USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu predsjednik Jadranko Crnić, te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući u povodu ustavne tužbe T. D. iz S., na sjednici održanoj dana 5. prosinca 1997. godine, donio je slijedeću

ODLUKU

I. Usvaja se ustavna tužba te se ukida odluka Državnog sudbenog vijeća o imenovanju sudaca Županijskog suda u S., broj: ID-31/1996 od 19. travnja 1996. godine u dijelu u kojem se odnosi na podnositelja ustavne tužbe.

II. Predmet se vraća Državnom sudbenom vijeću na ponovni postupak raspravljanja i glasovanja o kandidatu-podnositelju ustavne tužbe i njegovu imenovanju za suca Županijskog suda u S., na temelju liste kandidata ministra pravosuđa od 21. ožujka 1996, klasa: 700-04/95-01/587, urbroj: 514-05-01-96-4 i u okviru uvjeta propisanih oglasom Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske objavljenim u "Narodnim novinama", broj 73/1995.

III. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

T. D. iz S. podnio je ustavnu tužbu u povodu u izreci navedene odluke Državnog sudbenog vijeća.

Podnositelj je u postupku imenovanja sudaca Županijskog suda u S. sudjelovao kao kandidat za suca tog suda, no nije imenovan; smatra da su mu time povrijeđena prava jednakosti pred zakonom (članak 14. Ustava), jednakosti pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti (članak 26. Ustava), te pravo pod jednakim uvjetima sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe (članak 44. Ustava).

Do povrede navedenih ustavnih prava, smatra podnositelj, došlo je isključivo zato što je na njega primijenjen izvanzakonski kriterij moralno-političke nepodobnosti, u svezi s njegovim sudjelovanjem u političkim procesima prije 1990. godine. Taj kriterij, smatra podnositelj, uopće se nije smio primjenjivati, a posebno ne na način na koji je primijenjen, to jest kod jednih kandidata uzimao se je u obzir, a kod drugih nije.

Svoja stajališta ilustrira primjerom presude u kojoj je zatvorsku kaznu izrekao sudac koji je u istom postupku bio kandidat i bio imenovan sucem Županijskog suda u S., a podnositelj ustavne tužbe, koji je u to vrijeme bio zamjenikom javnog tužitelja, kao takav je protiv te presude izjavio žalbu u korist optuženika na odluku suda o kazni, što je, po njegovim riječima bio "gotovo raritet kada je u pitanju politički proces, kao što je to bilo u ovom slučaju".

Ustavnom tužbom predlaže se da Ustavni sud Republike Hrvatske ukine odluku Državnog sudbenog vijeća o imenovanju sudaca Županijskog suda u S., broj: ID-31/1996 od 19. travnja 1996. godine, u odnosu na tužitelja i predmet vrati Državnom sudbenom vijeću na ponovni postupak i odlučivanje.

U dopuni ustavne tužbe, koju je podnositelj podnio nakon što mu je omogućen uvid u zapisnik odluke koju pobija ustavnom tužbom, podnositelj ostaje kod tvrdnje da je razlogom njegova neimenovanja sudjelovanje u političkim procesima prije 1990. godine koje, uz poštivanje načela legaliteta ne može biti razlogom nepodobnosti za obnašanje sudačke dužnosti; zatim ističe da su se na sjednici od 19. travnja 1996. o njemu iznašale neistinite tvrdnje, primjerice kad je jedan član Državnog sudbenog vijeća ustvrdio da postoje podaci da se je podnositelj kompromitirao u političkim procesima, te da je on bio osoba zadužena za dizanje političkih optužnica.

S tim u svezi podnositelj ističe da tijekom dvadesetjednogodišnjeg rada u tadašnjem Javnom tužilaštvu S. nikada nije bio raspoređen godišnjim rasporedom poslova na rad na predmetima tzv. političkog kriminaliteta, da je otprilike jednaki broj godina radio na predmetima kriminaliteta malodobnika, mlađih punoljetnih osoba i na krivično-pravnoj zaštiti djece i malodobnika, te na predmetima gospodarskog kriminaliteta, a da je zbog povećanog broja predmeta tzv. političkog kriminaliteta 70-ih godina sudjelovao u radu u 20-ak predmeta te vrste. Prema tome, zaključuje podnositelj, on nije bio "zadužen" za političke procese i podizanje optužnica u njima. Isto tako u raspravi na sjednici Državnog sudbenog vijeća nije ničim obrazloženo što se smatra "kompromitiranjem u političkim procesima", a upravo to je tendenciozno pripisivano njegovoj osobi.

Temeljem članka 55. stavak 2. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/1994) ovaj Sud pribavio je spis i izjašnjenje Državnog sudbenog vijeća o navodima predmetne ustavne tužbe.

