USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu dopredsjednik Suda Mladen Žuvela te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović i Ivan Marijan Severinac, odlučujući povodom ustavne tužbe I. L. iz D., na sjednici održanoj 25. veljače 1998. godine, donio je slijedeću

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukida presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-978/1997-2 od 11. lipnja 1997. godine.

II. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje.

III. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

Dopuštenom i pravodobnom ustavnom tužbom podnositelj je pokrenuo ustavnosudski postupak u svezi s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-978/1997-2 od 11. lipnja 1997. godine.

Tijekom provedenog parničnog postupka koji je prethodio donošenju osporavane presude, Općinski sud u D. svojom presudom, broj: P-1086/1993-6 od 26. siječnja 1994. godine, odbio je tužbeni zahtjev kojim bi tužena Ekonomska i trgovačka škola u D. bila u obvezi isplatiti tužitelju - podnositelju ustavne tužbe - iznos od 40.717 HRD, uz pripadajuću zakonsku kamatu propisanu člankom 277. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91) računanu od 10. studenoga 1993. godine pa sve do isplate, te naknaditi parnični trošak.

Navedeni iznos podnositelj je zahtijevao na ime isplate naknade plaće za jedan radni dan u listopadu 1993. godine kojeg nije proveo na radnom mjestu, jer smatra da mu je tužena nezakonito priznala za slučaj smrti njegove bake, kao člana uže obitelji, plaćeni dopust u trajanju od tri (3) dana, umjesto plaćenog dopusta u trajanju od četiri (4) dana, koliko je u svezi predmetnog događaja izostao s posla. Pravo na isplatu naknade plaće, prema mišljenju podnositelja, proizlazilo je iz odredbe članka 43. stavka 1. tada važećeg Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 25/92 i 26/93), odredbe članka 16. alineje 4. Općeg kolektivnog ugovora za javne djelatnosti i javna poduzeća ("Narodne novine", broj 66/92), te odredbe članka 55. Pravilnika o radnim odnosima, disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti tužene.

Tužbeni zahtjev podnositelja prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan na temelju utvrđenja kako se prema odredbama Zakona o radnim odnosima, krvni srodnik po pravoj ushodnoj liniji - baka zaposlenika - ne može smatrati članom njegove uže obitelji.

Županijski sud u D. svojom presudom, broj Gž-597/1996 od 10. siječnja 1997. godine, odlučujući povodom žalbe podnositelja, potvrdio je zakonitost prvostupanjske presude, kako s obzirom na važeće odredbe materijalnog prava u trenutku podnošenja tužbe sudu, tako i s obzirom na odredbe Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95), koji je tijekom parničnog postupka stupio na snagu.

Protiv drugostupanjske presude ponositelj je izjavio reviziju. U reviziji podnositelj navodi kako je drugostupanjski sud trebao, glede sporne činjenice je li se baka kao krvni srodnik u pravoj ushodnoj liniji može smatrati članom uže obitelji zaposlenika, a temeljem odredbe članka 240. Zakona o radu, primijeniti odredbu članka 49. stavka 2. tog Zakona, kao za njega povoljnijeg propisa. Nadalje, podnositelj je predlagao uslijed ostvarenja revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, osporavane sudske presude preinačiti i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

Osporavanom presudom Vrhovni sud Republike Hrvatske, temeljem članka 393. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92), odbio je reviziju podnositelja kao neosnovanu. Ovakovu presudu Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je cijeneći kako se ni po odredbama članka 49. stavka 2. Zakona o radu, baka ne može smatrati članom uže obitelji zaposlenika, već da tu spadaju zaposlenikov bračni suprug, njegova djeca i roditelji.

U ustavnoj tužbi podnijetoj u svezi presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, podnositelj ponavlja razloge iznesene u reviziji. Osporavanom presudom, prema mišljenju podnositelja, a uslijed pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda parničnog postupka, povrijeđeno je ustavno pravo iz članka 55. stavka 1. Ustava, prema kojem svaki zaposlenik ima prava na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život. Također, podnositelj upućuje i na postojanje povreda ustavnog načela vladavine prava sadržanog u članku 3. Ustava, kao i načela ustavnosti i zakonitosti u radu sudova sadržanog u članku 115. stavku 3. Ustava.

Ustavna tužba je osnovana.

Zakon o radu (nastavno: Zakon), koji je stupio na snagu 16. lipnja 1996. godine, u stavku 1. članka 240. sadrži odredbu prema kojoj će se postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika, započeti prije početka njegove primjene, dovršiti po odredbama tog Zakona, ako je njime predmetno pravo uređeno za zaposlenika na povoljniji način.

