Zakoni i propisi - Pravni savjeti 41 24.3.1998 Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-920/1995 i U-I-950/1996 od 11. ožujka 1998.
     
   

Internet i poslovne usluge za poduzetnike


Izrada web stranice za tvrtke, obrtnike i udruge

Tvrtka Poslovni forum d.o.o. već dugi niz godina izrađuje i razvija vlastite CMS sustave.
Naši CMS sustavi omogućuju tvrtkama, obrtnicima, udrugama i građanima kvalitetne web stranice.

Link za opširnije informacije o izradi web stranica

 
 
     


Link na pregled svih poslovnih i internet usluga



Neslužbeni pregled iz Narodnih novina:

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući o prijedlozima Samostalnog sindikata prometno-transportnih radnika Hrvatskih željeznica i Sindikata željezničara Hrvatske za pokretanje postupka ocjene ustavnosti odredaba članka 23. točke 4. Zakona o hrvatskim željeznicama, na sjednici održanoj 11. ožujka 1998. godine, donio je slijedeće

RJEŠENJE

1. Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti odredaba članka 23. točke 4. Zakona o hrvatskim željeznicama ("Narodne novine", broj 53/94) s Ustavom Republike Hrvatske.

II. Ovo rješenje objavit će se u "Narodnim novinama".

Obrazloženje

Samostalni sindikat prometno-transportnih radnika Hrvatskih željeznica, zastupan po predsjedniku Zlatku Pavletiću i Sindikat željezničara Hrvatske, zastupan po Darku Maržiću, odvjetniku iz Zagreba, podnijeli su posebne prijedloge za pokretanje postupka ocjene ustavnosti članka 23. točke 4. Zakona o hrvatskim željeznicama ("Narodne novine", broj 53/94), u kojem je propisano:

"Ministar radi zaštite vitalnih interesa države, drugih pravnih osoba ili građana određenog područja, u slučaju štrajka u Društvu u obavljanju željezničkog prometa, odlukom utvrđuje koji vlakovi moraju prometovati odnosno dionice pruge koje se moraju održavati kako bi se osiguralo najnužnije funkcioniranje odvijanja željezničkog prometa.

Djelatnici koji obavljaju poslove i zadatke na odvijanju željezničkog prometa, za koje je odlukom iz stavka 1. ove točke utvrđeno da se mora odvijati, dužni su za vrijeme štrajka provoditi naloge koje izdaje Uprava.

Djelatniku iz stavka 2. ove točke koji ne provede nalog Uprave, prestaje radni odnos."

Oba predlagatelja smatraju da su predmetne odredbe u nesuglasju s člankom 60. Ustava Republike Hrvatske, čije odredbe glase:

"Jamči se pravo na štrajk.

U oružanim snagama, redarstvu, državnoj upravi i javnim službama određenima zakonom može se ograničiti pravo na štrajk."

U bitnom ističu da je na način kao u osporenim odredbama, dato diskreciono pravo ministru - pojedincu da donosi odredbe kojima ograničava pravo na štrajk željezničarima, ali ne samo da ministar ograničava pravo na štrajk, već on tim svojim diskrecionim ovlaštenjem može gotovo u potpunosti onemogućiti njihovo pravo na štrajk. Ukazuju da je ranije važećim Zakonom o Hrvatskim željeznicama ("Narodne novine", broj 42/90, 61/91, 19/92 i 109/93 - prestao vrijediti stupanjem na snagu Zakona u kojem se nalaze osporene odredbe) bilo određeno da će Upravni odbor javnog poduzeća uz mišljenje republičkog organa sindikata, odlukom utvrditi vlakove koji moraju prometovati odnosno dionice pruge koje se moraju održavati kako bi se osiguralo funkcioniranje odvijanja prijevoza putnika i stvari (prijevoz međunarodnim vlakovima, prijevoz naftnih derivata, zakrčenost luka i pristaništa, skladište velikih korisnika željezničkog prometa i sl.). Ističu također, da iz odredaba Ustava proizlazi da zakon mora biti u suglasnosti s Ustavom, pa da je u konkretnom slučaju Zakon o hrvatskim željeznicama mogao ograničiti pravo na štrajk, ali ne na način da zakonsko pravo prenese pojedincu kao njegovu diskrecionu ocjenu i time omogući zloupotrebu ustavne norme. Ukazuju i na odgovarajuće norme međunarodnog prava koje je Republika Hrvatska ratificirala, s kojima također da osporene odredbe nisu u skladu. Zaključuju, da ako treba ograničiti željezničarima pravo na štrajk, tada da se to može učiniti zakonom, ali ne na način da se to zakonsko pravo prenese na pojedinca bez ograničenja, kao njegovo diskreciono pravo i da se odredbe koje iznimno dopuštaju ograničenje prava trebaju tumačiti restriktivno vodeći računa da se pri normiranju ograničenja ne smije onemogućiti ili bitno ograničiti pravo na štrajk, kako je to propisano i u članku 212. stavku 3. Zakona o radu. Navode i da je ministar nužno funkcionalno povezan samo s jednom strankom u postupku bez ikakve suradnje sa sindikatom, dakle bez ikakve mogućnosti utjecaja sindikata na utvrđivanje minimuma funkcioniranja željezničkog prometa te da nisu ni na koji način precizirani "vitalni interesi države, drugih pravnih osoba ili građana određenog područja", da nije postavljeno nikakvo ograničenje da se izbjegne makar i nehotično prekoračenje granica objektivno nužnog minimuma funkcioniranja potrebnog prometa, kao i da je narušena ravnopravnost stranaka u kolektivnom radnom sporu u povodu kojega se štrajk najavljuje i organizira.

