USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, u povodu ustavne tužbe N. V. iz M., Š. 14, na sjednici održanoj dana 18. veljače 1998. godine, donio je

ODLUKU

1. Ustavna tužba se usvaja te se ukidaju:

- presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-7423/1993-4 od 6. srpnja 1994. godine,

- rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Centralna služba u Z., klasa 140-16/93-01/ŽRO-34464, urbroj 341-99-03/1-93-215 od 22. travnja 1993. godine i

- rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područna služba u P., klasa 140-12-92-01-PRO-7827, urbroj 341-05/2-92-971-92 od 16. veljače 1993. godine.

2. Predmet se vraća Republičkom fondu mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske na ponovni postupak.

3. Ova odluka će se objaviti u "Narodnim novinama".

Ustavna tužba je podnijeta u svezi sa sudskom odlukom i upravnim aktima navedenim u izreci. Presudom Upravnog suda Republike Hrvatske je u upravnom sporu odbijena tužba tužiteljice N. V. protiv označenog drugostupanjskog rješenja, kojim je odbijena žalba imenovane protiv prvostupanjskog rješenja od 16. veljače 1993. godine.

Označenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev N. V. za priznanje prava na produženo osiguranje za vrijeme privremene nezaposlenosti, jer da se nije u roku 30 dana po prestanku radnog odnosa prijavila nadležnom zavodu za zapošljavanje.

Podnositeljica ustavne tužbe smatra da su osporenim aktima povrijeđene ustavne odredbe o jednakosti i socijalnoj pravdi iz članka 3. Ustava, te njena socijalna prava zajamčena u člancima 56. stavak 1. te 57. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske.

Ustavna tužba je osnovana.

Prema navodima ustavne tužbe, osporenih akata te isprava spisa Upravnog suda Republike Hrvatske i Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, predmet rješavanja u upravnom postupku bio je zahtjev podnositeljice ustavne tužbe za priznanje prava na produženo mirovinsko i invalidsko osiguranje.

U članku 56. stavak 1. Ustava utvrđeno je da se pravo zaposlenih i članova njihovih obitelji na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje uređuje zakonom i kolektivnim ugovorom, dok je u članku 57. stavak 1. Ustava utvrđeno da se slabim, nemoćnim i drugim zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad nezbrinutim građanima osigurava pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba.

Prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja obvezno se osiguravaju radnicima u radnom odnosu u organizacijama i kod poslodavca - članak 14. stavak 1. t. 1. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine", broj 26/83 - 20/97).

Prema odredbama članka 153. tog Zakona, te članka 69. Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja ("Narodne novine", broj 53/91), produženo osiguranje je vrijeme provedeno u osiguranju nakon prestanka obveznog osiguranja, za koje osiguranik sam plaća doprinos.

Pravo na produženo osiguranje stječe se u slučajevima, pod uvjetima i na način propisan odredbama članaka 98. do 101. Statuta Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske ("Narodne novine", broj 31/83 - 23/95).

Prema članku 98. stavak 2. t. 2. navedenog Statuta, osiguranik može osigurati produženo osiguranje za vrijeme privremene nezaposlenosti, ako je za to vrijeme uredno prijavljen nadležnom tijelu zavoda za zapošljavanje, najviše do 2 godine za pojedini slučaj prekida osiguranja.

Prema članku 99. stavak 1. t. 2. istog Statuta, produženo osiguranje može se osigurati za vrijeme privremene nezaposlenosti ako se privremeno nezaposleni osiguranik nakon prestanka obveznog osiguranja na području Republike Hrvatske prijavio u roku od 30 dana nadležnom tijelu zavoda za zapošljavanje, bez obzira na to prima li novčanu naknadu za vrijeme privremene nezaposlenosti.

Upravni sud Republike Hrvatske osporenom presudom odbio je tužbu podnositeljice ustavne tužbe i potvrdio zakonitost pobijanog upravnog akta donijetog u drugom stupnju ocijenivši da njime nije povrijeđen zakon na štetu podnositeljice jer je tuženo tijelo njen zahtjev odbilo zbog neispunjavanja pretpostavki iz članka 99. stavak 1. t. 2. navedenog Statuta.

Pri tom je taj sud zauzeo stajalište da radna knjižica kao javna isprava predstavlja jedini vjerodostojan dokaz o prestanku radnog odnosa i obveznog osiguranja podnositeljice ustavne tužbe, te da se rješenje JAT-a B. od 26. veljače 1992. o prestanku radnog odnosa podnositeljice s 16. studenim 1991. ne može neposredno priznati u Republici Hrvatskoj kao dokaz nakon dana 8. listopada 1991. godine od kada je Republika Hrvatska raskinula državno pravne sveze s ostalim republikama i pokrajinama bivše SFRJ.

Nakon provedenog postupka, Ustavni sud je utvrdio da su podnositeljici ustavne tužbe kako označenom presudom Upravnog suda, tako i osporenim upravnim aktima povrijeđena ustavna načela i prava navedena u ustavnoj tužbi.

Prema navedenim statutarnim odredbama, pravo na produženo osiguranje ima privremeno nezaposleni osiguranik koji se nakon prestanka obveznog osiguranja na području Republike Hrvatske prijavi u roku od 30 dana nadležnom tijelu zavoda za zapošljavanje i plaća propisane doprinose za to osiguranje.

Donoseći pobijana rješenja upravna tijela u slučaju podnositeljice ustavne tužbe nisu postupala u skladu s navedenim Statutom jer su rok za podnošenje prijave radi ostvarivanja prava na produženo osiguranje određivala od prestanka radnog odnosa podnositeljice, a ne kako je to izrijekom propisano od prestanka obveznog osiguranja.

Stoga je protivno propisima postupio i Upravni sud kada je potvrdio zakonitost takvih utvrđenja upravnih tijela pogrešno pri tom ustvrdivši da radna knjižica kao javna isprava predstavlja jedini vjerodostojan dokaz o prestanku kako radnog odnosa tako i obveznog osiguranja.

Radni odnos prestaje u slučajevima i na način utvrđen propisima iz područja radnog prava, a obvezno osiguranje nastaje i prestaje suglasno propisima iz područja mirovinskog i invalidskog osiguranja. Upis prestanka radnog odnosa u radnu knjižicu nema značenje prestanka i obveznog osiguranja.

Suglasno navedenom, Ustavni sud je na temelju članka 19. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 13/91), u svezi s člankom 59. i člankom 60. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 29/94), donio odluku kao u izreci (t. 1. i 2.)

Odluka o objavi (t. 3. izreke) temelji se na članku 20. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-1020/1994
Zagreb, 18. veljače 1998.