USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Mladen Žuvela, dopredsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović i Ivan Marijan Severinac, odlučujući povodom ustavne tužbe M. C. i S. C., radi zaštite ustavnih prava, na sjednici održanoj dana 25. veljače 1998. godine, donio je slijedeću

ODLUKU

1. Ustavna tužba se odbija.

2. Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama".

Dr. S. C. i dr. M. C. podnijeli su pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu jer smatraju da su im presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-1962/96-2 od 27. studenoga 1996. godine, kojom je revizija odbijena, povrijeđena ustavna prava odnosno da je presuda donesena suprotno ustavnim odredbama iz čl. 3. Ustava - vladavina prava, čl. 14. st. 2. Ustava - jednakost svih pred zakonom, čl. 18. Ustava - prava na žalbu, čl. 26. Ustava - jednakost svih građana pred sudovima, čl. 29. st. 1. al. 1. - pravo na pravično suđenje, čl. 48. st. 1. Ustava - jamstvo prava vlasništva i čl. 115. st. 3. Ustava - sudovi sude na temelju Ustava i zakona.

Podnositelji ustavne tužbe smatraju da je osporavana presuda donesena suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 - u daljnjem tekstu ZPP), jer da revizijski sud pogrešno utvrđuje da se u izjavljenoj reviziji uglavnom navode razlozi koji se odnose na pravilnost i zakonitost utvrđenog činjeničnog stanja ranijih odluka, što ne može biti pravni osnov za podnošenje revizije. Nadalje, podnositelji ustavne tužbe ističu da u osporavanoj presudi sud pogrešno navodi da se temeljem čl. 385. st. 3. ZPP - ne može iz gore navedenih razloga izjaviti revizija, dok bitne povrede postupka nisu učinjene niti one na koje sud pazi po službenoj dužnosti niti one na koje ukazuju revidenti.

Podnositelji ustavne tužbe navode da su u podnesenoj reviziji naveli niz apsolutno bitnih povreda učinjenih u postupku, poglavito presudom drugostupanjskog suda, a koji se odnose na protuslovnost razloga presude sa stanjem spisa, iskazima stranaka i ispravama u spisu, te je određeno navedeno u čemu je protuslovlje razloga presude i sadržaja spisa, odnosno sadržaja isprava i iskaza svjedoka, kao i određeni sadržaj tog protuslovlja.

Razlog analize činjeničnog stanja i provedenih dokaza u izjavljenoj reviziji je konkretiziranje protuslovlja u smislu činjeničnih navoda tih protuslovlja, kako bi konkretnim primjerom ukazali na osnovanost navoda revizije. Stoga smatraju da je Vrhovni sud bez odgovora na navode revizije svoju odluku donio suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku, čime je povrijedio gore navedena ustavna prava, odnosno ustavna načela podnositelja ustavne tužbe.

Ustavna tužba nije osnovana.

Odredba čl. 385. st. 1. toč. 1. ZPP propisuje da se revizija može izjaviti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovog Zakona, što se odnosi i na apsolutno bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP - povreda pravila o sadržaju izreke i obrazloženja presude.

Vrhovni sud je naveo u osporavanoj presudi da se izjavljena revizija u većem dijelu odnosi na činjenično stanje te da se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne može izjaviti revizija, što propisuje odredba čl. 385. st. 3. ZPP.

Odredba čl. 386. ZPP propisuje da revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ovog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ova odredba ujedno znači da je sud obvezan ispitivati pobijanu presudu u odnosu na razloge koji se iznose u reviziji.

Vrhovni sud je obrazlažući osporenu presudu naveo da je presudu koja se pobija revizijom ispitao u smislu čl. 386. ZPP te da je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, čime nije ostvaren razlog za reviziju na koju sud pazi po službenoj dužnosti. Nadalje u presudi se navodi da je drugostupanjski sud obrazložio svoju presudu tako da ona sadrži ocjenu svih žalbenih navoda koje je sud smatrao da su od značaja za rješenje parnice.

