USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući povodom ustavne tužbe V. B.-Š. iz Z., zastupane po N. V., dipl. pravniku iz SDLSN RH, na sjednici održanoj dana 11. ožujka 1998. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukida

- presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-1491/1995-2 od 19. lipnja 1996. godine.

II. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

III. Ova odluka će se objaviti u "Narodnim novinama".

V. B. -Š. iz Z., putem punomoćnika, podnijela je ovom sudu pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu povodom presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1491/1995-2 od 19. lipnja 1996. godine, kojom je prihvaćena revizija tuženika i preinačene presude broj Gž-1388/94 od 29. ožujka 1994. godine Županijskog suda u G. Z. i broj Pr-3430/91 od 18. svibnja 1993. godine Općinskog suda u Z., na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice - podnositeljice ustavne tužbe, u sporu radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa i vraćanja na rad, odbija.

U svojoj ustavnoj tužbi podnositeljica navodi da je osporavana presuda nezakonita i da se njome vrijeđaju temeljne vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske iz članka 3. Ustava Republike Hrvatske pri čemu se povreda, kako proizlazi, odnosi prije svega na vladavinu prava, zatim da su joj povrijeđena ustavna prava iz članka 14. stavak 2. Ustava (jednakost svih pred zakonom), iz članka 19. Ustava (utemeljenost pojedinačnih akata na zakonu i sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata), te načelo iz članka 115. stavak 3. Ustava (suđenje na temelju Ustava i zakona), pa predlaže ustavnu tužbu usvojiti, ukinuti osporavanu presudu i predmet vratiti Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

Na temelju navoda i razloga ustavne tužbe, iako to podnositeljica ne navodi izričito, ovaj je Sud utvrdio da se ustavna tužba odnosi i na povredu prava na rad i slobodu rada iz članka 54. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske, pa je predmet razmatrao i sa tog aspekta.

Ustavna tužba je osnovana.

U tijeku postupka pred ovim Sudom pribavljen je spis predmeta od Općinskog suda u Z., te je na temelju analize spisa, osporavane odluke, nižestupanjskih odluka, navoda i razloga ustavne tužbe utvrđeno slijedeće:

Podnositeljici ustavne tužbe prestao je radni odnos u Radnoj zajednici Zajedničke stručne službe mjesnih zajednica Općine T. (nastavno: RZZS), rješenjem donesenim na temelju Odluke o ukidanju te Službe, sa danom 30. srpnja 1991. godine.

RZZS osnovana je Društvenim dogovorom sudionika - Općine T. i mjesnih zajednica s njezinog područja - o osnivanju RZZS, objavljenim u "Službenom glasniku", broj 31/87. Sukladno ovom Dogovoru, podnositeljica, koja je do tada bila djelatnik Općine T., rješenjem Općine T. raspoređena je na rad u RZZS. Spomenuti Dogovor sadrži odredbu (članak 28.) prema kojoj svaki sudionik može istupiti iz Dogovora, time da preuzme i radnike koji za njega obavljaju poslove.

Po donošenju Odluke o ukidanju RZZS 30. lipnja 1991. godine, te po primitku rješenja o prestanku radnog odnosa, podnositeljica je pokrenula parnični postupak pred redovnim sudom, smatrajući Grad Z. pasivno legitimiranim u ovom sporu radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa i vraćanja na rad. Ovo zbog toga što je u međuvremenu (22. studenog 1990.) stupio na snagu (a primjenjuje se od 1. siječnja 1991.) Zakon o spajanju općina s područja Gradske zajednice Z. i prestanku Gradske zajednice Z. ("Narodne novine", broj 47/90, nastavno: Zakon o spajanju), prema čijoj se odredbi (članak 1.) sve z. općine spajaju u Općinu Grad Z., a nakon toga (30. prosinca 1992.) i Zakon o Gradu Z. ("Narodne novine", broj 90/92), prema kojem (članak 42. stavak 1.) sva prava i obveze Općine Grad Z. preuzima Grad Z.

