USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući o ustavnoj tužbi A. V. iz Z., zastupanog od odvjetnika u Z. M. M., na sjednici održanoj 8. travnja 1998. godine, donio je ovu

ODLUKU

I. Usvaja se ustavna tužba te se ukida presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Kzz 31/1995-2 od 3. prosinca 1996.

II. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

III. Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama".

Ustavna tužba podnijeta je u povodu u izreci navedene presude u krivičnom predmetu podnositelja ustavne tužbe kao privatnog tužitelja protiv okrivljenika I. B. iz Z. (Ovdje se ne navode akademski naslovi A. V. i I. B., no iz spisa proizlazi da su obojica doktori znanosti i sveučilišni profesori, s tim da je privatni tužitelj pedagog, a okrivljeni defektolog). Presuda je donijeta u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske, podnesenog u korist I. B., protiv pravomoćne presude Općinskog suda u Z. od 4. siječnja 1994. broj: K-287/92 (u osporenoj presudi pogrešno se navodi da je presuda Općinskog suda donijeta 1992. godine) i presude Županijskog suda u Gradu Z. od 30. rujna 1994. broj: Kž-485/94.

Navedenom presudom Općinskog suda presuđeno je da je okrivljeni I. B. kriv što je:

"1)

U "Školskim novinama" br. 14 od 31. 3. 1992. godine u rubrici "Pisma", u članku pod naslovom "Novo isljeđivanje A. V." za privatnog tužitelja naveo: "... koji je kao SKOJ-partizan dopro i do Bleiburga, koji je više od četiri desetljeća kao KPJ-SKJ-vojnik i pripuznik dopunjavao, prekrajao i stvarao boljševičku pedagogiju u nas, koji je pred sam kraj boljševizma bio istodobno (nikad se ne zna!) član dviju suprotnih partija: SKJ i HDS (nakon disidentstva iz HDZ), ... i koji, nakon što mu je izmakla "solarna", danas bez pardona atakira na "težačku" stolicu"...

dakle, putem tiska drugoga uvrijedio

2)

u izdvojenom mišljenju od 22. 6. 1992. godine, koje je dostavio Znanstveno-nastavnom vijeću Filozofskog fakulteta - Pedagogijske znanosti za privatnog tužitelja iznio:

a) "... o epohi sovjetsko-patakijevsko-šimlešinsko-vukasovićevske pedagogije" i da je ta pedagogija pisana u tradiciji izrazito sovjetsko-boljševičke provenijencije, kao teoriji proizvodnje samih proizvođača i primjernih podanika bez inicijative i osobnosti.

b) da se privatni tužitelj na drugom kongresu pedagoga Hrvatske (Dubrovnik 1988.) "svrstao uz snage političkog i pedagoškog statusa quo-a ante" i da je bio "na čelu bloka boljševičke restauracije",

c) da je "A. V. gotovo pola stoljeća bio "vojnik Partije", koji je zdušno gradio i podržavao Yu-boljševičku stvarnost", tako zdušno da se nekoliko godina u svome angažmanu bilježio kao dvostruki član SKJ (tj. istodobno je bio član u dvije partijske ćelije). Kad je boljševizam bio na izdisaju uoči izbora, radi vlastita budućnosnog probitka A. V. je - po toj logici dvostruke partijske multiplikacije - u cijelom interregnumskom razdoblju bio članom dviju posve suprotstavljenih političkih organizacija: SKJ i HDS.

d) ... s obzirom na njegovu dirigiranu i autoritarnu pedagogiju, njegov je odnos prema studentima isto tako autoritaran i nedemokratski. O tome postoji niz svjedočanstava studenata (kada su mu studenti štrajkali na PMF-u, zatim objavljene satiričke pjesmice, natpisi i tisku i dr.) tj. da on ne poznaje ravnopravni dijalog, niti ima istinsku suradničku komunikaciju, što se vidi i po istupima pomoću čuvene intelektualne dresure s karticama.