Nakon provedenog ustavnosudskog postupka ovaj Sud je utvrdio da pravni argumenti podnositelja ustavne tužbe ne ukazuju da osporavana presuda Vrhovnog suda nije u cijelosti temeljena na odredbi čl. 386. ZPP, jer da revizijski sud nije ispitao pobijanu presudu u dijelu koji se pobija revizijom nego u znatno manjem opsegu.

Odredba članka 393. ZPP propisuje da će revizijski sud presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Odredba članka 354. st. 2. toč. 13. ZPP propisuje da postoji apsolutno bitna povreda postupka ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, ... ili ako presuda nema uopće razloga ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako u odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprave ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Odredba čl. 338. st. 4. ZPP propisuje sadržaj obrazloženja presude.

U konkretnom slučaju revizijski sud odbio je reviziju i razloge naveo u obrazloženju presude. Istina je da Vrhovni sud u obrazloženju revizijske presude nije detaljno obrazložio svoje stajalište niti je odgovorio na sve navode revidenta ali je dao razloge u obrazloženju presude u okviru navedenih zakonskih odredaba. Navedeni nedostaci u obrazloženju, kako to navodi podnositelj ustavne tužbe, nisu takvog značaja da bi doveli do povrede ustavnih prava podnositelja ustavne tužbe.

Tako Vrhovni sud obrazlaže da materijalno pravo nije pogrešno primjenjeno i da se revizija pogrešno poziva na primjenu čl. 37. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 33/91) s obzirom da za primjenu te odredbe ne postoje pravne pretpostavke. Nadalje, navodi se u obrazloženju razlog primjene čl. 41. Zakona o obveznim odnosima kao temelj donošenja nižestupanjskih presuda, kao i neutemeljenost tvrdnje podnositelja da je osporavani kupoprodajni ugovor ništav.

Nadalje revizijski sud ocijenio je da su nižestupanjski sudovi postupali sukladno čl. 8. ZPP, temeljem kojeg propisa su utvrđivane odlučne činjenice za donošenje zakonite presude u ovoj pravnoj stvari.

Stoga nisu povrijeđena ustavna prava podnositelja ustavne tužbe iz čl. 18. st. 1. Ustava koja odredba je pod jamstvom prava na žalbu (u predmetnom slučaju reviziju).

Osporavanom odlukom Vrhovnog suda nije povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe iz čl. 29. al. 1. Ustava, što se prema već usvojenom stajalištu Ustavnog suda odnosi i na suđenje u parničnom postupku jer je odlučivanje o reviziji utemeljeno na zakonskim propisima, odredbama Zakona o parničnom postupku u ovom slučaju, te nije došlo do povrede prava na pravično suđenje pred nadležnim sudom ustanovljenim zakonom.

Ovom revizijskom presudom, utemeljenoj na zakonskim odredbama nisu povrijeđena niti ustavna prava iz čl. 14. st. 2., 26. i 48. st. 1. Ustava, odnosno osporavana presuda nije donijeta suprotno odredbama čl. 3. i 115. st. 3. Ustava Republike Hrvatske.

Temeljem iznesenih razloga je u skladu s člankom 19. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91), a u svezi s člankom 59. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94), odlučeno kao u izreci.

Objava ove odluke temelji se na odredbi članka 20. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-919/1997
Zagreb, 25. veljače 1998.

u predmetu ustavne tužbe S. i M. C. zbog povrede ustavnih prava iz članaka 3., 14. stavak 2., 18. stavak 1., 26., 29. stavak 1., 48. stavak 1. i 115. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske

C. S. i M. podnijeli su ustavnu tužbu radi zaštite ustavnih prava iz članaka 3., 14., 18., 26., 29., 48. i 115. Ustava Republike Hrvatske.

Oni smatraju da su im ta ustavna prava povrijeđena u svezi s presudama Općinskog, Županijskog te posebno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-1962/96-2 od 27. studenoga 1996. godine, koji je odbio njihovu reviziju izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Z. u predmetu radi iseljenja iz njihovog stana u Z., K. 26.

