USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući o ustavnoj tužbi dr. M. P. iz D., sada u NY, zastupanog od odvjetnika u D. Ž. S., na sjednici održanoj dana 11. lipnja 1998. godine, donio je slijedeću

ODLUKU

1. Ustavna tužba se odbija.

2. Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama".

Ustavna tužba podnijeta je u povodu presude Općinskog suda u D., broj P-934/95 od 29. listopada 1996. godine, presude Županijskog suda u D., broj: Gž-347/97 od 1. srpnja 1997. godine te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-2021/1997-2 od 15. siječnja 1998. godine.

Presudom suda prvog stupnja, Općinskog suda u D., taj sud zabranio je tuženiku dr. M. P. da se u bilo kojoj prilici predstavlja kao predsjednik Židovske općine D., a posebno mu je zabranjeno da u tom svojstvu vodi sporove pred Sudom u NY; zatim mu je zabranjeno da u bilo koju svrhu koristi memorandume i pečat s oznakom tužitelja, te mu je naloženo da tužitelju izruči sve takve memorandume i pečat; utvrđeno je da je Židovska općina D. jedina organizacija Židova u D., koja ima svojstva i vjerske i etničke zajednice i kao takva je također jedno od devet konstituirajućih tijela Koordinacionog komiteta Židovskih općina u Hrvatskoj, a da je dr. B. H. legalno izabrani predsjednik Židovske općine D., te je kao takav jedini ovlašten predstavljati i zastupati Židovsku općinu D. pred vlastima i pred trećim osobama, te da je jedini ovlašten potpisivati akte i odluke Židovske općine D.; utvrđeno je, dalje, da je dr. B. H., predsjednik Židovske općine D., ovlašten tražiti da se židovski vjerski predmeti, poznati kao "Blago D.", koji su sada na čuvanju u YU M u NY, vrate Židovskoj općini D., kao i da je dr. B. H. kao predsjednik Židovske općine D., ovlašten preuzeti u ime te Općine te predmete u posjed.

Istom presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev dr. M. P. da se utvrdi kako je Židovska općina D. vjerska organizacija Židova u D. koja kao takva ima jedina pravo na ime, pripadajući memorandum, pečat i druge znakove osobnosti, na druga neimovinska prava te da sva svoja prava, obveze i odgovornosti kao vjerska organizacija ostvaruje samostalno i isključivo u svoje ime i za svoj račun; odbijen je zahtjev dr. M. P. da se utvrdi da Izborna Skupština Židovske općine D., održana 23. kolovoza 1994. godine, nije bila pravilno sazvana te da se ponište sve odluke te skupštine, među njima i odluka o izboru Upravnog odbora i predsjednika Židovske općine D.; zatim je odbijen i zahtjev dr. M. P. da se utvrdi da su ništavi svi pravni akti i odluke koje su donijeli Upravni odbor i predsjednik Židovske općine D. izabrani dana 23. kolovoza 1993. godine, te da se utvrdi da su njihovi postupci u tom svojstvu nevažeći i bez pravnih učinaka; i konačno, odbijen je zahtjev dr. M. P. da se utvrdi da je on legalni i legitimni predsjednik Židovske općine D. kao jedine vjerske organizacije Židova u D. i da je on isključivo ovlašten donositi odluke u svezi s predmetima vjerske i povijesne naravi koji su sada privremeno na brizi, izlaganju, čuvanju i restauriranju u YUM u NY, te da se utvrdi da je on dužan slijedom ovog utvrđenja, sukladno svojim pravima, obvezama i odgovornostima predsjednika Židovske općine D., donijeti odluku o njihovu trenutnom povratku u Republiku Hrvatsku.

Ostali dijelovi izreke navedene presude odnose se na troškove sudskog postupka.

Sud drugog stupnja, Županijski sud u D., potvrdio je presudu suda prvog stupnja u svim navedenim pitanjima, a preinačio je samo dio izreke koji se odnosi na troškove sudskog postupka.

