USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jadranko Crnić predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Nikola Filipović, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući povodom ustavne tužbe Z. M. iz P., zastupanog po punomoćniku D. G., odvjetniku iz P., radi zaštite ustavnih prava, na sjednici održanoj dana 14. siječnja 1998. godine, donio je slijedeću

ODLUKU

1. Usvaja se ustavna tužba te se ukidaju:

- presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-6822/95-4 od 11. siječnja 1996.;

- rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske - Personalne uprave, klasa: 080-04/95-12/10, urbroj: 512-20-22-95-148 od 24. srpnja 1995. godine.

2. Predmet se vraća Ministarstvu obrane Republike Hrvatske - Personalna uprava na ponovni postupak.

3. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

Z. M. podnio je ovom Sudu pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu povodom akata citiranih u izreci ove odluke.

Osporenim aktima pravomoćno je podnositelju ustavne tužbe utvrđen prestanak rada u Hrvatskoj vojsci, a temeljem članka 174. stavak 2. Zakona o obrani ("Narodne novine", broj 74/93).

Podnositelj ustavne tužbe tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena ustavna prava iz članka 54. Ustava, a iz sadržaja ustavne tužbe proizlazi da smatra da je povrijeđena i ustavna odredba iz članka 19. stavka 1. Ustava.

Obrazlažući razloge za svoje tvrdnje o povredi ustavnih prava podnositelj ustavne tužbe navodi da je do osporenih odluka došlo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Nadalje, navodi da nisu poštovana pravila postupka (otkaz mu je uručen za vrijeme dok je bio na bolovanju, što je po njemu protivno članku 73. i 240. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95), te da mu nije bila pružena mogućnost da se očituje na navode zbog kojih mu je utvrđen prestanak radnog odnosa.

U skladu sa člankom 55. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94) ustavna tužba dostavljena je na izjašnjenje Ministarstvu obrane Republike Hrvatske.

Personalna uprava Ministarstva obrane Republike Hrvatske svojim očitovanjem, klasa Str. Pov. 711-02/96-01/01, ur. broj: 512-20-21-96-7 od 22. srpnja 1996. godine, osporila je sve navode iznesene u ustavnoj tužbi, navodeći da je odluka o prestanku radnog odnosa Marković Zdenku donesena u skladu s člankom 174. stavak 2. Zakona o obrani, kad su se za to ispunile zakonske pretpostavke i da zbog toga nisu povrijeđena ustavna prava podnositelja ustavne tužbe iz članka 54. Ustava, te je predložila da se ustavna tužba odbije kao neosnovana.

Ustavna tužba je osnovana.

Prema članku 28. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je odlukom sudbene, upravne vlasti ili drugih tijela, koja imaju javne ovlasti povrijeđeno jedno od Ustavom utvrđenih sloboda ili prava čovjeka i građanina.

Člankom 60. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94), određeno je da će Ustavni sud, ako utvrdi da je ustavno pravo ili sloboda tužitelja povrijeđeno osporenim aktom, ukinuti u cijelosti ili djelomično taj akt.

Uvidom u osporene odluke, kao i u presliku spisa Ministarstva obrane, koji je dostavljen na zahtjev Suda, Sud je utvrdio da su podnositelju ustavne tužbe povrijeđena ustavna prava na koja ukazuje.

Člankom 3. Ustava Republike Hrvatske, vladavina prava je istaknuta kao temeljno načelo pravnog poretka Republike Hrvatske, a što ujedno i znači obvezu za sve da se u svom radu pridržavaju Ustava i zakona. Ta obveza proizlazi i iz članka 5. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske.

Članak 19. stavak 1. Ustava određuje da pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu. To znači da pojedinačni akti moraju biti utemeljeni na zakonu i doneseni u postupku određenom u zakonu.

Članak 54. Ustava određuje pravo na rad i slobodu rada, slobodno biranje poziva i zaposlenja te svakome pod jednakim uvjetima dostupnost svakog radnog mjesta i dužnosti.

Članak 10. Zakona o oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 23/95, 33/96) u stavku 1. određuje da akti kojima se regulira status djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika u službi su upravni akti. Stavak 3. istog članka propisuje da se u postupku donošenja tih upravnih akata iz stavka 1. primjenjuje Zakon o općem upravnom postupku, ako ovim zakonom nije drugačije određeno, a stavak 4. da će se na djelatničke odnose, prava i obveze, u službi, te odgovornost vojnih osoba, službenika i namještenika, primjenjivati, ako ovim zakonom nije drugačije određeno, propisi o državnim službenicima i namještenicima, a u pitanjima koja tim propisima nisu uređena primijenit će se opći propisi o radu.

