USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući o ustavnoj tužbi N. Ž. iz V., zastupanog od odvjetnika u V. V. K., na sjednici održanoj dana 4. ožujka 1998. godine, donio je sljedeću

ODLUKU

1. Usvaja se ustavna tužba te se ukidaju:

1. presuda Upravnog suda Republike Hrvaske, broj: Us-4252/1994-6 od 25. svibnja 1995. godine i

2. rješenje ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske, broj: 511-01-77-19482/1-94 od 9. lipnja 1994. godine.

II. Predmet se vraća ministru unutarnjih poslova Republike Hrvatske na ponovni postupak.

III. Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama".

U izreci navedenim rješenjem ministar unutarnjih poslova donio je rješenje o prestanku radnog odnosa podnositelju ustavne tužbe danom 15. lipnja 1994. godine s pravom na mirovinu.

U rješenju je za podnositelja navedeno da je ovlaštena službena osoba u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, u Policijskoj upravi v.-p., u I. policijskoj stanici, da ima navršenih preko 25 godina mirovinskog staža, od čega preko 10 godina mirovinskog staža stečenog na poslovima i zadacima ovlaštene službene osobe te da se s, obzirom na izloženo, utvrđuje da su ostvareni svi zakonski uvjeti za donošenje rešenja o prestanku radnog odnosa s pravom na mirovinu, sukladno odredbi članka 68. Zakona o unutarnjim poslovima ("Narodne novine", br. 29/91 - pročišćeni tekst, 73/91, 19/92, 33/92, 76/94).

Prema navedenoj odredbi članka 68. Zakona:

"Ovlaštenoj službenoj osobi na temelju rješenja ministra unutarnjih poslova može iznimno prestati radni odnos s pravom na mirovinu i prije ispunjenja općih uvjeta za stjecanje mirovine ako ima najmanje 25 godina mirovinskog staža od čega najmanje 10 godina mirovinskog staža stečenog na poslovima i zadacima ovlaštene službene osobe."

U izreci navedenom presudom Upravnog suda Republike Hrvatske odbijena je podnositeljeva tužba u upravnom sporu. U njoj se, pored ostalog, navodi da nenavođenje razloga u rješenju zbog kojih je tužitelj umirovljen nije u ovom slučaju dovelo "...do nezakonitosti rješenja. Naime, iz podataka u spisu, osobito opširnog izvješća Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave v.-p. upućenog Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uredu za unutarnju kontrolu, može se vidjeti da je tužitelj sklon stvaranju nesporazuma s djelatnicima s kojima je dužan surađivati, da neprovjerenim podacima i iznošenjem optužbi, koje se kasnije pokažu neosnovane, znatno utječe na obavljanje službe i da su interesi službe zaista zahtijevali prestanak radnog odnosa."

Podnositelj smatra da su mu navedenim rješenjem i navedenom presudom povrijeđena prava iz odredaba članaka 19., 54. i 55. Ustava. Iz sadržaja ustavne tužbe proizlazi da se u odredbama članaka 54. i 55. ona poziva na prve stavke tih odredaba te da podnositelj smatra povrijeđenim i odredbe članka 18. Ustava o zajamčenom pravu na žalbu.

Prema odredbama članka 19. Ustava, pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu, s tim da se zajamčuje sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti. Prema odredbi članka 54. stavka 1. Ustava, svatko ima pravo na rad i slobodu rada, a prema odredbi članka 55. stavka 1. Ustava, svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život.

Ustavna tužba je osnovana.

Citirana odredba članka 68. Zakona o unutarnjim poslovima primjenjuje se na način opisan u odredbi članka 209. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 103/96): "Kad je nadležni organ zakonom ili drugim propisom utemeljenim na zakonu ovlašten riješiti stvar po slobodnoj ocjeni, dužan je u obrazloženju, pored podataka iz stavka 2. ovog članka, navesti taj propis i izložiti razloge kojima se pri donošenju rješenja rukovodio." U času donošenja u izreci ukinutih akata bila je na snazi i druga rečenica u odredbi stavka 3. članka 209. Zakona o općem upravnom postupku koja je glasila: "Ti se razlozi ne moraju navesti kad je to u javnom interesu zakonom ili uredbom izričito predviđeno". Međutim, Ustavni sud, svojom odlukom u predmetu U-I-248/1996, donijetom 13. studenoga 1996. godine (i objavljenom u "Narodnim novinama", br. 103/1996), tu je rečenicu ukinuo.

Stajalište je ovog Suda da se ustavne odredbe članaka 18. i 19. ne ostvaruju bez obrazloženja u rješenjima upravnih tijela. Samo se putem obrazloženja utvrđuje da li se je upravno tijelo vodilo načelom zakonitosti i ujedno postupalo tako da u vođenju postupka i u odlučivanju stranci omogući da što lakše zaštiti svoja prava; i dalje, ustavno pravo na žalbu, odnosno drugu pravnu zaštitu, može se učinkovito ostvarivati samo ako tijelo, koje je donijelo rješenje, navede razloge za to rješenje. Dakle, akt o umirovljenju podnositelja ustavne tužbe bio je nesuglasan Ustavu u vrijeme kad je bio donesen.

Upravni sud Republike Hrvatske, ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja, svojom je presudom pokušao otkloniti njegove nedostatke i navesti već citirane razloge zbog kojih je rješenje ostavio na snazi. Međutim, takva utvrđenja Upravnog suda nisu izvršena u skladu s odredbom članka 39. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", br. 53/91, 9/92, 77/92) te je time povrijeđeno i ustavno načelo prema kojem sudovi sude na temelju Ustava i zakona, sadržano u članku 115. stavku 3. Ustava.

Polazeći od navedenog, ovaj Sud je utvrdio da podnositelju jesu povrijeđena ustavna prava navedena u ustavnoj tužbi.

Ova se odluka temelji na odredbama članka 19. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 13/91) te na odredbama članaka 59. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 29/94), a njezina objava na odredbi članka 20. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-749/1995
Zagreb, 4. ožujka 1998.