USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući o ustavnoj tužbi L. Š. iz P., koju zastupa N. T., odvjetnik iz P., na sjednici održanoj dana 11. ožujka 1998. godine, donio je

ODLUKU

I. Usvaja se ustavna tužba, te se ukidaju

- presuda Upravnog suda Republike Hrvatske od 22. prosinca 1994. godine, broj: US-4341/94-5 i

- rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske od 14. travnja 1994. godine, broj: 511-01-57-UP/I-3536/2-1993.

II. Predmet se vraća na ponovni postupak Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

III. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

Dopuštenom i pravodobno podnesenom ustavnom tužbom, njena podnositeljica tvrdi, da su joj presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, navedenom u izreci, povrijeđena ustavna prava iz članka 35. Ustava Republike Hrvatske, jer da joj nije zaštićen obiteljski život. Ujedno, obzirom na razloge odbijanja njezine tužbe u upravnom sporu presudom Upravnog suda Republike Hrvatske navedenom u izreci, podnositeljica ustavne tužbe ukazuje i na povrede ustavnih prava iz članka 19. stavak 1. u svezi s člankom 115. stavak 3. Ustava, jer da se ta presuda ne temelji na zakonu.

U postupku koji je prethodio spomenutoj presudi, rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, koje je u izreci navedeno, da je odbijen njezin zahtjev za trajno nastanjenje kao strancu u Republici Hrvatskoj, uz obrazloženje da ne ispunjava uvjete iz članka 29. stavak 1. i 2. Zakona o kretanju i boravku stranaca ("Narodne novine", broj 53/91, 22/92 i 26/93), uz ostalo, jer da ne postoje ni osobni razlozi zbog kojih bi joj se dozvolilo trajno nastanjenje u Republici Hrvatskoj.

Upravni sud Republike Hrvatske navedenom presudom u izreci, da je odbio njenu tužbu protiv navedenog rješenja, iako je u istoj ukazivala u čemu se sastoje njeni osobni razlozi za trajno nastanjenje u Republici Hrvatskoj kao i povrede Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91), a koje povrede su u tom postupku učinjene.

Ustavna tužba je osnovana.

Uvidom u predmete Ministarstva unutarnjih poslova i Upravnog suda Republike Hrvatske, u kojima su donesene odluke iz izreke, utvrđeno je da je podnositeljica ustavne tužbe zahtjev za trajno nastanjenje kao stranca u Republici Hrvatskoj podnijela na obrascu. U istom popunila je rubriku "razlozi", koji se prema popunjavanju sastoje u tome da ona radi i živi u Republici Hrvatskoj kao samostalni zanatlija. Iz ostalog dijela ovog zahtjeva razabire se da podnositeljica ustavne tužbe živi sa svojom obitelji s kojom radi u samostalnoj zanatskoj radnji u P. - Č.

U tužbi protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, koje je navedeno u izreci, podnositeljica ustavne tužbe navodi kao razlog svom zahtjevu nastojanje održanja zajedničkog života sa roditeljima, od kojih se nije nikada odvajala i sa kojima živi u P. - Č. Uz to podnositeljica ustavne tužbe navodi u tužbi, kojom je pokrenula upravni spor, da u upravnom postupku koji je prethodio upravnom sporu se nije utvrđivalo da li ona ispunjava bilo koji od uvjeta određenih u članku 29. stavak 2. Zakona o kretanju i boravku stranaca, posebice ne onaj u odnosu na njene osobne razloge.

Preko ovog posljednjeg navoda Upravni sud Republike Hrvatske prešao je zadovoljivši se ponavljanjem navoda da podnositeljica ustavne tužbe ne ispunjava uvjete iz članka 29. stavak 1. i 2. Zakona o kretanju i boravku stranaca uz navođenje istih uvjeta.

Prema odredbama članka 5. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku, koja odredba predstavlja načelnu odredbu, službena osoba upozorava stranku ako ima osnova za ostvarenje nekog njenog prava.

Iz predmeta Ministarstva unutarnjih poslova proizlazi da se je u upravnom postupku utvrđivalo samo da li je podnositeljica ustavne tužbe u radnom odnosu. Tijekom ovog utvrđivanja ona je izjavila da samo pomaže majci u radnji. Nisu se utvrđivali drugi razlozi za eventualnu dozvolu trajnog nastanjenja niti joj je u smislu navedene odredbe članka 5. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku dano upozorenje i glede drugih osnova za udovoljavanje njenom zahtjevu.

Obitelj je osnovna društvena i prirodna zajednica ljudi, a prema odredbama članka 61. Ustava, ona je pod osobitom zaštitom Republike.

Nastojanja podnositeljice ustavne tužbe da živi i dalje sa svojom obitelji, čiji su članovi u međuvremenu primljeni u hrvatsko državljanstvo, a za koje nastojanje je uvjet odobrenja joj trajnog nastanjenja, mogu predstavljati njene posebne osobne razloge, temeljem kojih joj se može odobriti trajno nastanjenje.

O ovim posebnim razlozima, niti o primjeni rečene odredbe članka 5. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku, Upravni sud Republike Hrvatske nije vodio računa, pa je time ostvarena i povreda ustavnog prava iz članka 35. Ustava u odnosu na obiteljski život podnositeljice ustavne tužbe, ali i povrede ustavnih prava iz članka 19. stavak 1. u svezi s člankom 115. stavak 3. Ustava jer navedena presuda, zbog rečenog nije utemeljena na zakonu.

Spomenuta prva povreda proteže se i na postupak upravnog tijela, koje je donijelo rješenje iz izreke, pa je temeljem odredbi članka 60. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94), odlučeno da se ukine i to rješenje, te je odlučeno kao u izreci.

Dio odluke o objavi ove odluke zasniva se na odredbi članka 20. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91).

Broj: U-III-269/1995
Zagreb, 11. ožujka 1998.