dakle, drugoga uvrijedio

3)

u istom izdvojenom mišljenju kao pod točkom 2) od 22. 6. 1992. godine kojeg je dostavio Znanstveno-nastavnom vijeću Filozofskog fakulteta - Pedagogijske znanosti, za privatnog tužitelja između ostalog naveo: "Više puta je izbivao s nastave radi agitacije i bavljenja osobnim političkim poslovima, a nikada nije tražio niti dobio legitimni dopust. U tom smislu najdrastičniji je posljednji slučaj, kada je pred sam kraj školske godine svojevoljno napustio radne i nastavne obveze za mjesec dana, da bi tek kasnije (nakon deset dana) post festum dobio pokriće za svoje privatne političko-promotivne turneje po svijetu)

dakle, za drugoga iznosio štogod neistinito što može škoditi njegovoj časti i ugledu,

4)

u mišljenju dostavljenom Znanstveno-nastavnom vijeću - Odjela pedagogijskih znanosti Filozofskog fakulteta u Z. od 6. 10. 1992. godine iznio za privatnog tužitelja na stranici 4 mišljenja "Naime, poznato je da je A. V. središnji arhitekt boljševičke pedagogije u nas"

dakle, drugoga uvrijedio

čime je djelima pod točkama 1-4 počinio krivična djela protiv časti i ugleda i to pod točkom 1, 2. i 4. - uvredama, pod točkom 1. iz čl. 76. st. 2. KZRH i pod točkama 2. i 4. kriv. djelo iz čl. 76. st. 1. KZRH, a djelom pod točkom 3 - klevetom - iz čl. 75. st. 1. KZRH."

Za navedena djela I. B. izrečena je uvjetna osuda, jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, s tim da se ona neće izvršiti ako okrivljeni u roku od jedne godine ne učini novo krivično djelo.

Županijski sud u Gradu Z. pod brojem XVII-Kž-485/94-2 dana 30. rujna 1994. presudio je da se odbijaju žalbe okrivljenog I. B. i privatnog tužitelja A. V. kao neosnovane te da se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Nakon drugostupanjske presude I. B. obratio se je ustavnom tužbom Ustavnom sudu smatrajući da su mu povrijeđena ustavna prava iz članaka 38. i 54. Ustava, tj. sloboda mišljenja i izražavanja misli i pravo na rad te slobode rada. Njegova ustavna tužba, odlukom Suda, broj: U-III-96/1995 od 28. lipnja 1995., bila je odbijena. Sud je utvrdio da se inkriminirane riječi, napisane od strane podnositelja, ne mogu smatrati dopuštenom kritikom naučnog rada, već su usmjerene na povredu osobne ličnosti i ugleda te da stoga podnositelju u ustavnoj tužbi navedena ustavna prava nisu povrijeđena.

Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u povodu koje je podnijeta ustavna tužba u ovom predmetu, utvrdila je da je zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 23. studenoga 1995. godine osnovan te da se preinačuje pravomoćna presuda, tj. "... presuda Općinskog suda u Z. od 4. siječnja 1992. (pravilno: 1994.) godine br. K-287/92 i presuda Županijskog suda u Gradu Z. od 30. rujna 1994. godine br. Kž-485/94."

Izrekom je dalje presuđeno da se optuženik I. B. na temelju članka 340. točke 1. ZKP oslobađa od optužbi da bi putem tiska, tj. člankom u "Školskim novinama" br. 14 od 31. ožujka 1992. pod naslovom "Novo isljeđivanje A. V." podnositelja uvrijedio, da bi u Izdvojenom mišljenju od 22. lipnja 1992. napisanom za Znanstveno-nastavno vijeće Filozofskog fakulteta - Pedagogijske znanosti podnositelja uvrijedio, da bi u istom Izdvojenom mišljenju za podnositelja iznosio nešto neistinito što može škoditi njegovoj časti i ugledu, te da bi u Mišljenju od 6. listopada 1992. godine, dostavljenom Znanstveno-nastavnom vijeću - Odjelu pedagogijskih znanosti Filozofskog fakulteta u Z. podnositelja uvrijedio.