Predlažu ukinuti osporavane odredbe članka 23. točke 4. Zakona o hrvatskim željeznicama.

Prije pokretanja postupka Sud je dostavio oba prijedloga radi odgovora Hrvatskom državnom saboru, Ministarstvu pomorstva, prometa i veza i "HŽ - Hrvatskim željeznicama".

Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora izvijestio je Sud da je prijedloge uputio Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav i Odboru za pomorstvo, promet i veze Zastupničkog doma Hrvatskog državnog sabora, koji na prijedloge nisu odgovorili.

Ministarstvo pomorstva, prometa i veza dostavilo je odgovor glede predmetnih prijedloga. U bitnom ističe da oblast prometa svakako ulazi u pojam javne službe u smislu odredbe članka 60. stavka 2. Ustava, kao i da je djelatnost koju obavljaju hrvatske željeznice od posebnog društvenog interesa, iz čega se zaključuje da država radi zaštite svojih vitalnih interesa, ali i potreba svojeg stanovništva na određenom području mora osigurati nužni prijevoz osoba i dobara. Također navodi, da kako se vitalni interesi države ne mogu odrediti u postocima, to se u službi tih interesa ne može u postocima određivati ni potrebni broj vlakova u slučaju štrajka. Predlaže odbiti prijedloge.

"HŽ - Hrvatske željeznice" također su dostavile odgovor u kojem u bitnom prvo naglašavaju da smatraju neosnovanom tvrdnju predlagatelja da željeznička djelatnost ne potpada ni pod jednu kategoriju iz članka 60. stavka 2. Ustava, jer da ni sam predlagatelj ne osporava da se radi o djelatnosti od posebnog državnog interesa, kao i da pri određivanju djelatnosti za koju Ustav propisuje mogućnost ograničenja prava na štrajk nije odlučna forma organiziranja, nego sadržaj djelatnosti. Dalje smatraju neprihvatljivim da se nužno najmanja količina prometa odredi zakonom i da se izrazi postocima od ukupnog broja vlakova, jer da se vitalni interesi države ne mogu izraziti postocima, zbog nemogućnosti predviđanja buduće potrebe za zaštitu državnih interesa te da je stoga potrebno određivanje fleksibilnom odlukom ovlaštenog tijela, odnosno pojedinca. Konačno smatraju neosnovanim prijedlog da stranke u sporu (poslodavac i sindikat) ravnopravno u smislu članka 212. Zakona o radu utvrđuju minimum poslova koji se moraju obavljati u slučaju štrajka, jer da odgovornost za sigurnost željezničkog prometa proizlazi iz Zakona o sigurnosti u željezničkom prometu, i tu odgovornost snosi isključivo poslodavac, kao i da je trajno i nesmetano obavljanje prijevoza osoba i dobara te provođenje politike razvoja Republike Hrvatske prema Zakonu o hrvatskim željeznicama isključiva zadaća HŽ-a, dakle poslodavca. Predlažu odbiti prijedloge.

