USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu predsjednik Suda Jadranko Crnić te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući o ustavnoj tužbi D. Č. iz Z., zastupanog od Odvjetničkog društva E. i Š., iz Z., na sjednici održanoj dana 17. prosinca 1997. godine, donio je ovu

ODLUKU

1. Usvaja se ustavna tužba te se ukidaju:

- presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-2457/1996-4 od 3. listopada 1996. godine;

- rješenje Ministarstva obrane, klasa: UP/II-800-01/96-06/15, urbroj: 512-37-06/02-96-2, od 19. veljače 1996. godine i

- rješenje Ministarstva obrane, Uprave za obranu Z., klasa: UP I 803-01/95-14/694, urbroj: 512-50/4-96-2 od 11. siječnja 1996. godine.

2. Predmet se vraća Ministarstvu obrane, Upravi za obranu Z., na ponovni postupak.

3. Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama".

Podnositelj ustavne tužbe počeo je vojni rok služiti 17. svibnja 1991. godine, a služio ga je do 1. veljače 1992. godine; iz navedenih datuma slijedi da je njegovo služenje vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (nastavno: JNA) trajalo 8 mjeseci i 14 dana. Dana 31. srpnja 1992. podnositelj je primljen u hrvatsko državljanstvo, a dana 24. kolovoza 1992. dao je Gradu Z., Gradskom sekretarijatu za narodnu obranu, Područnom odjelu S., zapisničku izjavu u predmetu utvrđivanja datuma prekida služenja vojnog roka u JNA, a u svrhu reguliranja dosluženja vojnog roka u Hrvatskoj vojsci.

U vrijeme podnošenja toga njegova zahtjeva bila je na snazi zakonska odredba članka 103. točka 5. Zakona o obrani ("Narodne novine", broj 49/91, s do tada donijetim izmjenama i dopunama u brojevima 53A/91, 73/91 i 19/92) temeljem koje se obveze služenja vojnog roka oslobađa: "...5. osoba koja je stekla hrvatsko državljanstvo naturalizacijom ili prirođenjem, ako je u državi čiji je bila građanin, odslužila vojni rok."

Ta je odredba Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obrani ("Narodne novine", broj 57/96) preformulirana u ovaj tekst: "5. osoba koja je stekla hrvatsko državljanstvo naturalizacijom ili prirođenjem ako je u državi čiji je bila građanin regulirala obvezu služenja vojnog roka."

Također su u vrijeme postavljanja podnositeljeva zahtjeva bile na snazi odredbe Pravilnika o izvršenju vojne obveze i civilne službe ("Narodne novine", broj 63/91, s do tada donijetim izmjenama i dopunama u broju 20/92).

Odredbe navedenog Pravilnika propisivale su (stavak 1. članka 102. Pravilnika) da vojni obveznici koji se vode u vojnoj evidenciji na teritoriju Republike Hrvatske, a odslužili su manje od 10 mjeseci vojnog roka u JNA, uputit će se na dosluženje vojnog roka sukladno stavku 1. članku 109. Zakona, dok prema stavku 2. tog članka osobe iz njegova stavka 1, kojima je ostalo za doslužiti manje od 60 dana prevode se u pričuvni sastav.

Odredba članka 109. Zakona o obrani glasila je:

"Osoba kojoj je prekinuto služenje vojnog roka, po odredbama ovoga Zakona, uputit će se na dosluženje preostalog dijela vojnog roka nakon prestanka razloga zbog kojih joj je prekinuto služenje vojnog roka, a najkasnije do kraja godine u kojoj navršava 27 godina.

Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, osoba kojoj je prekinuto služenje vojnog roka po odredbama ovoga Zakona, neće se uputiti na dosluženje vojnog roka ako joj je do kraja služenja vojnog roka ostalo manje od 60 dana. Ta se osoba prevodi u pričuvni sastav danom kada joj je prekinuto služenje vojnog roka."

Za razliku od odredaba spomenutog Pravilnika ova zakonska odredba na snazi je sve do stupanja na snagu Zakona o obrani ("Narodne novine", broj 49/91, to jest od 20. rujna 1991. pa do danas, jedino je izmjenama i dopunama Zakona o obrani ("Narodne novine", broj 57/96, članak 33.) u članku 109. stavku 2. brojka "60" zamijenjena brojkom "30"). Te izmjene i dopune stupile su na snagu 20. srpnja 1996. Što se tiče navedenih odredaba Pravilnika o izvršavanju vojne obveze i civilne zaštite, one su bile na snazi do 22. siječnja 1994. godine, kad je stupio na snagu Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o izvršavanju vojne obveze i civilne službe ("Narodne novine", broj 3/94), koji je brisao sve prijelazne i završne odredbe ranijeg Pravilnika (to jest odredbe članaka 101, 102, 103, 104, 105, 106. i 107.).