Prema daljem tekstu izreke, privatni tužitelj (podnositelj ustavne tužbe) dužan je nadoknaditi troškove krivičnog postupka iz članka 87. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP, nužne izdatke okrivljenika te nužne izdatke i nagradu njegova branitelja.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti u ovom predmetu bio je podnijet temeljem odredaba članka 355. točke 1. tada važećeg Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine", br. 52/91, 34/93, 38/93 i 28/96) i članka 79. stavka 1. tada važećeg Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 32/93, 38/93, 16/96 i 28/96).

Prema navedenoj odredbi Zakona o krivičnom postupku, povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju - pored ostalog - je li djelo za koje se optuženik goni krivično djelo, a prema navedenoj odredbi Krivičnog zakona Republike Hrvatske neće se kazniti tko se uvredljivo izrazio o drugome u znanstvenom, književnom ili umjetničkom djelu, ozbiljnoj kritici, vršenju službene dužnosti, novinarskog posla, političke i druge društvene djelatnosti, obrani nekog prava ili pri zaštiti opravdanih interesa, ako iz načina izražavanja ili drugih okolnosti proizlazi da to nije počinjeno u namjeri vrijeđanja.

Podnositelj ustavne tužbe u ovom predmetu A. V. obratio se Ustavnom sudu smatrajući da su mu u izreci navedenom presudom povrijeđena prava iz odredbe članka 35. Ustava.

Ustavna tužba A. V. dostavljena je I. B. na odgovor kako bi se izjasnio o njezinim navodima.

I. B., u tom dijelu postupka zastupan od odvjetnika Z. Ž. O., odgovorio je Ustavnom sudu da je Vrhovni sud pravilno utvrdio činjenično stanje o prvim dvjema presudama, a da o pravilnosti utvrđenosti činjeničnog stanja Ustavni sud ne sudi. Zatim, navodi ostala pitanja za koja zaključuje da o njima Ustavni sud nije nadležan raspravljati: o pitanju da li se stručnost ili znanstvenost teksta mjeri time gdje je objavljen: o tvrdnji da je istina da je A. V. "... bio u KPJ te je tom činjenicom priznavao i tzv. tekovine NOB-a i jugokomunističku etiku, ... križne puteve i Bleiburg", zatim o tvrdnji da "... profesor koji u istoj ustanovi sjedi s čovjekom i posve drukčije struke, a ne samo tako bliskih specijalizacija, ima znanstvenu i ćudorednu dužnost iskazati svoj stav o onome što drži izrazito štetnim nazovimo i djelatnošću drugoga." Kao opća zamjerka ustavnoj tužbi navodi se da "Ustavni sud ne može odlučivati o presudama sudova u području utvrdbe činjeničnog stanja ili procjene kvalifikacije kažnjivog djela i tome slično."

Ustavna tužba je osnovana.

Podnositelj smatra povrijeđenim svoja ustavna prava iz odredbe članka 35. Ustava Republike Hrvatske prema kojoj se svakom čovjeku i građaninu jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. On se je obratio Ustavnom sudu tražeći pravnu zaštitu svog dostojanstva, ugleda i časti kao znanstvenik koji je svoj duhovni i fizički život posvetio jednoj znanstvenoj disciplini, a njegov se cjelokupni znanstveni rad ocjenjuje uvredljivim nizanjem političkih "etiketa".

Polazište ustavne tužbe i Ustavni sud je prihvatio smatrajući da se znanstvenikov znanstveni opus ne smije ocjenjivati putem političkih stavova nositelja tog opusa. Argumenti protiv nečijih političkih stavova mogu oslikavati samo njegovu političku orijentaciju, a ne ono što je ta osoba u znanosti stvorila. Zato osporavati nekoga u pitanjima njegove znanstvene discipline, argumentima koji nisu argumenti te discipline, znači neutemeljeno rušiti u očima struke, javnosti uopće, a kad je riječ o sveučilišnom profesoru i u očima studenata, ona stajališta i vrijednosti kojima se je taj znanstvenik bavio. Primjerice, kolikih, kojih i kakvih je političkih partija istodobno privatni tužitelj bio članom je pitanje koje može oslikavati samo njegova politička gledišta, a nikako njegova znanstvena gledišta, i ne može se upotrijebiti kao argument za osporavanje njegova znanstvenog opusa.