Vrhovni sud Republike Hrvatske također je odbio reviziju dr. M. P. kao neosnovanu, nakon čega se je dr. M. P. obratio Ustavnom sudu Republike Hrvatske radi zaštite svojih ustavnih prava.

Prema odredbi članka 28. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91) svatko može Ustavnom sudu podnijeti ustavnu tužbu ako smatra da mu je odlukom sudbene vlasti, upravne vlasti, ili odlukom drugih tijela koja imaju javne ovlasti, povrijeđeno Ustavom utvrđeno pravo. Ustavna tužba može se podnijeti u roku od mjesec dana računajući od dana primitka odluke kojom je iscrpljen prethodni pravni put u dotičnom postupku.

Ustavna tužba dr. M. P. podnijeta je u propisanom roku.

Podnositelj ustavne tužbe dr. M. P. smatra da su mu navedenim odlukama povrijeđena prava koja proizlaze iz odredaba članaka 41. stavak 2., 14. stavak 2. i 19. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske.

Prema članku 41. stavku 1. Ustava sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Prema stavku 2. istog članka 41. vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.

Prema članku 14. stavku 1. Ustava svaki čovjek i građanin u Republici Hrvatskoj ima sva prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Prema stavku 2. istog članka 14. svi su pred zakonom jednaki.

Prema članku 19. stavku 1. Ustava pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti imaju biti utemeljeni na zakonu. Prema stavku 2. istog članka 19. zajamčuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.

Podnositelj ustavne tužbe smatra da je do povrede odredbe članka 41. stavak 2. Ustava došlo time što su sudovi kao tijela svjetovne vlasti sudili u vjerskim predmetima unutar vjerskih zajednica, a njegovo je stajalište da sudovi nemaju tu nadležnost, jer su vjerske zajednice odvojene od države. Podnositelj, dakle, smatra da je Židovska općina D. isključivo i samo vjerska zajednica koja ne podliježe nadležnosti državnih sudova.

Podnositelj se je, osim na ustavnu odredbu članka 41. stavak 2. Ustava, pozvao i na praksu Vrhovnog suda Hrvatske iz 1978. godine, koja je objavljena kao tzv. "sentenca"odluke tog Suda broj: Gž-938/77 od 19. siječnja 1978. godine, a koja glasi: "Sud nije ovlašten ispitivati zakonitost odluke organa vjerskih zajednica."

Podnositelj ustavne tužbe dalje tvrdi da je navedenim sudskim presudama povrijeđena i ustavna odredba članka 14. stavak 2. Ustava. Ta tvrdnja nije u ustavnoj tužbi ničim obrazložena, to jest u njoj nije navedeno koji zakon vrijeđa načelo jednakosti svakog čovjeka i građanina ovisno o rasi, boji kože, spolu i drugim svojstvima navedenim u toj ustavnoj odredbi članka 14. stavak 1. Ustava.

Podnositelj ustavne tužbe poziva se i na citiranu odredbu članka 19. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske. Kako ova ustavna odredba govori o utemeljenosti na zakonu pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti, a ne tiče se odluka što su ih donijeli sudovi, ovaj je Sud uzeo da iz sadržaja ustavne tužbe proizlazi da se je podnositelj ustavne tužbe htio pozvati na odredbu članka 115. stavak 3. Ustava, pa je o navodima ove ustavne tužbe odlučio sa stajališta te ustavne odredbe. Prema toj odredbi sudovi sude na temelju Ustava i zakona.