U međuvremenu je predlagatelj Sindikat željezničara Hrvatske dostavio Sudu izvješće Odbora za slobodu udruživanja Međunarodne organizacije rada, koje je taj Odbor načinio povodom žalbe predlagatelja protiv Vlade Republike Hrvatske. Prema tom izvješću, Odbor zahtijeva od Vlade Republike Hrvatske da izmijeni i dopuni Zakon o hrvatskim željeznicama, u smislu da se osigura minimum usluga za vrijeme štrajka, ograničen na operacije koje su neophodno potrebne da bi se izbjeglo dovođenje u opasnost života ili normalnih životnih uvjeta cijele ili dijela populacije, i da relevantne radničke i poslodavačke organizacije budu uključene zajedno s javnim vlastima u definiranju minimuma usluga. Odbor također preporučuje da tamo gdje postoji nesporazum s obzirom na minimum usluga koje treba zadržati, zakonodavstvo bi trebalo osigurati uspostavljanje nezavisnog tijela.

Prijedlozi su osnovani.

Nakon razmatranja prijedloga i osporenih odredaba članka 23. točke 4. Zakona o hrvatskim željeznicama, ovaj Sud utvrđuje nespornim da su "HŽ - Hrvatske željeznice" javna služba u smislu članka 60. stavka 2. Ustava, u kojem je propisano da se u javnim službama pravo na štrajk može ograničiti zakonom.

Međutim, Zakon o hrvatskim željeznicama takva ograničenja definira kao zaštitu vitalnih interesa države, drugih pravnih osoba ili građana određenog područja, a ovlaštenje za određivanje obima prometa potrebnog za ostvarivanje te zaštite i osiguranje najnužnijeg funkcioniranja odvijanja željezničkog prometa daje ministru (pomorstva, prometa i veza).

Iz navedenog bi trebalo slijediti da je ministar ograničen u svojoj odluci, ali to samo na način da odredi vlakove koji moraju prometovati odnosno dionice pruge koje se moraju održavati kako bi se osiguralo najnužnije funkcioniranje odvijanja željezničkog prometa radi zaštite vitalnih interesa države, drugih pravnih osoba ili građana određenog područja.

No istovremeno se u Zakonu o hrvatskim željeznicama ne određuje ni okvirno, ni primjerice koji bi to vitalni interesi države, drugih pravnih osoba ili građana određenog područja mogli biti.

Također, pri donošenju svoje odluke, ministar se ni s kim ne mora savjetovati, dakle u donošenju svoje odluke potpuno je samostalan te sam određuje i vitalne interese, i obim prometa potrebnog za zaštitu tih interesa.

Osim toga, protiv odluke ministra nije izrijekom propisan nikakav pravni lijek, niti se može zaključiti da bi protiv te odluke i zbog prirode stvari (kratkoća vremena) mogao učinkovito biti upotrijebljen neki pravni lijek o kojem bi bilo moguće odlučiti prije početka najavljenog štrajka.

Konačno, u postupak donošenja odluke nisu uključeni ni poslodavac, ni sindikati, dakle, u potpunosti je otklonjena mogućnost njihovog utjecaja na ocjenu o potrebnom obimu najnužnijeg funkcioniranja odvijanja željezničkog prometa radi zaštite vitalnih interesa države i drugih.

Prema stajalištu ovoga Suda, postoji osnovana sumnja da osporena odredba članka 23. točke 4. stavka 1. Zakona o hrvatskim željeznicama, nije u suglasnosti s odredbom članka 60. stavak 2. Ustava, u kojem je određeno da se štrajk u javnim službama može ograničiti zakonom.

Naime, može proizaći da će štrajk, prema svojoj ocjeni o potrebi zaštite neodređenih vitalnih interesa države i drugih, ograničiti ministar. Dakle, ministar će procijeniti i koji su to vitalni interesi i koja je količina prometa potrebna radi njihove zaštite, bez da su zakonom, pa makar i samookvirno ili primjerice navedeni slučajevi za koje bi se moglo smatrati da predstavljaju vitalne interese države, drugih pravnih osoba ili građana određenog područja.

Posebno treba naglasiti da je u Zakonu o hrvatskim željeznicama koji je prestao vrijediti stupanjem na snagu Zakona o hrvatskim željeznicama u kojem se nalaze osporene odredbe, u članku 12. stavku 1. bilo propisano da će radi zaštite vitalnih interesa društvene zajednice, drugih poduzeća ili građana određenog područja, u slučaju štrajka u javnom poduzeću u obavljanju javnog prijevoza putnika i stvari, Upravni odbor javnog poduzeća uz mišljenje republičkog organa sindikata, odlukom utvrditi vlakove koji moraju prometovati odnosno dionice pruge koje se moraju održavati kako bi se osiguralo funkcioniranje odvijanja prijevoza putnika i stvari (prijevoz međunarodnim vlakovima, prijevoz naftnih derivata, zakrčenost luka i pristaništa, skladište velikih korisnika željezničkog prijevoza i sl.).