S ovog stajališta gledano, sporni dijelovi B. napisa nisu znanstvena kritika V. djela, koja bi po prirodi stvari mogla sadržavati i negativne stavove o njemu, nego i po ocjeni ovog Suda predstavljaju nizanje političkih kvalifikacija, čime se vrijeđaju ustavna prava podnositelja kao znanstvenika na dostojanstvo, ugled i čast.

U tom nizanju Vrhovni sud nije našao postojanje namjere vrijeđanja, a da to ničim nije dokazao, osim tvrdnjom da je to "očito", i da je opis svih djela istrgnut iz cjeline čime je utvrđena intencija koju cjeline tekstova nemaju.

Ustavni sud ovaj razlog nije prihvatio smatrajući da su sporni dijelovi sami po sebi dovoljni za postojanje kaznenih djela, kako su ih utvrdili sudovi prvog i drugog stupnja. Inače, istrgnuta citiranja posve su uobičajeni način argumentiranja u znanstvenom postupku pa to vrijedi i za postupak obrane znanstvenog statusa podnositelja ustavne tužbe; tko citira knjigu ili bilo koji tekst ne može prepisati cijelu knjigu, odnosno taj tekst, nego uzima iz teksta ono što je za njegovu tvrdnju relevantno.

Međutim, upravo čitanje cjelina za koje pledira Vrhovni sud, prema ocjeni Ustavnog suda, ostavlja dojam osobne netrpeljivosti i nepostojanja u njima onog potrebnog odmaka, one objektivne distance, koja mora biti svojstvena ozbiljnoj kritici, kako nečijeg znanstvenog opusa, tako i nečijih političkih stavova.

Nakon što je utvrdio da se u spornim dijelovima tekstova ne radi o sudovima o kvaliteti V. znanstvenog rada - koji, kao što ispravno drži i Vrhovni sud, uopće ne mogu biti predmetom raspravljanja pred sudom - nego o diskvalifikaciji podnositeljevih političkih stavova, ovaj se je Sud bavio i pitanjem jesu li ocjene o podnositelju ustavne tužbe iznijete bez namjere vrijeđanja, što je bitno pitanje sa stajališta opravdanosti primjene citirane zakonske odredbe članka 79. (75.) Krivičnog zakona Republike Hrvatske o nekažnjavanju za krivična djela.

Ocjena je ovog Suda da se ne može reći da namjera vrijeđanja ne postoji ako se u svezi s podnositeljem govori kao o vojniku partije, o "proizvodnji primjernih podanika bez inicijative i osobitosti", o zdušnom građenju i podržavanju Yu-boljševičke stvarnosti ili o "čuvenoj intelektualnoj dresuri s karticama".

Posebno je neprihvatljivo stajalište Vrhovnog suda da izrazom "pripuznik" okrivljenik nije išao za tim da bi vrijeđao privatnog tužitelja, već da bi u stručnoj kritici pojačao izrečene sudove, odnosno da je ta riječ služila primarno moralno stručnom interesu zaštite pedagoške znanstvene oblasti.

Pravomoćne presude Općinskog i Županijskog suda u ovom predmetu preinačene su sa stajališta članka 79. stavka 1. KZRH (odnosno članka 75. stavka 1. u pročišćenom tekstu) u pogledu uvreda, a točka 3) izreke također je preinačena sa stajališta da okrivljenik "kada je to tvrdio, nije iznio ništa neistinito".

Pritom je okrivljenik tvrdio da je podnositelj "... više (je) puta izbivao s nastave radi agitacije i bavljenja osobnim političkim poslovima, a da nikad nije tražio niti dobio legitimni dopust". Presuda suda prvog stupnja podrobno je obrazložila posve obratno, da se radi o neistinitim činjeničnim tvrdnjama koje mogu škoditi časti i ugledu neke osobe.

Na temelju iznijetog, ovaj Sud je utvrdio da podnositelju jesu povrijeđena ustavna prava iz članka 35. Ustava pa je odlučeno kao u izreci.

Ova se odluka temelji na odredbi članka 59. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 29/94), a njezina objava na odredbi članka 20. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 13/91).

Broj: U-III-203/1997
Zagreb, 8. travnja 1998.