Tijekom ovog ustavnosudskog postupka ustavna tužba dr. M.P. poslana je na uvid i izjašnjenje Židovskoj općini D., koja je pored ostalog, ukazala na proturječnost u stajalištima podnositelja ustavne tužbe u pogledu nadležnosti državnih sudova za odlučivanje o tome tko je ovlašten predstavljati Židovsku općinu D. i raspolagati s vjerskim predmetima Židovske općine D. koji se nalaze u YUM i YU u NY, (označeni zajedno kao: Y) jer se je on kao tužitelj obratio radi odluka o tim pitanjima Vrhovnom sudu države NY. U nastavku odgovora izložene su činjenice koje su u postupku utvrdili sudovi Republike Hrvatske svojim odlukama, te naglašena činjenica da je Vrhovni sud države NY naložio dr. M.P. i dr. B.H. da od sudova u Hrvatskoj dobiju presudu kojom će biti utvrđeno tko je ovlašten preuzeti posjed predmeta od Y u ime Židovske općine D.

Ustavna tužba nije osnovana.

Podnositelj ustavne tužbe, u svezi s odredbom članka 41. Ustava koja govori o odvojenosti vjerskih zajednica od države, nastoji dokazati da državni sudovi uopće nisu nadležni ni za jedno pitanje u svezi s vjerskim zajednicama. Dakle, prema stajalištu ustavne tužbe, ako je Židovska općina D. isključivo i samo vjerska zajednica, nijedan sud Republike Hrvatske nije bio nadležan odlučivati o tužbi Židovske općine D. protiv dr. M.P.

Ovo stajalište nije točno. Navedenu ustavnu odredbu valja interpretirati na način da ona ne isključuje nadležnost državnih sudova u nekim pitanjima čak kad bi Židovska općina D. i bila samo i isključivo vjerska zajednica, kao što to tvrdi podnositelj ustavne tužbe. Pitanje povrata njezine imovine Židovskoj općini D. i pitanje tko je pravi predstavnik pravne osobe Židovska općina D. nisu pitanja vjerske prirode. Dakle, postupak državnih tijela, to jest sudova, u ovom predmetu nije uplitanje države u vjerske poslove Židovske općine D. kao vjerske zajednice, nego zakonom utemeljeni postupak sudova nakon što je ta Općina podigla pred sudom tužbu kako bi dobila pravno valjani i prisilno provodiv akt koji će nedvojbeno odgovoriti na pitanje tko smije a tko ne smije tu Općinu predstavljati i tko je ovlašten tražiti i preuzeti vjerske predmete te Općine koji se nalaze kod Y u NY.

Postoji i daljnji razlog za postupak pred sudovima Republike Hrvatske u ovom predmetu. Vjerski predmeti o kojima je riječ ujedno su i spomenici kulture.

Zakon o zaštiti spomenika kulture ("Narodne novine", broj 7/67 - pročišćeni tekst, 13/67, 47/86, 47/89, 19/91 i 52/94) definira te spomenike, neovisno o tome u čijem su vlasništvu, u članku 2. kao nepokretne i pokretne predmete kao i grupe predmeta, koji su zbog svoje arheološke, historijske, sociološke, etnografske, umjetničke, arhitektonske, urbanističke, tehničke i druge naučne ili kulturne vrijednosti od značenja za društvenu zajednicu.

Prema njegovu članku 5. Zakonom se određuju prava i dužnosti državnih organa kao i prava i obaveze imalaca spomenika, a prema odredbama članka 26. Zakona spomenici se ne mogu izvoziti ni iznositi u inozemstvo. Izuzetno pojedini spomenik može se izvesti, odnosno iznijeti u inozemstvo samo na osnovi dozvole koju izdaje nadležni Zavod za zaštitu spomenika kulture. Dozvolu za privremeno iznošenje spomenika u inozemstvo u svrhu izlaganja, ekspertiza i slično daje nadležni zavod i u toj dozvoli određuje se rok u kojem spomenik mora biti vraćen u zemlju. Prema Zakonu vodi se evidencija izvezenih, odnosno iznesenih spomenika kulture.

