., prihvatio je

IZVJEŠĆE

VLADE REPUBLIKE HRVATSKE O DOSADAŠNJEM TIJEKU POVRATKA I ZBRINJAVANJU PROGNANIKA, IZBJEGLICA I RASELJENIH OSOBA

Agresijom na Republiku Hrvatsku izazvana je velika prognanička, izbjeglička i raseljenička kriza s posljedicama u duhovnom i materijalnom smislu.

U agresiji je sudjelovao dio srpske manjine u Republici Hrvatskoj; a na poticaj i pomoć Srbije i Crne Gore i tkz. Jugoslavenske narodne armije pokrenuo je oružanu pobunu, u njoj sudjelovao ili je podržavao (ili joj se nije suprotstavio i bio njezinim taocem) s ciljem otcjepljenja hrvatskih područja od matice zemlje.

Tijekom agresije i oružane pobune počinjeni su brojni zločini, teška kršenja humanitarnog prava i temeljnih sloboda pojedinaca.

Uzimajući u obzir volju građana bivše Socijalističke Republike Hrvatske izraženu na referendumu o budućnosti Republike u okolnostima raspada bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, održanom 19. svibnja 1991., i polazeći od Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, koju je Sabor Republike Hrvatske donio dana 25. lipnja 1991. na temelju odluke građana donesene na referendumu i Odluke koju je Sabor Republike Hrvatske donio 8. listopada 1991., Republika je Hrvatska raskinula sve državnopravne sveze sa Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom te proglasila samostalnost i neovisnost.

Najveći dio okupiranih područja koji je bio pod kontrolom pobunjeničkih i drugih agresorskih snaga je oslobođen, a ratom najviše stradalo podunavsko područje je prema rezoluciji Opće skupštine Ujedinjenih naroda 49/43 od 9. prosinca 1994. uspješno reintegrirano u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Okončanjem mandata UNTAES-a sukladno Temeljnom sporazumu o hrvatskom Podunavlju, preostali je dio hrvatskog državnog područja također uspješno i za sva vremena reintegriran u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

Usprkos svemu, jasno je da Republika Hrvatska pripada civilizacijskom krugu i načinu života u kojem su oprost, tolerancija, povratak, suživot i jednaka prava svih građana temelj napretka i razvoja.

Mnogi građani koji su sudjelovali u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske zatražili su i dobili hrvatske dokumente i tim su činom prihvatili prava i preuzeli obveze koje proizlaze iz hrvatskog državljanstva; uključujući poštivanje i zaštitu teritorijalne cjelovitosti i suverenosti Republike Hrvatske. Tim su prihvatili Republiku Hrvatsku kao svoju državu i iskazali želju da se uključe u njezin politički, gospodarski i društveni život i na taj način pridonesu njezinoj obnovi i razvitku.

Stoga je povratak i uspostava povjerenja među svim njezinim građanima od velikog interesa za razvoj Republike Hrvatske kao države i kao uglednog člana međunarodne zajednice država. Zato su Ustavom Republike Hrvatske, Ustavnim zakonom o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, završnim aktom Konferencije o sigurnosti u suradnji u Europi, Pariškom poveljom za novu Europu i drugim relevantnim dokumentima OESS-a koji se odnose na prava čovjeka, Konvencijom za zaštitu prava čovjeka i temeljnih sloboda i Protokolom uz Konvenciju, Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida te Konvencijom o pravima djeteta u Republici Hrvatskoj stvoreni pravni temelji za provedbu najviših standarda u području prava čovjeka i povratka prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba.

Pored toga, u cilju boljeg, sigurnijeg, dostojanstvenijeg i uopće čovjeku primjerenijeg povratka u svoj dom, Vlada Republike Hrvatske je donijela niz akata koji se prilažu na kraju programa.

Ovim programom povratka Republika Hrvatska omogućuje svim svojim građanima bezuvjetno pravo povratka u njihove domove. To kani ostvariti u primjerenoj vremenskoj dinamici i sukladno raspoloživim sredstvima iz vlastitog proračuna te uz pomoć međunarodne zajednice poštujući osobni izbor svakog pojedinca i obitelji.

Prognaničko-izbjeglička kriza u Republici Hrvatskoj počinje 1991. godine s prvim napadima srpskih paravojnih jedinica logistički potpomognutih od strane tkz. JNA. Intenziviranjem agresije povećavaju se razaranja gospodarske, socijalne, komunalne, prometne i ine infrastrukture, a raste i broj prognanika i izbjeglica. Agresijom na Bosnu i Hercegovinu povećava se i izbjeglički val bosansko-hercegovačkog stanovništva prema Hrvatskoj. Prognaničko-izbjeglička kriza dosiže svoj maksimum krajem 1992. godine.

Za razumijevanje uzroka prognaničko-izbjegličke krize i strategije etničkog čišćenja kao jednog od temeljnih ciljeva agresije na RH, prijeko je potrebno istaknuti ključne uzroke srpske oružane pobune i agresije JNA i paravojnih postrojbi iz Srbije.

Strateški cilj srpske oružane pobune i agresije JNA i paravojnih postrojbi bio je onemogućiti uspostavu suverene Hrvatske radi stvaranja Velike Srbije u okviru ili na teritoriju bivše SFRJ. Stoga su srpski pobunjenici poricali suverenost Republike Hrvatske i politički i vojno djelovali na pripajanju hrvatskih krajeva Srbiji. Izvršeni su brojni teroristički napadi na ljude, atentati, otimanja društvene i privatne imovine, a donijete su i brojne pobunjeničke odluke.

Tako je 25. srpnja 1990. godine u Srbu osnovano tkz. Srpsko nacionalno vijeće koje donosi Deklaraciju o suverenosti i autonomnosti srpskog naroda, zatim je 17. kolovoza 1990. godine osnovan tkz. Savjet narodnog otpora, 30. rujna 1990. Srpsko nacionalno vijeće proglašava srpsku autonomiju, a 28. veljače 1991. godine usvaja se odluka o razdruživanju od Republike Hrvatske. Dalje, 28. ožujka 1991. godine iz Statuta tkz. SAO Krajine brišu se izrazi Ustav i Sabor Republike Hrvatske, i Republika Hrvatska, 12. svibnja 1991. godine održava se referendum za pripajanje srpske autonomne oblasti "krajine" Republici Srbiji, 20. svibnja 1991. godine Srpska autonomna oblast proglašena je federalnom jedinicom SFRJ, 25. kolovoza 1991. godine predsjednik tkz. Vlade SAO proglašava se zapovjednikom svih oružanih snaga i teritorijalnih oblasti SAO, itd, itd.

Srpsko stanovništvo prihvaća takvo stanje i uzima dokumente od okupacijskih paravlasti ne razmišljajući niti o hrvatskoj državi niti o državljanstvu niti o bilo kakvim dokumentima, ostalim građanskim pravima i sličnom.

Izbjegavajući nove ratne žrtve hrvatska je politika uz pomoć međunarodne zajednice zaustavila srpsku agresiju na Hrvatsku i krenula prema mirnom rješavanju ukupne krize.

Hrvatska je u svih pet godina srpske agresije i okupacije uporno pokušavala okupirana hrvatska područja reintegrirati mirnim putem nudeći pobunjenicima sva građanska, kulturna i manjinska prava što su oni stalno odbijali.

Među brojnim pokušajima, inicijativama i ponuđenim sporazumima Hrvatske kako bi mirnim putem reintegrirala svoja okupirana područja posebno se ističu Mirovna inicijativa Predsjednika od 2. studenog 1993. godine, Zagrebački sporazum o prekidu vatre u Republici Hrvatskoj od 29. ožujka 1994. godine i Gospodarski sporazum od 2. prosinca 1994. godine. U pet godina rata i agresije pobunjeni Srbi nisu prihvatili niti jedan mirovni prijedlog koji je dolazio bilo s hrvatske bilo s međunarodne strane. Nisu prihvatili čak niti plan Z-4.

Neposredno prije, ali i poslije poduzetih vojnih akcija "Bljesak" i "Oluja", slijedili su pozivi Predsjednika Republike Hrvatske srpskom pučanstvu za ostanak u RH. Četvrtog kolovoza 1995. godine hrvatskim građanima srpske nacionalnosti s okupiranih područja upućen je prijedlog na predaju uz jamstvo da im je zagarantirana amnestija. Napuštanjem oslobođenog hrvatskog teritorija s poraženom okupacijskom vojskom ponovno su potvrdili da ne prihvaćaju živjeti u slobodnoj, demokratskoj i neovisnoj državi.

Vlada RH predlaže i prihvaća mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja iako su prevladavali zahtjevi u javnosti da se nakon svega što je Hrvatska pretrpjela u agresiji jugoslavenske armije i pobunjenog dijela srpskog pučanstva u Hrvatskoj, posebno nakon "Bljeska" i "Oluje", pitanje okupiranih hrvatskih područja riješi vojnim putem. Hrvatska ipak nije izabrala taj put kako bi ponovo dokazala želju za demokratskim i miroljubivim rješenjem, ostankom Srba koji to žele u Hrvatskoj i njihovim uključivanjem u demokratski građanski sustav.

Potpisujući Erdutski sporazum i mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja Republika Hrvatska je pokazala jasnu političku volju da ne želi reintegraciju samo teritorija, nego i ljudi. S tim ciljem kretale su sve inicijative hrvatske Vlade od Pisma namjere, potpisanog Sporazuma o normalizaciji odnosa sa SRJ 23. kolovoza 1996. godine, donošenja Protokola o dvosmjernom povratku do osnivanja Nacionalnog odbora za uspostavu povjerenja, ubrzani povratak i normalizaciju života na ratom stradalim područjima.

Agresija na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izazvala je najveću prognaničko-izbjegličko-raseljeničku i humanitarnu krizu u Europi nakon 2. svjetskog rata. Na stotine tisuća ljudi moralo je napustiti svoje uglavnom razorene domove s neizvjesnim mogućnostima i vremenom povratka.

Ured za prognanike i izbjeglice Vlade RH osnovan je krajem 1991. godine u svrhu organiziranja skrbi za prognanike, u vrijeme kad je čitava Hrvatska izložena agresiji, i kad je na desetke tisuća njenih građana protjerano iz svojih domova. Godine 1992. Ured dodatno skrbi i o tisućama izbjeglih Hrvata i Muslimana-Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine i Hrvata iz SRJ (Vojvodine, Kosova i Crne Gore).

Godine 1992. zabilježen je maksimum humanitarne krize u Hrvatskoj s oko 800.000 prognanika i izbjeglica, što je bilo više od 15% ukupnog stanovništva Hrvatske.

Povratkom dijela prognanih i izbjeglih njihovim kućama ili njihovim odlaskom u treće zemlje taj broj se smanjio do sredine 1995. na 399.000 (210.000 prognanika i 189.000 izbjeglica), u 1996. na 350.000, sredinom 1997. na 225.000 osoba, i trenutno je još uvijek 126.000 prognanika, povratnika i izbjeglica u sustavu skrbi hrvatske države.

Povratak prvih skupina prognanika počinje već početkom 1992. godine, kad se vraća velik broj prognanika u slobodna mjesta u Hrvatskoj koja su do sklapanja primirja u siječnju bila izložena teškim topničkim napadima. Manje skupine izbjeglica počinju se vraćati na slobodna područja BiH u proljeće 1994. godine. U to vrijeme počinje i organizirana obnova naselja i infrastrukture kroz koju su stvoreni i kroz koju se i dalje stvaraju uvjeti za povratak najvećeg dijela osoba koje su morale napustiti svoje domove.

Vojno-redarstvene akcije "Bljesak" i "Oluja" 1995. godine kojima je oslobođena većina dotad okupiranih dijelova Hrvatske, bitno su promijenile stanje u području: nakon četverogodišnjeg progonstva došlo je do povratka veliko broja prognanika na oslobođena područja Republike Hrvatske. Uoči tih akcija u Hrvatskoj je bilo registrirano oko 125.000 prognanika iz do tada okupiranih područja, te 85.000 prognanika iz hrvatskog Podunavlja. Istodobno ta je područja tijekom akcija napustila većina srpskog pučanstva koje je tamo živjelo tijekom četverogodišnje okupacije (njih oko 130.000).

Prognaničko-izbjeglička kriza promijenila je svoj tijek već krajem 1995. godine kada počinje masovni povratak prognanika i izbjeglica na oslobođena područja Republike Hrvatske i u Federaciju Bosne i Hercegovine, a nakon akcije "Bljesak" i "Oluja" kojima su oslobođeni veliki dijelovi Hrvatske. Sve skupa je pospješeno stabilizacijom vojno-sigurnosne situacije u Federaciji BiH i potpisivanjem Daytonskog sporazuma. Nakon sedam godina od početka sukoba, priča s prognanicima, izbjeglicama i raseljenim osoba nije još završena.

U razdoblju od 1991. do 1998. godine podaci Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade RH potvrđuju humanitarnu krizu u RH i njezino postupno smanjivanje nakon 1992. godine ulaganjem velikih napora Vlade RH u uvjetima okupacije dijelova Hrvatske i stvaranja svih sustava u državi (Tablica 1). Istovremeno raspodjelu izbjeglica iz RH, povratnika i raseljenih osoba prikazuje Tablica 2.

Službeni podaci Ureda predočuju samo registrirane osobe ili osobe koje su organizirano zbrinute, a ne pokazuju relativno znatan broj osoba, posebno izbjeglica iz Bosne i Hercegovine i Jugoslavije, koje nisu na organiziranoj brizi niti u organiziranom smještaju preko Ureda.

Godine 1997. broj izbjeglica iz BiH i SRJ izvan organizirane skrbi iznosio je 40.250 osoba, a 1998. čak 109.400 osoba. Sve su te osobe "de facto" izbjeglice sa svim pravima za povratak u svoje domove u drugim državama (BiH, SRJ).

Tablica 1. Prognanici i izbjeglice u Republici Hrvatskoj u razdoblju 1991.-1998. godine

Izvor: Ured za prognanike i izbjeglice Vlade RH, Zagreb 1998. godine

 ^* Ukupan broj izbjeglica iz BiH i SRJ iznosi 147.000 od toga registriranih na skrbi Ureda 106.750, a 40.250 osoba je izvan sustava-skrbi

^** Ukupan broj izbjeglica iz BiH i SRJ iznosi 139.000 od toga registriranih na skrbi Ureda 37.400, a 101.400 osoba je izvan sustava skrbi

Tablica 2. Izbjeglice iz RH u inozemstvu i povratnici na oslobođena područja u razdoblju 1991.-1998. godine

Izvor: Ured za prognanike i izbjeglice Vlade RH i Ministarstvo razvitka i obnove, Zagreb, svibanj 1998. godine

^* Kraj 1995. godine

U srpnju 1991. godine u Hrvatskoj je registrirano već 30.000 prognanika, a dugačka prognanička kolona započela je progonom ličkih Hrvata u proljeće 1991. godine te nastavljena u ljeto s Banovine, Korduna, istočne Slavonije, zapadne Slavonije, zapadnog Srijema, Baranje, dalmatinskog zaleđa - Drniša, Knina...

Širenjem pobune Srba širio se i prognanički val s ostalih dijelova Hrvatske. Nakon jakog topničkog napada na istočnoslavonsko mjesto Dalj (između Osijeka i Vukovara) dolazi do masakra preostalih civila i branitelja. Većina žitelja Dalja i susjednih mjesta Erduta i Aljmaša spas nalazi bijegom preko Drave prema Osijeku. Izvlačenje prognanika iz tih mjesta preko skele u Aljmašu slika je koja će ostati u sjećanju, a i obilježila je teške dane 1991. godine i početak velike prognaničko-izbjegličke i humanitarne krize u Hrvatskoj.

Nakon aljmaške drame u srpnju 1991. godine slijede još jači napadi srpskih postrojbi na velik broj mjesta u svim dijelovima Hrvatske. Ljudi, koji uspijevaju preživjeti, bježe iz istočne Slavonije, Vukovara, Iloka, itd. Pod granatama su i Osijek, Zadar, Dubrovnik, Šibenik, Karlovac, Sisak, Vinkovci, Gospić... Među najvećim izbjegličkim valovima onaj je iz Baranje početkom srpnja 1991. godine kad deseci tisuća ljudi napuštaju svoje domove. Slijedi rujan i listopad i pad Petrinje i Hrvatske Kostajnice, te novi veliki egzodus ljudi.

Vrhunac prognaničke krize je u studenom 1991. godine kada je iz Vukovara nakon okupacije grada i masakra protjerano preostalih oko 15.000 preživjelih koji su tri mjeseca proveli u gradu pod opsadom i stalnim topničkim napadima. Hrvatska doživljava najveću humanitarnu i prognaničku katastrofu.

Krajem 1991. godine, kad je osnovan Ured za prognanike i izbjeglice, bilo je već blizu 536.000 prognanika. Godine 1992. broj prognanika i izbjeglica s okupiranih i ratom zahvaćenih područja Republike Hrvatske prelazi 800.000 prognanih i izbjeglih osoba (zajedno s hrvatskim izbjeglicama u inozemstvu). Smješteni su dijelom u obiteljima, a dijelom u organiziranom smještaju koji se preko noći otvaraju: hoteli, športske dvorane, preuređene vojarne, ustanove socijalne skrbi, prosvjetne ustanove internatskog tipa, barake, odmarališta, a tek kasnije od 1993. godine i izgrađena prognanička naselja. Glavninu posla oko skrbi za prognanike i izbjeglice u prosincu 1991. godine preuzima novoosnovani Ured za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske. Ured preuzima skrb o njihovu smještaju, organiziranom i privatnom, distribuciji humanitarne pomoći, te osiguravanju svih ostalih prava i potreba prognanika i izbjeglica.

Velika prognanička kolona dijelom se zaustavlja početkom 1992. godine, nakon potpisivanja i provedbe Sarajevskog primirja 2. siječnja 1992., potpisanog između Hrvatske i srpskih paravojničkih i potpornih snaga.

Dolaskom UNPROFOR-a, u travnju 1992. godine, a većim dijelom i prije, prestala su ratna djelovanja, te su se mnogi prognanici počeli vraćati svojim domovima. Vraćali su se samo oni čiji su domovi bili na oslobođenom području Hrvatske i nisu bili razoreni. U ožujku 1992. broj prognanika u Hrvatskoj je iznosio 356.627. Nakon postupnog povratka prognanika u Osijek, Vinkovce, Dubrovnik, Karlovac, Sisak, Zadar, Pakrac i druga mjesta po potpisivanju i provedbi Sarajevskog sporazuma brojka se smanjuje u travnju 1992. godine na 247.278 registriranih prognanika. Povratak se nakon prvotnog zamaha u proljeće 1992. godine, smanjuje krajem godine, ali i dalje ostaju prognanici s još uvijek okupiranih područja i prognanici iz razorenih mjesta uz tadašnje linije razdvajanja. Tek organiziranim i sustavnijim radom na obnovi počinju se vraćati i te skupine prognanika u svoja mjesta krajem 1993. te 1994. godine.

Broj izbjeglica iz Hrvatske u trećim zemljama, uglavnom zapadnoeuropskim, uvijek se moglo samo procijeniti zbog nepostojanja preciznih evidencija i kratkog boravka većine izbjeglica u inozemstvu. Procjenjuje se da je 1991. ta brojka bila oko 148.000 osoba, 1992. oko 136.000, 1994. oko 98.000, 1997. godine 49.000, a trenutno ih je oko 42.000.

Međutim, UNPROFOR nije donio potpunu sigurnost malobrojnim preostalim Hrvatima i pripadnicima drugih nesrpskih manjina na okupiranim područjima. Naprotiv, od uspostave uprave UNPROFOR-a na okupiranim hrvatskim područjima u proljeće 1992. godine do kraja mandata UNPROFOR-a 1995. godine, protjerano je još oko 25 tisuća Hrvata i pripadnika drugih nesrpskih nacionalnih manjina, a 600 ih je ubijeno (uglavnom starijih osoba koje su ostale u svojim kućama). Nitko se nije od hrvatskih prognanika vratio u ta područja u svoje domove sve do oslobađanja u vojnoredarstvenim akcijama "Bljesak" i "Oluja" 1995. godine, kada započinje stvarni povratak prognanika njihovim domovima.

Prema podacima iz svibnja 1995. godine, uoči masovnog povratka prognanika i izbjeglica, na tada slobodnim područjima Hrvatske na skrbi je bilo 210.592 prognanika:

a) s područja oslobođenih "Bljeskom" i "Olujom" 126.909

b) iz hrvatskog Podunavlja 83.683

Najveću skupinu prognanika čine vukovarski prognanici s područja cijele bivše općine Vukovar (32.924). Potom slijede prognanici iz Belog Manastira (19.370), i okupiranih dijelova bivših općina Vinkovci (15.015), Osijek (11.450), Petrinje (11.450), Slunja, Drniša, Benkovca, itd. Najviše povratnika je na području Petrinje, a potom Zadra, Drniša i Benkovca. Dio je prognanih bio kraće vrijeme u prognaničkom statusu i skrbi, a dio njih nikad nije bio u sustavu skrbi.

Prema zadnjoj preregistraciji prognanika i izbjeglica u veljači i ožujku 1997. godine, Ured je skrbio o 296.308 osoba, među kojima: 117.721 prognanika iz hrvatskog Podunavlja (83.488) i područja "Bljeska" i "Oluje" kojima još nije dovršena obnova (34.233), te 71.837 povratnika na područja "Bljeska" i "Oluje", koji su još bili u sustavu skrbi.

Tek što je došlo do djelomičnog zaustavljanja vojnih sukoba u Hrvatskoj te zaustavljanja velikih prognaničkih kolona, Republika Hrvatska je od travnja 1992. godine suočena s velikim brojem izbjeglica iz susjedne Bosne i Hercegovine, koji zbog izbijanja rata u toj državi i traže utočište u Hrvatskoj.

Krajem svibnja i početkom lipnja 1992. godine etnički se od nesrpskog pučanstva čiste područja Ključa, Sanskog Mosta, Prijedora, itd. Po sličnom obrascu kao u Bosanskoj Krajini, događa se etničko čišćenje i drugih područja BiH - Ravno, Bosanski Brod, Bijeljina, Zvornik, Višegrad, Foča, Kupres, Derventa, Brčko, Bosanski Novi, Kotor, Varoš, Jajce, Sarajevo...

Prema Hrvatskoj kreću prve kolone izbjeglica iz BiH, a izbjeglički se valovi šire velikom brzinom. U Hrvatsku u tom razdoblju dnevno dolazi između 1.000 i 2.000 izbjeglica, posebno velike skupine izbjeglica stižu u Hrvatsku nakon okupacije Bosanske Posavine i Jajca krajem 1992. g., kada samo u nekoliko dana dolazi 30.000 izbjeglica.