Dana 25. veljače 1998. godine Ustavni sud Republike Hrvatske donio je odluku kojom se ustavna tužba odbija.

Za mene takva odluka nije prihvatljiva i zato sam temeljem članka 19. stavak 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu izdvojio svoje mišljenje i to iz slijedećih razloga:

Da bi se mogla ocjeniti osnovanost ustavne tužbe i zaključiti da li su tužiteljima doista povrijeđena ustavna prava, smatram da moramo prije svega ocjeniti sve pravne poslove koji su prethodili kupoprodajnom ugovoru prema kojem su tuženi B. po ocjeni sudova stekli vlasništvo na spornom stanu, jer je utvrđenje te činjenice presudno za usvajanje ili odbijanje tužbenog zahtjeva, kod redovnog suda.

Prema prvom kupoprodajnom ugovoru RO "H." (proizvođač stana) je sporni stan sagradila i prodala ga na zakoniti način K. M. i I. Taj kupoprodajni ugovor ni po čemu nije bio među strankama sporan.

Prema drugom kupoprodajnom ugovoru od 25. svibnja 1982. godine K. M. i I. prodaju taj stan S. C. M. i C. S. Taj ugovor kao što je iz njega vidljivo načinjen je također na zakoniti način, a to znači da ima sve potrebne sastojke kupoprodajnog ugovora, kao što su predmet kupoprodaje, način na koji su predlagatelji stekli vlasništvo, opis stana, cijenu, potpis ugovornih strana, te ovjeru potpisa prodavatelja. Jedino nije zemljišno knjižno proveden, ali postoje sve zakonske pretpostavke za zemljišno knjižnu uknjižbu vlasništva.

Treći kupoprodajni ugovor od 15. studenoga 1985. godine zaključen između C. i B. je prema odredbama članka 70., 72., 109. i 110. Zakona o obveznim odnosima ništav i to iz više razloga:

Prije svega sporan je identitet ugovornih stranaka. Kao prodavatelj se uz C. S. navodi na jednom mjestu ugovora S. M., a na drugom mjestu C. M. Na strani kupaca se uz B. I. na jednom mjestu navodi B. A., a na drugom mjestu B. M., zbog čega se postavlja pitanje da li su to iste osobe.

Međutim, što je još puno važnije na tom ugovoru nema potpisa prodavateljice i to bez obzira da li se ona zove C. ili S., kao niti kupca A. odnosno M. B., već su ugovor potpisali u ime prodavatelja samo C. S., a u ime kupaca samo B. I. Zato po članku 72. ZOO ugovor nije ni nastao, pa nema pravnog učinka, te je zbog toga ništav. Naime, prema članku 72. citiranog Zakona ugovor je sklopljen kada ga potpišu osobe koje se njime obvezuju.

Točno je da je ugovor za čije se sklapanje traži pismena forma pravovaljan iako nije zaključen u toj formi, ako su ga stranke izvršile (članak 73. ZOO). No to je u slučaju da je ugovor nastao. No taj pismeni ugovor ne može nastati bez potpisa sve četiri ugovorne strane, a ugovor su kako sam već istakao potpisale samo dvije ugovorne strane.

Četvrti kupoprodajni ugovor zaključen 10. srpnja 1987. godine između B. i B. je također ništav, obzirom na citirane odredbe ZOO.

Prije svega ne mogu B. I. i M. prodavati bilo kome vlasništvo spornog stana, kad se iz prethodnog ugovora vidi da ga nisu niti pravovaljano stekli (nema plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet).

No čak i bez toga taj pravni posao je ništav jer jedan od prodavatelja spornog stana, a to je B. M. u prethodnom ugovoru nije niti fingirala kao kupac, jer je tamo kao kupac pored B. I. naznačena neka B. M. odnosno A. U najmanju ruku je pitanje da li su A., M. i u ovom ugovoru potpisana M. iste osobe.

