USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući o prijedlogu Pave Deanovića iz Zagreba, na sjednici održanoj dana 27. svibnja 1998. godine, donio je slijedeće

RJEŠENJE

I. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka ocjene suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske Zakona o prebivalištu i boravištu građana ("Narodne novine", br. 53/91 i 26/93).

II. Ovo rješenje objavit će se u "Narodnim novinama".

Pavo Deanović iz Zagreba podnio je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti Zakona o prebivalištu i boravištu građana.

Kao razloge osporavanja ustavnosti predmetnog Zakona, u bitnom navodi da već odredba članka 1. tog Zakona, prema kojoj svaki hrvatski državljanin koji se nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ima prebivalište u Republici, a može imati i boravište, nije u potpunom suglasju s odredbom članka 32. stavka 1. Ustava, prema kojoj svatko tko se zakonito nalazi na teritoriju Republike ima pravo slobodno se kretati i birati boravište. Smatra da navedena zakonska odredba o prebivalištu na neustavan način uređuje pojam prebivališta s dodatnim dužnostima, obvezama i uvjetima kojima građani moraju udovoljavati da bi mogli imati zakonito prebivalište. Ističe da građani upravo na temelju navedene ustavne odredbe imaju neograničeno i neopterećeno pravo stalnog slobodnog kretanja i biranja boravišta, što znači i nastanjivanja, uz jedini uvjet da se zakonito nalaze na teritoriju Republike.

Ukazuje i na odredbu članka 2. stavka 2. osporenog Zakona, prema kojoj se smatra da građanin ima osigurano stalno stanovanje ako ima useljiv stan po osnovi vlasništva, ugovora o najmu, podnajmu, ili drugoj valjanoj pravnoj osnovi, koja da je preuzeta u sve druge propise u kojima se dokazivanje i ostvarivanje svih sloboda i prava čovjeka i građanina uvjetuje mjestom prebivališta, tako da se sloboda stalnog kretanja i biranja boravišta dodatno neustavno dovodi u pitanje i opterećuje raznim dužnostima, uvjetima i dokazima, izdavanjem raznih osobnih iskaznica i na temelju njih ostvarivanja raznih prava i sloboda jedino u mjestu stalnog prebivališta.

Nadalje smatra da nema potrebe da žalba na rješenje o utvrđivanju prebivališta u smislu članka 3. stavka 1. ne zadržava izvršenje tog rješenja.

Također navodi da je neustavno utvrđena dužnost građana da uz prijavu prebivališta podnese i dokaze o ispunjavanju neustavnih uvjeta iz članka 2. Zakona, odnosno iz njegovog članka 13. jer da Ustav u članku 32. ne daje osnove za takva ograničenja slobode kretanja i biranja boravišta.

Smatra da praksa nadležnih tijela povređuje tajnost i privatnost osobnog i porodičnog slobodnog kretanja i biranja boravišta.

Konačno zaključuje da slobodno kretanje i biranje boravišta, a time i nastanjivanje, ne može biti opterećeno nikakvim dodatnim dužnostima ni uvjetima za njihovo potpuno ostvarivanje, pa ni dužnošću prijavljivanja prebivališta i boravišta, a poglavito ne da stalno živi u mjestu prebivališta i da u tom mjestu ima osigurano stalno stanovanje, kako je definirano u odredbama članaka 2., 12. i 13. Zakona, a najmanje da za osigurano stalno stanovanje mora podnijeti i dokaze iz stavka 2. članka 2. Zakona, odnosno da ima useljiv stan po osnovi vlasništva, ugovora o najmu, podnajmu ili drugoj valjanoj pravnoj osnovi. Također navodi da prebivalište i boravište u određenom mjestu ne mogu biti nezamjenjiv uvjet za ostvarivanje nekog zakonskog ili ustavnog prava i slobode.