U ožujku 1992. godine broj izbjeglica iz BiH u Hrvatskoj iznosio je 16.579, u travnju 1992. već ih je 193.415, u kolovozu 363.270, a u prosincu 1992. u Hrvatskoj utočište ima već 402.768 izbjeglica iz susjedne države.

Hrvatska se tako od travnja 1992. godine ponovo suočava s velikom izbjegličkom i humanitarnom krizom, ovaj put iz susjedne države, a veliki broj ljudi koji su prošli sve ratne strahote trebalo je negdje i smjestiti. Velik broj hotela, bivših radničkih baraka, objekata socijalne skrbi i drugih oblika smještaja zauzeli su već ranije prognanici. Ponovno se otvaraju športske dvorane za hitni smještaj na desetke tisuća ljudi, pronalaze se neprimjereni preostali objekti za smještaj izbjeglica, a mnogi odlaze kod rodbine i prijatelja u privatni smještaj. Hrvatskoj treba mnogo hrane i ljudskog napora kako bi sve stradalnike zbrinula. Dakle, zemlja na koju je izvršena agresija.

Nakon apela Vlade Republike Hrvatske u srpnju 1992. godine zapadnoeuropskim zemljama da prihvate bosanske izbjeglice, dio velike izbjegličke kolone iz Bosne i Hercegovine preko Hrvatske kreće prema zapadu. Preko Hrvatske u treće je zemlje otišlo između 400 i 450 tisuća izbjeglica, zadržavajući se prethodno u Hrvatskoj u prosjeku po tri mjeseca.

Početkom 1993. godine dolazi do smanjenja broja izbjeglica u Hrvatskoj, budući da ih dio odlazi u treće zemlje. Međutim, izbijanjem muslimansko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni 1993. godine broj novih izbjeglica se opet znatnije povećava. Potkraj 1993. godine broj izbjeglica se zaustavlja na oko 270 tisuća, a sredinom 1994. godine na oko 210.000.

Manje skupine izbjeglica počinju se vraćati na slobodna područja BiH u proljeće 1993. godine, a osobito tijekom 1994. godine. Znatan dio izbjeglica iz BiH prihvaćenih u Hrvatskoj tijekom slijedećih godina odlaze u treće zemlje, a nove izbjeglice i dalje pristižu, tako da se ukupne brojke zbrinutih sporo smanjuju.

Nakon kratkotrajnog stabiliziranja broja izbjeglica u Hrvatskoj krajem 1993. godine broj novih izbjeglica se povećava sve do 1995. godine, i to dolaskom novih izbjeglica s područja sjeverozapadne Bosne gdje srpske vlasti nastavljaju s "tihim etničkim čišćenjem" područja od nesrpskog pučanstva. Tijekom 1994. godine u Hrvatsku je izbjeglo više od 30.000 osoba muslimanske i hrvatske nacionalnosti iz sjeverozapadnog dijela Bosne (Banja Luka, Prijedor, Kotor Varoš...).

Zadnja velika skupina izbjeglica u Hrvatsku stiže u kolovozu 1995. godine preko mjesta Davor na Savi s područja Banjalučke regije, gdje tamošnje vlasti dovršavaju protjerivanje preostalih Muslimana i Hrvata neposredno nakon akcije "Oluja". U nepunih mjesec dana Hrvatska je primila 22.000 novih izbjeglica.

U isto vrijeme, skupina od oko 20.000 izbjeglica iz područja Velike Kladuše i okolice došla je u Republiku Hrvatsku i samoinicijativno se naselila u područje Kupljenskog, kraj Vojnića, formirajući izbjeglički kamp. Najveći broj izbjeglica, njih 16.000, vratio se u zapadnu Bosnu nakon zajedničkih napora Vlada BiH, Turske, Hrvatske i UNHCR-a (osnovane su trilateralne policijske snage koje su preuzele zajedničku kontrolu nad područjem Velike Kladuše i Cazina). Preostalih 4.000 izbjeglica ostalo je u Hrvatskoj smješteno u izbjegličkim naseljima "Gašinci" i "Obonjan", a mali je broj otišao u treće zemlje.

Za razdoblje od 1992. do 1995. godine karakteristična je vrlo velika fluktuacija broja izbjeglica, prvenstveno zbog odlaska velikog broja izbjeglica u zapadne zemlje, ali i zbog povratka manjeg broja izbjeglica u BiH.

Nakon ljeta 1995. godine u Hrvatsku dolaze nove izbjeglice samo pojedinačno, a od kraja godine počinje masovan povratak izbjeglica na područje Federacije Bosne i Hercegovine, uvjetovan promjenom sigurnosne i vojne situacije u susjednoj državi i osobito po potpisivanju Daytonskog sporazuma.

Republika Hrvatska je u razdoblju 1991.-1998. godine napravila bitan pomak u normativnom i operativnom smislu u povratku prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba. Organiziranom obnovom domova 4.-6. kategorije oštećenja kroz program Ministarstva razvitka i obnove i bespovratnim potporama za obitelji čiji su domovi 1.-3. stupnja oštećenja vraćen je veliki broj prognanika u domicilna naselja. Kroz isti program vraćen je i dio izbjeglica iz trećih država u RH, a programom pomoći povratku izbjeglica u Bosnu i Hercegovinu vraćen je i dio izbjeglica u BiH koje su bile privremeno zbrinute u RH.

Potpisivanjem niza sporazuma i donošenjem ključnih programa zbrinjavanja, vraćen je znatan broj raseljenih osoba iz hrvatskog Podunavlja u ostala područja RH i raseljenih osoba iz Jugoslavije u RH.

Sredstva utrošena za skrb o prognanicima i izbjeglicama preko Ureda u razdoblju 1991.-1997. godine su vrlo velika i iznose oko 6,4 milijarde kuna (nešto preko 1 milijarde dolara) od čega je iz proračuna RH izdvojeno 88,74% sredstava (5,65 milijardi kuna), dok ostali izvori čine tek 11,26% sredstava (UNHCR 521 milijun kuna, EZ 152 milijuna kuna i ostalo 44 milijuna kuna).

Distribucija troškova jasno pokazuje da je međunarodna zajednica do 1995. godine sudjelovala s tim udjelom u ukupnim troškovima, a da su nakon te godine sredstva međunarodne zajednice tek simbolična u odnosu na ukupne potrebe (npr. godine 1997. samo 0,8% svih potreba). Nakon 1995. godine RH praktički samo iz državnog proračuna snosi posljedice zbrinjavanja izbjeglica i prognanika i rješava humanitarnu krizu uvjetovanu agresijom na RH i BiH.

Sve je to utjecalo na osobni i društveni standard građana RH i na velike probleme povratka, obnove i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba.

Utrošena sredstva za zbrinjavanje po strukturi sredstava i po godinama zbrinjavanja prikazuje Tablica 3.

Tablica 3. Sredstva utrošena za skrb prognanika i izbjeglica od 1992.-1997. godine preko Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade RH, Fond "Kralj Zvonimir"

Prognanici su u razdoblju 1991.-1998. godine bili najbrojnija kategorija ratnih stradalnika na koje su utrošena i najveća sredstva iz proračuna kroz Ured za prognanike i izbjeglice Vlade RH (Tablica 3). Smanjivanjem ratne opasnosti i intenziviranjem organizirane obnove kroz programe Ministarstva razvitka i obnove stalno se smanjivao broj prognanika na organiziranoj skrbi Ureda (Tablica 1).

Tablica 4. Broj povratnika kroz organizirani povratak i obnovu

Izvor: Ured za prognanike i izbjeglice Vlade RH, Zagreb, 1998. godine

Podaci potvrđuju da je u povratku prognanika napravljen vrlo veliki pomak i da je RH vratila u svoje domove u razdoblju 1991.-1998. godine preko 455.000 ljudi. Intenzitet povratka je bio najveći u 1992. godini jer su se ljudi vraćali u svoje domove koji su bili manje devastirani agresijom i to primarno na područja koja nisu bila pod okupacijom. Stvarni povratak prognanika na ranije okupirana područja počeo je nakon akcija "Bljesak" i "Oluja", ali je intenzitet povratka bio bitno manji s obzirom na to da je bio uvjetovan organiziranom obnovom domova. Ta je faza povratka najsloženija i izvorno ovisi o visini sredstava koja je bilo moguće izdvojiti iz proračuna.

Pored toga, prava organizirana i intenzivna obnova domova u hrvatskom Podunavlju u funkciji povratka prognanika počela je tek u 1998. godini nakon konačne reintegracije tog područja. Jasno se vidi da je za povratak ostalo još ukupno oko 95.000 prognanika (Tablica 4.) koji idu u kategoriju najtežih povrataka s obzirom na to da se radi o povratnicima primarno u Podunavlje u oštećene objekte svih kategorija i objekte koji se privremeno koriste za zbrinjavanje građana srpske narodnosti s prebivalištem u ostalim dijelovima RH.

Republika Hrvatska je u razdoblju 1991.-1998. godine
vratila 455.204 ili 82,8% prognanika.

Nakon prognanika, izbjeglice su druga najbrojnija kategorija koja je organizirano zbrinuta na razne načine u RH u razdoblju 1991. - 1998. godine. Godine 1992. u RH je zbrinuto preko Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade RH čak 402.768 osoba iz Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Odlaskom u treće zemlje primarno i relativno slabijim povratkom u domicilne zemlje broj izbjeglica na organiziranoj skrbi Ureda stalno se smanjivao. Bitno je naglasiti da je u zbrinjavanju izbjeglica državni proračun RH u promatranom razdoblju sudjelovao u prosjeku s 88,74% udjela, a nakon 1995. godine s čak 97% udjela. Takav je način financiranja s velikim apsolutnim sredstvima koja su bila veća od sredstava uloženih preko Ministarstva razvitka i obnove u obnovu i povratak bitno usporio povratak izbjeglica u domicilne zemlje.

Kategoriju izbjeglica nužno je podijeliti u tri grupe koje se razlikuju po zemlji izbjeglištva, zemlji zbrinjavanja i mogućnostima povratka:

- izbjeglice iz RH zbrinute u trećim zemljama (Njemačkoj, Austriji, itd.),

- izbjeglice iz BiH zbrinute u Republici Hrvatskoj;

- izbjeglice iz SR Jugoslavije zbrinute u Republici Hrvatskoj.

Agresijom na RH 1991. godine gotovo je 700.000 osoba u RH moralo napustiti svoje domove. Najveći je dio njih zbrinut u RH preko Ureda za prognanike i izbjeglice i statistički se vode kao prognanici (njih oko 550.000 1991. godine), dok su čak 148.000 osoba zbrinule treće zemlje: Njemačka, Austrija, Slovenija, Mađarska, itd. To je kategorija izbjeglica čiji se broj smanjivao ovisno o smanjivanju agresije, jačanju obrane i oslobađanju zemlje. Izbjeglice iz RH u trećim zemljama su populacija koja nikad nije tražila ostanak u trećim zemljama, nego je tražila povratak u svoje domove, koji je išao korak po korak ovisno o financijskim mogućnostima Republike Hrvatske.

Usprkos činjenici da je RH organiziranim povratkom i obnovom vratila iz inozemstva 106.000 ili 71,6% izbjeglica u RH izravnim ulaganjem proračunskih sredstava još uvijek se u inozemstvu nalazi 42.000 izbjeglica čiji su domovi različitog stupnja oštećenja.

Republika Hrvatska je u razdoblju 1991.-1998. godine
vratila 106.000 ili 71,6% izbjeglica.

Tablica 5. Intenzitet povratka izbjeglica u Republiku Hrvatsku

Izvor: Ured za prognanike i izbjeglice Vlade RH, Zagreb, 1998. godine

Republika Hrvatska je godine 1992. zbrinula najveći broj izbjeglica iz Bosne i Hercegovine i SR Jugoslavije od svih zemalja primateljica. Ured za prognanike i izbjeglice registrirao je 402.768 izbjeglica iz BiH među kojima je preko 200.000 bilo Muslimana-Bošnjaka. Nakon 1992. godine broj izbjeglica iz drugih zemalja u RH stalno opada što odlaskom u treće zemlje (primarno Muslimana-Bošnjaka), što povratkom u domicilna nerazrušena naselja (manji broj) i pred kraj promatranog razdoblja 1991.-1998. povratkom, kroz organiziranu obnovu donacijom građevinskog materijala od strane RH, primarno u Federaciju BiH.

Smanjenje broja izbjeglica iz BiH privremeno zbrinutih u RH iznosi 319.000 osoba ili 69,7% u odnosu na najveći registrirani i procjenjeni broj iz 1992. godine. Dinamika smanjenja registriranih izbjeglica ovisila je o tri načina zbrinjavanja dolje navedena:

1. Odlaskom izbjeglica u treće zemlje. Na taj su način primarno zbrinjavani Muslimani-Bošnjaci i to već 1992. godine nakon zbrinjavanja u RH, u prosjeku tri mjeseca. Procjenjuje se da je u trećim zemljama zbrinuto oko 90% Muslimana-Bošnjaka što potvrđuju i podaci u Tablici 6. Izbjeglice iz BiH ostalih narodnosti u relativno su i apsolutno malom broju zbrinjavani u trećim zemljama nakon kraćeg razdoblja zbrinjavanja u RH.

2. Izbjeglice iz BiH hrvatske narodnosti primarno su pak zbrinjavane u RH kroz organizirani smještaj preko Ureda, a nove izbjeglice iz BiH nakon 1995. godine zbog nedostatka organiziranog smještaja u napuštenu imovinu. Intenzitet priliva novih izbjeglica iz BiH nakon 1995. godine, prvenstveno iz Republike Srpske, u kratkom vremenu uglavnom nije ostavljao puno mogućnosti organiziranog zbrinjavanja. Stoga i postoji razlika između registriranih izbjeglica iz BiH u Uredu i onih koji taj status nisu niti imali ili su ga pak izgubili kroz zbrinjavanje u vlastitoj režiji. Procjenjuje se da izbjeglica ove kategorije u RH iz BiH ima oko 140.000.

3. Povratkom u svoje domove u BiH. Povratak izbjeglica iz Hrvatske u svoje domove u BiH išao je samo prema Federaciji. Povratka izbjeglica iz BiH zbrinutih u RH prema Republici Srpskoj praktički nema.

Kako je interes RH da se Hrvati izbjegli iz BiH vrate u svoje domove (i u Federaciju i u Republiku Srpsku), RH je provedbom donacijskog programa zbrinjavanja prognanih, izbjeglih i raseljenih Hrvata u BiH (Prilog 9) do danas u povratak u BiH uložila preko 150 milijuna kuna te time pomogla obnovu 2.500 obiteljskih kuća i omogućila zbrinjavanje gotovo 10.000 stanovnika u BiH, omogućila obnovu bolnice u Novoj Biloj i objekata javne namjene. RH će u ovoj godini uložiti još dodatnih 50 milijuna kuna te time pomoći obnovu ukupno 3.700 obiteljskih kuća i povratak oko 14.000 prognanih i izbjeglih Hrvata u BiH.

Tablica 6. Dinamika smanjenja broja izbjeglica iz BiH u RH odlaskom u treće zemlje, povratkom u domicilna naselja ili gubitkom izbjegličkog statusa u RH u razdoblju 1991.-1998. godine

Izvor: Ured za prognanike i izbjeglice Vlade RH, Zagreb, 1998. godine

Kao posljedica agresije na RH procjenjuje se da je SRJ moralo napustiti preko 40.000 osoba (Vojvodinu 30.000, Kosovo 5.000, Crnu Goru i ostali dio Srbije 5.000). Dakle, preko 40.000 osoba moralo je napustiti zemlju u kojoj nije bilo rata niti ratnih djelovanja, ako se izuzme današnja situacija na Kosovu.

Relativno je manji broj osoba zbrinut u organiziranom smještaju preko Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade RH, dok je najveći broj osoba zbrinut u privatnoj režiji ili u napuštenoj imovini nakon 1995. godine.

Republika Hrvatska traži povratak tih osoba na principu dragovoljnosti i humanosti u Vojvodinu, Crnu Goru, Kosovo i ostala područja Srbije ili nadoknadu za njihovu ostavljenu privatnu imovinu.

Sve izbjeglice iz SRJ zbrinute su u RH, dok se u Vojvodinu, na Kosovo ili pak Crnu Goru nije vratio nitko.

Republiku Hrvatsku su uslijed agresije iz različitih razloga napustile i osobe srpske narodnosti. Građani Republike Hrvatske sprske narodnosti kao raseljene osobe nalaze se primarno u Jugoslaviji, a dio ih je smješten uglavnom u privatnoj imovini u hrvatskom Podunavlju, Republici Srpskoj i relativno manji broj u različitim oblicima smještaja u ostalim zemljama. Dinamiku napuštanja RH prikazuje Tablica 7.

Proces napuštanja RH praktički je započeo s početkom agresije na RH, a posebno je intenzivan u vrijeme "Bljeska" i "Oluje" 1995. godine. Podaci pokazuju da je u vrijeme "Bljeska" i "Oluje" RH napustilo 45,9% osoba srpske narodnosti od ukupnoga broja osoba srpske narodnosti koje su napustile RH. Proces je bio kontinuiran i izravna je posljedica agresije JNA i dijela srpskog pučanstva na RH u cilju stvaranja "Velike Srbije".

Još za vrijeme mandata UNTAES-a u hrvatskom Podunavlju Vlada Republike Hrvatske je nakon dugotrajnog rada zajedno sa UNHCR-om i UNTAES-om 23. travnja 1997. godine potpisala "Sporazum radne skupine o operativnim postupcima povratka" (Prilog 3) i time definirala osnovna načela povratka u hrvatsko Podunavlje i iz hrvatskog Podunavlja u ostale dijelove RH. Sporazumom su izdvojene 4 osnovne kategorije povratnika te određeni postupci povratka:

- spajanjem obitelji

- povratak u useljive i neoštećene domove

- povratak u oštećene domove

- povratak u domove koji se privremeno koriste.

Usprkos činjenice što je sporazum ograničen na RH njegovi temeljni principi s obzirom da je potpisan od strane međunarodne zajednice trebaju biti osnova za ostale sporazume šireg prostornog značenja. Ovom su sporazumu prethodili "Sporazum o povratku izbjeglica" između Vlade RH i Vlade Republike i Federacije Bosne i Hercegovine iz ožujka 1995. godine (Prilog 2) i "Protokol o provedbi tog sporazuma" (Prilog 1) kojima se potvrđuje povratak izbjeglica u BiH i način pomoći RH tom povratku kako je opisano u poglavlju 3.2.2.

Nakon "Sporazuma radne skupine o operativnim postupcima povratka" potpisan je na istim načelima i "Protokol o postupku organiziranog povratka" (Prilog 7) u Beogradu 2. 4. 1998. godine između RH i SRJ, a na istim će principima biti potpisan i sporazum s Republikom Srpskom ovih dana. Time su stvoreni početni okviri povratka osoba u sva područja, a napucima i programima razradit će se modaliteti.

Po potpisivanju sporazuma počinje intenzivan povratak raseljenih osoba kako kroz organizirani povratak, tako i kroz spontane oblike povratka, a rezultat je:

- iz hrvatskog se Podunavlja u ostale dijelove RH vratilo 13.500 osoba srpske narodnosti i

- iz SRJ i RS u RH se vratilo 18.700 osoba srpske narodnosti.

Tablica 7. Dinamika napuštanja RH osoba srpske narodnosti u razdoblju 1991.-1998. godine

Izvor: Ured za prognanike i izbjeglice Vlade RH, Zagreb, 1998. godine

Za buduće planove organizacijske, vremenske i financijske, nužno je konstatirati današnje brojčano stanje prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba.

1. Republika Hrvatska je u razdoblju 1991. - 1998. godine u organiziranoj formi vratila 455.204 prognanika u domicilna naselja.

2. Republika Hrvatska je u razdoblju 1991. - 1998. godine u organiziranoj formi vratila 106.000 izbjeglica iz Hrvatske i iz inozemstva u domicilna naselja.

3. Republika Hrvatska je na skrb za prognanike i izbjeglice u razdoblju 1991. - 1998. godine potrošila ukupno 6,369 milijardi kuna od čega izravno iz proračuna 5,651 milijardi ili 88,74% što su veća sredstva nego što je iznosio proračun Ministarstva razvitka i obnove od osnivanja za organiziranu obnovu domova.

4. Republika Hrvatska je u razdoblju 1991. - 1998. godine smanjila broj izbjeglica iz BiH sa 458.000 na 139.000 osoba osobito pomaganjem povratka u BiH kroz donaciju građevinskog materijala s preko 150 milijuna kuna.

5. Republika Hrvatska je u razdoblju nakon 1995. godine vratila u domicilna naselja ili u ostala područja RH 32.200 raseljenih osoba.

6. Ukupno je Republika Hrvatska u razdoblju 1991. - 1998. godine vratila oko 650.000 prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba i za skrb, povratak i obnovu potrošila oko 15 milijardi kuna iz proračuna; što se izravno odrazilo na osobni i društveni standard svih građana RH. Tu su uračunate samo izravne investicije u obnovu domova i zbrinjavanje prognanika i izbjeglica, dok su znatno veće investicije nužne za obnovu infrastrukture i deminiranje.

Danas broj prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba u RH i iz RH iznosi:

- broj prognanika 94.800

- broj izbjeglica iz Hrvatske u inozemstvu 42.000

- broj izbjeglica iz BiH i SRJ u RH 139.000

- broj raseljenih osoba iz RH u SRJ i RS 250.000

Preregistracijom prognanika i izbjeglica u Uredu za prognanike i izbjeglice Vlade RH i terenskim upitnikom UNHCR-a u SRJ i RS, izražena želja za povratkom brojčano izgleda ovako:

- broj prognanika koji se žele još vratiti u svoja domicilna naselja iznosi 88.500 osoba,

- broj izbjeglica iz RH u inozemstvu koji se žele još iz inozemstva vratiti u RH iznosi 40.800 osoba,

- broj izbjeglica iz BiH i SRJ u RH koji se žele još iz RH vratiti u BiH i SRJ iznosi 65.000 osoba,

- broj raseljenih osoba iz RH u SRJ i RS koji se još žele vratiti u RH iznosi 24.000 osoba.

Prema tome, Hrvatska bi trebala u slijedećem razdoblju vratiti 153.300 prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba u domicilna naselja, zbrinuti 74.000 izbjeglica iz BiH u objektima organiziranog i trajnog smještaja, ukupno 227.300 osoba.

Plan povratka osoba svih kategorija uključuje osnovne aspekte povratka i obveze Republike Hrvatske u njegovu provođenju. U okviru ovoga plana predočene su vremenske, brojčane i financijske potrebe u slijedećih 4,5 godina.