Osim toga sporan je i identitet nekretnina. B. su "kupili" prema naprijed navedenom ugovoru od 15. studenoga 1985. godine stan od 87 m˛, a prodali stan od 87.08 odnosno 104,37 m˛. To očigledno nisu iste površine pa je u najmanju ruku problematično da li se radi o istom stanu, a da se i ne govori o tome da takav ugovor nije ni zemljišno knjižno provediv.

Nadalje, taj ugovor nije potpisala kao kupac B. A. iako je u ugovoru navedena kao jedan od kupaca, već ga je kao kupac potpisao samo B. B. Potpisi prodavatelja na ugovoru nisu ovjereni.

Kako sporni stan nije bio upisan u zemljišne knjige prodavatelji su bili dužni navesti osnov po kojem su stekli vlasništvo spornog stana (kupnja od C.). Međutim, oni takav osnov ne spominju, već kao osnov navode da je stan sagradila "H." sa kojom B. nikada nisu bili ni u kakvim odnosima niti su od "H." stekli sporni stan. Taj podatak upućuje na to da je B. bio svjestan da nije ugovorom sa C. S. stekao vlasništvo spornog stana, jer bi se u protivnom pozvao na taj ugovor. Smatram da je prodavatelj, čija nekretnina nije upisana u zemljišne knjige, dužan u kupoprodajnom ugovoru navesti osnov temeljem kojeg je stekao vlasništvo nekretnina koje prodaje. I na kraju ističem da i same ugovorne stranke taj ugovor nazivaju "interni" što jasno govori da u času sastavljanja nisu imali sve zakonske pretpostavke za sastavljanje zakonitog kupoprodajnog ugovora. Normalan je zaključak da na taj način, a to znači od nevlasnika i na osnovi ništavog ugovora, B. B. i A. nisu mogli steći vlasništvo spornog stana.

Da taj ugovor nije pravnovaljan proizlazi i iz tužbe koju je kod Općinskog suda u Z. pod brojem: P-5045/87 podnio B. B. i A. protiv B. I. i M. radi priznavanja vlasništva spornog stana u kojoj tužbi B. tvrde da će isplatiti punu vrijednost stana B. ako ovaj njima prezentira valjane dokaze o vlasništvu stana, što im međutim tuženi nije nikada predao, iako su poduzimali sve, tako da je onemogućio realizaciju ugovora.

Ne mogu postojati zorniji dokazi da je B. B. bio svjestan da stan kupuju od nevlasnika, zbog čega nije mogao steći vlasništvo toga stana, a kako se je nalazio u nesavjesnom i nezakonitom posjedu, nije mogao niti dosjelošću u smislu članaka 28. i 30. ZOVO steći vlasništvo. Zato nije došla u obzir niti primjena članka 41. ZOVO.

Međutim, redovni sudovi, uključujući i Vrhovni, iako su izvršili uvid u sve te dokumente, baziraju svoju presudu, ne na dokumentima, nego na iskazu jednog jedinog svjedoka B. I. koji je osobno zainteresiran kao prodavatelj, a i krajnje nepouzdan svjedok zbog toga što je više puta osuđivan za prijevare i falsifikate zbog čega je sud morao izvesti zaključak da mu ne može vjerovati. U ovom predmetu međutim nisu niti bili potrebni nikakvi svjedoci jer je sve očigledno iz dokumenata koji se nalaze u spisu. Kako su zadnja dva navedena ugovora ništava, tj. bez pravnog učinka, sudovi su u smislu članaka 109. i 110. ZOO morali na to paziti po službenoj dužnosti, a oni to očigledno nisu učinili. Člankom 109. citiranog Zakona izričito se propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu i prisilnim propisima ništavan, a na to Sud pazi po službenoj dužnosti i to se pravo temeljem članka 110. citiranog Zakona ne gasi.

Krajnje je neutemeljena tvrdnja suda da je C. M. ovlastila svog muža C. S. da i u njeno ime zaključi kupoprodajni ugovor sa B. Naime, sigurno je da nije dovoljno da je ona znala za ugovor, već moraju postojati i dokazi da je to ona i htjela i ovlastila C. S., a za to u spisu nema baš nikakvih dokaza, već su to samo gole pretpostavke koje sud izvodi iz toga što su S. i M. u braku.