Sadašnja osporena odredba u odnosu na navedenu, ne predviđa ni sudjelovanje sindikata u donošenju odluke o količini potrebnog prometa, niti primjerice navodi slučajeve za koje se može smatrati da predstavljaju vitalne interese države i drugih.

Zakonom bi se trebali propisati uvjeti za ograničenje prava na štrajk, ali ti uvjeti ni u kojem slučaju ne bi smjeli značajno ograničiti ili čak potpuno onemogućiti pravo. Pravo na štrajk je ustavno pravo, i ono se može zakonom ograničiti samo na način i u mjeri u kojoj se mogu ograničavati i druga ustavna prava, zbog čega i granicu tog ograničavanja treba potražiti u Ustavu, i to upravo u njegovom članku 16., gdje propisuje da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Stoga postoji i osnovana sumnja da isto ovlaštenje ministra nije u suglasnosti ni s odredbom članka 16. Ustava.

Također, postoji osnovana sumnja da osporena odredba članka 23. točke 4. stavka 1. Zakona o hrvatskim željeznicama nije u skladu ni s odredbama članka 11. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zatim s odredbama članka 8. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima te odredbama članka 22. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Spomenute odredbe su dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po svojoj su pravnoj snazi iznad zakona u smislu odredbe članka 134. Ustava. Iz njihovog sadržaja, u bitnom proizlazi da se sindikalna prava, pa i pravo na štrajk, mogu ograničavati samo zakonom radi interesa državne sigurnosti ili javnog reda i mira, radi sprečavanja nereda i zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih, uz istovremenu nemogućnost da se poduzimaju i zakonodavne mjere koje bi bile na štetu jamstva iz Konvencije Međunarodne organizacije rada iz 1948. godine, o slobodi sindikalnog udruživanja i zaštiti prava na udruživanje, a potrebno je osigurati ostvarivanje prava na štrajk u skladu sa zakonima uz mogućnost zakonskog ograničenja za oružane snage, redarstvo i državnu upravu.

Nesuglasnost odredbe članka 23. točke 4. stavka 1. Zakona o hrvatskim željeznicama s navedenim odredbama međunarodnog prava, predstavljala bi i povredu načela vladavine prava iz članka 3. Ustava, kao temeljne vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.

S obzirom da su u stavcima 2. i 3. točke 4. članka 23. Zakona o hrvatskim željeznicama propisane dužnosti i posljedice nepostupanja po odluci ministra, one moraju slijediti pravnu sudbinu odredbe stavka 1. točke 4. članka 23. Zakona o hrvatskim željeznicama, zbog čega je i glede njih valjalo pokrenuti postupak ocjene ustavnosti.

Stoga je temeljem odredbe članka 45. stavka 1. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94) odlučeno kao u točki I. izreke ove odluke.

Odluka o objavi ovog rješenja temelji se na odredbi članka 45. stavka 3. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske.

Broj: U-I-920/1995
U-I-950/1996
Zagreb, 11. ožujka 1998.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik
Jadranko Crnić, v. r.


Prema Ustavu Republike Hrvatske, a uzimajući u obzir jedno od glavnih načela prava ignorantia iuris nocet (s latinskog nepoznavanje prava šteti - nitko se ne može ispričavati da nije znao da nešto zakonom nije bilo zabranjeno ili regulirano), prije nego što stupe na snagu zakoni i svi drugi propisi državnih tijela obvezno se objavljuju u Narodnim novinama. Osim zakona i drugih akata Hrvatskog sabora, u Narodnim novinama objavljuju se uredbe i drugi akti Vlade Republike Hrvatske, pravilnici, naredbe, napuci koje donose nadležni ministri, presude Ustavnog suda Republike, imenovanja i razrješenja državnih dužnosnika, veleposlanika, te i svi drugi akti državnih institucija. Također u posebnom dijelu (Narodne novine - Međunarodni ugovori) objavljuju se međunarodni ugovori koje je sklopila Republika Hrvatska. U narodnim novinama nalazi se i oglasnik javne nabave.