Povratak prognanika iz organiziranog kolektivnog smještaja, privremenog smještaja, smještaja kod rodbine i prijatelja i samostalnog smještaja, sad već nakon punih 7 (sedam) godina progonstva, primarno ovisi o organiziranoj obnovi domova preko programa obnove Ministarstva razvitka i obnove. Istovremeno s obnovom domova preko sustava javnih poduzeća RH provodi se obnova komunalne infrastrukture (ceste, mostovi, elektrifikacija, vodoopskrba itd.) te obnova škola i crkava također preko Ministarstva razvitka i obnove.

Sve posljedice agresije na RH od strane JNA, paravojnih jedinica i pobunjenih Srba snosi u cijelosti RH - dakle zemlja na koju je izvršena agresija. Čak što više, postoji opća percepcija međunarodne zajednica da to RH mora činiti i dalje iz proračuna na štetu razvitka i standarda građana RH, bez obzira na sukcesiju i ratnu štetu.

Usprkos silnim naporima RH da što skorije vrati prognaničku populaciju u svoje obnovljene domove, danas u RH ima još uvijek 94.800 prognanika koji su u progonstvu već 8. (!) godinu s izraženom željom za povratak njih 88.500. Među registriranim prognanicima njih je 72.639 iz hrvatskog Podunavlja ili 76,6%, a među prognanima iz hrvatskog Podunavlja 10,1% nisu Hrvati (1.158 ili 2,0% Srba, 3.107 ili 4,3% Mađara i 3.029 ostalih manjina ili 4,2%). Ostali prognanici su iz ostalih oslobođenih područja (Banovine, Korduna, Like, Sjeverne Dalmacije itd.).

Svaki povratnik nakon godina teškog i dugog progonstva očekuje povratak u uvjete barem kakvi su bili prije agresije. Za stvoriti takve uvjete i posebne uvjete po principima UNHCR-a uvijek su bitni planovi temeljeni na realnom vremenskom, brojčanom i financijskom okviru. Posebno je bitan ovaj posljednji koji izravno ovisi o mogućnostima izdvajanja iz proračuna ili pak, što se očekuje, o uspješnosti planirane konferencije o obnovi i razvitku Hrvatske.

Agresijom na RH devastirano je ili razoreno 143.000 stambenih objekata. Tablica 9. prikazuje stupanj obnove i prosječnu cijenu obnove 4.-6. stupnja oštećenja te visinu bespovratnih sredstava 1.-3. stupnja oštećenja. Sukladno mogućnostima obnove u sljedeće 3 godine bit će završena fizička obnova stanova i kuća, a još će najmanje 2 godine biti potrebno za obnovu samo osnovne socijalne i komunalne infrastrukture. Obnova gospodarske infrastrukture i povrat zaposlenosti i broja predratnih radnih mjesta potrajat će i duže.

Tablica 8. Intenzitet povratka prognanika i potrebna sredstva za obnovu kuća i stanova za povratnike u razdoblju

Izvor: Ministarstvo financija, Procjena ratnih šteta.


Ministarstvo razvitka i obnove, Procjena troškova obnove domova i infrastrukture.

  ^* Procjena potrebnih sredstava za obnovu domova u razdoblju 1998.-2002. izvršena je prema Tablici 9. i prosječnoj cijeni obnove objekata 1-6 stupnja oštećenja za četveročlanu obitelj.

 ^** Procjena potrebnih sredstava izvršena je po donjoj granici zaposlenosti od 20% u ukupnom stanovništvu i prosječnoj cijeni otvaranja radnog mjesta u uvjetima razorenosti gospodarskog sustava.

^*** Procjena potrebnih sredstava za obnovu komunalne infrastrukture, šteta javnih poduzeća, obnovu zdravstvenih, prosvjetnih i športskih objekata dobivena je kao razlika između ratnih šteta u tim segmentima (24.512 mil. kn) i investicija u obnovi preko javnih poduzeća i ostalih državnih resora do sada (5.012 mil. kn).

Veliki stupanj razaranja u RH za vrijeme agresije potvrđuje potrebu planiranja intenziteta povratka s obzirom da su godišnje potrebe obnove domova i ukupne infrastrukture oko 15% državnog proračuna. To su samo osnovne potrebe obnove u funkciji povratka ne uključujući pri tom nužnost financiranja deminiranja kao ključne pretpostavke povratka i razorene gospodarske infrastrukture u funkciji otvaranja novih radnih mjesta koje podižu godišnja potrebna sredstva za obnovu ratom razorenih područja na oko 20% državnog proračuna, što ni na koji način u cijelosti nije moguće izdvojiti.

1. Povratak prognanika trajat će najviše 4,5 godina u koliko se godišnje prosječno do kraja 2002. vraća 19.670 osoba i prosječno godišnje izdvaja 495 mil. kn za obnovu domova i 4.333 mil. kn za obnovu osnovne infrastrukture koja je isto tako pretpostavka za povratak i izbjeglica i raseljenih osoba. U sve to nisu uključeni posredni troškovi Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade RH za preostale prognanike i izbjeglice i novopridošle raseljene osobe koji u prosjeku godišnje iznosi 800 mil. kn. Također je potrebno godišnje izdvojiti 314 milijuna kn za otvaranje novih radnih mjesta što sve zajedno prosječno godišnje iznosi 5.142 milijuna kn.

Tablica 9. Podaci o oštećenim i obnovljenim kućama po županijama

Izvor: Ministarstvo razvitka i obnove RH, Zagreb, 1998. godine

^* Podaci dobiveni temeljem do sada izvršene procjene

             40,72%                                   Obnovljene kuće

                                      59,28%          Kuće za obnovu

2. Na primjeru prognanika izravno se uočava ovisnost brzine povratka i mogućeg izdvajanja sredstava za to, s obzirom da su ovako planirana sredstva gornja granica mogućeg izdvajanja.

3. Do sada je donacijom građevinskog materijala obnovljeno 5.277 objekata, a isplatom kredita kasnije otpisanih 42.500 stambenih objekata. Sveukupno je obnovljeno kroz različite oblike obnove 78.503 objekata.

4. Iznos potpore za obnovu kuće:

I. st. oštećenja          5.500 kn

II. st. oštećenja       15.000 kn

III. st. oštećenja      22.000 kn

Prosječna cijena obnove kuće za četveročlanu obitelj (bez opremanja):

                                       Primorsko            Kontinentalni
                                                                    područje dio
_______________________________________________

• IV. st. oštećenja     55.600 kn           55.600 kn
• V. st. oštećenja    163.400 kn         185.000 kn
• VI. st. oštećenja   190.000 kn         215.000 kn

5. U slijedećem razdoblju povratka dio će prognanika po vlastitom izboru željeti živjeti negdje drugdje (primarno u gradovima što još više povećava polarizaciju između gradskog i ruralnog područja) i odreći se prava na obnovu i time omogućiti dodatna sredstva za povratak izbjeglica i raseljenih osoba.

Cijelo bivše okupirano područje RH gospodarski je razoreno i procjenjuje se da su izravne štete u gospodarstvu oko 18 milijardi kuna, a još dodatno kroz proračunske troškove rata oko 19,8 milijardi kuna. Pored toga, na cijelom su području bile rasute jedinice velikih gospodarskih sustava i firme koje su primarno imale političku funkciju očuvanja opstanka srpskog pučanstva u brdsko-planinskim i prigraničnim područjima RH. Tim je teže danas obnoviti gospodarstvo, pokrenuti proizvodnju i zaposliti ljude.

Donošenjem "Zakona o područjima posebne državne skrbi" 1996. godine kojim su bivša okupirana područja stavljena u posebni državni interes nastoji se nizom stimulacija, praktički ne postojanjem poreza na osobni dohodak, carinskim povlasticama i neoporezivanjem dijela dobiti itd., privući zainteresirane za registraciju, uzimanje u zakup ili kupnju firmi na tim područjima, a time naravno otvaranje novih radnih mjesta za povratnike i ostale zainteresirane građane.

Gospodarska revitalizacija počiva na dva modela:

- stimuliranjem razvitka malih obitelji poljoprivrednih i stočarskih gazdinstava, obiteljskih malih firmi i obrta,

- stavljanjem u funkciju postojećih gospodarskih subjekata kroz zakup, restrukturiranje i dokapitalizaciju.

Ovakvi modeli u uvjetima skupog kapitala ne mogu imati brzu realizaciju i osiguranje novih radnih mjesta, i bez partnerskog odnosa sa stranim firmama praktički nije moguće već u prvih pet godina stvoriti odgovarajući broj radnih mjesta. U Republici Hrvatskoj je prosjek zaposlenosti prije rata bio oko 35% u ukupnom stanovništvu; i ako se pretpostavi da je na bivšem okupiranom području zaposlenost bila niža i iznosila samo 20% ukupnog stanovništva (ostalo su bili poljoprivrednici; nositelji mirovina itd.), moguće je zaključiti da je na oko 510.000 stanovnika po popisu stanovništva iz 1991. godine bilo oko 102.000 zaposlenih. U ukupnom stanovništvu bivših okupiranih područja odnos srpskog i nesrpskog stanovništva je bio gotovo jednak, a broj Srba u njihovom ukupnom broju u RH je također bio na razini 50%.

Gospodarske i razvojne su procjene da je za otvaranje radnog mjesta na bivšim okupiranim područjima u prosjeku potrebno oko 80.000 kuna (infrastruktura, obnova proizvodnje, prijevoz, sanacija, gubitak tržišta i stručne radne snage, itd...). Za povratak još 88.500 prognanika i otvaranje radnih mjesta potrebno je dodatnih 1.416 milijuna kuna ili u projiciranom povratku do 2002. godine prosječno godišnje 314 milijuna kuna investicijskih sredstava. Ovom prilikom ljudske žrtve nismo niti spominjali.

Republika Hrvatska kao izravna žrtva agresije, posebno u prvim godinama registracije u Uredu za prognanike i izbjeglice Vlade RH zbrinjavala je više izbjeglica iz Bosne i Hercegovine i Jugoslavije nego prognanika iz RH, a u cijelom je razdoblju nakon 1991. imala više izbjeglica iz drugih zemalja nego izbjeglica iz RH u drugim zemljama. Zato se plan povratka izbjeglica treba razdvojiti na dvije kategorije povratka.

Ranije je već konstatirano da je RH u razdoblju 1991.-1998. godine vratila iz inozemstva (Njemačke, Austrije, Slovenije, Mađarske itd.) 106.000 izbjeglica, da ih je još zbrinuto u inozemstvu 42.000, a da je želju za povratkom izrazilo 40.800 osoba. Kako se radi o povratku najtežih slučajeva čije su kuće mahom 4-6 kategorije oštećenja, njihov će povratak izravno ovisiti o mogućnostima obnove u slijedeće 4 godine.

Tablica 10. Dinamika povratka izbjeglica iz RH zbrinutih u inozemstvu

Izvor: Ministarstvo razvitka i obnove, Zagreb, 1998. godine

 ^* Ukupni troškovi obnove cjelokupne infrastrukture nisu prikazani u ovoj tablici jer su predočene potrebe obnoviteljskih sredstava kod povratka prognanika. Procjena potrebnih sredstava za obnovu domova temeljena je na prosječnoj 4-članoj obitelji i prosječnoj cijeni objekta 4-6 stupnja oštećenja, a za otvaranje novih radnih mjesta prema 20%-tnoj zaposlenosti i 80.000 kn po radnom mjestu.

1. Povratak izbjeglica iz RH zbrinutih u inozemstvu trajat će 3,5 godine, a planira se prosječni godišnji povratak 11.657 osoba za što će biti potrebno izdvojiti iz proračuna 1.469 mil. kuna za obnovu domova (prosječno godišnje 420 milijuna kuna) i 653 mil. kuna za otvaranje novih radnih mjesta (prosječno godišnje 187 milijuna kuna) u područjima povratka gdje je ratom razoreno praktički cijelo gospodarstvo.

2. Povratak izbjeglica iz RH zbrinutih u inozemstvu (mahom Hrvata) moguć je i ranije u organizaciji Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade RH kroz privremeni kolektivni smještaj do obnove njihovih domova. Ostali oblici smještaja (državni stanovi i kuće kupljene od APN-a), koriste se primarno za zbrinjavanje privremenih korisnika određene imovine u slučaju povratka vlasnika.

3. Izbjeglice iz RH zbrinute u inozemstvu koje imaju domovnicu i putovnicu, a trebaju po odluci vlade zemlje primateljice napustiti tu zemlju prije obnove njihovih domova u RH, mogu se odmah vratiti u RH i potražiti zbrinjavanje u RH preko Ureda ili samostalno na drugi način.

4. Izbjeglice iz RH zbrinute u inozemstvu koje nemaju odgovarajuće dokumente kojim potvrđuju državljanstvo RH ili koje nemaju putovnice obvezne su po "Postupku za individualni povratak osoba koje su napustile RH" i "Obvezatnom naputku" (Prilog 8) pribaviti potrebne dokumente za povratak.

5. Vlada RH će bilateralno sa zemljama koje su zbrinjavale izbjeglice iz RH dogovarati i usklađivati povratak sukladno mogućnostima obnove.

6. Vlada RH će sa zemljama primateljicama bilateralno dogovoriti mogućnost financijske pomoći u funkciji ubrzanja povratka.

Najveći broj izbjeglica zbrinutih u RH su izbjeglice iz BiH i u ukupnom broju izbjeglica zbrinutih u RH sudjeluju s udjelom od 70% (ostalo su izbjeglice iz Vojvodine, Kosova i Crne Gore). Prema procjenama temeljenim na anketama na uzorcima po 500 izbjeglica zbrinutih po cijelom području RH, želju za povratkom izrazilo je 46,8 % izbjeglica, dok su ostali izrazili želju za ostankom u RH i nadoknadom svoje imovine u BiH i SRJ.

Među izbjeglicama zbrinutim u RH koje su izrazile želju za povratkom u svoje domove preko 97,5% ih je iz Bosne i Hercegovine, a samo 2,5% iz Vojvodine. Praktički želju za povratkom na Kosovo 5.000 Hrvata nema, kao niti za povratkom u ostala područja Srbije i Crne Gore.

Povratak izbjeglica u SRJ

Republika Hrvatska traži od međunarodnih čimbenika da utječu na SRJ kako bi se stvorili odgovarajući uvjeti za povratak u Vojvodinu, Kosovo, ostala područja Srbije i Crnu Goru i kako situacija, posebno na Kosovu, ne bi, i dalje tjerala Hrvate na odlazak u RH. Ovog momenta u Hrvatskoj su jedine nove izbjeglice one koje dolaze s Kosova.

Republika Hrvatska traži od Srbije, Jugoslavije i međunarodne zajednice da se zaštiti imovina izbjeglica te da se otvore jednostavne mogućnosti prodaje (Srbija ne dozvoljava prodaju imovine kosovskih Hrvata Albancima) ili zamjene privatne imovine Hrvata koji su morali napustiti Kosovo. Posebno je teška situacija s izbjeglicama s Kosova koje u cijelosti mora zbrinjavati RH. Situacija s izbjeglicama iz Vojvodine i Crne Gore je nešto lakša zbog već obavljenih zamjena nekretnina. Republika Hrvatska mora planirati zbrinjavanje oko 1500 obitelji izbjeglica iz SRJ u slijedeće dvije godine što kroz proračunska sredstva Ureda, što kroz zbrinjavanje korisnika određene imovine, za što je nužno utrošiti oko 200 milijuna kuna.

Nove izbjeglice iz Kosova koje pristižu uslijed jačanja sukoba, Vlada RH neće više smještati u napuštenu imovinu, te su stoga i potrebna dodatna velika sredstva za zbrinjavanje Hrvata građana druge države. RH i SRJ su potpisali "Protokol o postupku organiziranog povratka" (Prilog 7.).

Povratak izbjeglica u BiH

Preko 60.000 izbjeglica iz BiH zbrinutih u RH izrazile su želju za povratkom u Bosnu i Hercegovinu: znatno više u Federaciju nego u RS. Među njima je oko 20.000 osoba zbrinutih na bivšim okupiranim područjima u napuštenoj imovini. To je oko 50% ukupno zbrinutih izbjeglica u napuštenoj imovini na područjima koja su bila okupirana.

Republika Hrvatska podržava dragovoljnost povratka izbjeglica u BiH zbrinutih u RH na razne načine i u različitim područjima, i sukladno tome će donacijski pomagati povratak Hrvata u BiH privremeno zbrinutih u RH, prema mogućnostima izdvajanja iz proračuna, na način kako je opisano u Prilogu 9 i Tablici 11.

Intenzitet povratka izravno ovisi o sredstvima iz donacija pa je jasno da pozitivni rezultati donacijskih konferencija za BiH i za RH mogu bitno pripomoći vremenskom i brojčanom ubrzanju procesa.

Za izbjeglice iz BiH koje se ne žele vratiti, posebno na područje RS, Vlada RH predlaže:

1. Otvaranje mogućnosti brže i jednostavnije zamjene i prodaje imovine koju su ostavili u BiH. Posebno je bitno kroz agenciju otvoriti bazu podataka takvih nekretnina i pružiti izbjeglicama pravnu pomoć pri zamjeni i kupoprodaji nekretnina u RS.

2. Za one izbjeglice iz BiH koje su zbrinute u imovini raseljenih osoba zbrinjavanje u državnim stanovima i kućama koje je otkupila Agencija za promet određenim nekretninama.

3. Provedbu i podršku "Protokola o provedbi Sporazuma o povratku izbjeglica" i "Sporazuma o povratku izbjeglica" (Prilog 1 i 2).

Tablica 11. Dinamika povratka izbjeglica iz BiH zbrinutih u RH

Izvor: Ministarstvo razvitka i obnove, Zagreb, 1998. godine

Prethodna poglavlja su pokazala da su raseljene osobe samo jedna od kategorija stanovništva koja se javlja kao posljedica agresije na RH sa specifičnim problemima vezanim za odlazak i povratak. Pored bitne razlike u razlozima odlaska, između prognanika i izbjeglica s jedne strane (kategorija koja je također višenacionalna) i raseljenih osoba s druge strane (mahom jednonacionalna kategorija) postoji i bitna razlika o potrebi brige međunarodne zajednice u njihovom zbrinjavanju i povratku.

Usporednim podacima iz različitih izvora (UNHCR, Sarajevska deklaracija, Konferencija o povratku u Banja Luci, Programi povratka u Federaciju BiH i RS predloženi i prihvaćeni na donatorskoj konferenciji u Bruxellesu, razne ankete, UNHCR-ov regionalni pristup povratku, itd.) jasno se uočava da se niti na jednu zemlju ne primjenjuje takav način kontrole selektivnog povratka kao što je to u RH iako je činjenica:

1. da se u RH jedino vraćaju izbjeglice i raseljene osobe u većem broju i

2. da je RH vratila najveći broj izbjeglica i raseljenih osoba.

Zato RH i donosi ovakav sveobuhvatni i detaljni program povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba, kako bi se otvorenom raspravom i usporedbama ponude povratka drugih država realno ocijenili planovi, programi i postupci RH vezani za zbrinjavanje i povratak.

Osnovni principi povratka raseljenih osoba definirani su u poglavlju 5. ovog programa uz napomenu kako je RH do sada vratila ukupno 32.200 raseljenih osoba, što organiziranim povratkom, što prihvaćanjem spontanih povrataka u proteklih gotovo 2,5 godine; što prosječno iznosi oko 13.000 osoba godišnje. Pored povratka tih 32.200 osoba, želju za povratkom izrazilo je još 24.000 osoba iz SRJ i RS.

Nakon potpisivanja "Sporazuma radne skupine o operativnim postupcima povratka" (Prilog 3) ubrzo je uspostavljena procedura za povratak prognanika u Podunavlje, kao i iz Podunavlja stanovništva srpske etničke pripadnosti njihovim domovima u druge dijelove Hrvatske. Već 23. travnja 1997. godine Ured za prognanike i izbjeglice Vlade RH otvorio je u Podunavlju šest ispostava regionalnih ureda Vinkovci i Osijek, u Vukovaru, Tovarniku, Iloku, Bilju, Belom Manastiru i Erdutu. U navedenim ispostavama odmah je počela registracija Srba i njihovih želja za povratkom, ostankom ili prodajom i zamjenom imovine.

Svima je otvorena mogućnost dragovoljne odluke o vlastitoj budućnosti, te povratak ili ukoliko se odluče napustiti Hrvatsku osiguranje prodaje ili zamjene svoje privatne imovine u Hrvatskoj. Ured je u veljači i ožujku 1998. proveo preregistraciju raseljenih osoba u Podunavlju kako bi se još više ubrzao povratak i rješavanje problema preostalih raseljenih osoba.

Iz hrvatskog Podunavlja u druga područja Hrvatske vratilo se od travnja prošle godine (od potpisivanja Sporazuma o dvosmjernom povratku) do početka svibnja 13.499 Srba, bilo organizirano u skladu s propisanom procedurom, bilo spontano bez potvrda o planu povratka. Napominjemo da je i prije potpisivanja Sporazuma te njegove primjene započeo povratak hrvatskih državljana iz hrvatskog Podunavlja u druga područja Hrvatske, osobito s kraja 1996. i početka 1997. godine (na osnovi suglasnosti Ureda o humanitarnom spajanju obitelji).

U Podunavlju trenutno boravi manje od 10.000 raseljenih osoba iz drugih područja RH. Velik se broj osoba dosad vratio u druga područja Hrvatske, manji je broj napustio RH, a iz preregistracije je jasno da većina obitelji koja se registrirala nije nikad boravila u Podunavlju, već u SRJ i BiH (velik broj registriranih obitelji prijavilo je lažne i nepostojeće adrese u Podunavlju ili su prijavili više adresa).

Preostalo je još riješiti povratak manje od 1.000 raseljenih obitelji čije su kuće u mjestima povratka oštećene ili se privremeno koriste. Većina od 18.674 osoba koliko se tijekom registracije izjasnilo za povratak u druga područja Hrvatske već se vratila. Među raseljenim osobama koje trenutno borave u Podunavlju više od polovice želi napustiti Hrvatsku i prodati imovinu.

Prethodno je tijekom registracije oko 10.000 raseljenih Srba u Podunavlju odlučilo prodati svoju imovinu (5.500 obitelji), jer žele napustiti Hrvatsku ili ostati u Podunavlju. Stoga je krajem prošle godine organizirana državna Agencija za posredovanje u prometu određenim nekretninama, koja je dosad otkupila oko 600 stambenih objekata raseljenih osoba koje su odlučile napustiti Hrvatsku ili ostati u Podunavlju. Otkupljeni objekti iskorišteni su i za privremeno zbrinjavanje raseljenih obitelji u Podunavlju koje su privremeno koristile objekte prognanika-povratnika.