Neprihvatljiva je i pretpostavka sudova da je sporni stan bio bračna tečevina C. S. i M. Ovo stoga što sud nije utvrđivao od kuda potječu njihova sredstva za kupnju spornog stana, tj. da li potječu od rada u tijeku braka ili iz nekih drugih izvora. O bračnoj tečevini bi se moglo govoriti samo ako je imovina stečena u toku braka radom i ako je nepodijeljena, dakle zajednička. U konkretnom slučaju C. su kupili svaki jednu polovinu spornog stana, što znači da je ta polovina postala njihovo individualno vlasništvo, i to svakog u jednoj polovini dijela, pa se očigledno ne radi o zajedničkoj imovini koja bi predstavljala zajedničku tečevinu. Za takvu podijeljenu imovinu ne može vrijediti pretpostavka da je žena dala ovlast mužu da raspolaže sa njom kao zajedničkom bračnom tečevinom bez izdavanja posebne punomoći za takvo raspolaganje.

Prema tome zadnje legalno vlasništvo spornog stana očigledno je bilo od C. S. i M. Svi kasniji pravni poslovi su ništavi, pa nisu niti mogli proizvesti nikakve pravne učinke. Naravno da oni koji su u tim naknadnim poslovima pretrpjeli štetu mogu tražiti naknadu štete od osoba koje su im tu štetu nanijele, ali vlasništvo nisu mogli steći nikako.

To je temeljni razlog zbog kojeg im se mora dati zaštita ustavnog prava vlasništva.

Redoviti sudovi Općinski i Županijski su iz provedenih dokaza izveli potpuno pogrešne zaključke. Pismeni dokazi su toliko evidentni da je neshvatljivo da su sudovi preferirali iskaze svjedoka i to posebno B. I. koji je kao prodavatelj bio neobično zainteresiran za ishod parnice, a osim toga kod njega postoje i takve objektivne okolnosti zbog kojih je očigledno morao biti ocijenjen kao nepouzdan svjedok.

Nesklad između navedenih pismenih dokaza i iskaza svjedoka je toliko velik i proturječan da to nedvosmisleno predstavlja u smislu članka 354. stavak 2. točka 10. ZPP-a bitnu povredu parničnog postupka.

Iako su sudovi na ništavost kupoprodajnog ugovora morali paziti po službenoj dužnosti i to tijekom cijelog postupka, oni to nisu učinili te se u obrazloženju svojih odluka čak na to niti ne osvrću.

Naravno, da su zbog toga podnositelji ustavne tužbe u smislu članka 385. ZPP-a imali pravo ulagati reviziju na presudu Županijskog suda, te da je Vrhovni sud to morao temeljem članaka 386. i 393. ZPP-a ispitivati kao bitnu povredu postupka, po službenoj dužnosti, i to čak da na to podnositelji nisu niti ukazali u svojoj reviziji.

Osim toga prihvaćanjem kao zakonitih ugovora, ugovore koji nemaju cijeli niz zakonskih pretpostavki, sudovi su pogrešno primijenili i odredbe materijalnog prava.

Time što su sudovi prihvatili, rješavajući kao prethodno pitanje da su B. B. i A. na osnovu ništavog ugovora stekli vlasništvo na spornom stanu, te što su tužitelje odbili sa tužbenim zahtjevom, izvršili su povredu ustavnog prava podnositelja ustavne tužbe i to kako prava vlasništva iz članka 48. Ustava tako i ostalih ustavnih prava na koja ukazuju podnositelji ustavne tužbe.

Stoga smatram da je njihovu ustavnu tužbu Ustavni sud trebao usvojiti, te ukinuti presude redovnih sudova i predmet vratiti na ponovni postupak.

Broj: U-III-919/1997.
Zagreb, 25. veljače 1998.