USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući o ustavnoj tužbi M. Ž. iz S., na sjednici održanoj dana 27. svibnja 1998. godine, donio je slijedeću

ODLUKU

1. Usvaja se ustavna tužba i ukida se:

 – rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-510/1993-2 od 1. veljače 1994. godine.

2. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

3. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

M. Ž. iz S., po punomoćniku Z. M., odvjetniku iz Z., podnio je ustavnu tužbu povodom rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-510/1993-2 od 1. veljače 1994. godine, kojim je, kao nedopuštena, odbačena revizija podnositelja izjavljena protiv presude Okružnog suda u Z., broj: Gž-987/92 od 8. listopada 1992. godine. Tom je presudom odbijena žalba podnositelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Z., broj: P-1848/89 od 13. svibnja 1991. godine.

Prvostupanjskom presudom odbijen je podnositeljev zahtjev za predaju u posjed 1/3 dijela nekretnina pobliže označenih u izreci te presude.

Podnositelj ustavne tužbe smatra da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojim je odbačena revizija kao nedopuštena, povrijeđeno ustavno načelo vladavine prava iz članka 3. Ustava, te ustavna prava iz članaka 35., 48. i 56. stavak 1. Ustava, dok iz sadržaja ustavne tužbe proizlazi da zapravo ukazuje na povredu ustavnog prava iz članka 18. Ustava Republike Hrvatske.

Ustavna tužba je osnovana.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbacio podnositeljevu reviziju kao nedopuštenu na temelju odredbe članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92).

Prema toj odredbi, u sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, revizija nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 8,000.000 tadašnjih dinara (Zakon o izmjenama Zakona o parničnom postupku, "Službeni list SFRJ", broj 57 od 29. rujna 1989. koji je stupio na snagu 7. listopada 1989.).

Budući da se podnositeljev tužbeni zahtjev nije odnosio na novčani iznos, nego na predaju u posjed, vrijednost predmeta spora se utvrđuje primjenom članka 40. Zakona o parničnom postupku. Stavkom 2. tog članka propisano je da je u takvim slučajevima mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

Prema stavku 3. istog članka, ako je tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda ili prava na izjavljivanje revizije, sud će, najkasnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti.

Podnositelj je u tužbi koju je predao sudu 13. listopada 1989. godine, označio vrijednost predmeta spora sa 5,000.000 tadašnjih dinara. Potom je na glavnoj raspravi, prije početka raspravljanja o glavnoj stvari, povisio prvobitno označeni iznos na 10,000.000 tadašnjih dinara.

Prema odredbama članka 40. stavka 2. i članka 186. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, za ocjenu dopuštenosti revizije mjerodavna je vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi. Samo bi sud mogao, u određenim slučajevima, izmijeniti vrijednost predmeta spora što ju je u smislu odredbe članka 40. stavka 2. Zakona o parničnom postupku naznačio tužitelj.

Uvidom u spis Općinskog suda u Z., utvrđeno je da je sud na glavnoj raspravi, prije početka rasprave o glavnoj stvari, prihvatio izmijenjenu vrijednost predmeta spora. Osim toga, sud je odredio visinu sudskih taksa na tužbu i presudu prema izmijenjenoj vrijednosti predmeta spora iz čega se može zaključiti da je on prihvatio učinjenu izmjenu.

Budući da je sud prihvatio vrijednost predmeta spora naznačenu na glavnoj raspravi prije početka raspravljanja o glavnoj stvari, a koja bi bila dovoljna za izjavljivanje revizije, ne može se podnositelju ustavne tužbe uskratiti pravo na reviziju.

Slijedom iznijetog, Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je, kao nedopuštena, odbačena revizija podnositelja ustavne tužbe, povrijeđeno podnositeljevo ustavno pravo iz članka 18. Ustava Republike Hrvatske.

Stoga je, na temelju odredbi članaka 59. i 62. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94), donesena odluka kao u izreci.

Objava ove odluke temelji se na odredbi članka 20. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91).

Broj: U-III-700/1994
Zagreb, 27. svibnja 1998.