Nakon prestanka mandata UNTAES-a u siječnju 1998. godine u procesu dvosmjernog povratka učinjeno je slijedeće:

- ostvaren je povratak novih 4.292 raseljenih osoba kojima su izdane potvrde o planu povratka za mjesta prebivališta u drugim područjima RH.

- završena je preregistracija raseljenih osoba te je utvrđeno da u Podunavlju boravi nešto manje od 10.000 osoba, odnosno 4.500 obitelji iz drugih područja Hrvatske. Pola od njih želi svoj status riješiti prodajom imovine, a za 1.000 obitelji nužno osigurati povratak - obnovom kuća ili vraćanjem posjeda imovine u drugim dijelovima Hrvatske u kojoj su zbrinute izbjeglice.

- u organizirani smještaj je po vlastitoj želji preseljeno 98 raseljenih osoba do povratka svojim kućama, a napustili su kuće hrvatskih prognanika u kojima su dosad boravili. Dodatno je preko stambenih komisija općina/gradova u Podunavlju u zamjenske kuće otkupljene od APN-a, smješteno 90 raseljenih obitelji.

- APN je otkupio 555 kuća domicilnih stanovnika Podunavlja i 1.075 objekata na područjima posebne državne skrbi u kojima borave izbjeglice i prognanici.

- za 117 raseljenih obitelji privremeno smještenih u Podunavlju nadležne županije izdale su rješenje o obnovi temeljem zahtjeva dostavljenih Upravi za obnovu Ministarstva razvitka i obnove. Ministarstvo razvitka i obnove zaprimilo je ukupno 494 Zahtjeva za obnovu čije je rješavanje u tijeku.

- stambenim komisijama općina/gradova u Podunavlju dane su nove upute kako bi se ubrzao njihov rad dogovoren na jednom od sastanaka Radne skupine o dvosmjernom povratku.

Kako su temeljni principi dvosmjernog povratka u hrvatsko Podunavlje i raseljenih osoba iz hrvatskog Podunavlja u ostala područja RH definirani "Sporazumom radne skupine o operativnim postupcima povratka" (Prilog 3) te kako je preostalo rješavanje povratka za još oko 1.000 obitelji u oštećene kuće i kuće koje se privremeno koriste, Vlada RH će u slijedećih nekoliko mjeseci, a najkasnije do sredine slijedeće godine riješiti sve te obitelji:

- izdavanjem rješenja svim raseljenim obiteljima čije su kuće u vlasništvu 1.-3. stupnja oštećenja i davanjem bespovratne potpore na štedne knjižice "Poštanske banke" u slijedećih 6 mjeseci, sukladno dogovorima na Radnoj skupini;

- izdavanjem rješenja za obnovu svim raseljeničkim obiteljima čije su kuće u vlasništvu 4.-6. stupnja oštećenja i uvrštavanjem u proces obnove;

- vraćanjem u posjed kuća koje se privremeno koriste za zbrinjavanje izbjeglica iz BiH izmještanjem izbjeglica u druge objekte državnog vlasništva, sukladno "Programu zbrinjavanja korisnika imovine pod privremenom upravom Republike Hrvatske koja se mora vratiti u posjed i na korištenje vlasnika" (Prilog 6).

Procjenjuje se da će Vlada RH za te potrebe morati izdvojiti preko 200 milijuna kuna (prosječni broj članova obitelji i prosječna cijena koštanja obnove) za obnovu kuća i za otvaranje novih radnih mjesta ili isplatu mirovina. Rebalans proračuna ne može podnijeti ta sredstva te je jasno da se realizacija završetka povratka raseljenih osoba treba planirati i u slijedećoj proračunskoj godini, s obzirom da je pomoć međunarodnih institucija u obnovi simbolična, a donacijska konferencija za RH uvjetna.

Predstavnici Zajedničke hrvatsko-jugoslavenske Komisije za provedbu članka 7. Sporazuma o normalizaciji odnosa između RH i SRJ potpisali su 2. 4. 1998. godine u Beogradu "Protokol o postupku organiziranog povratka" (Prilog 7) u kojem su suglasno definirane polazne osnove i načela te mehanizmi i postupci povratka u obje države.

Predstavnici obje strane su se suglasili kako povratci trebaju biti organizirani radi lakšeg planiranja, organiziranja i financiranja povratka. Također potvrđuju punu kooperativnost, informativnost i zajednička dogovaranja u operativnim postupcima, dragovoljnost i sigurnost povratka, neuvjetovanost povratka uz uvažavanje objektivnih prepreka u svakoj sredini povratka, sigurnost uvođenja u posjed povratnika, jednakost postupanja, izbor prebivališta, poštivanje standarda ljudskih prava i puno poštivanje pravnog sustava dražve u koju se osoba vraća (Prilog 7).

Utvrđeni su mehanizmi povratka: ispunjavanje zahtjeva za povratak preko diplomatsko-konzularnih predstavništava, redovito informiranje obiju strana, brzo izdavanje isprava za povratak, stjecanje statusa povratnika ili drugog odgovarajućeg statusa, praćenje uvjeta povratka, medijska potpora procesu, itd.

Sukladno tom protokolu Vlada RH je 27. 4. 1998. još detaljnije razradila postupak za individualni povratak (Prilog 8) i obvezatni naputak (Prilog 8) i definirala organiziranu i individualnu mogućnost povratka hrvatskih državljana na bazi dragovoljne odluke. Usprkos svim predrasudama o povratku raseljenih osoba do danas se u RH iz SRJ uglavnom kroz dobivanje dokumenata u Podunavlju spontano vratilo 18.700 osoba srpske etničke pripadnosti. Istovremeno se u Vojvodinu i na Kosovo nije vratio nitko.

Svi su se potpisani dokumenti zasnivali na dogovorima sa drugom stranom ili su se pak vodili principima potpisanim od strane Vlade RH, UNTAES-a i UNHCR-a u "Sporazumu radne skupine o operativnim postupcima povratka" (Prilog 3) te dokumentima potpisanim od strane predstavnika međunarodne zajednice za povratak u druge sredine. Pored toga, temeljni principi povratka raseljenih već su definirani u poglavlju 5.

Protokol istog sadržaja ovih će se dana potpisati i sa RS iz koje je također bilo spontanih povrataka raseljenih osoba, dok se na područje RS nije vratila niti jedna obitelj privremeno zbrinuta u RH.

Postupci registracije raseljenih osoba koje žele dragovoljni povratak već je usuglašen s UNHCR-om koji će u zemljama iz kojih se vraćaju raseljene osobe zajedno s njihovim odgovarajućim uredima i sa Uredom za prognanike i izbjeglice Vlade RH definirati spiskove, što neće biti preduvjet povratka jednostavnijih slučajeva.

Prethodne ankete i procjene svih relevantnih ustanova međunarodne zajednice potvrđuju da se za povratak, osim već onih 18.700 osoba koje su se vratile, izjasnilo još oko 24.000 raseljenih osoba. Prema protokolu potpisanom u Beogradu po kojem je nužno uvažavati realnosti povratka okvirni vremenski, brojčani i financijski plan povratka prikazuju Tablice 12. i 13.

Vrlo jednostavnom računicom jasno se vidi da će RH trebati do kraja 2000. godine iz proračuna izdvojiti 681 milijun kuna želi li vratiti sve osobe ovog momenta zainteresirane za povratak. To su samo izravni izdaci u koji nisu uračunati izdaci za infrastrukturu, deminiranje, itd., koji su priloženi u poglavlju kod povratka prognanika.

Ovo nisu nikako objektivne mogućnosti RH s obzirom na razvojne mogućnosti gospodarstva RH, ali jest objektivna činjenica želi li se ovaj proces završiti, a RH to ovim programom potvrđuje.

Tablica 12. Dinamika povratka raseljenih osoba i kategorije povratnika

Izvor:  Procjena MRO-a

Tablica 13. Dinamika povratka raseljenih osoba i financijske potrebe

Izvor: Procjena MRO-a

^* Procjena sredstava potrebnih za obnovu temelji se na istim principima kao i u Tablici 8.

Stupanj razorenosti infrastrukture i gospodarstva općenito u područjima povratka je takav da se bez ozbiljnijih investicijskih planova povratak, posebno težih slučajeva kao što su: obnova kuća 4.-6. kategorije oštećenja, deminiranje u naseljima u kojima nije počela organizirana obnova, elektrifikacija i vodoopskrba razorenih sela i slično, praktički teško može sprovesti do kraja i sukladno opće prihvaćenim načelima povratka.

1. Za povratak 24.000 raseljenih osoba Vlada RH bi trebala uložiti u obnovu domova oko 297 milijuna kuna (prosječna cijena obnove prosječnog oštećenja kuća 1.-6. kategorije uz pretpostavku četveročlane obitelji; što predstavlja donju optimističku varijantu financijskih potreba na bazi 11.800 povratnika za koje se procjenjuje nužnost obnove) do kraja 2000. godine (Tablica 12.).

2. Za potrebe otvaranja 4.800 novih radnih mjesta u područjima povratka i razorenog gospodarstva prema pretpostavljenoj stopi zaposlenosti od 20% (minimalno predviđena zaposlenost u ukupnom stanovništvu) i prosječnoj cijeni po jednom radnom mjestu u postojećim uvjetima od 80.000 kuna, Vlada RH bi do kraja 2000. godine trebala izdvojiti dodatnih 384 milijuna kuna što iznosi 681 milijun kuna ukupno.

3. Ranije je već u poglavlju 5.1.1 kod povratka prognanika na bivša okupirana područja procijenjeno, prema općim procjenama ukupnih ratnih šteta Ministarstva financija RH (Tablica 8.), da bi RH do kraja 2000. godine za vraćanje onog stanja u cijelosti od prije rata trebala za obnovu ukupno razorenih potencijala utrošiti 11,5 milijardi kuna. S takvim ogromnim razaranjima i štetama jasno je da će se povratak odvijati i u područja koja neće biti u cijelosti sanirana.

4. Zbog velikih sredstava potrebnih za sanaciju koja zabrinu svakog tko može sagledati veličinu problema ponovo nisu uračunata sredstva potrebna za deminiranje.

Sumiranje ukupnih potreba u funkciji cjelovitog povratka nužno je nakon svega, kako bi se u potpunosti razumio problem i uočile sve poteškoće pred kojima RH stoji u nadolazećem vremenu povratka. Razumijevanje objektivnih poteškoća i potreba za razliku od subjektivnih prosudbi i političkih pristupa je ono što RH očekuje u funkciji samog povratka i pripremanju donacijske konferencije.

Koncepcijski pristup donacijskoj konferenciji temelji se na partnerskom odnosu zasnovanom na obostranom interesu RH i drugih zemalja kojeg je moguće u programu donacijske konferencije definirati nizom programa, primarno u područjima povratka.

Pored klasičnih programa obnove infrastrukture i gospodarstva ogromnu stavku u potrebnim sredstvima za siguran povratak čine potrebe za deminiranjem. Republika Hrvatska spada u zemlje koje su veoma zagađene minama. Prema raspoloživim podacima, kao posljedica agresije na Hrvatsku, na njenom je području postavljeno 2-3 milijuna protuoklopnih i protupješačkih mina. Minama i drugim neeksplodiranim projektilima zagađeno je oko 5980 km˛ teritorija, a velike površine treba pregledati kako bi se isključila sumnja o zagađenosti.

Međutim, mine su postavljene i u sve objekte koji su imali strateško ili ekonomsko značenje. Mnogi ljudi, i posebno djeca stradali su u tom području od mina, a stradaju i danas. Mnoge površine šumskog i poljoprivrednog zemljišta stoje i danas nekorištene. Mine su velika prijetnja sigurnosti povratnika u svoja mjesta boravka. Svijest o postojanju mina i u samim naseljima često odlučujuće negativno utječe na odluku za povratak.

Vlada RH je činila i čini ogromne napore za što bržim i učinkovitijim čišćenjem zemljišta i objekata od mina. Donijela je Zakon o razminiranju, Plan razminiranja, osnovala specijalizirano poduzeće za razminiranje, izdvaja značajna sredstva za razminiranje u Državnom proračunu, te zatražila od Svjetske banke i dobila zajam za razminiranje najvažnijih infrastrukturnih objekata. Sa takvom aktivnošću postignuti su ogromni rezultati tako da su do sada razminirani objekti i površine od najvažnijeg prioriteta: bolnice, škole, brojna naselja itd. Školovani su pirotehničari, nabavljena nužna oprema za razminiranje. Kvaliteta razminiranja je sukladna propisanoj kvaliteti po međunarodnim standardima o humanitarnom razminiranju.

Pa ipak za razminiranje područja Republike Hrvatske nužna je pomoć međunarodne zajednice. Ona je prije svega važna kod razminiranja projekata bitnih za povratak prognanika. Razminiranje objekata i naselja mora prethoditi svakoj drugoj obnovi. Pomoć donatora ima važnost i sa stajališta iskazivanja solidarnosti sa ljudima koji su proživjeli teško vrijeme izvan svojih domova. Prema međunarodnim cijenama, za razminiranje cijelog zagađenog područja Republike Hrvatske potrebna su sredstva u iznosu od 16 milijardi kuna. Vrijeme razminiranja i broj pirotehničara koji će raditi na razminiranju ovisit će neposredno o financijskim sredstvima sa kojima će se raspolagati.

Tablica 14. Dinamika povratka prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba

Izvor: Ured za prognanike i izbjeglice Vlade RH, Ministarstvo razvitka i obnove, Zagreb, 1998. godine

Tablica 15. Dinamika povratka prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba

Izvor: Ured za prognanike i izbjeglice Vlade RH, Ministarstvo razvitka i obnove, Zagreb, 1998. godine

Tablica 16. PREGLED MINIRANOSTI HRVATSKOG DRŽAVNOG PROSTORA PO ŽUPANIJAMA KOJE SU

Hrvatski centar za mine, Zagreb 1998. godina

Prilog 1. - Protokol o provedbi Sporazuma o povratku izbjeglica

Prilog 2. - Sporazum o povratku izbjeglica

Prilog 3. - Sporazum Radne skupine o operativnim postupcima povratka

Prilog 4. - Uredba o Agenciji za posredovanje u prometu određenim nekretninama

Prilog 5. - Program Vlade Republike Hrvatske o uspostavi povjerenja, ubrzanom povratku i normalizaciji života na ratom stradalim područjima

Prilog 6. - Program zbrinjavanja korisnika imovine pod privremenom upravom Republike Hrvatske koja se mora vratiti u posjed i na korištenje vlasniku

Prilog 7. - Protokol o postupku organiziranog povratka

Prilog 8. - Postupak za individualni povratak osoba koje su napustile Republiku Hrvatsku

Prilog 9. - Provedba donacijskog programa zbrinjavanja prognanih, izbjeglih i raseljenih Hrvata u BiH

PRILOG 1.

zaključili su temeljem Sporazuma o povratku izbjeglica potpisanog dana 24. 3. 1995. godine Protokol o provedbi Sporazuma o povratku izbjeglica.

Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske najavljuje povratak izbjeglica Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine.

U svrhu provođenja Sporazuma o povratku izbjeglica, najava za povratak sadrži slijedeće podatke:

- osobne podatke osobe koja se vraća (ime, prezime, datum i mjesto rođenja, te posljednje mjesto prebivališta na suverenom području stranke sporazuma kojoj je podnesen zahtjev) te prema potrebi i njenih roditelja,

- dokaz o izbjegličkom statusu u Republici Hrvatskoj,

- eventualnu potrebnu pomoć, njegu ili zbrinjavanje u slučaju bolesti ili starosti osobi koja će prijeći, te postojeće dokaze o osiguranju,

- ostale potrebne mjere zaštite i sigurnosti u pojedinim slučajevima preuzimanja,

- granični prijelaz na kojemu će osoba prijeći granicu.

Nadležni organi Republike Bosne i Hercegovine iz stavka 1. ovog Protokola na najavu za povratak izbjeglica odgovaraju odmah, najkasnije za 45 dana ako je dokazano državljanstvo ili ako su pružene vjerodostojne činjenice o državljanstvu. Nakon isteka ovog roka smatra se da je dobivena suglasnost za povratak.

U svrhu tranzitiranja izbjeglica preko teritorija Republike Hrvatske za ulaz u državu koristit će se međunarodni granični prijelazi.

Ulaz, odnosno izlaz iz države mora se obaviti na graničnim prijelazima izvan dana vikenda i državnih praznika i to: od 1. listopada do 31. ožujka u vremenu od 9,00 do 16,00 sati, a od 1. travnja do 30. rujna u vremenu od 8,00 do 20,00 sati.

Za priopćavanje podataka sukladno članku 9. Sporazuma o povratku izbjeglica vrijede, poštujući pravne propise svake stranke sporazuma, slijedeće odredbe:

- primatelj smije koristiti podatke samo za navedenu svrhu i pod uvjetima propisanim od stranke sporazuma, koja te podatke daje.

- primatelj podataka obavještava priopćitelja na njegov zahtjev o korištenju priopćenih podataka i na taj način postignutim rezultatima.

- osobni podaci smiju biti dostavljeni samo nadležnim službama. Podaci se smiju proslijediti drugim službama samo uz prethodnu suglasnost službe koja je podatke priopćila.

- služba koja daje podatke mora paziti na njihovu točnost kao i potrebu i broj podataka s obzirom na svrhu koja se želi postići dostavom podataka. Pri tome treba poštovati interne propise dotične države o zabrani davanja podataka. Ako se utvrdi da su priopćeni netočni podaci ili podaci koji ne smiju biti priopćeni potrebno je smjesta obavijestiti primatelja. On je dužan ispraviti ili uništiti te podatke.

- zainteresirana osoba može, na vlastiti zahtjev, dobiti obavijest o postojećim informacijama o sebi i predviđenoj svrsi njihova korištenja. Obveza davanja informacija ne postoji, ako se ocijeni da je opći interes nedavanja obavijesti iznad interesa zainteresirane osobe. U ostalim slučajevima pravo zainteresirane osobe na informaciju o postojećim podacima o sebi uređuje se nacionalnim propisima stranke sporazuma na čijem se području traži obavijest.

- služba koja daje podatke ukazuje prilikom davanja podataka na rokove za brisanje podataka koji vrijede prema njezinim propisima. Neovisno o tim rokovima brišu se dobiveni osobni podaci, čim više nisu potrebni za svrhu radi koje su dostavljeni.

- služba koja dostavlja i služba koja prima podatke dužne su urudžbirati dostavu i primitak osobnih podataka.

- služba koja dostavlja i služba koja prima podatke dužne su onemogućiti pristup do osobnih podataka neovlaštenim osobama, štititi ih od neovlaštenih izmjena i neovlaštenog obznanjivanja. Priopćeni podaci imaju u svakom slučaju barem onoliku zaštitu koju imaju takvi isti podaci na temelju propisa stranke sporazuma koja ih je dobila.

Ovaj Protokol stupa na snagu u skladu s člankom 12. Sporazuma o povratku izbjeglica.

Sastavljeno u ----------, dana ---------, u dva izvorna primjerka na hrvatskom jeziku.

Za Ministarstvo unutarnjih                       Za Ministarstvo unutarnjih
     poslova Republike                            poslova Republike Bosne i
           Hrvatske                                               Hercegovine

   Za Vladin Ured za                             Za Ministarstvo za izbjeglice
prognanike i izbjeglice                           i socijalna pitanja Republike
 Republike Hrvatske                                 Bosne i Hercegovine

PRILOG 2.

Ovim Sporazumom sukladno odredbama međunarodnog prava uređuju se uvjeti i postupak za povratak izbjeglica iz Republike Bosne i Hercegovine, koje privremeno borave u Republici Hrvatskoj.

Ovaj Sporazum primjenjuje se na izbjeglice koje su iz Republike Bosne i Hercegovine izbjegle u Republiku Hrvatsku te dobile status izbjeglice.

Stranke sporazuma su suglasne da je povratak izbjeglica iz Republike Bosne i Hercegovine dobrovoljan te garantiraju da će se povratak odvijati u uvjetima sigurnosti i dostojanstva.

Stranke sporazuma pružit će zaštitu izbjeglicama, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno i socijalno podrijetlo, u skladu sa međunarodnim načelima o zaštiti ljudskih prava i sloboda.

Stranke sporazuma su suglasne da će se povratak izbjeglica, odvijati na organiziran i postupan način, putem nadležnih organa stranaka sporazuma.

Povratak izbjeglica na području Federacije, vršit će se u skladu s Planom privremenog teritorijalnog razmještaja raseljenih lica - prognanika i izbjeglica i Programom povratka koje usvaja Vlada Federacije Bosne i Hercegovine.

Sporazum će se primjenjivati nakon što se Plan i Program iz prethodnog stavka dostavi Vladi Republike Hrvatske.

U svrhu suradnje i koordinacije svih poslova u praćenju provođenja ovog sporazuma osnovat će se Koordinacioni odbor, u koji svaka stranka sporazuma imenuje po tri člana.

Koordinacioni odbor osobito brine o informiranju izbjeglica iz Republike Bosne i Hercegovine o uvjetima i mogućnostima povratka, vodi podatke o najavama povratka, uočava specifične probleme koji se pojavljuju u provedbi ovog sporazuma i predlaže način njihovog rješavanja i dr.

Stranke sporazuma zajednički će nastojati surađivati s Visokim Povjerenikom Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR-om), Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM-om) i drugim međunarodnim organizacijama.

Republika Hrvatska snosit će troškove prijevoza nastale u svezi povratka izbjeglica u Republiku Bosnu i Hercegovinu (stavak 1. članak 1).

Odredbe ovog Sporazuma ne primjenjuju se na osobe protiv kojih je pokrenut kazneni postupak, koje su pravomoćno osuđene ili se nalaze na izdržavanju kazne za kaznena djela iz kaznenih zakona Republike Hrvatske.

Stranke sporazuma su suglasne da odmah pokrenu informativne aktivnosti među izbjeglicama iz Republike Bosne i Hercegovine radi njihovog informiranja o stanju u Republici Bosni i Hercegovini u cjelini, koje bi mogle olakšati donošenje njihove odluke o povratku.

Republika Hrvatska će u okviru svojih mogućnosti pružiti materijalnu i financijsku pomoć radi stvaranja uvjeta za povratak izbjeglica u Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Republika Hrvatska podržat će aktivnosti Republike Bosne i Hercegovine u njenim zahtjevima za dobivanjem međunarodne financijske pomoći, u cilju realizacije povratka izbjeglica.