U podnositeljevu predmetu došlo je do ovog slijeda događaja:

Dana 22. rujna 1992. podnositelju je od Grada Z., Gradskog sekretarijata za obranu, Područnog odjela S., izdano uvjerenje (klasa: 803-01/92-02/338, urbroj: 251-08-17/2-92-2) da je regulirao vojnu obvezu.

Međutim, krajem 1995. godine, u povodu poziva za zamjenu vojne knjižice, rečeno mu je da nije odslužio vojni rok, a u postupku nakon toga:

- 11. siječnja 1996. rješenjem Ministarstva obrane, Uprave za obranu Z., klasa: UP I 803-01/95-14/694, urbroj: 512-50/4-96-2, od 11. siječnja 1996. podnositelju je odbijen zahtjev za prevođenje u pričuvni sastav oružanih snaga kao neosnovan s obrazloženjem: "Osobama koje su služile vojni rok u bivšoj "JNA" nakon 8. 10. 1991. godine a poslije su stekle hrvatsko državljanstvo vrijeme provedeno u bivšoj "JNA" ne može se smatrati odsluženim vojnim rokom u smislu članka 103. stavka 5. Zakona o obrani, te su takve osobe dužne služiti vojni rok u oružanim snagama Republike Hrvatske.";

- 19. veljače 1996. rješenjem drugog stupnja, tj. rješenjem Ministarstva obrane, klasa.UP/II-800-01/96-06/15, urbroj: 512-37-06/02-96-2, od 19. veljače 1996. odbijena je podnositeljeva žalba kao neosnovana s obrazloženjem: "…što je žalitelj i poslije 8. listopaa 1991. služio vojni rok u bivšoj JNA (neprijateljskoj vojsci)… vrijeme služenja vojnog roka u bivšoj JNA ne može (se) smatrati slučajem za oslobođenje služenja vojnog roka u smislu članka 103. stavka 1. točka 5. Zakona o obrani, jer žalitelj do 8. listopada 1991. nije bio odslužio vojni rok.");

- 3 listopada 1996. presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-2457/1996 od 3. listopada 1996. odbijena je podnositeljeva tužba u upravnom sporu.

Presuda Upravnog suda poziva se na to da je podnositelj služio vojni rok u bivšoj JNA u trajanju od 8 mjeseci i 14 dana, te da je stekao hrvatsko državljanstvo, pa zaključuje: "Odredbom članka 103. stavak 1. točka 5. Zakona o obrani ("Narodne novine", broj 74/93) propisano je, da se obveze služenja vojnog roka oslobađa osoba koja je stekla hrvatsko državljanstvo naturalizacijom ili prirođenjem, ako je u državi, čiji je bila građanin, odslužila vojni rok. Kako tužitelj nije odslužio u cijelosti vojni rok, to se temeljem gornje zakonske odredbe nije mogao osloboditi obveze služenja vojnog roka."

Podnositelj smatra da su mu povrijeđena prava koja proizlaze iz ustavnih odredaba u člancima 3. i 115. stavak 3. Ustava, te iz načela u članku 16. Ustava, zatim da mu je povrijeđeno pravo jednakosti građana pred zakonom iz članka 14. stavak 2. Ustava.

Navodeći odredbu članka 3. Ustava podnositelj se poziva na vladavinu prava. Prema odredbi stavka 3. članka 115. Ustava sudovi sude na temelju Ustava i zakona, a prema odredbi članka 16. Ustava slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

Premda se to izrijekom ne spominje, iz sadržaja ustavne tužbe proizlazi da podnositelj smatra povrijeđenim i ustavno pravo na pravično suđenje, iz odredaba članka 29. Ustava, i to povezano s načelom saslušanja stranke u upravnom postupku, jer mu nije bila pružena mogućnost izjašnjenja o činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja.

Osobito je to istaknuto u svezi s činjenicom njegova služenja vojnog roka u JNA nakon 8. listopada 1991. godine, u povodu čega on ističe da su se pripadnici hrvatskog naroda, koji su bili primorani služiti vojni rok u bivšoj JNA, nalazili u vojarnama pod posebnom stegom i uz budno nadziranje doslovno svakog pokreta. U tim okolnostima podnositelju je bilo izuzetno teško pobjeći, i u tome je uspio tek 1. veljače 1992. godine.