Još predlaže da se za plaćanje poreza na dohodak za kuće za odmor i boravišne pristojbe utvrdi da određeni zakonski propisi nisu u suglasnosti sa stalnom slobodom kretanja i biranja boravišta iz članka 32. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske.

Prijedlog nije osnovan.

Prema odredbi članka 32. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske, svatko tko se zakonito nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ima pravo slobodno se kretati i birati boravište.

Dakle, sloboda kretanja i biranja boravišta pretpostavlja da se građanin na teritoriju Republike Hrvatske nalazi zakonito, a upravo se osporavanim Zakonom uređuju pitanja prebivališta i boravišta građana pa sama dužnost građana da u propisanim slučajevima i na propisani način prijavljuju svoje prebivalište, odnosno boravište, ni u kojoj mjeri ne predstavlja neustavno ograničavanje njihove slobode kretanja i biranja boravišta.

Naime, ni jednom odredbom osporavanog Zakona ne ograničava se pravo građanina na slobodno kretanje, niti na biranje prebivališta ili boravišta, već se samo propisuje uvjet pod kojim građanin u nekom mjestu može prijaviti svoje prebivalište, a to je da ima osigurano stalno stanovanje, što ne predstavlja ograničenje, nego samo nužnu pretpostavku da bi se negdje moglo prebivati pa se time ne ograničava građaninu sloboda kretanja.

Državi se ne može odreći pravo voditi evidencije o prebivalištu i boravištu građana jer su ti podaci državi nužni kad od građana traži ispunjenje raznih njihovih obveza, a isti su podaci od značenja i za građane kad na temelju svojeg prebivališta ili boravišta žele ostvariti neko svoje pravo.

Istovremeno, obveza građanina da prijavi svoje prebivalište ni u kojem smislu ne znači da on prebivalište ne bi mogao promijeniti, dakle slobodno se kretati kad god to želi.

Rečeno vrijedi i za prijavljivanje boravišta, koje je po svojem sadržaju privremene naravi i označava mjesto u kojem netko boravi privremeno, izvan svojeg mjesta prebivališta, kao mjesta u kojem stalno prebiva, a notorno je da građanin u mjestu u kojem stalno prebiva mora imati osigurano stanovanje.

Činjenica da se ostvarivanje određenih prava veže uz mjesto prebivališta ne predstavlja također ograničenje prava slobode kretanja, niti slobodno kretanje na teritoriju Republike Hrvatske može imati za posljedicu gubitak nekog prava, već eventualno samo promjenu mjesta njegovog ostvarivanja.

Podaci o prebivalištu i boravištu dostupni su samo državnim tijelima, pravnim osobama i građanima koji za njihovo saznavanje imaju pravni interes (članak 14. stavak 2. Zakona) pa se ne može prihvatiti navod pedlagatelja da bi se prijavljivanjem u te evidencije vrijeđale odredbe članka 37. Ustava.

Što se tiče odredbe članka 3. stavka 2. Zakona, prema kojoj žalba protiv rješenja o utvrđivanju mjesta prebivališta ne zadržava izvršenje tog rješenja, ni ta odredba nije protivna Ustavu. Naime, prema odredbi članka 18. stavka 2. Ustava, pravo na žalbu može, iznimno, biti čak i isključeno pa kad je u navedenoj odredbi propisano da ta žalba ne odgađa izvršenje rješenja o određivanju prebivališta nije time povrijeđen Ustav.

Pitanje plaćanja poreza na kuće za odmor i boravišne pristojbe nije ni u kakvoj vezi sa slobodom kretanja iz članka 32. stavka 1. Ustava, niti može biti od utjecaja pri ocjeni ustavnosti osporavanog Zakona.

Stoga je, temeljem odredbe članka 45. stavka 1. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 29/94), odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.

Objava ovog rješenja temelji se na odredbi članka 20. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 13/91).

Broj: U-I-81/1995
Zagreb, 27. svibnja 1998.