USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, u povodu ustavne tužbe B. G. iz M. Z., sada na privremenom radu u Š., kojeg zastupa punomoćnica G. B., odvjetnica iz Z., na sjednici održanoj dana 28. travnja 1998. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja te se ukidaju:

1. presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-7529/1995-4 od 21. ožujka 1996.;

2. rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, broj: 511-01-42-UP/I-11286/1-1995 od 26. srpnja 1995.

II. Predmet se vraća Ministarstvu unutarnjih poslova na ponovni postupak.

III. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

B. G. podnio je pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu u svezi presude i rješenja naznačenih u izreci ove odluke, radi zaštite ustavnih prava iz članka 14. stavka 2. i članka 19. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.

Osporenim odlukama odbijen je zahtjev podnositelja za odobrenje trajnog nastanjenja u Republici Hrvatskoj.

Povredu ustavnih prava podnositelj temelji na tvrdnji da osporene odluke nisu pravno utemeljene, čime je povrijeđena odredba članka 19. stavka 1. Ustava koja propisuje da pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu, a također i odredba članka 14. stavka 2. Ustava, prema kojoj su svi pred zakonom jednaki.

Na temelju navoda i razloga ustavne tužbe, iako to podnositelj izričito ne navodi, Sud je utvrdio da se ustavna tužba odnosi i na povredu članka 61. stavka 1. Ustava koji određuje da je obitelj pod posebnom zaštitom države.

Ustavna tužba je osnovana.

Osporenim rješenjem, zahtjev podnositelja za odobrenje trajnog nastanjenja odbijen je uz obrazloženje da podnositelj nije pružio dokaz o stalnom mjestu stanovanja u Republici Hrvatskoj. Upravni sud Republike Hrvatske odbio je tužbu podnositelja, izjavljenu protiv tog rješenja, navodeći da podnositelj nema stalno mjesto stanovanja niti zaposlenja u Republici Hrvatskoj.

Razmatranjem razloga ustavne tužbe i osporenih odluka, utvrđeno je da su podnositelju povrijeđena ustavna prava na koja ukazuje. Također je utvrđeno da je osporenim odlukama povrijeđena odredba članka 61. stavka 1. Ustava.

Prema odredbi članka 29. stavka 1. Zakona o kretanju i boravku stranaca ("Narodne novine", br. 53/91, 26/93 i 29/94 - nastavno: Zakon), trajno nastanjenje može se odobriti strancu koji je najmanje jednu godinu u braku s hrvatskim državljaninom. Odredba članka 30. stavka 1. istog Zakona propisuje dužnost stranca da uz zahtjev za odobrenje trajnog nastanjenja priloži dokaze da ima osigurano stalno stanovanje i zaposlenje ili drugi izvor prihoda.

Članak 34. Pravilnika o načinu izdavanja isprava i viza strancima te o obrascima tih isprava i viza ("Narodne novine", br. 54/91 - nastavno: Pravilnik) određuje, kad se zahtjev za odobrenje trajnog nastanjenja podnosi na osnovi braka, smatra se da postoji dokaz za osigurano stanovanje i izvor prihoda, koji pruži jedan od bračnih drugova.

Uvidom u spis predmeta, utvrđeno je da je podnositelj zahtjevu za odobrenje trajnog nastanjenja priložio ovjerenu izjavu supruge i njezine majke da s njima živi u obiteljskoj kući u M. Z., kao i da ostvaruje primanja iz radnog odnosa u Š.

Osporene odluke ne sadrže razloge zbog kojih drže da podnositelj nema osigurano stalno mjesto stanovanja, iako je u tom pravcu priložio dokaze propisane člankom 34. Pravilnika. Stajalište Upravnog suda Republike Hrvatske izraženo u osporenoj presudi, prema kojem bi podnositelj trebao imati zaposlenje u Republici Hrvatskoj, nije pravno utemeljeno.

Naime, odredba članka 30. Zakona, koja propisuje pretpostavke za odobrenje trajnog nastanjenja stranca, ne određuje da stranac koji traži trajno nastanjenje mora imati zaposlenje u Republici Hrvatskoj. Smisao ove odredbe je da stranac ima osigurane prihode kako ne bi pao na teret Republike Hrvatske, a da li on osigurava prihode u zemlji ili inozemstvu nije od presudnog interesa. Napominje se da velik broj hrvatskih državljana ostvaruje prihode u inozemstvu pa nema razloga da na taj način egzistenciju ne osigurava i stranac koji je u braku s hrvatskim državljaninom. Štoviše, prema odredbi članka 34. stavka 3. Pravilnika, u slučaju traženja trajnog nastanjenja na osnovi braka dovoljno je da dokaz o ispunjavanju zakonskih pretpostavki pruži jedan od bračnih drugova, iz čega proizlazi da navedena odredba vodi računa o zakonskoj obvezi međusobnog pomaganja bračnih drugova.

Stoga je Sud utvrdio da osporene odluke nisu utemeljene na relevantnim materijalnim propisima, čime je povrijeđena odredba članka 19. stavka 1. Ustava, a podnositelj je protivno odredbi članka 14. stavka 2. Ustava, stavljen u nejednak položaj pred zakonom u odnosu na druge, dok je pogrešnom primjenom članka 34. Pravilnika povrijeđeno ustavno pravo na zaštitu obitelji, zajamčeno odredbom članka 61. stavka 1. Ustava.

Slijedom izloženog, temeljem odredbe članka 59. u svezi odredbe članka 60. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 24/94), odlučeno je kao u izreci.

Odluka o objavi temelji se na odredbi članka 20. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 13/91).

Broj: U-III-502/1996
Zagreb, 28. travnja 1998.