U prvom i drugom stupnju podnositeljica je uspjela u cijelosti sa svojim tužbenim zahtjevom, međutim, u revizijskom postupku njezin je zahtjev odbijen, budući da je revizijski sud našao osnovanim revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava i ovakvu odluku utemeljio na stajalištu da ne postoji pasivna legitimacija Grada Z., budući prema članku 4. stavak 1. spomenutog Dogovora RZZS nema pravne osobnosti i obavlja poslove u interesu mjesnih zajednica, u njihovo ime i za njihov račun, te budući da, prema stajalištu tog suda, pravni slijed postoji tek između Općine T., Općine Grad Z. i Grada Z. Podnositeljica da nije obavljala poslove za Općinu T., već za njezine mjesne zajednice, pa bi pasivno legitimirane, u odnosu na poništenje akta, kao i u odnosu na vraćanje na rad, bile jedino mjesne zajednice.

Argumentacija iznesena u osporavanoj revizijskoj odluci glede postojanja obveze vraćanja na rad isključivo na strani mjesne zajednice upitna je zbog toga što se radi o parničnom postupku u kojem je prvostupanjska odluka donesena 1993., a revizijska odluka 1996. godine, dakle, sve u vrijeme kada mjesne zajednice pravno više nisu postojale (nakon 30. prosinca 1992.). Nužno bi se i prije njihova ukidanja nametnulo pitanje na strani koje od četrnaest mjesnih zajednica - sudionika Dogovora bi obveza vraćanja na rad eventualno postojala.

Imajući ovo u vidu, kao i stajalište revizijskog suda da mjesne zajednice praktično nemaju pravnog sljednika, proizlazi zaključak da bi izvršenje odluke kojom bi se mjesnoj zajednici nalagalo vraćanje podnositeljice na rad bilo dovedeno u pitanje.

O postojanju pravnog slijeda između mjesnih zajednica i kasnijih oblika organiziranja lokalne samouprave i uprave, koje je inaugurirao Zakon o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine", broj 90/92), a to su općina, grad i županija, mogu se oblikovati određeni zaključci i na temelju usporedne analize odredaba ranijeg Zakona o mjesnim zajednicama sa odredbama tog novog Zakona, osobito onih koje se tiču nadležnosti, osnivanja i financiranja mjesnih zajednica odnosno općine i grada (članci 1., 2., 19. do 24., 32., 33., 47. do 52. Zakona o mjesnim zajednicama; članci 13., 14. i 89. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi), a rečenom valja dodati još i uvodno spomenutu činjenicu da je od 1. siječnja 1991. u primjeni Zakon o spajanju općina s područja Gradske zajednice Z. i prestanku Gradske zajednice Z., te od prosinca 1992. Zakon o Gradu Z., temeljem kojih su najprije sve zagrebačke općine spojene u Općinu Grad Z., a zatim se kao pravni sljednik te Općine pojavljuje Grad Z. Konačno, od 1 siječnja 1994. u primjeni je i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine", broj 117/93) koji izričito propisuje (članak 15. stavak 2.) da djelatnike bivših mjesnih zajednica (pored imovine, sredstava, prava i obveza) preuzimaju općine, gradovi odnosno Grad Z.

Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio je, na temelju svega iznesenog, da osporavana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske nema uporišta u odredbama Društvenog dogovora o osnivanju RZZS, kao niti u navedenim zakonskim odredbama, te su stoga njome povrijeđene ustavne vrednote, načela i prava na koja podnositeljica svojom ustavnom tužbom ukazuje, kao i njezino ustavno pravo na rad i slobodu rada.

Slijedom navedenog, a na temelju odredaba članka 30. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91 i članaka 59. i 62. Poslovnika Ustavnog suda Republike ("Narodne novine", broj 29/94), donesena je odluka kao u izreci.

Odluka o objavi temelji se na odredbi članka 20. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske

Broj: U-III-959/1996
Zagreb, 11. ožujka 1998.