USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući o ustavnoj tužbi V. D. iz Z., na sjednici održanoj dana 25. ožujka 1998. godine, donio je slijedeću

ODLUKU

1. Usvaja se ustavna tužba i ukidaju se:

- presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-7047/1996-4 od 16. srpnja 1997.,

- rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Centralne službe u Zagrebu, klasa: 140-17/96-01/Ž-341933, urbroj: UP/II-341-99-03/1-96-45 od 6. rujna 1996. i

- rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u Z., broj: MS-743237 od 4. travnja 1996.

2. Predmet se vraća Republičkom fondu mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područnoj službi u Z. na ponovni postupak.

Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

V. D. iz Z., podnio je ustavnu tužbu smatrajući da su mu presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-7047/1996-4 od 16. srpnja 1997. povrijeđena ustavna prava i slobode iz dijela III. Ustava Republike Hrvatske, konkretno pravo na mirovinu.

Označenom presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, odbijena je tužba podnositelja ustavne tužbe protiv rješenja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Centralne službe u Zagrebu, klasa: 140-17/96-01/Ž-341933, urbroj: UP/II-341-99-03/1-96-45 od 6. rujna 1996. Tim rješenjem odbijena je žalba podnositelja ustavne tužbe protiv rješenja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u Z., broj: MS-743237 od 4. travnja 1996., kojim je njemu odbijen zahtjev za ostvarivanje mirovine u Republici Hrvatskoj, kao neosnovan na zakonu.

Spomenutim prvostupanjskim rješenjem odbijen je njegov zahtjev za preuzimanje isplate vojne starosne mirovine, uz obrazloženje da ne ispunjava uvjete propisane odredbom članka 2. Zakona o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA, budući da je iz same njegove izjave vidljivo da je u lipnju 1991. otišao u Beograd do rujna 1995., koja činjenica da jasno govori kako nije ispunjen uvjet prebivališta, jer da ne može osoba faktički imati na nekom mjestu prebivalište ako izbiva 4 godine.

Drugostupanjsko tijelo odbija žalbu podnositelja ustavne tužbe s obrazloženjem da žalitelj ne spada u kategoriju osoba čija se isplata već ostvarenog prava na mirovinu može preuzeti od strane Republike Hrvatske u smislu Zakona o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA, jer se isti odnosi na osobe kojima je obustava mirovine od strane Zavoda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika izvršena do dana 8. listopada 1991. godine, odnosno dana 31. prosinca 1991. i koji su pravo ostvarili prije 8. listopada 1991. odnosno 31. prosinca 1991.

Protiv tog drugostupanjskog rješenja Upravni sud odbija tužbu podnositelja ustavne tužbe, s obrazloženjem da prema članku 3. Zakona (o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA), mirovina iz članka 2. određuje se u visini od 63,22% od pripadajuće svote mirovine u mjesecu prosincu 1991. godine. Upravni sud nastavlja, da iz naprijed citirane odredbe, prema kojoj se mirovina određuje od mirovine za prosinac 1991. godine, treba zaključiti da se prema Zakonu mirovina može preuzeti od 1. siječnja 1992. godine, a to da nadalje znači, uz uvjet da je Zajednica socijalnog osiguranja vojnih osiguranika obustavila isplatu mirovine do 31. prosinca 1991. godine. Zaključuje da s obzirom da je tužitelju mirovina obustavljena s 31. siječnja 1996. godine, nisu bili ispunjeni uvjeti za preuzimanje mirovine u konkretnom slučaju.

Tužitelj u dopuštenoj i pravodobnoj ustavnoj tužbi navodi da su mu povrijeđena ustavna prava i slobode iz dijela III. Ustava Republike Hrvatske, konkretno da mu je uskraćeno pravo na mirovinu koju je ostvario još 1963. godine te da Upravni sud pogrešno temelji svoju odluku na odredbi članka 3. Zakona o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA, koja da uređuje samo pitanje visine mirovine, pa da propisi ne uskraćuju pravo na već stečenu mirovinu niti predstavljaju zapreku za preuzimanje uredno priznate mirovine, kao i da se kod njega ostvaruju svi traženi uvjeti propisani u članku 2. citiranog Zakona.

