USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu predsjednik Suda Jadranko Crnić te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući u postupku ocjene suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj dana 18. veljače 1998. godine, donio je ovu

ODLUKU

I. Ukidaju se u Zakonu o obrani (pročišćeni tekst u "Narodnim novinama", broj 74/93, 57/96)

- odredba članka 84. stavak 2;

- odredbe članka 92; te

- u odredbi članka 206. dio koji glasi: "... u roku od 24 mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.".

II. Obustavlja se postupak pokrenut rješenjem ovog Suda u pogledu odredaba članka 84. stavak 1., 86. stavak 1., 2., i 4., 88. stavak 1. i 3. te 91. Zakona.

III. Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama".

Rješenjem ovog Suda broj U-I-20/1994 od 13. travnja 1994. godine bio je pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o obrani (pročišćeni tekst u "Narodnim novinama", broj 74/93) čime je bio prihvaćen prijedlog za pokretanje postupka što ga je sudu podnio Odbor antiratne kampanje/Hrvatska iz Zagreba. Rješenje je bilo objavljeno u "Narodnim novinama", broj 34/94.

Izmjene i dopune Zakona o obrani ("Narodne novine", broj 57/96), donijete nakon pokretanja postupka za ocjenu ustavnosti tog Zakona, nisu izmijenile njegove osporene odredbe, osim odredbe članka 206. Zakona. Međutim, ta se je izmjena odnosila samo na produljenje roka u kojem se može podnijeti zahtjev za priznanje statusa obveznika civilne službe od 12 na 24 mjeseca, čime prigovor na ustavnost te odredbe nije otpao.

Osporene odredbe nalaze se u Zakonu pod naslovima "Prigovor savjesti" i "Prijelazne i završne odredbe".

Odredbom članka 84. stavak 2. propisano je da se zahtjev (Povjerenstvu za civilnu službu) podnosi najkasnije u roku 90 dana od dana uvođenja u vojnu evidenciju.

Odredbe članka 92. propisuju da obveznika civilne službe koji se nemarno odnosi i krši disciplinu za vrijeme obavljanja civilne službe Ministarstvo pravosuđa upućuje na ponovno provjeravanje ispunjavanja uvjeta za civilnu službu (stavak 1.). To se provjeravanje provodi na prijedlog pravne osobe ili tijela, na način i po postupku koji je utvrđen za priznavanje prava na civilnu službu (stavak 2.). Postupak provodi povjerenstvo koje je odlučivalo o zahtjevu novaka za civilnu službu (stavak 3.) Novaku za kojeg se utvrdi, sukladnoj toj provjeri, da ne ispunjava uvjete za civilnu službu, prekida se civilna služba i upućuje ga se na služenje vojnog roka (stavak 4.).

Odredba članka 206. propisuje da novaci i pričuvnici koji smatraju da ispunjavaju uvjete za civilnu službu mogu podnijeti zahtjev za priznanje statusa obveznika civilne službe Povjerenstvu za civilnu službu pri Ministarstvu pravosuđa u roku od 24 mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani ("Narodne novine", broj 57/96; riječ je o Zakonu koji je stupio na snagu 20. srpnja 1996.).

Nakon provedenog postupka Sud je ukinuo u izreci navedene odredbe.

Polazište za ovu odluku bile su odredbe članka 47. stavak 2. i članka 40. Ustava.

Prema odredbi članka 47. stavak 2. Ustava dopušten je prigovor savjesti onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama. Te su osobe obvezane ispunjavati druge dužnosti određene zakonom. Prema odredbi članka 40. Ustava jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi te slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.

Iz navedenih ustavnih odredaba, prema stajalištu ovog Suda, slijedi da se ostvarenje ustavnog prava na prigovor savjesti ne može ograničavati propisivanjem rokova u kojima se prigovor savjesti može izjaviti, odnosno da se veže uz rokove poslije kojih se ono više ne može zahtijevati.

Ustavna odredba o slobodi savjesti podrazumijeva i slobodu promjene uvjerenja, a time i pravo zahtijevati da se u skladu s tom promjenom mogu ostvariti prava koja su s njom povezana.