Republika Hrvatska suglasna je Republici Bosni i Hercegovini staviti na raspolaganje relevantne statističke podatke o izbjeglicama iz Republike Bosne i Hercegovine. Za provedbu ovog Sporazuma statistički podaci smiju se odnositi samo na:

- osobne podatke osobe koja se preuzima i eventualno srodnika (prezime, ime, eventualno i ranije prezime, nadimci ili pseudonimi, druga imena, datum i mjesto rođenja, spol, sadašnje i ranije državljanstvo),

- ranija i sadašnja mjesta boravka unutar i izvan Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine, kao i puteve kretanja,

- ostale podatke na zahtjev jedne od stranaka sporazuma, potrebne za provjeru uvjeta za povratak u smislu ovog Sporazuma.

Korištenje osobnih podataka mora biti sukladno odredbama Protokola o provedbi Sporazuma o povratku izbjeglica.

Ovaj Sporazum ne utječe na primjenu Konvencije o statusu izbjeglica od 28. srpnja 1951. s izmjenama iz Protokola o statusu izbjeglica od 31. siječnja 1967., kao i na obveze ugovornih stranaka iz drugih međunarodnih ugovora.

Za specifična pitanja koja se pojave u provedbi ovoga Sporazuma stranke sporazuma mogu zaključiti poseban protokol na prijedlog Koordinacionog odbora iz članka 5. ovog Sporazuma.

Ovaj Sporazum stupa na snagu danom primitka zadnje obavijesti o ispunjenju uvjeta predviđenih nacionalnim zakonodavstvom stranaka sporazuma za stupanje na snagu ovog Sporazuma.

Sastavljeno u Zagrebu, dana 24. 3. 1995., na jeziku ugovornih stranaka.

Za Vladu Republike                   Za Vladu Republike
       Hrvatske                                  i Federacije
                                                Bosne i Hercegovine

PRILOG 3.

Zajednička radna skupina zadužena za povratak, sastavljena od predstavnika Vlade RH, UNTAES-a i UNHCR-a, utemeljena je u skladu s odlukom hrvatske Vlade 27. ožujka 1997. nakon sporazuma postignutoga na sastanku NJ.E. predsjednika RH Franje Tuđmana, prijelaznog upravitelja UN-a Jacques Paul Kleina i visoke povjerenice UN-a Sadako Ogate te na radnim sastancima 13., 14., 23. ožujka i 3. travnja 1997.

Vlada RH: gosp. Stjepan Šterc, pomoćnik ministra, Ministarstvo razvitka i obnove, voditelj Radne skupine; gosp. Lovre Pejković, predstojnik, Ured za prognanike i izbjeglice; gosp. Neven Henigsberg, savjetnik potpredsjednika Vlade I. Kostovića, gđa Danica Damjanović, pomoćnica ministra, Ministarstvo pravosuđa.

UNTAES: gosp. Gerard Fischer, voditelj civilnih poslova; gosp. Goran Stigmer, voditelj civilnih poslova/Task Force za prognanike; gđa Piper Campbell, osobna pomoćnica voditelja civilnih poslova; gosp. Richard Holtzapple, politički poslovi.

UNHCR: gosp. Pierre Jambor, voditelj Misije za Hrvatsku; gosp. Serge Ducasse, zamjenik voditelja Misije za Hrvatsku; gosp. Eduardo Arboleda, voditelj operativnih poslova za Slavoniju; gosp. James Lynch, voditelj osječkog Ureda; gosp. Indrika Ratwatte, poslovi zaštite, Zagreb.

Radna skupina odredit će mehanizme za registraciju i provedbu svih zahtjeva za povratak u i izvan hrvatskoga Podunavlja; promicati informacije o procesu povratka; osigurati djelotvornu operativu; prema potrebi odrediti daljnje mehanizme vezane za pitanja povratka i odgovarati na probleme koji su rezultat procesa povratka, a koji se ne mogu razriješiti na nižim razinama.

Vlada RH pružat će jednak pristup i jednak tretman glede sigurnog povratka, obnove i drugih dolje navedenih mehanizama svim hrvatskim državljanima koji su 1991. živjeli u hrvatskom Podunavlju (u daljnjem tekstu: Područja) ili koji trenutno tamo žive.

Dok se ne steknu uvjeti, kroz mehanizme opisane u ovom sporazumu, hrvatski državljani koji sada privremeno koriste kuće moći će ostati u istima.

Uz to, Vlada RH će u suradnji s međunarodnom zajednicom pokrenuti agenciju za posredovanje u prodaji i zamjeni nekretnina zakonskih vlasnika koji više u njima ne žele živjeti. Radna skupina detaljnije će razraditi koncept zemljišne banke podataka.

Vlada RH, UNTAES i UNHCR tražit će međunarodnu financijsku potporu za provođenje opisanih mehanizama kako se budu uspostavljali.

Prvi korak u mehanizmu povratka je potvrda registracije u Uredu za prognanike i izbjeglice (u daljnjem tekstu Ured) svih raseljenih hrvatskih državljana s osobnom iskaznicom koji se žele vratiti svojim domovima. Ured će prikupiti sve potrebne informacije na obrascu usuglašenom na Radnoj skupini. Ured će tjedno slati Radnoj skupini statističke podatke o primljenim zahtjevima, izdanim "POTVRDAMA O PLANU POVRATKA" i uspješno provedenim povratcima. Podaci Ureda bit će dostupni svim članovima Radne skupine, po zahtjevu. Za osobe koje se registriraju u Uredu, ovisno o stanju njihove imovine, važit će slijedeći postupci:

OBITELJSKO SPAJANJE (u vlastiti obiteljski dom)

1. Ured će odmah kontaktirati regionalni ured u području povratka kako bi potvrdio podatke koje su potencijalni povratnici dostavili i istodobno utvrditi s Ministarstvom pravosuđa i Ministarstvom unutarnjih poslova da protiv podnositelja zahtjeva nije pokrenut krivični postupak.

2. Ured će potom potencijalnom povratniku izdati "POTVRDU O PLANU POVRATKA", a preslike Ministarstvu unutarnjih poslova (koje će obavijest proslijediti lokalnoj policijskoj postaji), članovima Radne skupine i nadležnim tijelima jedinica lokalne uprave i samouprave.

3. Ured će dogovoriti s povratnikom način/logistiku povratka.

4. Ured će uz pomoć UNTAES-a i UNHCR-a organizirati povratak. Po povratku, osoba će imati status "povratnika".

PRIJELAZNE MJERE: Dok Zajednička radna skupina ne postigne dogovor da su Ured i druge nadležne hrvatske vlasti u mogućnosti provoditi sve gore navedene mehanizme za povratak u Područje, važit će slijedeći postupci:

1. Ured će potvrditi sve zahtjeve za povratak u vlastiti obiteljski dom u Području.

2. Ured će kontaktirati UNTAES (DP Task Force) koji će potvrditi podnijetu informaciju potencijalnog povratnika.

3. UNTAES će izvijestiti Ured u kakvom je stanju dom/kuća, te obavijestiti Snage prijelazne policije (TPF) i nadležna tijela jedinica lokalne uprave i samouprave.

4. Ured će potencijalnom povratniku izdati "POTVRDU O PLANU POVRATKA".

5. Ured će dogovoriti s povratnikom način/logistiku povratka.

6. Ured će uz pomoć UNTAES-a i UNHCR-a organizirati povratak. Po povratku, osoba će imati status "povratnika".

U pravilu, POTVRDA O PLANU POVRATKA bit će izdana u roku od 15 kalendarskih dana od dana registriranja u Uredu, ili obavijesti Ureda UNTAES-u (za povratnike u Područje). Povratak će se ostvariti što je moguće prije nakon izdane Potvrde. Kad povratak u okviru navedenoga roka nije moguć, Radna skupina bit će obaviještena kako bi razmotrila druge mjere. Kad se dom prema tim mehanizmima isprazni, odgovorne strane (Vlada RH ili UNTAES) osigurat će da se u kuću ne useli nitko drugi osim zakonskog vlasnika.

SLOBODNI USELJIVI DOMOVI

1. Ured će dnevno prosljeđivati zahtjeve za povratak Ministarstvu razvitka i obnove (u daljnjem tekstu Ministarstvo).

2. Ministarstvo će koordinirati rad s općinskim ili gradskim komisijama za privremeno preuzimanje i korištenje imovine (u daljnjem tekstu Komisija). Ministarstvo i općinska ili gradska Komisija potvrdit će da li je kuća (stan) prazna i useljiva te postoje li uvjeti sigurnosti. Nakon što primi obavijest od Ministarstva, općinska ili gradska Komisija neće, ni u kojem slučaju, dodijeliti praznu kuću nekoj drugoj osobi. Ako je kuća već dodijeljena, ali nije još useljena, rješenje o dodjeli na privremeno korištenje bit će ukinuto.

3. Ministarstvo će obavijestiti Ured o statusu kuće.

4. Ured će potom potencijalnom povratniku izdati "POTVRDU O PLANU POVRATKA", a preslike Ministarstvu unutarnjih poslova (koje će obavijest proslijediti lokalnoj policijskoj postaji), članovima Radne skupine, i nadležnim tijelima jedinica lokalne uprave i samouprave.

5. Ured će dogovoriti s potencijalnim povratnikom način/logistiku povratka.

6. Ured će uz pomoć UNTAES-a i UNHCR-a organizirati povratak. Po povratku, osoba će imati status "povratnika".

PRIJELAZNE MJERE: Dok Zajednička radna skupina ne postigne dogovor da su Ured i druge nadležne hrvatske vlasti u mogućnosti provoditi sve gore navedene mehanizme glede povratka u Područje, važit će slijedeći postupci:

1. Ured će potvrditi vlasništvo kuće u Području i dnevno prosljeđivati zahtjeve za povratak UNTAES-u.

2. UNTAES (DP Task Force) će potvrditi je li kuća prazna i useljiva te postoje li uvjeti sigurnosti. Nakon što UNTAES potvrdi da je kuća prazna, ni u kojem se slučaju, neće dopusitti nekoj drugoj osobi, osim zakonskom vlasniku da se u nju useli.

3. UNTAES će izvijestiti Ured o stanju kuće, i obavijestiti Snage prijelazne policije (TPF) te nadležna tijela jedinica lokalne uprave i samouprave.

4. Ured će potencijalnim povratnicima izdati "POTVRDU O PLANU POVRATKA".

5. Ured će dogovoriti s potencijalnim povratnikom način/logistiku povratka.

6. Ured će uz pomoć UNTAES-a i UNHCR-a organizirati povratak. Po povratku, osoba će imati status "povratnika".

U pravilu, POTVRDA O PLANU POVRATKA bit će izdana u roku od 15 kalendarskih dana od registriranja u Uredu ili obavijesti Ureda UNTAES-u (za povratnike u Području). Povratak će se ostvariti što je moguće prije nakon izdane Potvrde. Kad povratak nije moguć u navedenom roku, o tome će se obavijestiti Radna skupina kako bi se razmotrile druge mjere. Kad se dom prema tim mehanizmima isprazni, odgovorna strana (Vlada RH ili UNTAES) osigurat će da se u kuću ne useli nitko drugi osim zakonskog vlasnika.

RATOM OŠTEĆENI ILI UNIŠTENI DOMOVI
* u skladu sa Zakonom o procjeni ratne štete ("Narodne novine" 61/91)

1. Ured će dnevno slati zahtjeve za povratak Ministarstvu razvitka i obnove (Ministarstvo).

2. Ministarstvo će koordinirati rad s općinskim ili gradskim komisijama za privremeno preuzimanje i korištenje imovine kako bi se utvrdilo u kojem je stanju kuća.

3. Ministarstvo će u koordinaciji sa županijskom Komisijom za procjenu ratne štete utvrditi stupanj oštećenosti domova (I.-VI. kategorije).

4. Na temelju povratne informacije o stanju (statusu) imovine, potencijalni povratnik popunit će zahtjev za obnovu u Uredu u kojem je registriran. Ured će proslijediti zahtjev županijskom uredu za obnovu i Ministarstvu koje će po istima postupiti u skladu sa Zakonom o obnovi ("Narodne novine" 24/96, 54/96 i 87/96). Slučajevi čijim rješenjem bi se omogućio povratak prognane osobe u kuću u kojoj je privremeno smješten hrvatski državljanin raseljen iz njegova ili njezina doma bit će tretirani kao prioritet 3. članka 6. Zakona o obnovi.

5. Nakon što se ugovor o obnovi potpiše, Ministarstvo ili Ured ponudit će, do potpune realizacije prava na obnovu, potpisniku privremeni smještaj na lokaciji najbližoj prebivalištu. Smještaj se može organizirati i privatno (npr. kod prijatelja ili rodbine) bez gubitka prava na obnovu.

6. Kad općinska ili gradska Komisija ili pak Ured osigura privremeni smještaj, potencijalnom povratniku će se izdati rješenje o pravu korištenja privremenoga smještaja. Od povratnika koji je u posjedu takvoga rješenja ne može se tražiti da napusti privremeni smještaj osim ako Vlada RH povratniku ne ponudi drugi smještaj ili se njegov/njezin dom ne obnovi. (Napomena: ako nakon primitka takvoga rješenja potencijalni povratnik odbije ponuđeni smještaj, potencijalni povratnik gubi pravo ostanka u sadašnjem smještaju. Međutim, zadržava pravo na obnovu).

7. Ministarstvo ili Ured izvijestit će Radnu skupinu o statusu slučaja.

8. Ured će potom izdati "POTVRDU O PLANU POVRATKA" u kojoj će biti navedeno da se povratnik preseljava u privremeni smještaj, a preslike poslati: Ministarstvu unutarnjih poslova (koje će obavijest proslijediti lokalnoj policijskoj postaji), članovima Radne skupine i nadležnim tijelima jedinica lokalne uprave i samouprave.

9. Ured će dogovoriti s potencijalnim povratnikom način/logistiku preseljenja.

10. Ured će uz pomoć UNTAES-a i UNHCR-a organizirati preseljenje. Nakon preseljenja u privremeni smještaj, osoba će imati status "povratnika".

(Napomena: U slučaju da vlasnik oštećene kuće ima u Republici Hrvatskoj ratom neoštećenu kuću ili stan u kojem se može stanovati (npr.: prazan i useljiv) tada, u skladu sa člankom 5. gore navedenoga Zakona o obnovi, ne može tražiti pravo na obnovu. U takvim slučajevima, primjenjivat će se odgovarajući mehanizmi za povratak ili prodaju/zamjenu useljivoga doma.

PRIJELAZNE MJERE: Dok Zajednička radna skupina ne postigne dogovor da su nadležne hrvatske vlasti u mogućnosti provoditi sve gore navedene mehanizme za povratak u Područje važit će slijedeći postupci:

1. Ured će potvrditi vlasništvo kuće u Području i dnevno prosljeđivati zahtjeve za povratak UNTAES-u.

2. UNTAES (DP Task Force) će utvrditi status kuće i o tome obavijestiti članove Radne skupine.

3. UNTAES će omogućiti inspekciju Ministarstvu i županijskoj komisiji za procjenu ratne štete koja će ustanoviti stupanj oštećenosti kuće (I.-VI. kategorija) i dalje postupati u skladu sa Zakonom o obnovi.

4. Nakon što se ugovor o obnovi potpiše, Ministarstvo ili Ured će uz pomoć UNTAES-a i UNHCR-a, ponuditi osobi pivremeni smještaj na najbližoj mogućoj lokaciji do vlastitog doma do ostvarenja prava na obnovu. Smještaj se može organizirati privatno (npr. kod prijatelja ili rodbine) bez gubitka prava na obnovu.

5. Ured će potencijalnom povratniku izdati "POTVRDU O PLANU POVRATKA".

6. Ured će dogovoriti s potencijalnim povratnikom način/logistiku povratka.

7. Ured će uz pomoć UNTAES-a i UNHCR-a organizirati povratak. Po povratku, osoba će imati status "povratnika".

(Napomena: U slučaju da vlasnik oštećene kuće ima u RH ratom neoštećenu kuću ili stan u kojem se može stanovati (npr. prazan i useljiv) tada, u skladu sa člankom 5. gore navedenoga Zakona o obnovi, ne može tražiti pravo na obnovu. U takvim slučajevima primjenjivat će se odgovarajući mehanizmi za povratak ili prodaju/zamjenu useljivoga doma).

Ti koraci bit će poduzimani u najkraćem mogućem roku nakon registriranja u Uredu. Kad se dom prema tim mehanizmima isprazni, odgovorna strana (Vlada RH ili UNTAES) osigurat će da se u kuću ne useli nitko drugi osim zakonskoga vlasnika.

KUĆE KOJE SE PRIVREMENO KORISTE

1. Ured će dnevno dostavljati zahtjeve za povratak Ministarstvu.

2. Ministarstvo će koordinirati rad s općinskim/gradskim komisijama za privremeno preuzimanje i korištenje imovine kako bi se ustanovilo da li se kuća privremeno koristi. Komisija će utvrditi koristi li se kuća privremeno prema odredbama Zakona o privremenom preuzimanju ili upravljanju određenom imovinom ("Narodne novine" 73/95) ili nezakonito.

3. Ministarstvo će obavijestiti Ured u kakvom je statusu kuća.

4. Ministarstvo u suradnji s općinskom ili gradskom komisijom ponudit će osobi, putem Ureda ili regionalnog ureda, jedno od slijedećih rješenja:

a) rješenje koje određuje datum nakon kojeg će vlasnik moći ući u posjed svoje imovine, ili

b) rješenje kojim se potencijalnom povratniku daje odgovarajući (u veličini i kvaliteti) smještaj u blizini mjesta prebivališta i to u vremenskom razdoblju dok mu se ne vrati u posjed njegova kuća. U rješenju će biti naznačen datum nakon kojega će se odgovarajući smještaj moći koristiti.

5. U slučajevima kad odmah nije moguće provesti jedno od rješenja opisanih u gore navedenoj točki, Ministarstvo ili Ured ponudit će osobi privremeni smještaj na najbližoj lokaciji do vlastitog doma do datuma naznačenog u rješenju. Smještaj u gore navedenom razdoblju može se također organizirati privatno (npr: kod prijatelja ili rodbine) bez gubitka prava na povratak.

6. Kad općinska/gradska Komisija ili Ured osigura odgovarajući ili privremeni smještaj, potencijalnom povratniku izdat će se rješenje o privremenom korištenju smještaja. Od povratnika u posjedu takvoga rješenja ne može se zatražiti da napusti smještaj, osim ako Vlada RH ne ponudi povratniku drugi privremeni smještaj (odgovarajući ili privremeni, ovisno o slučaju) ili dok mu se ne vrati njegov. Napomena: ako po primitku takvoga rješenja potencijalni povratnik odbije ponuđeni privremeni ili odgovarajući smještaj tada gubi pravo ostanka u sadašnjem smještaju. Međutim, zadržava pravo na povratak.

7. Ministarstvo ili Ured obavijestit će Radnu skupinu o statusu slučaja.

8. Ured će potom izdati "POTVRDU O PLANU POVRATKA" u kojoj će biti naznačeno da se povratnik preseljava u odgovarajući ili privremeni smještaj, a preslike će poslati: Ministarstvu unutarnjih poslova (koje će obavijest proslijediti lokalnoj policijskoj postaji), članovima Radne skupine i nadležnim tijelima jedinica lokalne uprave i samouprave.

9. Ured će dogovoriti s potencijalnim povratnikom način/logistiku preseljenja.

10. Ured će uz pomoć UNTAES-a i UNHCR-a organizirati preseljenje. Nakon preseljenja u privremeni ili odgovarajući smještaj, osoba će imati status "povratnika".

Ovi koraci bit će poduzeti u najkraćem mogućem roku, nakon registriranja u Uredu. Kad se dom prema tim mehanizmima isprazni, odgovorna strana (Vlada RH ili UNTAES) osigurat će da se u kuću ne useli nitko drugi osim zakonskoga vlasnika.

OPĆE PRIJELAZNE MJERE

1. Hrvatskim državljanima registriranima u Uredu koji se žele vratiti, a koji ne potpadaju pod gore navedene mehanizme, privremeni smještaj bit će ponuđen od strane Vlade RH. Radna skupina rješavat će takve slučajeve na individualnoj osnovi ili, prema potrebi, razraditi druge mehanizme u skladu s rukovodećim načelima.

2. Radna skupina pozdravlja prijedlog osnivanja agencije za posredovanje u prometu nekretnina i zemljišne banke podataka o imovini i vlasništvu u sklopu Ministarstva razvitka i obnove. Radna skupina je svjesna da će ta agencija i zemljišna banka odigrati bitnu ulogu u rješavanju slučajeva koji su izvan gore navedenih mehanizama za povratak, kroz prodaju, zamjenu i iznajmljivanje imovine.

3. Radna skupina razradit će mehanizme za korištenje agencije i zemljišne banke podataka, i odlučiti kad se osoba koja ne koristi ovaj mehanizam iseljava iz doma u kojem se trenutno nalazi, nakon što Vlada Republike Hrvatske osnuje agenciju.

4. U slučaju kad se ovi mehanizmi za povratak i svi zakonski postupci prema hrvatskim zakonima iscrpe, nakon što odluku donesu nadležna tijela Republike Hrvatske, odgovarajući postupak za premještaj osobe u drugi smještaj provest će UNTAES u Području. Ove prijelazne mjere važit će do vremena kada nadležne hrvatske vlasti budu u mogućnosti provoditi sve gore detaljno opisane mehanizme o povratku.

U Osijeku, 23. travnja 1997.

U ime Zajedničke radne skupine:

Vlada Republike                    UNTAES                           UNHCR
      Hrvatske                           Gerard                             Eduardo
Stjepan Šterc, v. r.

PRILOG 4.

Na temelju članka 12. Zakona o ustanovama ("Narodne novine", broj 76/93.), Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 24. travnja 1997. godine, donijela

(1) Ovom Uredbom osniva se Agencija za posredovanje u prometu određenim nekretninama.

(2) Agencija iz stavka 1. ovoga članka osniva se i posluje pod nazivom: Agencija za posredovanje u prometu određenim nekretninama, a skraćeni naziv glasi: APN.

(3) Sjedište APN-a je u Zagrebu.

APN ima svojstvo pravne osobe s pravima i obvezama propisanim Zakonom o ustanovama, ovom Uredbom i Statutom APN-a.

(1) Djelatnost APN-a je posredovanje u prometu određenim nekretninama između vlasnika i zainteresiranih domaćih fizičkih ili pravnih osoba.

(2) APN je ovlaštena kupovati određene nekretnine u svoje ime, a za račun Republike Hrvatske. Ove nekretnine APN je ovlaštena dodjeljivati državljanima Republike Hrvatske.

(3) APN je ovlaštena davati zajmove domaćim fizičkim osobama za kupnju određenih nekretnina iz članka 4. ove Uredbe.