U članku 49. uređujući pitanje prava zaposlenika na naknadu plaće (plaćeni dopust), Zakon određuje da tijekom kalendarske godine zaposlenik ima pravo na oslobođenje od obveze rada uz naknadu plaće do ukupno najviše sedam radnih dana za važne osobne potrebe, a osobito u svezi sa sklapanjem braka, porodom supruge, težom bolesti ili smrću člana uže obitelji. Prema navedenoj odredbi, članovima uže obitelji smatraju se suprug zaposlenika, njegovi srodnici po krvi u pravoj liniji i njihovi supruzi, braća i sestre, pastorčad i posvojenici, djeca bez roditelja uzeta na uzdržavanje, očuh i maćeha, posvojitelj i osoba koju je zaposlenik dužan po zakonu uzdržavati, te osoba koja sa zaposlenikom živi u vanbračnoj zajednici.

Za razliku od odredbe članka 43. Zakona o radnim odnosima koja nije izričito utvrdila osobe koje se smatraju užom obitelji zaposlenika, čime je dana mogućnost sudovima da na temelju analogije formiraju sudsku praksu, zakonodavac je u članku 49. stavku 2. Zakona o radu taksativno odredio krug osoba koje se mogu smatrati užom obitelji.

Na temelju navedene odredbe Zakona, razvidno je kako zakonodavac nije imao intenciju restriktivno tumačiti pojam članova uže obitelji zaposlenika. Također, evidentno je da je opisani krug osoba puno širi od kruga osoba koji su se prema sudskoj praksi, a na temelju odredaba Zakona o radnim odnosima, smatrali članovima uže obitelji.

Iz odredbe članka 49. stavka 2. Zakona o radu proizlazi da su članovi uže obitelji zaposlenika, među ostalima, i srodnici po krvi u pravoj liniji. Krvnim srodstvom naziva se odnos između osoba koje potječu jedna od druge ili potječu od zajedničkog pretka. Krvnim srodnicima u pravoj liniji (linea recta) smatraju se po ushodnoj liniji preci (ascedenti - roditelji, bake i djedovi, pradjedovi i prabake itd.) i po nishodnoj liniji potomci (descedenti - djeca, unučad, praunučad itd.).

Uređujući pravo zaposlenika na plaćeni dopust u slučaju smrti krvnih srodnika po pravoj liniji, zakonodavac to pravo nije uvjetovao određenim stupnjem krvnog srodstva sa preminulom osobom, što čini odredbe Zakona o radu u konkretnom slučaju povoljnijima za zaposlenika. Izostankom izričitog ograničavanja prava na plaćeni dopust od strane zakonodavca, a glede stupnja krvnog srodstva s preminulom osobom, odredbu članka 49. stavka 2. Zakona o radu treba tumačiti na način da se ona odnosi na sve krvne srodnike u pravoj liniji.

Tumačenje odredaba Zakona o radu Vrhovnog suda Republike Hrvatske dano u osporavanoj presudi glede sadržaja pojma člana uže obitelji zaposlenika, preusko je i samim time pogrešno. Primjena pravne norme kojom se utvrđuje neko pravo zaposlenika, na način da se njenim tumačenjem uvode veće restrikcije za subjekta nego što je to propisao zakonodavac, neprihvatljiva je sa stajališta pravne sigurnosti i vladavine prava.

Predmetnim tumačenjem sadržaja materijalnog prava u konkretnom slučaju, Vrhovni sud Republike Hrvatske povrijedio je zakon na štetu podnositelja. Povredom zakona na štetu podnositelja, povrijeđeno je ustavno načelo vladavine prava sadržano u članku 3. Ustava, kao i jamstvo ustavnosti i zakonitosti u radu sudova sadržano u članku 115. stavku 3. Ustava.

Također, iz povrede Zakona uslijed koje je izostalo ostvarenje prava na isplatu naknade plaće za slučaj smrti člana uže obitelji, proizlazi i povreda ustavnog prava iz članka 55. stavka 1. Ustava, prema kojem svaki zaposlenik ima prava na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život.

Slijedom iznijetoga, a utvrdivši postojanje povrede ustavnog prava iz članka 55. stavka 1. Ustava, kao i postojanje povrede ustavnih načela sadržanih u članku 3. i članku 115. stavku 3. Ustava, odlučeno je kao u izreci.

Ova odluka temelji se na odredbama članka 19. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91), u svezi s člankom 59. i člankom 60. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94).

Objava ove odluke temelji se na odredbama članka 20. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-1238/1997
Zagreb, 25. veljače 1998.