USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Mladen Žuvela, dopredsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović i Ivan Marijan Severinac, odlučujući o ustavnoj tužbi I. I., zastupanog po punomoćniku Ž. K., odvjetniku iz K. na sjednici održanoj dana 31. ožujka 1998. godine, donio je

ODLUKU

1. Ustavna tužba se odbija.

2. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

I. I. iz Z., zastupan po punomoćniku Ž. K., odvjetniku iz K., podnio je ustavnu tužbu navodeći da su mu presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-1891/1994-4 od 23. veljače 1995., rješenjem Ministarstva financija, Uprave prihoda, klasa: UP/II-470-05/93-01/36, urbroj: 513-07-01/93-2 od 17. prosinca 1993. i rješenjem Ministarstva financija, Financijske policije, Postaje K.-k. ž. u K., klasa: UP/I-470-06/93-03/57, urbroj: 513-10-07/93-3 od 25. listopada 1993., povrijeđena ustavna prava iz članka 3., članka 19. stavka 1. i članka 51. Ustava Republike Hrvatske.

Označenim prvostupanjskim rješenjem naređeno je podnositelju ustavne tužbe, između ostalog, da uplati porez na promet proizvoda u iznosu od 315.225.800.- tadašnjih HRD-a jer nije predočio vjerodostojnu ulaznu dokumentaciju za 2.622,90 grama zlata, koje je nađeno u njegovoj zlatarskoj radnji u K. prilikom kontrole zakonitosti poslovanja 9. listopada 1993. Nije usvojen njegov prigovor na zapisnik o kontroli poslovanja, da se radi o naslijeđenom, porodičnom zlatu, o čemu je on predočio sporazumnu nagodbu, prema kojoj nasljeđuje tri kilograma zlata, jer ta nagodba nije ovjerena od nadležnog organa uprave i jer da se vjerodostojnim dokumentom može smatrati ulazni račun, sudsko rješenje i slično.

Drugostupanjsko tijelo odbilo je žalbu podnositelja ustavne tužbe, također s obrazloženjem da se sporazumna nagodba o naslijeđenom obiteljskom zlatu, a koja nije ovjerena kod nadležnog organa uprave, ne može smatrati vjerodostojnim dokumentom. U obrazloženju svog rješenja, drugostupanjsko tijelo također navodi da je člankom 53a. stavkom 1.b) tada vrijedećeg Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Narodne novine", br. 36/91 - 90/93) propisano da ako se u tijeku kontrole utvrdi da porezni obveznik ne raspolaže evidencijama i dokumentacijom i zbog toga nije moguće utvrditi obvezu poreza na promet, ovlašteni radnik organa nadležnog za kontrolu nalaže poreznom obvezniku da uplati u korist određenog računa porez u visini tržišne vrijednosti zatečene robe, odnosno proizvoda za koje porezni obveznik ne posjeduje vjerodostojnu dokumentaciju o zaduženju, odnosno nabavi.

Tužbu podnositelja ustavne tužbe protiv navedenog drugostupanjskog rješenja odbio je Upravni sud Republike Hrvatske, također pozivom na gore navedenu odredbu Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, kao i ocjenjujući neosnovanim njegov prigovor da predmetno zlato nije evidentirano iz razloga što je riječ o porodičnom zlatu jer, ukoliko se radilo o lom zlatu od kojeg je tužitelj izrađivao predmete od zlata, isto je on trebao evidentirati na način propisan odredbom članka 36. Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, a ukoliko se radilo o neprerađenom zlatu, isto da je trebao evidentirati kroz knjigu nabave i upotrebe reprodukcijskog materijala u smislu odredbe članka 29. stavka 1. istog Pravilnika.

U dopuštenoj i pravodobnoj ustavnoj tužbi, tužitelj u bitnom navodi da je sporazumna nagodba od 11. prosinca 1992. vjerodostojna isprava na osnovu koje on ima evidenciju o porijeklu zlatnih predmeta, budući da u postupku ničim nije utvrđeno da bi se ti predmeti nalazili u prometu jer da su oni, kao nasljedstvo, samo stajali u sefu, nisu žigosani te kako nema zapreke da predmeti stoje u radnji na čuvanju, nema ni počinjenog prekršaja jer da roba nije bila u prometu niti iz podataka u predmetu to proizlazi, kao i da se porez na promet plaća samo na one proizvode koji su namijenjeni prometu, kao i da iz utvrđenih činjenica ne proizlazi njegova dužnost da oduzete zlatne predmete unese u evidenciju.

Smatra da mu je osporavanim aktima povrijeđeno pravo iz članka 19. stavka 1. Ustava jer pojedinačni akti državne uprave moraju biti utemeljeni na zakonu, da mu je povrijeđeno i pravo iz članka 3. Ustava, kao i članak 51. Ustava, prema kojem je svatko dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima po načelima jednakosti i pravednosti na kojima se temelji porezni sustav.

Ustavna tužba nije osnovana.

Nakon razmatranja ustavne tužbe i osporavanih akata, ovaj Sud utvrđuje da tužitelju tim aktima nisu povrijeđena ustavna prava ni temeljna načela iz Ustava Republike Hrvatske na koja on u tužbi ukazuje jer je postupak u kojem su ti akti doneseni pravilno proveden i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo.

U svezi navoda iz ustavne tužbe, treba reći da je točno da tužitelj posjeduje sporazumnu nagodbu kojom od svojega brata J. prima cca. tri kilograma zlata, a to prema izričitoj volji njegove, sada pokojne majke, iz 1975. godine.

Međutim, Sud ocjenjuje da ta privatna isprava, ne ulazeći u njezinu valjanost i upotrebljivost u druge svrhe, ne predstavlja vjerodostojnu dokumentaciju za držanje zlata u zlatarskoj radnji, u smislu odredbe članka 53a. stavka 1. b) tada vrijedećeg Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga i jer je odredbom članka 36. stavka 1. Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Narodne novine", br. 36/91 i 82/93) propisano da porezni obveznici koji otkupljuju, prerađuju, proizvode i prodaju predmete od lomljenog zlata vode evidenciju o otkupu, odnosno kupnji lomljenog zlata, evidenciju o preradi lomljenog zlata i evidenciju o proizvodnji i prodaji zlatnih predmeta i ti su porezni obveznici za svaku količinu kupljenog lom zlata dužni izdati potvrdu prodavaču tog zlata.

Navod tužitelja da je zlato, kao naslijeđeno, samo čuvao u svojoj zlatarskoj radnji, kao i da u postupku nije dokazano da bi ono bilo namijenjeno prometu, ovaj Sud ne može prihvatiti jer je podnositelj ustavne tužbe, u kaznenom postupku pred Općinskim sudom u K., broj: III K. 511/93-6, presudom od 23. veljače 1994., koja je pravomoćna, oglašen krivim zbog počinjenog kaznenog djela iz članka 24. alineje 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Narodne novine", broj 25/93), dakle upravo iz razloga što za isto predmetno zlato nije imao propisanu evidenciju i dokumentaciju u svezi s porezom na promet, a u tom je postupku, temeljem njegovog iskaza, utvrđeno da je to zlato namijenjeno prodaji.

Stoga je, temeljem odredbe članka 61. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 29/94), odlučeno kao u točki 1. izreke ove odluke.

Objava ove odluke temelji se na odredbi članka 20. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 13/91).

Broj: U-III-939/1997
Zagreb, 31. ožujka 1998.