Predlaže usvojiti ustavnu tužbu i ukinuti osporavane akte.

Ustavna tužba je osnovana.

Prema odredbi članka 2. Zakona o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA ("Narodne novine", broj 96/93), korisnik koji je pravo na mirovinu i druga novčana primanja (doplatak za pomoć i njegu i novčana naknada za tjelesno oštećenje) ostvario u Zajednici socijalnog osiguranja vojnih osiguranika prije 8. listopada 1991. i kojemu je ta Zajednica obustavila isplatu mirovine i drugih novčanih primanja, odredit će se ta prava u visini utvrđenoj na način propisan u članku 3. tog Zakona, ako ispunjava slijedeće uvjete:

- da ima prebivalište na teritoriju Republike Hrvatske,

- da je ostvario pravo na mirovinu u Zajednici socijalnog osiguranja vojnih osiguranika prije 8. listopada 1991.,

- da je Zajednica socijalnog osiguranja vojnih osiguranika obustavila isplatu mirovine i drugih novčanih primanja,

- da protiv njega nije nadležno tijelo državne vlasti pokrenulo postupak zbog poduzimanja ili pripremanja kažnjivih djela ili propuštene činidbe propisane u Glavi XIV., XV. i XVIII. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 31/93 - pročišćeni tekst i 35/93), Glavi XIX. Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 32/93 - pročišćeni tekst i 38/93) i Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 74/92).

U članku 3. istog Zakona, određeno je da se mirovina iz članka 2. tog Zakona određuje u visini 63,22% od pripadajuće svote mirovine u mjesecu prosincu 1991.

U konkretnom slučaju nije sporno da tužitelj ispunjava sve uvjete iz navedenog članka 2. Zakona o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA, zbog čega su mu osporenom presudom i aktima koji su joj prethodili povrijeđena ustavna prava iz članka 56. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i najviša vrednota vladavine prava iz članka 3. Ustava Republike Hrvatske.

Naime, Upravni sud Republike Hrvatske i drugostupanjsko tijelo, odlučili su da tužitelju ne pripada pravo na mirovinu u smislu odredbe članka 1. Zakona o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA, jer da je njemu obustavljena isplata mirovine tek s danom 31. siječnja 1996., a ne prije 31. prosinca 1991., što da bi bio uvjet za preuzimanje njegove mirovine.

Prvostupanjsko tijelo odbilo je tužiteljev zahtjev, jer da on unatoč prijavi prebivališta, nije u Republici Hrvatskoj stvarno boravio od mjeseca lipnja 1991. do mjeseca rujna 1995. godine.

Uvjet prema kojem bi mirovina trebala biti obustavljena do 31. prosinca 1991., a ne i nakon tog dana, nije propisan u gore navedenom članku 2. Zakona o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA, ni u ostalim njegovim odredbama, a ne proizlazi postojanje takvog uvjeta niti iz članka 3. stavka 1. istog Zakona, jer se u njemu samo propisuje način određivanja visine mirovine koja se preuzima.

Istovjetno stajalište Ustavni je sud zauzeo i u svojoj odluci, broj U-III-616/1995 od 26. studenog 1997., objavljenoj u "Narodnim novinama", broj 132/97, od 9. prosinca 1997.

Što se tiče obrazloženja prvostupanjskog rješenja, prema kojem podnositelj ustavne tužbe nije ispunio uvjet za preuzimanje mirovine jer unatoč prijavi prebivališta nije boravio u Republici Hrvatskoj od mjeseca lipnja 1991. do mjeseca rujna 1995. godine, stajalište je ovog Suda da odredba članka 2. podstavka 1. Zakona o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA, izrijekom zahtijeva samo prijavljeno prebivalište, a ne i stvarno boravište u Republici Hrvatskoj.

Stoga je temeljem odredbe članka 59. i članka 62. stavka 3. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94) odlučeno kao u točki 1. izreke ove odluke.

Točka 2. izreke ove odluke temelji se na odredbi članka 20. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91).

Broj: U-III-1195/1997
Zagreb, 25. ožujka 1998.