Pod određenim nekretninama smatraju se nekretnine koje su Zakonom o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom ("Narodne novine", br. 73/95. i 7/96.), stavljene pod privremenu upravu Republike Hrvatske.

(1) APN može dati zajam domaćoj fizičkoj osobi za kupnju nekretnina u čijem posredovanju sudjeluje APN, prvenstveno na područjima koja su posebnim zakonom utvrđena kao područja posebne državne skrbi prve skupine.

(2) APN daje zajmove iz stavka 1. ovoga članka izravno kupcima, državljanima Republike Hrvatske radi stjecanja vlasništva na tim nekretninama. Prema odluci Upravnog vijeća APN-a zajmovi se mogu odobravati i preko banaka i drugih financijskih organizacija.

(1) Uvjete za dodjelu zajmova iz članka 5. ove Uredbe, utvrđuje Upravno vijeće APN-a.

(2) Za otplatu zajma APN-a korisnik jamči hipotekom koja se knjiži na kupljenoj nekretnini.

(3) Nekretnina kupljena zajmom APN-a ne može se otuđiti u vremenu od 10 godina od dana stjecanja vlasništva na nekretnini.

(1) Sredstva za redovitu djelatnost APN-a osiguravaju se iz sredstava državnog proračuna Republike Hrvatske i iz drugih izvora temeljem važećih propisa.

(2) Godišnja sredstva za redovnu djelatnost APN-a osiguravaju se temeljem programa rada APN-a.

(1) APN odgovara za svoje obveze cijelom svojom imovinom.

(2) Republika Hrvatska solidarno i neograničeno odgovara za obveze APN-a.

Tijela APN-a jesu: Upravno vijeće i direktor.

(1) Upravno vijeće je tijelo upravljanja APN-a.

(2) Upravno vijeće ima četiri člana.

(3) Ministar razvitka i obnove, ministar pravosuđa, ministar financija i ministar poljoprivrede i šumarstva po položaju su članovi Upravnog vijeća, a ministar razvitka i obnove je predsjednik Upravnog vijeća.

(4) Upravno vijeće donosi odluke većinom glasova ukupnog broja članova Upravnog vijeća.

Upravno vijeće ima sljedeće nadležnosti:

1. donosi Statut APN-a,

2. utvrđuje poslovnu politiku APN-a,

3. donosi godišnji program APN-a,

4. donosi smjernice o ustroju APN-a,

5. imenuje pomoćnike direktora APN-a,

6. donosi odluke iz djelokruga rada APN-a,

7. donosi Poslovnik o svom radu,

8. donosi odluke o kupnji određenih nekretnina iz članka 4. ove Uredbe,

9. utvrđuje uvjete za dodjelu zajmova iz članka 3. stavka 3. ove Uredbe,

10. donosi druge odluke o značenju za rad APN-a.

(1) Upravno vijeće utvrđuje godišnje izvješće o poslovanju i završni račun.

(2) Završni račun i izvješće o poslovanju APN-a potvrđuje Vlada Republike Hrvatske.

Upravno vijeće APN-a može obavljanje pojedinih poslova u svezi s posredovanjem u prometu određenih nekretnina povjeriti domaćoj ili stranoj osobi specijaliziranoj za poslove iz djelokruga APN-a.

(1) APN vodi, predstavlja i zastupa direktor.

(2) APN ima i zamjenika direktora.

(3) Direktora APN-a i zamjenika direktora imenuje i razrješuje Vlada Republike Hrvatske, na prijedlog ministra razvitka i obnove.

(1) Statutom APN-a pobliže se uređuje unutarnji ustroj i rad stručnih službi APN-a.

(2) Statut APN-a donosi Upravno vijeće uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske i to u roku 30 dana od dana upisa u sudski registar.

(1) Stručni rad u APN-u obavlja se u unutarnjim ustrojbenim jedinicama, a vode ga stručni voditelji odnosnih jedinica.

(2) Stručne voditelje iz stavka 1. ovoga članka imenuje direktor APN-a.

(1) Direktor APN-a ne može bez odobrenja Upravnog vijeća sklapati pravne poslove o stjecanju, otuđenju ili opterećenju nekretnina u vlasništvu APN-a.

(2) Direktor APN-a ne može, bez posebne ovlasti Upravnog vijeća, nastupati kao druga ugovorna strana i s APN-om sklapati ugovore u svoje ime ili za svoj ili račun drugih osoba ili u ime i za račun drugih osoba.

(3) Direktor može, bez posebne ovlasti Upravnog vijeća, dati punomoć stručnom voditelju unutarnje ustrojbene jedinice i drugoj osobi zaposlenoj u APN-u da zastupaju APN u pravnom prometu, i to u granicama svojih ovlasti.

(4) Statutom APN-a odredit će se visina vrijednosti određene nekretnine ili druge imovine za raspolaganje kojom je APN-u potrebna suglasnost Vlade Republike Hrvatske.

(1) Za poslove u svezi s upisom APN-a u sudski registar i s početkom rada APN-a Vlada Republike Hrvatske, na prijedlog ministra razvitka i obnove, imenovat će privremenog ravnatelja odmah nakon stupanja na snagu ove Uredbe.

(2) Mandat privremenog ravnatelja iz stavka 1. ovoga članka traje do imenovanja direktora APN-a.

Do ustrojavanja stručnih službi APN-a, administrativno-tehničke, računovodstvene i druge stručne poslove za osnivanje APN-a obavljat će Ministarstvo razvitka i obnove.

APN prestaje postojati odlukom Vlade Republike Hrvatske, ako ocijeni da su prestali razlozi za njezino osnivanje, odnosno da više nema mogućnosti za ostvarivanje zadaća APN-a.

Ova Uredba stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Narodnim novinama".

Klasa: 940-01/97-06/02
Urbroj: 5030107-97-1
Zagreb, 24. travnja 1997.

PRILOG 5.

S obzirom na to da je dio srpske manjine u Republici Hrvatskoj sudjelovao u agresiji na Republiku Hrvatsku, te na poticaj i pomoć Srbije i Crne Gore i tzv. Jugoslavenske narodne armije, pokrenuo oružanu pobunu, u njoj sudjelovao ili je podržavao (ili joj se nije suprotstavio i bio njenim taocem) s ciljem otcjepljenja hrvatskih područja od matice zemlje;

Budući da su tijekom agresije i oružane pobune počinjeni brojni zločini, teška kršenja humanitarnog prava i temeljnih sloboda pojedinaca;

Budući da su tijekom rata u javnom i privatnom životu korišteni emotivni i neprimjereni izrazi i pojmovi koji su generalizirali krivnju i pojačavali mržnju i razdor;

Uzimajući u obzir volju građana bivše Socijalističke Republike Hrvatske izraženu na referendumu o budućnosti njihove Republike u okolnostima raspada bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, održanom 19. svibnja 1991.;

Polazeći od Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske koju je Sabor Republike Hrvatske donio dana 25. lipnja 1991. na temelju odluke građana donesene na referendumu i Odluke koju je Sabor Republike Hrvatske donio 8. listopada 1991., kojima je Republika Hrvatska raskinula sve državnopravne sveze sa Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom te proglasila samostalnost i neovisnost;

S obzirom na to da je najveći dio okupiranih područja koji je bio pod kontrolom pobunjeničkih i drugih agresorskih snaga oslobođen, odnosno da su ratom najviše stradala područja prema rezoluciji Opće skupštine Ujedinjenih naroda 49/43 od 9. prosinca 1994., uspješno reintegrirana u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske te da će okončanjem mandata UNTAES-a, sukladno Temeljnom sporazumu o hrvatskom Podunavlju, preostali dio hrvatskog državnog područja također biti uspješno i za sva vremena reintegriran u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske;

Budući da Republika Hrvatska pripada civilizacijskom krugu i načinu života u kojem su oprost, tolerancija, suživot i jednaka prava svih građana temelj napretka i razvoja;

Utvrđujući da su mnogi građani koji su sudjelovali u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske zatražili i dobili hrvatske dokumente, te su tim činom prihvatili prava i preuzeli obveze koje proizlaze iz hrvatskog državljanstva, uključujući poštivanje i zaštitu teritorijalne cjelovitosti i suverenosti Republike Hrvatske, te da su prihvatili Republiku Hrvatsku kao svoju državu i iskazali želju da se uključe u njezin politički, gospodarski i društveni život i da na taj način pridonesu njezinom boljitku;

Budući da je uspostava povjerenja između svih njenih građana od vitalnog interesa za razvoj Republike Hrvatske kao države i kao uglednog člana međunarodne zajednice država;

Budući da je protuustavno dijeliti sukobljene strane po nacionalnoj pripadnosti, jer takva dioba prejudicira kolektivnu krivnju, a zanemaruje pojedinačnu odgovornost, kao i pozitivnu ulogu koju su u sukobu imali pripadnici različitih nacionalnih grupa;

S obzirom na to da su Ustavom Republike Hrvatske, Ustavnim zakonom o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, završnim aktom Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi, Pariškom poveljom za novu Europu i drugim relevantnim dokumentima OESS-a koji se odnose na prava čovjeka, Konvencijom za zaštitu prava čovjeka i temeljnih sloboda te Protokolom uz Konvenciju, Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, te Konvencijom o pravima djeteta, u Republici Hrvatskoj stvoreni pravni temelji za provedbu najviših međunarodnih standarda u području prava čovjeka;

Budući da je Republika Hrvatska donijela i primjenjuje Zakon o općem oprostu;

Vlada Republike Hrvatske donosi

Vlada Republike Hrvatske i ovom prigodom ističe da će u odnosu na sve svoje državljane poštivati, štititi i promicati prava čovjeka, nacionalna i druga temeljna prava i druga prava i slobode čovjeka i građanina, vladavinu prava i svih drugih najviših vrednota svog ustavnog kao i međunarodnog pravnog poretka.

Vlada Republike Hrvatske jamči punu slobodu, ravnopravnost i sigurnost svim svojim građanima na cijelom državnom području.

Vlada Republike Hrvatske podupire ravnomjeran razvitak svih područja hrvatske države.

Ciljevi Programa uspostave povjerenja, ubrzanog povratka te normalizacije života na ratom stradalim područjima Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Program) su sljedeći:

1. stvaranje opće klime tolerancije i sigurnosti;

2. ostvarivanje ravnopravnosti svih građana pred tijelima državne uprave;

3. uspostava povjerenja između svih građana Republike Hrvatske;

4. stvaranje općih društvenih, političkih, sigurnosnih i gospodarskih pretpostavki za normalizaciju života na ratom stradalim područjima Republike Hrvatske;

5. što brži, sigurniji i organiziraniji povratak hrvatskih građana u područja Republike Hrvatske iz kojih su prognani ili izbjegli;

6. uključivanje svih građana Republike Hrvatske u izgradnju demokratskog društva u okviru uspostavljenoga demokratskog sustava;

7. stvaranje političkog okvira za provedbu važećih pravnih normi.

Vlada Republike Hrvatske osnovat će Nacionalni odbor za praćenje ostvarivanja Programa. Nacionalni odbor donijet će u suradnji s drugim tijelima državne uprave potrebne mjere za ostvarivanje Programa te će podnositi svoja izvješća o provedbi Programa Predsjedniku Republike i Vladi Republike Hrvatske.

Voditelja i članove Nacionalnog odbora imenuje Predsjednik Republike na prijedlog predsjednika Vlade. Voditelj Nacionalnog odbora odredit će koordinatore za pojedina područja.

Županije, gradovi i općine uspostavit će odbore za praćenje provedbe Programa na njihovom području te će imenovati njihove članove. Struktura navedenih odbora bit će jednaka strukturi Nacionalnog odbora. Županijski, gradski i općinski odbori svoja će izvješća o ostvarivanju Programa podnositi Nacionalnom odboru.

Program će se ostvarivati posebno, ne i isključivo, kroz sljedeća područja: političko, pravno, upravno i područje unutarnjih poslova, gospodarsko, socijalno, kulturno, obrazovno i područje obnove i povratka te medija.

1. Političko područje

Političko područje Programa obuhvaćat će posebno, ne i isključivo:

- obraćanje javnosti najviših državnih dužnosnika, te gradonačelnika i načelnika općina putem državnih i lokalnih sredstava javnog priopćavanja radi objašnjavanja ciljeva, svrhe, potrebe i načina ostvarivanja Programa;

- izjavu predsjednika Vlade da Vlada podupire ravnomjeran razvitak svih područja države, te jamči punu slobodu, ravnopravnost i sigurnost svim svojim građanima na cijelom državnom području;

- pozivanje medija na uporabu izričaja utemeljenog na toleranciji, umjerenosti i suživotu te promicanje tolerancije kao vodećeg načela pri izvješćivanju i izradi programa;

- poziv profesionalnim, vjerskim i drugim udrugama i ustanovama za donošenje vlastitih programa promicanja tolerancije, pomirbe i suživota;

- javno, konkretno i odgovorno razmatranje svih pitanja i teškoća koje se javljaju u provedbi Programa.

2. Pravno područje

Pravno područje Programa obuhvaćat će posebno, ne i isključivo:

- javnu izjavu daljnje opredjeljenosti Vlade Republike Hrvatske na poštivanje najviših međunarodnih standarda u području prava čovjeka;

- dovršenje postupka usklađivanja internog zakonodavstva s preuzetim međunarodno-pravnim obvezama u području ljudskih prava;

- povećanje napora Ministarstva pravosuđa usmjerenih na otklanjanje neobaviještenosti vezanih za primjenu Zakona o općem oprostu te na osiguravanje završetka postupaka pokrenutih protiv pojedinaca protiv kojih nema dovoljno dokaza o počinjenim ratnim zločinima;

- Ministarstvo pravosuđa osigurat će putem pravosudnog sustava suđenje svim pojedincima za koje postoji osnovana sumnja da su počinili ratne zločine tijekom Domovinskog rata, bez obzira na kojoj su se strani borili, i o tome će izvijestiti Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na prostoru bivše SFRJ. U tome smislu osobita je odgovornost na istražnim i pravosudnim organima da utvrde istinu, da donesu odgovarajuće odluke, odnosno presude;

- pripremu programa radi postizanja što šire obaviještenosti o mjestu, ulozi i zadacima Pučkog pravobranitelja Republike Hrvatske u sustavu državne uprave.

3. Upravno područje i područje unutarnjih poslova

Upravno područje i područje unutarnjih poslova Programa obuhvaćat će posebno, ne i isključivo:

- informiranje svih državnih službenika i namještenika o Programu te isticanje potrebe povećanja pozornosti i odgovornosti prema jednakosti svih građana;

- pokretanje stegovnih postupaka protiv svih državnih službenika i namještenika koji ne djeluju sukladno Programu;

- javnu potvrdu Vladine obveze o sastavu policijskih snaga na reintegriranim područjima;

- organiziranje obuke za djelatnike MUP-a o načinu rada u područjima povratka izbjeglica i prognanika;

- Ministarstvo unutarnjih poslova poduzet će opsežne operativne mjere i radnje u svrhu zaprečavanja svih vrsta protuzakonitih radnji i izbjegavanja incidenata;

- upoznavanje s mjerama, te načinom rada u područjima povratka svih policijskih službenika sukladno definiranim ciljevima Programa.

4. Gospodarsko područje

Gospodarsko područje Programa obuhvaćat će posebno sljedeće mjere Vlade Republike Hrvatske i resornih ministarstava:

- osiguranje, sukladno proračunskim mogućnostima, gospodarskog razvitka reintegriranih područja;

- određivanje reintegriranih područja prioritenim područjima u obnovi i razvitku Republike Hrvatske;

- javnu izjavu ministra razvitka i obnove o jednakom pristupu izvorima financiranja obnove svih građana Republike Hrvatske, odnosno nediskriminiranju s obzirom na stranu na kojoj se građanin nalazio tijekom Domovinskog rata;

- organizaciju donatorske konferencije radi prikupljanja međunarodne pomoći i sredstava za obnovu i razvitak reintegriranih područja te provođenje ovoga Programa;

- javnu izjavu ministra rada i socijalne skrbi o nediskriminaciji u zapošljavanju u javnim službama građana Republike Hrvatske;

- provedbu mjera aktivne politike u zapošljavanju te poticati i olakšavati zapošljavanje i samozapošljavanje;

- javnu izjavu predsjednika Vlade da će se sredstva dobivena na ime reparacije i restitucije i sredstva iz sukcesije bivše SFRJ upotrijebiti za obnovu i razvitak područja u kojima je ratna šteta počinjena;

- poduzimanje mjera za izjednačavanje razine gospodarskog razvitka na cijelom državnom području, kako bi se građanima na reintegriranim područjima osigurali jednaki uvjeti života, rada i razvitka;

- osiguranje financiranja proračuna jedinica lokalne samouprave i uprave na ratom stradalim područjima iz sredstava državnog proračuna i uspostavom redovitog poreznog sustava, odnosno donošenjem odluka na lokalnoj razini o prikupljanju zakonom određenih poreznih prihoda kao i komunalnih naknada od obveznika na tim područjima;

- razradu i poduzimanje mjera u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede i šumarstva radi što brže i efikasnije obnove poljoprivredne proizvodnje i stočarstva na ratom stradalim područjima (raspolaganje i privođenje proizvodnji državnog i privatnog zemljišta, obnova stočnog fonda i mehanizacije, poticaji i naknade);

- intenziviranje rada na ustroju sustava turističkih zajednica, razrada i provedba mjera subvencije i drugih stimulativnih mjera za organizirani turistički promet na reintegriranim područjima kao i provedba intenzivnog inspekcijskog nadzora u svim ugostiteljskim i turističkim objektima u tim područjima.

5. Socijalno područje

Socijalni problemi građana Republike Hrvatske bitno su određeni golemim ljudskim stradanjima, ratnim razaranjima i prijelaznom fazom razvitka. Različit stupanj područnog razvitka i dosadašnje financiranje razvitka i obnove gotovo isključivo iz domaćih izvora dodatno povećavaju socijalne teškoće. Vlada Republike Hrvatske nastojat će postići socijalni sklad svojih građana, te će u tom kontekstu poduzeti sljedeće mjere:

- na područjima rada i socijalne skrbi, mirovinskog i invalidskog osiguranja i zapošljavanja te zdravstvene zaštite provodit će se sva zakonima Republike Hrvatske utvrđena radna i socijalna prava jednako za sve hrvatske građane;

- ubrzat će se ustrojavanje područnih službi i preuzimanje odgovarajućeg broja zatečenih djelatnika u hrvatske sustave zdravstvenog osiguranja, socijalne skrbi, mirovinskog i invalidskog osiguranja i zapošljavanja i osposobiti djelatnike za obavljanje svojih poslova i zadaća u skladu s hrvatskim propisima;

- obnoviti, te ovisno o potrebama i mogućnostima, uspostaviti i izgraditi nove ustanove socijalne skrbi: centre za socijalnu skrb, domove za djecu i domove za odrasle, centre za pomoć i njegu i dr. na reintegriranim područjima;

- osigurati osnovnu zdravstvenu zaštitu na reintegriranim područjima prema standardima koji vrijede za sve stanovnike hrvatske države;

- u suradnji s humanitarnim organizacijama i OUN nastaviti zajedničko praćenje humanitarnih prilika te poduzimanje, usklađivanje i usmjeravanje humanitarnih akcija na najvažnija pitanja.

6. Mediji

Za promicanje programa uspostave međusobnog povjerenja nužna je suradnja medija. Stoga će Vlada preporučiti da se:

- medijski potiče ravnopravnost svih građana i nužnost suživota, kao jedinog demokratski prihvatljivog modela života;

- medijski promiče korištenje prava građana koja proistječu iz pravnog poretka Republike Hrvatske;

- medijski promiče ozračje snošljivosti, poštivanje ljudskih prava i svih civilizacijskih postignuća glede dijaloga i rješavanja eventualnih ekscesnih slučajeva.

7. Područje kulture

Vlada Republike Hrvatske i dalje će se zauzimati za:

- jasno i nedvosmisleno poštivanje kulturnog nasljeđa;

- osiguravanje kulturnih aktivnosti svim svojim građanima pojedinačno i grupno;

- osnivanje kulturnih društava radi očuvanja nacionalnog i etničkog identiteta;

- zaštitu spomeničkog blaga i cjelokupne spomeničke baštine.

Ministarstvo kulture će u sklopu svojih nadležnosti razraditi i pratiti ostvarivanje tih mjera i o tome će izvješćivati Nacionalni odbor.

Kao prioritetni kulturni programi na ratom stradalim područjima označeni su: procjena ratne štete na spomenicima kulture, sanacija i obnova spomenika kulture i ustanova kulture, zaštita i restauracija pokretnih spomenika kulture, obnova muzejske djelatnosti, obnova knjižnica i knjižničkog fonda, obnova domova kulture, djelovanje i oživljavanje kulturnih i umjetničkih društava, zaštita, obnova i očuvanje prirodne baštine, te međunarodna suradnja na nekim od tih programa, posebno s UNESCO-om i Vijećem Europe.

8. Obrazovno područje

U provedbi Programa na reintegriranim područjima, Ministarstvo prosvjete i športa će u sklopu svoje nadležnosti, uz svoje redovite aktivnosti, osobito provoditi:

- seminare za učitelje i nastavnike iz svih nastavnih predmeta;

- seminare za ravnatelje, tajnike i računovođe;

- natjecanja, susrete i smotre učenika;

- posebne programe i aktivnosti za darovite učenike;

- glazbena i športska natjecanja učenika;

- programima osnovnih i srednjih škola poticat će se tolerantnost, ravnopravnost i poštivanje ljudskih prava.

Ministarstvo znanosti i tehnologije razmotrit će potrebu i uvjete za osnutak viših ili visokih škola na reintegriranim područjima te razraditi mehanizme dodjele državnih stipendija vrsnijim studentima s tih područja, odnosno studentima koji se žele zaposliti na tim područjima.

9. Područje obnove i povratka

Vlada Republike Hrvatske poduzet će potrebne mjere radi ubrzane reintegracije područja pod privremenom upravom UNTAES-a, uz stvaranje svih pretpostavki u tom području i ostalim područjima Republike Hrvatske za što brži, sigurniji i organiziraniji povratak hrvatskih građana. Povratak prognanika u područje pod privremenom upravom UNTAES-a i hrvatskih građana privremeno smještenih u tom području u ostale dijelove Republike Hrvatske provodit će se kroz mehanizme dogovorene Sporazumom o operativnim postupcima povratka što su ga potpisali Vlada Republike Hrvatske, UNHCR i UNTAES. U područjima povratka nužno je poboljšati funkcioniranje pravnog sustava, osigurati funkcioniranje objekata i uređaja krupne i komunalne infrastrukture te gospodarstva, ubrzati obnovu domova i intenzivno osposobljavati javna i komunalna poduzeća i gospodarske jedinice. Povratnicima će se osigurati obnova ili privremeni smještaj, status povratnika, mogućnost zapošljavanja ili bavljenja poljoprivredom u obiteljskim gazdinstvima i socijalni status u sklopu financijskih mogućnosti Republike Hrvatske.