Stajalište je ovog Suda da bi se presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, i sudova koji su u predmetu sudili prije njega, te nadležnost svih tih sudova, osnovano temeljila na Zakonu o zaštiti spomenika kulture, čak da Židovska općina D. i jest samo vjerska zajednica. Međutim, Židovska općina D. nije samo vjerska zajednica, nego je i etnička zajednica, dakle ima i svjetovna a ne samo vjerska svojstva, kako to izrijekom stoji u njezinu vlastitom Statutu.

Nadležni sudovi utvrdili su, dalje, nakon zakonito provedenog postupka da je taj Statut valjano donesen dana 9. kolovoza 1994. godine. Dakle, Židovska općina D. je zajednica slobodno i dobrovoljno udruženih Židova s prebivalištem na području Židovske općine D. Ona je i pravna osoba ustanovljena u skladu s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske, te u skladu sa zakonima i tradicijama židovstva, i ona je i jedno od devet konstituirajućih tijela Koordinacionog Komiteta Židovskih općina u Hrvatskoj.

Nadležni sudovi utvrdili su nakon zakonito provedenog postupka da je dr. B.H. valjano izabran za predsjednika te Općine sa svim pravima i obvezama koja iz njegove dužnosti proizlaze.

Ranija odluka Vrhovnog suda Hrvatske iz 1978. godine, na koju se poziva podnositelj ustavne tužbe, donijeta je u predmetu u kojem su vjerske vlasti utvrdile da je jednom župniku prestalo pravo na to da djeluje kao župnik i od njega tražile da im preda u posjed pokretnine i nekretnine pobliže navedene u sudskim presudama u tom predmetu. Odluka Vrhovnog suda na koju se poziva ustavna tužba doista sadrži rečenicu da sud nije ovlašten ispitivati zakonitost odluka organa vjerskih zajednica, no ona u nastavku glasi:"Međutim, ako odluka suda zavisi, kao što je to slučaj u ovom sporu, o tome da li je tuženiku pravomoćno prestalo svojstvo župnika u tužiteljskoj župi, tada je sud dužan tu okolnost utvrditi tj. dužan je ispitati da li je tuženi pravomoćnom odlukom crkvenih organa razriješen dužnosti župnika, ne upuštajući se pri tome u ocjenjivanje zakonitosti odnosne odluke."

Ustavni sud smatra da je pozivanje podnositelja ustavne tužbe na raniju odluku Vrhovnog suda neosnovano i ne govori u prilog njegovih stajališta, jer i u tom ranijem predmetu Vrhovni sud je držao da se u krajnjoj liniji radi o imovinskopravnom sporu u kojem treba meritorno odlučiti o tužbenom zahtjevu.

Već je navedeno da povreda ustavnog prava na jednakost pred zakonom nije u ustavnoj tužbi ničim obrazložena. Bez tvrdnji o suprotnom ovaj Sud utvrđuje da ne postoji zakon koji bi na bilo koji način stavljao podnositelja u nejednak položaj sa stajališta odrednica navedenih u odredbi članka 14. stavak 1. Ustava.

Ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta članka 115. stavka 3. Ustava, ovaj Sud je utvrdio da su sudovi koji su odlučivali u ovom sporu postupali na temelju i u skladu sa svojim ovlaštenjima temeljem Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92) i Zakona o zaštiti spomenika kulture ("Narodne novine", broj 7/67 - pročišćeni tekst, 13/67, 47/86, 47/89, 19/91 i 52/94), te da time što su utvrdili, pored ostalog, da dr. B.H. predstavlja, zastupa i poduzima pravne radnje u ime i za račun Židovske Općine D., slijedom čega je ovlašten tražiti povrat predmeta posuđenih Y u NY i preuzeti te predmete u ime Židovske Općine D., nisu povrijeđena ustavna prava podnositelja ustavne tužbe dr. M.P.

U skladu s iznijetim Sud je odlučio kao u izreci.

Ova se odluka temelji na odredbama članka 19. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91) te članaka 59. i 61. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94), a njezina objava na odredbi članka 20. stavak 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-219/1998
Zagreb, 11. lipnja 1998.