USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu predsjednik Suda Jadranko Crnić te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući povodom ustavne tužbe I. B. iz L., zastupanog po punomoćniku S. O., odvjetniku u P., na sjednici održanoj dana 28. siječnja 1998. godine, donio je

ODLUKU

1. Ustavna tužba se odbija.

2. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

Dopuštenom i pravodobnom ustavnom tužbom podnositelj je pokrenuo ustavnosudski postupak u svezi s presudom Županijskog suda u P., broj: Gž-845/1994-2 od 14. studenoga 1994. godine.

U predmetnom postupku, vođenom glede utvrđenja suvlasničkog dijela nekretnine, tužitelj A. B. iz L. djelomično je uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, te je Općinski sud u P. svojom presudom od 24. svibnja 1994. godine u točci II. izreke utvrdio kako je tužitelj suvlasnik 1/3 dijela nekretnine upisane u zemljišne knjige, uložak broj 1271 katastarske općine L., koja se sastoji od katastarske čestice broj 986/2, pašnjaka i dvorišta površine od 3964 m˛, te je slijedom takvog utvrđenja podnositelju (u parnici tuženom) određena dužnost priznati tužitelju suvlasništvo u 1/3 dijela navedene nekretnine, kao i svih na njoj do 30. ožujka 1983. godine podignutih građevinskih objekata. Podnositelju je također utvrđena obveza, da kao suvlasnik navedene nekretnine u 2/3 dijela, pristupi izvanparničnom postupku razvrgnuća suvlasništva, nastavkom izvanparničnog postupka pokrenutog na spisu R1-80/1992 ili u novom isto takovom postupku, a prema predmetnom presudom utvrđenim suvlasničkim omjerima.

Protiv navedenog dijela presude prvostupanjskog suda, kao i protiv rješenja o trošku postupka, podnositelj je izjavio žalbu. Rješavajući o žalbi Županijski sud u P., svojom presudom, broj Gž-845/1994-2 od 14. studenoga 1994. godine, istu je odbio kao neosnovanu.

Osporavanom presudom, prema mišljenju podnositelja, a uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđeno je ustavno jamstvo prava vlasništva iz članka 48. stavka 1. Ustava.

Ustavna tužba nije osnovana.

Predmetnoj parnici prethodio je postupak vođen pred Općinskim sudom u P. broj: P-91/1984, u kojem su sudovi (prvostupanjski, drugostupanjski i revizijski) utvrdili kako je sporna nekretnina bila bespravno u cijelosti uknjižena na ime J. B. - oca podnositelja, te kako tužitelj ima pravo vlasništva na 1/3 predmetne nekretnine.

Međutim, s obzirom na činjenicu da je izvršna isprava tužitelja iz navedenog postupka glasila protiv J. B. - oca podnositelja, koji je darovnim ugovorom spornu nekretninu u cijelosti prenio na svog sina - podnositelja ustavne tužbe, uz ostvarenje odgovarajućeg upisa u zemljišne knjige, tužitelj nije bio u mogućnosti ishoditi izvršenje. Iz tog razloga tužitelj je ponovno bio upućen na parnicu radi utvrđenja suvlasništva, i dobivanja novog izvršnog naslova protiv podnositelja.

Tijekom provedenog postupka iz kojeg je proizašla osporavana presuda, utvrđeno je da je tužitelj vlasnik 1/3 spornog dijela predmetne nekretnine; da je podnositelj za ovu okolnost znao ili bar morao znati s obzirom na egzistentnost rješenja o nasljeđivanju kao pravne osnove prava vlasništva na predmetnom dijelu nekretnine; te da darovanje izvršeno od strane oca podnositelja u spornom dijelu nije valjano, jer na tom dijelu u trenutku darovanja darovatelj nije imao pravo vlasništva.

Na osnovi tijekom postupka utvrđenog činjeničnog stanja i u istome primijenjenog materijalnog prava, a s obzirom na razloge ustavne tužbe, Sud je utvrdio da su nadležni sudovi osporavane rješidbe donijeli na temelju zakona i u zakonom propisanom postupku.

Pretpostavke za derivativno stjecanje vlasništva su, postojanje valjanog kauzalnog pravnog posla kao naslova stjecanja (titulus), odgovarajući način stjecanja (modus), te vlasništvo prednika. U konkretnom slučaju, podnositelj nije mogao steći pravo vlasništva na spornom dijelu nekretnine na temelju raspolaganja njegovog oca, jer prednik u času raspolaganja predmetnim dijelom nekretnine nije bio na toj stvari ovlaštenik prava vlasništva. Također, takvim raspolaganjem na strani podnositelja se nije mogao konstituirati stvarnopravni odnos, jer nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ih i sam ima (nemo plus iuris ad alium transfere potest quam ipse habet).

Podnositelj ustavne tužbe stoga neosnovano upućuje na postojanje povrede ustavnog jamstva prava vlasništva iz članka 48. stavka 1. Ustava, jer na spornom dijelu nekretnine pravo vlasništva kojeg bi isti bio nositelj nije niti nastalo.

Slijedom iznijetoga, a utvrdivši kako podnositelju ustavne tužbe nije povrijeđeno ustavno pravo iz članka 48. stavka 1. Ustava, Sud je predmetnu ustavnu tužbu odbio kao neosnovanu.

Ova odluka temelji se na odredbama članka 59. i članka 61. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94).

Odluka o objavi temelji se na odredbama članka 20. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91).

Broj: U-III-1107/1994
Zagreb, 28. siječnja 1998.