Posebno se naglašava nužnost financiranja tog procesa i od međunarodnih institucija zaduženih za zbrinjavanje prognanika, izbjeglica i povratnika.

Intenzivirat će se suradnja sa svim općinskim komisijama na područjima povratka, a posebno njihov nadzor, te revizija svih do sada izdanih rješenja o privremenom korištenju određene imovine.

Osigurat će se jača suradnja s ostalim upravnim tijelima, posebno s Ministarstvom unutarnjih poslova, radi bolje organizacije povratka osoba koje su napustile svoje prebivalište i svoju imovinu.

Izradit će se precizni naputak u vezi s primjenom Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, osobito u kontekstu nedavnih odluka Ustavnog suda i skorih izmjena, a s ciljem izbjegavanja nesporazuma u primjeni. Vodit će se računa o upoznavanju primjene Zakona u svakoj općini te ubrzati povratak vlasnika u svoje domove.

Izvršit će se posebni napor u radu s međunarodnim organizacijama, UNTAES-om i UNHCR-om, itd. radi dobivanja materijalne pomoći za obnovu stambenih objekata, odnosno ubrzanja povratka u sva oslobođena područja.

Klasa: 015-05/97-01/01
Urbroj: 5030102-97-40
Zagreb, 2. listopada 1997.

PRILOG 6.

Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom (dalje u tekstu: Zakon) objavljen je u Narodnim novinama broj 73/95. i stupio je na snagu 27. rujna 1995. godine, a njegove izmjene objavljene u Narodnim novinama, broj 7/96, stupile su na snagu 3. veljače 1996. godine.

Tim Zakonom uređeni su privremeno preuzimanje, korištenje, upravljanje i nadzor nad imovinom fizičkih osoba određenih člankom 2. toga Zakona, a to je imovina:

a) koja se nalazi na ranije okupiranom, a sada oslobođenom teritoriju Republike Hrvatske, koju su vlasnici napustili i osobno je ne koriste (čl. 2. st. 1);

b) koja se nalazi na teritoriju Republike Hrvatske, a koja je u vlasništvu osoba koje su napustile Republiku Hrvatsku nakon 17. kolovoza 1990. godine i nalaze se izvan Republike Hrvatske ili su otišli na ranije okupirano područje Republike Hrvatske (sada pod privremenom upravom UNTAES-a), i od dana napuštanja tu imovinu osobno ne koriste (čl. 2. st. 2);

c) koja se nalazi na teritoriju Republike Hrvatske, a u vlasništvu je državljana SRJ (Srbije i Crne Gore), koji tu imovinu osobno ne koriste (čl. 2. st. 3).

Ta imovina preuzeta je na privremeno korištenje, upravljanje i nadzor radi njezine zaštite te osiguranja tražbina vjerovnika nastalih u vezi s tom imovinom.

Ustavni sud Republike Hrvatske na sjednici održanoj dana 25. rujna 1997. godine donio je Odluku (U-I-1037/95, U-I-179/96, U-I-639/97, U-I-839/97, U-I-948/97) kojom su ukinute odredbe:

- članka 8.,

- članka 9. stavka 2.,

- članka 11. stavka 1. (u vezi s člankom 2. stavkom 1. i 2.) i stavka 4. Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom (Narodne novine, broj 73/95. i 7/96.).

Navedena Odluka stupila je na snagu danom objave u Narodnim novinama (Narodne novine, broj 100/97.) tj. 26. rujna 1997. godine.

a) Ukinutim člankom 8. Zakona bilo je propisano da za vrijeme dok se imovina nalazi pod privremenom upravom Republike Hrvatske, vlasnik ne može njome raspolagati (otuđiti je, zamijeniti, dati u zakup, dati u najam, na privremeno besplatno ili naplatno korištenje, opteretiti hipotekom ili drugim teretom), s tim što je Vlada Republike Hrvatske iznimno mogla, na prijedlog ministra pravosuđa, izuzeti određenu imovinu od zabrane raspolaganja.

Zabrana raspolaganja nije se odnosila na slučajeve kada su imovinu pod privremenom upravom Republike Hrvatske, na temelju ugovora o zamjeni, stjecali hrvatski državljani ili pripadnici hrvatskog naroda koji su bili prisiljeni napustiti SR Jugoslaviju ili okupirani teritorij Bosne i Hercegovine.

b) Ukinutim člankom 9. stavkom 2. Zakona bilo je propisano da osoba koja na temelju ugovora o zamjeni stječe pravo vlasništva ne može steći posjed na imovini koja je predmet ugovora o zamjeni dok Komisija za privremeno preuzimanje i korištenje imovine općine, odnosno grada (dalje u tekstu: Komisija) osobi koja je u posjedu te imovine ne osiguraju drugu odgovarajuću imovinu.

c) Ukinutim člankom 11. stavkom 1. (ali samo u vezi s člankom 2. stavkom 1. i 2.) bilo je propisano da će se pitanje vraćanja u posjed i na korištenje imovine u vlasništvu osoba iz članka 2. Zakona urediti sporazumom o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i SR Jugoslavije.

Ukinutim stavkom 4. članka 11. Zakona bilo je propisano da se osobi kojoj je pravomoćnim rješenjem prestalo pravo na posjed i korištenje imovine, ne može oduzeti posjed dok joj se ne osigura posjed i korištenje druge odgovarajuće imovine.

Ustavni sud Republike Hrvatske svojom Odlukom od 25. rujna 1997. godine nije ukinuo cijeli Zakon, tj. nije utvrdio da je cijeli Zakon protivan Ustavu Republike Hrvatske već da su mu protivne samo pojedine, navedene odredbe.

To znači da je imovina koja je ovim Zakonom stavljena pod privremenu upravu i dalje pod privremenom upravom Republike Hrvatske.

Pod privremenom upravom Republike Hrvatske nalazi se imovina na ranije okupiranim područjima Republike Hrvatske, koji su vlasnici napustili i osobno je ne koriste. Sukladno tome, pod privremenom upravom je imovina u vlasništvu osoba koje su napustile Republiku Hrvatsku nakon 17. kolovoza 1990. godine, i nalaze se izvan Republike Hrvatske ili su otišli na ranije okupirano područje Republike Hrvatske koje je sada pod privremenom upravom UNTAES-a, te imovina u vlasništvu državljana SR Jugoslavije, ako ovu imovinu osobno ne koriste (članak 2. Zakona).

Budući da je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo odredbu članka 8. Zakona kojom je bila propisana (i) zabrana raspolaganja tom imovinom, to znači da vlasnik te imovine od 26. rujna 1997. godine može tom imovinom slobodno raspolagati (prodavati je, zamijeniti, darovati i sl.), iako se ova imovina i nadalje nalazi pod privremenom upravom Republike Hrvatske.

Za otuđivanje ili svako drugo raspolaganje imovinom od 26. rujna 1997. godine vlasniku te imovine više nije potrebna suglasnost bilo kakvog tijela.

Jedno od vlasničkih ovlaštenja je i pravo na posjed (faktičnu vlast) stvari. To vlasničko ovlaštenje ima posebno značenje i zahtijeva temeljitu razradu glede daljnje primjene Zakona, te osiguravanja (drugog) odgovarajućeg smještaja osobama koje koriste određene nekretnine (stan ili kuću) na temelju rješenja Komisije donesenog sukladno Zakonu, budući da je Ustavni sud ukinuo odredbe Zakona kojima je bilo propisano da se osobi kojoj je priznato pravo na posjed i korištenje imovine ne može oduzeti posjed dok joj se ne osigura posjed i korištenje druge odgovarajuće imovine.

Ukidanje navedene odredbe znači da vlasnik može zahtijevati vraćanje u posjed svoje imovine (ako mu je posjed oduzet) tako da se za ostvarivanje svojeg prava koristi pravnim sredstvima koja mu po zakonima Republike Hrvatske (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, Zakon o općem upravnom postupku te Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) stoje na raspolaganju, ali da za ostvarivanje tog prava nije dužan čekati dok Komisija osobi koja je u posjedu te imovine i koristi je temeljem rješenja te Komisije, ne osigura drugi odgovarajući smještaj. Međutim, navedeno se ne odnosi na imovinu državljana SR Jugoslavije, jer je Ustavni sud ukinuo odredbu članka 11. stavka 1. samo u vezi s člankom 2. stavkom 1. i 2, pa će se stupanje u posjed imovine u vlasništvu državljana SR Jugoslavije utvrđivati posebnim sporazumom.

Ukidanje ovih odredbi Zakona otvorilo je pitanje o pravnoj zaštiti osoba - vlasnika i privremenog posjednika, s jedne strane, i pitanje o pravnom putu (pravnim sredstvima) kojim vlasnik privremeno zauzete imovine može ostvariti pravo na posjed.

Vlasnik takve imovine može ostvariti pravo na posjed u upravnom i/ili sudskom postupku podnošenjem odgovarajućeg zahtjeva, odnosno tužbe.

Člankom 11. stavkom 2. Zakona propisano je da će u slučaju vraćanja imovine u posjed vlasniku, Komisija ukinuti rješenje o davanju te imovine privremeno u posjed i na korištenje.

Protiv rješenja o ukidanju rješenja Komisije, žalbu Ministarstvu pravosuđa, u roku 8 dana, mogu podnijeti:

- vlasnik imovine,

- osoba (privremeni posjednik) kojoj je imovina dana u posjed i na korištenje,

- državni pravobranitelj.

Osim ovog pravnog sredstva, vlasnik privremeno zauzete imovine može zaštitu svojih vlasničkih prava - pravo na posjed ostvariti i podnošenjem vlasničke tužbe stvarno i mjesno nadležnom sudu (općinski sud).

Iz navedenog proizlazi da vlasnik ne može ući u posjed izravno na temelju spomenute Odluke Ustavnog suda, već mora radi ostvarivanja tog prava pokrenuti određeni upravni, odnosno sudski postupak.

Pri definiranju mogućih rješenja i načina organiziranog zbrinjavanja privremenih posjednika imovine čiji vlasnici su zatražili njezino vraćanje u posjed, treba uzeti u obzir sljedeće:

- da je na snazi Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, osim njegovih ukinuti odredbi;

- da su u međuvremenu (od dana stupanja na snagu Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom do donošenja Odluke Ustavnog suda) donesena dva zakona kojima se, među ostalim, normiraju pitanja zbrinjavanja, povratka prognanika i izbjeglica, te obnove ratom razrušenih objekata, a to su:

- Zakon o obnovi; ("Narodne novine", broj 24/96., 54/96. i 87/96.);

- Zakon o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine", broj 44/96. i 57/96.);

- da je donesen Sporazum radne skupine o operativnim postupcima povratka (Navedeni Sporazum potpisan je dana 23. travnja 1997. godine između predstavnika Vlade Republike Hrvatske, UNTAES-a i UNHCR-a i sadrži temeljna rukovodeća načela za registraciju i provedbu svih zahtjeva za povratak u i izvan hrvatskog Podunavlja, kao i mehanizme povratka državljana Republike Hrvatske);

- da je, u vezi s navedenim Sporazumom, od približno 5.000 obitelji vlasnika imovine pod privremenom upravom Republike Hrvatske koji borave na području hrvatskog Podunavlja i koji su zatražili povratak u mjesta ranijeg prebivališta, njih približno 2.000 zatražilo povratak u svoje neoštećene, a privremeno useljene stambene objekte;

- da će drugi vlasnici predmetne imovine ostvariti pravo na posjed u upravnom i/ili sudskom postupku.

Slijedom naprijed izloženog, Vlada Republike Hrvatske na prijedlog Ministarstva razvitka i obnove, donosi

Ovaj Program donosi se radi zbrinjavanja korisnika imovine koja je na temelju Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom pod privremenom upravom Republike Hrvatske, kojima je na temelju tog Zakona privremeno u posjed i na korištenje dana obiteljska kuća ili stan, prvenstveno na područjima obnove, odnosno na području posebne državne skrbi, a koja se mora vratiti u posjed i na korištenje vlasniku.

S obzirom na uvodno naznačena pravna, te akutna socijalna i politička pitanja, Vlada Republike Hrvatske ovim utvrđuje osnovne mehanizme i postupke zbrinjavanja osoba - privremenih posjednika koji koriste tu imovinu temeljem rješenja nadležne Komisije. Ovo iz razloga njihova sigurnog - od Hrvatske države zajamčenog zbrinjavanja, te kako bi se smanjio osjećaj nesigurnosti kod tih osoba koji je prouzročila Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, spriječila primjena neželjenih oblika samopomoći, te mogući sukobi između vlasnika imovine i privremenih posjednika, kao i protuzakonito prisilno iseljavanje privremenih posjednika i sl.

1. Vlasnik podnosi zahtjev Vladinu uredu za prognanike i izbjeglice za povratak u mjesto ranijeg prebivališta na svoju imovinu.

2. Vladin ured za prognanike i izbjeglice osigurava vlasniku privremeni organizirani smještaj.

3. Korisniku imovine osigurava se trajni smještaj na jedan od slijedećih načina:

(a) povratak u vlastiti dom ukoliko je on u međuvremenu dostupan i useljiv (u Bosni i Hercegovini, Srbiji ili Crnoj Gori u mjestu iz kojega je prognan, raseljen ili izbjegao), ili povratak u obnovljeni dom u Republici Hrvatskoj;

(b) smještaj u drugu obiteljsku kuću ili stan koju je za tu namjenu kupila ili dodijelila zajam za kupnju Agencija za posredovanje u prometu određenim nekretninama (dalje u tekstu: APN);

(c) smještaj u slobodan, a raspoloživi stan u državnom vlasništvu - davanjem u najam;

(d) izgradnja obiteljske kuće ili stana na područjima posebne državne skrbi; obnova oštećene obiteljske kuće onom korisniku koji je tu imovinu pod privremenom upravom Republike Hrvatske kupio vlastitim sredstvima ili sredstvima APN-a.

4. Korisnik imovine odlazi u gore navedeni drugi trajan smještaj, a vlasnik se vraća na svoju imovinu u mjesto ranijeg prebivališta.

1. Vlasnik imovine može ostvariti pravo na posjed u upravnom i/ili sudskom postupku podnošenjem odgovarajućeg zahtjeva, odnosno tužbe.

2. Korisnik imovine pod privremenom upravom Republike Hrvatske koji je u posjedu i koristi tu imovinu na temelju rješenja nadležne komisije, a čiji se vlasnik vratio, nije dužan odmah iseliti se i predati mu u posjed imovinu, već će to učiniti nakon što vlasnik iscrpi sva redovita pravna sredstva koja su mu na raspolaganju po zakonima Republike Hrvatske (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, Zakon o općem upravnom postupku i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima).

3. Isto tako, taj korisnik neće se iseliti i predati imovinu u posjed vlasniku ako se s vlasnikom dogovori da mu svoju imovinu proda ili dade u najam i sl. (sklope ugovor o kupoprodaji ili o najmu i dr.).

4. Ukoliko se korisnik imovine pod privremenom upravom Republike Hrvatske ne može na drugi način zbrinuti, osigurava mu se smještaj na jedan od načina utvrđenih u točki 1.1. ovog Programa.

Oblici zbrinjavanja iz ovog Programa odnose se na korisnike imovine pod privremenom upravom Republike Hrvatske koja se mora vratiti u posjed i na korištenje vlasniku, a koji se tom imovinom koriste na temelju rješenja nadležnih komisija utvrđenih Zakonom, i to:

1. Hrvati koji su prognani, izbjegli ili raseljeni s područja Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore;

2. iseljeni Hrvati - povratnici iz inozemstva;

3. državljani Republike Hrvatske - prognanici (sve dok im se njihova kuća ne obnovi);

4. drugi državljani Republike Hrvatske - naseljenici zbrinuti na područjima posebne državne skrbi i područjima obnove.

Korisniku koji odbije ponuđeni smještaj, prestaje obveza komisije za pronalaženje drugog odgovarajućeg smještaja.

Prije osiguravanja odgovarajućeg smještaja za korisnike imovine pod privremenom upravom Republike Hrvatske, komisija će provjeriti:

- može li se korisnik vratiti u svoje ranije prebivalište, odnosno je li ostvario određena prava po Zakonu o obnovi,

- je li ostvario pravo na stambeno zbrinjavanje po drugom posebnom propisu (Zakonu o područjima posebne državne skrbi ili Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članovima njihove obitelji).

Izvori financiranja Programa zbrinjavanja jesu:

1. sredstva državnog proračuna za 1998. godinu namijenjena financiranju gradnje i obnove obiteljskih kuća ili stanova korisnicima preko posebnog programa Ministarstva razvitka i obnove,

2. raspoloživa sredstva APN-a namijenjena kupnji ili dodjeli zajma za kupnju obiteljske kuće ili stana pod privremenom upravom Republike Hrvatske.

Sredstva za rad komisija prema ovom Programu osigurat će Vlada Republike Hrvatske.

Za provedbu ovoga Programa zadužuju se Ministarstvo razvitka i obnove Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Ured za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske, Agencija za posredovanje u prometu određenim nekretninama, općinske, odnosno gradske komisije.

Klasa: 370-01/97-01/19
Urbroj: 5030107-97-1
Zagreb, 6. studenoga 1997.

PRILOG 7.

Na temelju Sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i SR Jugoslavije, a u svezi sa provedbom članka 7. Sporazuma predstavnici Zajedničke hrvatsko-jugoslavenske komisije za provedbu članka 7. Sporazuma na 7. sastanku Komisije održanom 2. 4. 1998. godine u Beogradu utvrdili su

a) Polazne osnove i načela.

Polaznu osnovu za izradu Protokola predstavlja Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije, stavci 1. do 3. članka 7., Sporazuma radne skupine o operativnim postupcima povratka. Temeljni sporazum o Istočnoj Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu i Rezolucije Vijeća sigurnosti br. 1023, 1025, 1043, 1079 i 1120, a posebice izražena volja i spremnost strana sudionica da na organiziran, međusobno dogovoren i koordiniran način urede aktivnosti i postupaka prilikom organiziranog dvosmjernog povratka.

Strane su suglasne da se kao osnovna načela u pitanju organiziranog dvosmjernog povratka utvrđuju:

- uzajamno povjerenje i puna kooperativnost u operativnim aktivnostima i postupcima koje zajednički dogovore;

- nedvojbenu važnost slobodnog, sigurnog i ničim, izvan utvrđenog postupka, uvjetovanog dvosmjernog povratka izbjeglica, uz uvažavanje posebnosti i objektivnih prepreka u svakoj konkretnoj sredini;

- spremnost da se svim osobama koje se odluče na povratak jamče nužni uvjeti za slobodan, normalan i siguran život, uključujući uvođenje u posjed, jamstvo osobne i imovinske sigurnosti, ravnopravno postupanje kao sa ostalim državljanima, bez ikakvih diskriminacija, dosljednu primjenu opće amnestije, osim najtežih povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnog zločina;

- slobodu povratka i izbora budućeg prebivališta;

- prihvaćajući povratak kao osnovni način za trajno rješenje izbjegličkog pitanja, strane podržavaju izgradnju i poštivanje najviših standarda ljudskih sloboda i prava, bez obzira na etničku pripadnost, obvezujući se na dosljedno poštivanje ovih načela u djelokrugu rada za koje su strane odgovorne svojim vladama;

- puno poštivanje pravnog sustava države u koju se osoba vraća, uz iskazivanje volje svakog pojedinca u svrhu izgradnje stabilne i pozitivne budućnosti i odnosa.

b) Mehanizmi i postupak povratka

Osnovni mehanizam podrazumijeva sljedeće aktivnosti i postupke:

- Osoba zainteresirana za povratak obvezna je ispuniti obrazac zahtjeva na način prethodno utvrđen od strane sudionica. Preko diplomatsko-konzularnih predstavništava strane sudionice razmjenjuju primljene zahtjeve prema dogovorenoj dinamici. Strane sudionice međusobno se izvješćuju o riješenim odobrenim/odbijenim zahtjevima za povratak, najmanje jedanput mjesečno.

- Datum popunjavanja zahtjeva za povratak smatra se datumom pokretanja postupka. Postupak se mora okončati u roku od dva mjeseca, a najkasnije u roku od tri mjeseca, od podnošenja zahtjeva. Nedostatak isprava ili drugih traženih dokaza ne odgađa rješavanje zahtjeva.

- U slučaju da osoba nema valjane isprave države u koju se želi vratiti, strane se obvezuju da će po odobrenom povratku osigurati brzo izdavanje isprava u mjestu povratka.

- Stjecanje statusa povratnika, odnosno drugog odgovarajućeg statusa podrazumijeva prekid statusa u kojem se osoba nalazila za vrijeme boravka u drugoj državi - sudionici u postupku dvosmjernog povratka u roku 10 dana od dana odobravanja zahtjeva za povratak.

- Strane sudionice omogućit će nadgledanje uvjeta povratka i uvjeta u kojima žive povratnici, zalažući se za dosljedno ostvarivanje načela pune ravnopravnosti svih državljana, bez obzira na nacionalnost ili etničku pripadnost.

- Strane sudionice poduzet će potrebne mjere radi medijske potpore programu organiziranog povratka, uz isticanje njegovih prednosti nad samoorganiziranjem, spontanim povratkom. U okviru svojih mogućnosti, strane će se zauzimati za smanjenje postojećih napetosti, posebice onih koje prate postupak povratka.

- Strane sudionice suglasne su da se odmah po usvajanju Protokola započne s operativnom primjenom aktivnosti i postupaka organiziranog povratka, bez daljnjih odgađanja i uvjetovanja.

PRILOG 8.

Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 27. travnja 1998. godine utvrdila sljedeći

Vlada Republike Hrvatske osigurava postupak za individualni povratak osoba koje su dragovoljno napustile Republiku Hrvatsku sukladno Ustavu Republike Hrvatske odgovarajućim propisima, prihvaćenim međunarodnim ugovorima kao i uvažavajući načela koja su o tome dogovorena u razgovorima Vlade Republike Hrvatske s predstavnicima SAD, EU, Ruske Federacije i međunarodnih organizacija.