Iz odredaba Zakona o obrani, naprotiv, proizlazi da one čovjekovu savjest i njegova uvjerenja u svezi s ostvarenjem prava na prigovor savjesti shvaćaju kao nešto nepromjenjivo, odnosno da uzimaju u obzir samo onu promjenu uvjerenja kojom se prigovor savjesti opoziva, a ne i onu promjenu uvjerenja i nakon koje bi podnositelj mogao, da nije ograničen Zakonom određenim rokovima, zatražiti ostvarenje svog ustavnog prava. Primjerice, prema članku 72. Zakona novačka obveza nastaje u kalendarskoj godini u kojoj građanin navršava 17 godina i traje do stupanja na služenje vojnog roka, odnosno do prevođenja u pričuvni sastav; prema članku 99. Zakona novak može biti upućen na služenje vojnog roka do kraja kalendarske godine u kojoj navršava 27 godina, odnosno najkasnije do kraja kalendarske godine u kojoj navršava 30 godina. Međutim, prema člancima 84. i 206. Zakona, novak može ostvariti svoje ustavno pravo na prigovor savjesti samo u rokovima navedenim u tim zakonskim odredbama što je, prema ocjeni ovog Suda, nesuglasno Ustavu.

Zbog propisivanja rokova za ostvarenje prava na prigovor savjesti ukinuta je odredba članka 84. stavak 2. te u izreci citirani dio odredbe članka 206. Zakona.

Sloboda promjene uvjerenja slijedi ne samo iz Ustava već i iz načela međunarodnih dokumenata koji već jesu sastavni dio unutarnjeg prava Republike Hrvatske. Tako načelo članka 18. Opće deklaracije o ljudskim pravima Organizacije ujedinjenih naroda od 10. prosinca 1948. izrijekom navodi kako svatko ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijedi, te da to pravo uključuje i pravo promijeniti svoje uvjerenje. Isto tako prema odredbi članka 18. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima od 16. prosinca 1966. pravo na slobodu misli, savjesti i vjere uključuje slobodu imati ili prihvatiti neko uvjerenje po vlastitom izboru.

Prema odredbama članka 9. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda od 4. studenoga 1950. - tzv. Rimske konvencije - svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi. To pravo uključuje slobodu da se promijeni vjeroispovijed ili uvjerenje, i slobodu da se pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima.

Prema stavku 2. članka 9. Konvencije sloboda iskazivanja vjeroispovijedi ili uvjerenja podvrgnut će se samo takvim ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa javnog reda i mira, zaštite javnog reda, zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potvrđena je Zakonom o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokola broj 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", Međunarodni ugovori, broj 18/97).

Dakle, i iz međunarodnih akata slijedi da sadržaj slobode savjesti podrazumijeva i slobodu promjene uvjerenja, pa je nedvojbeno da ovom pravu i slobodi nije primjereno propisivati rokove u kojima oni mogu ostvarivati, odnosno, ograničavati to pravo i slobodu na način da se njihovo ostvarenje veže uz rok poslije kojeg se njihovo ostvarenje više ne može zahtijevati. Ako čovjek promijeni uvjerenje, on svoja prava mora moći ostvariti i poslije toga.

Odredbe članka 92. ukinute su zato što vežu postojanje i ostvarivanje ustavnog prava na prigovor savjesti načinom obavljanja civilne službe. Stajalište je ovog Suda da nemarno obavljanje te službe, odnosno kršenje discipline prilikom njezina obavljanja, ne može rezultirati ukidanjem ustavnog prava na prigovor savjesti.

Rješenjem o pokretanju postupka od 13. travnja 1994. godine bile su obuhvaćene i odredbe članka 84. stavak 1., članka 86. (stavaka 1., 2. i 4.), članka 88. stavaka 1. i 3., te članka 91. Zakona, i to zato što se odnose samo na jednu kategoriju vojnih obveznika, to jest na novake. Tijekom postupka Sud je odlučio ne ukidati i te odredbe, kako ne bi ukinuo time i prava novaka, no stajalište je ovog Suda da priznavanje ustavnog prava na prigovor savjesti samo novacima i osobama u pričuvnom sastavu, (i to samo do određenog roka) uz potpuno isključivanje jedne vrste vojnih obveznika - ročnika - iz mogućnosti na ostvarenje tog prava nije suglasno Ustavu. Ustavno pravo na prigovor savjesti pripada svim vojnim obveznicima, pa bi izmjena Zakona s tim u svezi morala obuhvatiti i njih.

Iz iznijetog slijedi da zakonodavac nije poštivao ostvarivanje prava na prigovor savjesti iz članka 47. stavak 2. Ustava te odredbu članka 40. Ustava, pa je Sud odlučio kao u izreci.

Donošenje ove odluke temelji se na odredbama članka 21. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91), a njezina objava na odredbi članka 20. stavak 1. navedenog Ustavnog zakona.

Broj: U-I-20/1992
Zagreb, 18. veljače 1998.