Polazeći od citiranih temeljnih načela i članka 10. Zakona o oružanim snagama Republike Hrvatske, Sud je utvrdio da osporeno rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske nije doneseno u postupku propisanom Zakonom o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91) i u skladu s temeljnim načelima tog zakona, a čime je povrijeđena ustavna odredba iz članka 19. Ustava, a shodno tome i ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe iz članka 54. Ustava, koji je u oružanim snagama Republike Hrvatske imao status namještenika.

Uvidom u spis prvostupanjskog tijela, utvrđeno je da je rješenje o otkazu i prestanku radnog odnosa doneseno na temelju prijedloga Kadrovske komisije Ministarstva obrane od 19. srpnja 1995. godine, a samo na temelju dokumentacije predložene od strane predlagatelja, a da samom podnositelju ustavne tužbe u postupku nije bilo omogućeno da se izjasni na tvrdnje predlagatelja i da brani svoja prava na rad, kao i druga prava koja proizlaze iz radnog odnosa.

Članak 7. određuje kao temeljno načelo Zakona o općem upravnom postupku obvezu tijela, koje vode upravni postupak da u postupku moraju utvrditi pravo stanje stvari i u tom cilju moraju se utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Članak 8. stavak 1. istog zakona također sadrži temeljno načelo saslušanja stranke te određuje da se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja. Stavak 2. članka 8. određuje da se rješenje bez prethodnog izjašnjenja stranke može donijeti samo iznimno i to u slučajevima kada je to zakonom određeno.

Prvostupanjsko osporeno rješenje doneseno je u postupku u kojem su zanemarena ta načela.

U biti, navedeno rješenje Ministarstva obrane doneseno je po skraćenom postupku, iako u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 141. Zakona o općem upravnom postupku za takav postupak.

Nije sporno da po članku 174. stavak 2. Zakona o obrani na prijedlog komisije Ministarstva obrane Republike Hrvatske, osobi na službi u oružanim snagama, služba može prestati kad to zahtijevaju potrebe službe i interesi oružanih snaga.

Međutim, prvostupanjsko tijelo u obrazloženju svoje odluke, kojom utvrđuje prestanak radnog odnosa podnositelja ustavne tužbe, kao razlog donošenja odluke po članku 174. stavak 2. Zakona o obrani navodi da je Kadrovska komisija Ministarstva obrane predložila prestanak radnog odnosa podnositelju ustavne tužbe, jer je utvrđeno da isti ima "neprimjeran odnos prema potrebama službe i interesima oružanih snaga Republike Hrvatske, pa da bi daljnje zadržavanje na radu bila objektivna smetnja za efikasno funkcioniranje postrojbe".

Iz takvog neodređenog obrazloženja proizlazi, bez obzira što se rješenje poziva na odredbu članka 174. stavak 2. Zakona o obrani i da je podnositelj ustavne tužbe razriješen zbog mišljenja nadležnih tijela da ne ispunjava svoje radne obveze.

Isticanje negativnih osobina neke osobe koje imaju za posljedicu prestanak radnog odnosa, a što je nesumnjivo u konkretnom slučaju, a bez mogućnosti da se ta osoba na to očituje, predstavlja povredu prava na rad.

Kako je to učinjeno u postupku u kojem podnositelju ustavne tužbe nije bilo omogućeno da se očituje na iznesene navode da ima neprimjeran odnos prema radu, kao i da predloži izvođenje dokaza radi zaštite svojih prava, očito je da su takovim postupkom, kao i odlukama donesenim u tom postupku povrijeđena njegova ustavna prava na rad.

Kako je Upravni sud Republike Hrvatske svojom presudom, odbio tužbu podnositelja ustavne tužbe protiv citiranog rješenja, iako ono nije doneseno u skladu s citiranim temeljnim načelima Zakona o općem upravnom postupku, dakle, što u postupku koji je prethodio aktu nije postupljeno prema pravilima postupka i tom presudom je povrijeđena ustavna odredba iz članka 19. stavka 1. Ustava, a i ustavno pravo iz članka 54. stavka 1. Ustava.

Slijedom iznesenog, Ustavni sud Republike Hrvatske je usvojio ustavnu tužbu te je, u skladu s člankom 60. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske, ukinuo akte citirane u izreci.

Objava odluke temelji se na odredbi članka 20. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-343/1996
Zagreb, 14. siječnja 1998.