U cilju stvaranja uvjeta za sveobuhvatno rješenje pitanja povratka, Vlada Republike Hrvatske, između ostalog, stavila je izvan snage Uredbu o najmu stanova u vlasništvu Republike Hrvatske na području hrvatskog Podunavlja, donijela je provedbene propise za provedbu Zakona o konvalidaciji ("Narodne novine", broj 104/97) i to Uredbu za provođenje Zakona o konvalidaciji akata izdanih u predmetima upravne naravi ("Narodne novine", broj 104/97), Uredbu za provođenje Zakona o konvalidaciji u predmetima sudbene naravi ("Narodne novine", broj 104/97) i Uredbu za provođenje Zakona o konvalidaciji za upravno područje rada, zapošljavanja, mirovinskog i invalidskog osiguranja, doplatka za djecu, socijalne skrbi i zaštite vojnih i civilnih invalida rata ("Narodne novine", broj 104/97), te dosljedno primjenjuje Zakon o općem oprostu ("Narodne novine", broj 80/96). Nadalje, Vlada Republike Hrvatske poslala je dana 23. travnja 1998. Hrvatskom državnom saboru Prijedlog zakona o prestanku važenja Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom kao i Prijedlog zakona o prestanku važenja Zakona o davanju u najam stanova na oslobođenim područjima. Napokon, Vlada Republike Hrvatske je pripremila, a Republika Hrvatska je s Bosnom i Hercegovinom potpisala Sporazum o povratku izbjeglica, sa Federacijom Bosne i Hercegovine odgovarajući protokol kao i sa SRJ Protokol o proceduri organiziranog povratka. Upravo su u tijeku pregovori o zaključenju dvostranog protokola s Republikom Srpskom.

Osobe koje su svojevoljno napustile Republiku Hrvatsku, a imaju ili u zakonom propisanom postupku steknu hrvatsko državljanstvo, imaju, sukladno Ustavu Republike Hrvatske (članak 32. stavak 2.), pravo na individualni povratak u Republiku Hrvatsku. Ne postoji uvjet za stjecanje hrvatskog državljanstva ako je osoba sudjelujući u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske učinila kazneno djelo zbog kojeg se vodi postupak za najteže povrede humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina (članak 26. stavak 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu - "Narodne novine", broj 53/91).

Povratak onih koji to žele odvijat će se u skladu s Programom povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba koji će, sukladno zaključcima Hrvatskoga državnog sabora od 24. travnja 1998., donijeti Vlada Republike Hrvatske. Kod toga će Vlada Republike Hrvatske voditi računa o tome da će se sa Saveznom Republikom Jugoslavijom, Bosnom i Hercegovinom, Federacijom BiH i Republikom Srpskom pitanje povratka rješavati dvostranim sporazumom i dogovorima.

Povratak se provodi prema Programu povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba.

Pravo na povratak imaju osobe koje imaju hrvatsko državljanstvo.

Osobe iz točke I. stavka 3. imaju pravo na povratak ako podnesu zahtjev i steknu hrvatsko državljanstvo.

1. Zahtjev za povratak podnosi se izjavom danom u zapisnik ili pismenim putem konzularnom uredu (veleposlanstvo ili generalni konzulat) Republike Hrvatske u državi u kojoj osoba koja traži povratak ima boravište.

Ako nema konzularnog ureda zahtjev se podnosi veleposlanstvu ili poslanstvu Republike Hrvatske.

Ako osoba koja podnosi zahtjev za povratak ima boravište u državi u kojoj Republika Hrvatska nema veleposlanstva odnosno poslanstva zahtjev se može podnijeti diplomatskom predstavništvu Republike Hrvatske u nekoj drugoj državi.

2. Prilikom podnošenja zahtjeva, osoba koja traži povratak u Republiku Hrvatsku dužna je popuniti potrebne obrasce u koje unosi činjenice i označava dokaze nužne za rješavanje njezina zahtjeva.

Zahtjevu se prilažu originali isprava iz točaka 2. ili 3., ili ovjereni prijepisi ili preslike ovih isprava ili njihove neovjerene preslike.

3. Zahtjevu za povratak se prilaže neka od javnih isprava koja dokazuje hrvatsko državljanstvo. To su:

a) domovnica, izdana prema odredbama Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj 53/91 i 28/92)

b) važeća osobna iskaznica izdana prema odredbama Zakona o osobnoj iskaznici ("Narodne novine", broj 53/91)

c) važeća putovnica, izdana prema odredbama Zakona o putnim ispravama hrvatskih državljana ("Narodne novine", broj 53/91).

Posjedovanje važeće putovnice ne traži provođenje nikakvog postupka radi povratka, osobe koja je kao hrvatski državljanin napustila teritorij Republike Hrvatske, u Republiku Hrvatsku.

Kada se zahtjev za povratak temelji na javnoj ispravi koja, sukladno važećim propisima Republike Hrvatske predstavlja dokaz o hrvatskom državljanstvu, a ne radi se o važećoj putovnici, nego o drugom takovom dokumentu (domovnica, važeća osobna iskaznica) diplomatsko predstavništvo Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva izdat će bez odgode putni list (izdaje se na vrijeme od 30 dana od dana njegovog izdavanja) radi povratka u Republiku Hrvatsku i o tome obavijestiti Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

4. Ako osoba koja podnosi zahtjev za povratak ne raspolaže javnom ispravom koja je dokaz hrvatskog državljanstva, zahtjevu za povratak prilaže isprave temeljem kojih bi se moglo utvrditi da ova osoba ispunjava uvjete za stjecanje hrvatskog državljanstva. Takove isprave mogu biti isprave izdane od strane vlasti Republike Hrvatske, vlasti bivše Socijalističke Republike Hrvatske ili tijela koja su djelovala na okupiranom području Republike Hrvatske. To su, primjerice:

- osobna iskaznica kojoj je istekao rok važenja; putovnica ili druga putna isprava kojoj je istekao rok važenja; potvrda o prebivalištu; radna knjižica; pomorska knjižica; brodska knjižica; vozačka dozvola; vojna iskaznica; obrtnica ili druga isprava kojom je dozvoljeno obavljanje profesionalne ili druge djelatnosti; izvod iz matice rođenih; izvod iz matice vjenčanih; svjedodžba ili drugo uvjerenje o školovanju; dokaz o vlasništvu stambene zgrade, stana ili neke druge nekretnine.

5. Kada se zahjev za povratak temelji na ispravi koja ne dokazuje hrvatsko državljanstvo, ali može služiti stjecanju hrvatskog državljanstva (isprave iz točke 4.) diplomatsko predstavništvo zahtjev s priloženim dokumentima odmah dostavlja Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske koje provodi postupak za stjecanje hrvatskog državljanstva.

Kada Ministarstvo unutarnjih poslova utvrdi da je zahtjev osnovan, donijet će, po mogućnosti u roku od dva, a najkasnije u roku od tri mjeseca, rješenje koje dostavlja nadležnom diplomatskom predstavništvu radi izdavanja putnog lista za povratak u Republiku Hrvatsku podnositelju zahtjeva.

Podnositelj zahtjeva može protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova kojim je odbijeno stjecanje hrvatskog državljanstva podnijeti tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske, u roku 30 dana od dana dostave rješenja.

6. Ako podnositelj zahtjeva za povratak ne raspolaže ispravama koje bi mogle biti temelj za stjecanje hrvatskog državljanstva i po tom osnovu priznavanje prava na povratak, identitet podnositelja zahtjeva i potrebne činjenice za rješavanje o zahtjevu Ministarstvo unutarnjih poslova će utvrditi temeljem uvida u službene evidencije koje se vode u Republici Hrvatskoj i na druge pogodne načine (saslušanjem svjedoka i sl.).

7. Kada je zahtjev za povratak u Republiku Hrvatsku podnijela osoba koja ne raspolaže javnom ispravom koja je dokaz hrvatskog državljanstva (domovnica, važeća putovnica, važeća osobna iskaznica), a njen bračni drug je hrvatski državljanin i prebiva u Republici Hrvatskoj, Ministarstvo unutarnjih poslova može podnositelju zahtjeva, dok ne stekne hrvatsko državljanstvo, odobriti privremeni boravak prema odredbama Zakona o kretanju i boravku stranaca (Narodne novine, broj 53/91).

8. Kada neka osoba ima ili ostvari pravo na povratak u Republiku Hrvatsku, pravo na povratak zajedno s tom osobom imaju i njena maloljetna djeca, te njen bračni drug koji, dok ne stekne hrvatsko državljanstvo, stječe pravo privremenog boravka u Republici Hrvatskoj prema odredbama Zakona o kretanju i boravku stranaca.

9. Osobe koje ostvare pravo povratka u Republiku Hrvatsku imaju, prilikom povratka, u pogledu oslobađanja od plaćanja carine prava propisana Odlukom o predmetima koji se uvoze, unose ili primaju u carinsko područje Republike Hrvatske, a ne smatraju se carinskom robom (Narodne novine, broj 142/97).

10. Osobama koje su ostvarile pravo na povratak u Republiku Hrvatsku nadležna tijela izdavat će potrebne osobne dokumente u redovnom postupku sukladno važećim propisima Republike Hrvatske.

11. Vlada Republike Hrvatske će predložiti Hrvatskom državnom saboru da, najkasnije dva dana prije međunarodne konferencije o obnovi i razvitku Republike Hrvatske, utvrdi Program povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba.

U svrhu potpune i pravilne provedbe "Postupka za individualni povratak osoba koje su napustile Republiku Hrvatsku", donesenog na sjednici Vlade Republike Hrvatske 27. travnja 1998. godine, Vlada Republike Hrvatske izdaje sljedeći

Slučajevi kada se na temelju podnesenih isprava nedvojbeno dokazuje da je osoba na koju se primjenjuje postupak za individualni povratak hrvatski državljanin:

1. ako je takva osoba upisana u Knjigu hrvatskih državljana, a što Ministarstvo unutarnjih poslova utvrđuje po službenoj dužnosti;

2. ako je takva osoba, sukladno odredbi članka 30. Zakona o hrvatskom državljanstvu, stekla hrvatsko državljanstvo po propisima koji su važili do dana stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu (8. listopad 1991. godine), dokaz o ranije stečenom hrvatskom državljanstvu predstavlja uvjerenje o hrvatskom državljanstvu izdato od nadležnog tijela bivše Socijalističke Republike Hrvatske;

3. ako takva osoba, sukladno točki 3. "Postupka za individualni povratak", posjeduje domovnicu izdanu prema odredbama Zakona o hrvatskom državljanstvu;

4. ako takva osoba, sukladno točki 3. "Postupka za individualni povratak", posjeduje osobnu iskaznicu izdanu prema odredbama Zakona o osobnoj iskaznici;

5. ako takva osoba, sukladno točki 3. "Postupka za individualni povratak", posjeduje važeću putovnicu izdanu prema odredbama Zakona o putnim ispravama hrvatskih državljana.

Sukladno točki 3. "Postupka za individualni povratak", kada se zahtjev za povratak temelji na jednoj od gore navedenih isprava koja sukladno važećim propisima Republike Hrvatske, predstavlja dokaz o hrvatskom državljanstvu (a ne radi se o važećoj putovnici), diplomatsko predstavništvo Republike Hrvatske izdat će podnosiocu zahtjeva putni list bez odgode, radi povratka u Republiku Hrvatsku i o tome obavijestiti Ministarstvo unutarnjih poslova.

NAPOMENA: Putni list je putna isprava koja se sukladno Zakonu o putnim ispravama izdaje hrvatskom državljaninu koji se u inozemstvu nalazi bez putne isprave, u svrhu povratka u Republiku Hrvatsku. Putni list vrijedi 30 dana od dana izdavanja. Podnositelj može ponovo podnijeti zahtjev za izdavanje novog putnog lista pod istim uvjetima.

Slučajevi kada podnositelj zahtjeva ne raspolaže ispravama iz točke I. ovog naputka, ili nije upisan u knjige hrvatskih državljana, ili tih knjiga nema (oštećene, uništene, ukradene ili sl.).

U takvim slučajevima podnositelj zahtjeva prilaže bilo koju od isprava navedenih u točki 4. "Postupka za individualni povratak", a koja može poslužiti pri utvrđivanju državljanskog statusa sukladno Zakonu o hrvatskom državljanstvu. Takve isprave su primjerice:

a. osobna iskaznica kojoj je istekao rok važenja;

b. putovnica ili druga isprava kojoj je istekao rok važenja;

c. potvrda o prebivalištu;

d. radna knjižica;

e. pomorska knjižica;

f. brodarska knjižica;

g. vozačka dozvola;

h. vojna iskaznica bivše SFRJ;

i. obrtnica ili druga isprava kojom je dozvoljeno obavljanje profesionalne ili druge djelatnosti;

j. izvod iz matice rođenih;

k. izvod iz matice vjenčanih;

l. svjedodžba ili drugo uvjerenje o školovanju;

m. dokaz o vlasništvu stambene zgrade, stana ili neke druge nekretnine.

Sukladno točki 6. "Postupka za individualni povratak" zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva Ministarstvo unutarnjih poslova može riješiti temeljem uvida u službene evidencije koje se vode u Republici Hrvatskoj i na druge pogodne načine (saslušanje svjedoka o identitetu osobe i sl.).

Sukladno točki 5. "Postupka za individualni povratak" nadležno diplomatsko predstavništvo će podneseni zahtjev s priloženim ispravama navedenim u ovoj točki, uputiti Ministarstvu unutarnjih poslova na rješavanje. Ministarstvo unutarnjih poslova će utvrditi državljanski status podnositelja zahtjeva, sukladno odredbama Zakona o hrvatskom državljanstvu, u roku od dva, u pravilu, a najkasnije tri mjeseca.

Nakon uređenja državljanskog statusa podnositelja zahtjeva, Ministarstvo unutarnjih poslova o tom obavještava nadležno diplomatsko predstavništvo u svrhu izdavanja, bez odgode, putnog lista radi povratka u Republiku Hrvatsku, te Ministarstvu uprave, radi upisa osobe u Knjigu državljana i izdavanja domovnice.

Ako ne postoje uvjeti da se osobi utvrdi hrvatsko državljanstvo, Ministarstvo unutarnjih poslova odbit će zahtjev za utvrđivanje državljanstva rješenjem protiv kojeg se može pokrenuti upravni spor kod Upravnog suda Republike Hrvatske, u roku od 30 dana od dana uručenja rješenja.

Za provođenje postupka utvrđivanja hrvatskog državljanstva i izdavanja putnog lista u svrhu povratka, osoba je oslobođena od plaćanja upravnih pristojbi.

Osobi koja je ostvarila pravo na povratak u Republiku Hrvatsku, nadležna tijela izdavat će po povratku, bez odgode, potrebne osobne dokumente u redovnom postupku, sukladno važećim propisima Republike Hrvatske.

Ako se protiv osobe koja traži povratak u Republiku Hrvatsku vodi kazneni postupak za kažnjiva djela za najteže povrede humanitarnog prava koja imaju karakter ratnih zločina, a ta osoba ima hrvatsko državljanstvo, takvoj osobi omogućit će se povratak u Republiku Hrvatsku, što ne isključuje provedbu kaznenog postupka za navedena djela.

Ako osoba protiv koje se vodi postupak za kažnjiva djela za najteže povrede humanitarnog prava koja imaju karakter ratnog zločina, nije hrvatski državljanin ili ne postoje pretpostavke iz kojih se može utvrditi da je hrvatski državljanin, takvoj osobi, sukladno odredbi članka 26. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, odbit će se zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva, jer je protivno nacionalnim interesima Republike Hrvatske da osobe protiv kojih se vodi kazneni postupak za ratne zločine steknu hrvatsko državljanstvo.

NAPOMENA: Provođenje postupka za stjecanje hrvatskog državljanstva privremeno će se pokrenuti do donošenja pravomoćne presude tijela sudbene vlasti kojom je utvrđeno da li je ta osoba počinila kazneno djelo za najteže povrede humanitarnog prava koje imaju karakter ratnog zločina.

U pitanjima koja nisu posebno razrađena ovim Naputkom primjenjuje se "Postupak za individualni povratak osoba koje su napustile Republiku Hrvatsku".

Klasa: 019-04/98-01/04
Urbroj: 5030107-98-3
Zagreb, 14. svibnja 1998.

PRILOG 9.

U obnovi BiH Republika Hrvatska javlja se kao vrlo važan donator i u skladu sa svojim mogućnostima podupire povratak izbjeglica te aktivno sudjeluje u obnovi ratom uništenih ili oštećenih stanova i kuća, a posebice onih namijenjenih zbrinjavanju prognanih Hrvata iz BiH koji su privremeno zbrinuti u Republici Hrvatskoj, odnosno u zapadnoj Europi.

Na temelju Odluke Vlade Republike Hrvatske Ministarstvo razvitka i obnove realiziralo je u razdoblju 1994. do 1996. opsežan program donacijske obnove u ratu stradalih naselja na području BiH, i to kako slijedi.

1994.

Za obnovu Kupresa tijekom 1994. godine izdvojena su sredstva Državnog proračuna u iznosu 14.946.384,00 kn (sanacija nužnih oštećenja na približno 100 kuća, sanacija vodoopskrbe, sanacija prometnica, obnova pilane, obnova doma zdravlja, polaganje optičkog kabla Posušje-Kupres, obnova telefonske centrale u Kupresu, postavljanje 20 kV dalekovoda Kupres-
-Malovan, instaliranje agregata za električnu energiju).

1995.

Na području općine Kupres u 1995. ugovoreno je i izvedeno radova na obnovi 620 stambenih jedinica i javnih objekata u vrijednosti 21.873.035,16 kn. U istoj je godini na području Glamoča izvedeno radova na obnovi 20-ak stambenih jedinica i uspostavi pučke kuhinje u iznosu 513.450,19 kn.

1996.

Godine 1996. ugovorena je i izvršena isporuka građevinskog materijala za obnovu stambenih objekata u iznosu 30.000.000,00 kn i to za područja; Odžak-Orašje, za 500 objekata u iznosu 10.000.000,00 kn; Kupres, oko 40 objekata u iznosu 7.474.124,00 kn; Bihać, oko 50 objekata u iznosu 2.250.000,00 kn; Mostar, oko 60 objekata u iznosu 2.700.000,00 kn; Čapljina-Stolac, oko 60 objekata u iznosu 2.700.000,00 kn; Ivanjica, oko 40 objekata u iznosu 1.800.000,00 kn; Busovača, za mljekaru 176.580,00 kn te za projektnu i ostalu dokumentaciju 1.099.296,00 kn.

Na temelju Odluke Vlade Republike Hrvatske ministar razvitka i obnove donio je za 1997/98. godinu Operativni plan provedbe Programa donacijske obnove namijenjene stambenom zbrinjavanju prognanih, izbjeglih i raseljenih Hrvata BiH na područjima županije Hercegovačko-neretvanske, Posavske, Središnje Bosne i Herceg-bosanske. Iznos sredstava namijenjen za tu obnovu utvrđen je u visini 50.000.000,00 kn.

Županija Hercegovačko-neretvanska 
- Mostar                                        180        50.554,68   44.654,87       18%     8.037.876,60
- Stolac                                        100        50.554,68   44.654,87       18%     4.465.487,00
- Čapljina                                      80         50.554,68   44.654,87       18%     3.572.389,60
- Ravno                                         50         50.554,68                           2.527.734,00
- Doljani                                       20         50.554,68                           1.011.093,60
- Rama                                          30         50.554,68                           1.516.640,40

Ukupno:                                         460                                            21.131.221,20

B) Planirani radovi i konzalting usluge na obnovi oštećenih stanova i izgradnji, odnosno obnovi obiteljskih kuća u županiji Herceg-bosanskoj i Hercegovačko-neretvanskoj

Zaključno do 1. svibnja 1998. godine na navedena područja isporučene su slijedeće količine osnovnih građevinskih materijala: cementa 4.178,4 t; vapna 2.597,0 t; opeke 1.714.285,0 kom; prozora 3.752 kom; ulaznih vrata 750 kom; unutarnjih vrata 3.695 kom; betonskih blokoa 344.000 kom; greda 1.250 mł; letve 327 mł; crijepa 322.000 kom; sljemenjaka 4.580 kom; betonskog željeza 108.530 kg; armaturne mreže 436.545 kg.

Ukupno je isporučeno 1.486 kamiona-tegljača (najviše tonaže) materijala. Preostaje za isporučiti još 467 kamiona-tegljača. U istom razdoblju završeni su radovi na obnovi 70 stanova, a pred završetkom su radovi na još 69 stana.

Besplatan prijevoz najvećeg dijela osnovnih građevinskih materijala obavlja se kamionima Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

Procjenjuje se da će, na temelju nove odluke Vlade Republike Hrvatske, za nastavak donacijskog programa stambenog zbrinjavanja prognanih, izbjeglih i raseljenih Hrvata u BiH do kraja 1998., odnosno do proljeća 1999. godine, Ministarstvo razvitka i obnove utrošiti dodatnih 60.000.000,00 kn.

Tim sredstvima, kao i u proteklom razdoblju, osigurat će se isporuka svih osnovnih građevinskih materijala dostatnih za izgradnju približno 1.200 novih obiteljskih kuća. Ta brojka može biti realno i veća pod pretpostavkom da se građevinski materijal koristi i za obnovu u ratu oštećenih ili uništenih kuća.

Prvenstvo u dodjeli građevinskih materijala za izgradnju, odnosno obnovu obiteljskih kuća apsolutno će imati HRVI iz Domovinskog rata i obitelji poginulih hrvatskih branitelja.

Ministar razvitka i obnove će u najkraćem roku donijeti odgovarajući operativni plan provedbe novog donacijskog programa, a njegova realizacija moći će otpočeti već tijekom lipnja ove godine.

Polazeći od toga da je pred dovršenjem donacijski program iz 1997/98. godine, može se ustvrditi da je Republika Hrvatska u razdoblju od 1994. do 1998. godine financirala, u cjelini ili u većem dijelu, obnovu, odnosno izgradnju približno 2.500 obiteljskih kuća i stanova u Bosni i Hercegovini. Time je potpomognut povratak i stambeno zbrinjavanje približno 10.000 prognanih, izbjeglih i raseljenih Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Ako se ovome pribroje numeričke vrijednosti iz pripremljenog novog donacijskog programa, tada se sa sigurnošću može tvrditi da će Republika Hrvatska do proljeća 1999. godine osigurati, odnosno omogućiti obnovu ukupno oko 3.700 obiteljskih kuća i stanova. Tako će se u razdoblju od 1994. do 1999. godine pomoći povratak oko 14.000 prognanih, izbjeglih i raseljenih Hrvata u BiH.

Za te namjene Republika Hrvatska već je utrošila preko 150.000.000,00 kn (uključivo i ulaganja u početak rekonstrukcije bolnice u Novoj Biloj i slična ulaganja u objekte javne namjene). Računajući i ulaganja iz novog donacijskog programa, ukupna sredstva za razdoblje od 1994. do 1999. god. iznose približno 200.000.000,00 kn.

Zagreb, 14. svibnja 1998.

Klasa: 019-04/98-01/01
Zagreb, 26. lipnja 1998.