Ustavna tužba je osnovana.

Donoseći odluku o osnovanosti ustavne tužbe ovaj Sud u prvom redu imao je u vidu interpretaciju odredbe članka 103. točka 5. Zakona, koja je u upravnim rješenjima sužena na razdoblje do 8. listopada 1991. godine. Za takvu interpretaciju ove zakonske odredbe nema temelja, pa su njome povrijeđene odredbe članaka 19. stavak 1. i 115. stavak 3. Ustava.

Zatim je Sud polazio sa stajališta da je o podnositeljevu statusa trebalo odlučivati sa stajališta propisa koji su bili na snazi u vrijeme kad se je on prvi put obratio upravnom tijelu radi reguliranja svog statusa. U svjetlu činjenice da je on u JNA odslužio 8 mjeseci i 14 dana vojnog roka i da je stekao hrvatsko državljanstvo, on je temeljem Pravilnika koji je u to vrijeme bio na snazi, a i temeljem zakonske odredbe članka 109. Zakona, koja je tada bila, a i danas je na snazi, spadao u kategoriju osoba koje se neće uputiti na dosluženje vojnog roka, ako joj je do kraja služenja vojnog roka ostalo manje od 60 dana, te se ta osoba prevodi u pričuvni sastav danom kada joj je prekinuto služenje vojnog roka. Pritom je ovaj Sud polazio sa stajališta da je Zakon o vojnoj obvezi ("Službeni list SFRJ", broj 64/85, 26/89 i 30/91) prestao važiti temeljem odredbe članka 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani ("Narodne novine", broj 53/A/91) koji je stupio na snagu danom objave u "Narodnim novinama", a objavljen je 8. listopada 1991. godine, pa je za trajanje vojnog roka bila relevantna odredba članka 95. stavak 1. Zakona o obrani prema kojoj služenje vojnog roka traje 10 mjeseci.

Ovaj zaključak potvrđuje i odredba članka 101. Pravilnika o izvršavanju vojne obveze i civilne službe ("Narodne novine", broj 63/91, 12/92, 20/92 i 3/94), a prema kojoj se vojne obveznike koji se vode u vojnoj evidenciji na teritoriju Republike Hrvatske, a prije napuštanja JNA odslužili su 10 i više mjeseci vojnog roka, općinsko tijelo uprave za poslove obrane rješenjem prevodi u pričuvni sastav oružanih snaga.

Prema ocjeni ovog Suda vrijeđaju se i vladavina prava i pravna sigurnost građana ako se građanin za vrijeme važenja jednih propisa obrati upravnim tijelima radi reguliranja svog statusa prema tada važećim propisima, a upravna tijela, odlučujući o njegovu statusu tri godine nakon toga, primijene kasnije donijete propise, i to nepovoljnije za podnositelja zahtjeva. O pravnom statusu podnositelja nije se moglo odlučivati a da se u prvom redu nisu imali u vidu propisi koji su bili na snazi u vrijeme kad je on zatražio reguliranje svog statusa, s posljedicama što su za njega u tom času iz propisa proizlazile.

Sud je ocijenio da su povrijeđena i prava koja za podnositelja proizlaze iz ustavnog prava u odredbi članka 29. Ustava o pravičnom suđenju, koju valja protumačiti kao ustavno pravo građanina na pravični postupak u svakoj vrsti postupka pred upravnim tijelima i svim sudovima.

S tim u svezi ne stoji tvrdnja u presudi Upravnog suda da su upravna tijela u ovom predmetu mogla donositi svoja rješenja bez prethodnog izjašnjenja stranke pozivom na odredbu članka 141. stavak 1. točka 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske u broju 103/96). Prema toj odredbi organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno ako se stanje stvari može utvrditi na podlozi službenih podataka kojima organ raspolaže, a nije potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite njezinih prava odnosno pravnih interesa. Sa stajališta Ustava ova zakonska odredba nije se mogla primijeniti na stranku koja je po propisima stekla pričuvni status, dobila službenu potvrdu o tome da je regulirala vojnu obvezu, a nakon toga joj je rečeno da uopće nije odslužila vojni rok. Takvoj stranci trebalo je omogućiti saslušanje radi zaštite njezinih prava odnosno pravnih interesa.

U skladu s iznijetim odlučeno je kao u izreci.

Ova se odluka temelji na odredbama članaka 30. i 20. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91), te na odredbi članka 59. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94).

Broj: U-III-32/1997
Zagreb, 17. prosinca 1997.