U odgovoru Državno sudbeno vijeće prvenstveno ističe prigovor nenadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje o njegovim odlukama o imenovanjima sudaca i nedopuštenost ustavne tužbe zbog nepostojanja odluke o neimenovanju. (Odluka sadrži samo imena imenovanih sudaca).

Što se tiče povrede podnositeljevih ustavnih prava u odgovoru se navodi da se je na sjednici o podnositelju ustavne tužbe raspravljalo kao o svakom prijavljenom kandidatu - abecednim redom - nakon čega se je pristupilo glasovanju prilikom kojeg podnositelj nije dobio potrebnu većinu glasova.

Dalje se ističe da Državno sudbeno vijeće ne donosi odluke rukovodeći se samo datim usmenim i pismenim mišljenjem predsjednika suda odnosno predsjednika neposredno višeg suda, a ne obvezuje ga ni mišljenje pojedinog člana Državnog sudbenog vijeća o kandidatu, nego se članovi slobodno opredjeljuju za koga će glasovati sukladno s vlastitom savješću i osobnim uvjerenjem.

Ističe se da se ne može isključiti pravo pojedinim članovima Državnog sudbenog vijeća da daju i negativno mišljenje o pojedinom kandidatu, te da je motive zbog kojih članovi Vijeća nisu dali svoj glas u korist podnositelja ustavne tužbe nemoguće utvrditi.

Zaključno se predlaže da Sud ustavnu tužbu odbaci kao nedopuštenu, odnosno da je odbije kao neosnovanu.

Tijekom postupka, pred ustavne tužbe i odgovora na nju, razmotrena su pismena i usmena mišljenja predsjednika sudova koji su sudjelovali u postupku imenovanja, kao i zapisnik XXV. sjednice Državnog sudbenog vijeća, održane 19. travnja 1996. godine.

Ustavna tužba je osnovana.

Prema članku 28. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/1991, dalje: Ustavni zakon) svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da su mu odlukom sudbene vlasti, upravne vlasti ili drugih tijela koja imaju javne ovlasti, povrijeđena Ustavom utvrđena sloboda i prava čovjeka i građanina.

S tim u svezi Ustavni sud najprije je razmotrio prigovor Državnog sudbenog vijeća o nenadležnosti Ustavnog suda Republike Hrvatske za postupanje u povodu ove ustavne tužbe.

Prigovor Državnog sudbenog vijeća nije osnovan.

Ustavni sud ponovno ističe stajalište, izraženo u ranijim odlukama (primjerice u odluci U-III-188/1995, objavljenoj u "Narodnim novinama", broj 22/1995 i drugima), koje su - prema odredbi članka 25. navedenog Ustavnog zakona - obvezatne i izvršne, da je osporena odluka Državnog sudbenog vijeća konačni pojedinačni akt tijela koje spada u oblast sudbene vlasti, a kojom se rješava o pravima i interesima kandidata koji su sudjelovali u natječajnom postupku, te da protiv toga akta nije dopušten drugi pravni put.

Ovo se odnosi i na dio odluke Državnog sudbenog vijeća koji se tiče podnositelja ustavne tužbe - bez obzira na to što njegovo ime u Odluci o imenovanju nije navedeno - jer upravo tim (prešućenim, konkludentnim) dijelom odluke nije uvažena njegova prijava na natječaj, a na način kojim su povrijeđena njegova ustavna prava.

Stoga je Ustavni sud Republike Hrvatske nadležan odlučivati o predmetnoj ustavnoj tužbi.

Uvidom u predmet Sud je utvrdio da su pismena i usmena mišljenja predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske i predsjednika Županijskog suda u S. o podnositelju ustavne tužbe bila pozitivna, no odmah na početku rasprave o kandidatu jedan član Državnog sudbenog vijeća ustvrdio je da se je podnositelj ustavne tužbe "kompromitirao u političkim procesima i to jako. Navodno je bio osoba zadužena za dizanje političkih optužnica."

Ovaj Sud već je izrazio stajalište (u odlukama U-III-520/95, U-III-530/95, U-III-534/95, U-III-537/95, U-III-540/95 te U-III-404/96) da se na presudi donesenoj u zakonito provedenom postupku ne može temeljiti prosudba o radu suca, a pogotovo temelj za takvu prosudbu ne bi mogla biti podignuta optužnica.

Kao što se je već izrazio o temelju za prosudbu o radu suca u svezi s pismenim mišljenjima u pojedinim kandidatima ovaj Sud drži i u svezi s raspravom o kandidatima na sjednici Državnog sudbenog vijeća, prije glasovanja o njihovu imenovanju, da se i ta rasprava treba odnositi na suštinske kvalitete svakog kandidata (kao što su njegova stručnost, uspješnost u radu i rezultati rada, a po potrebi i druga osobna svojstva, primjerice posebne odlike, objavljeni znanstveni i stručni radovi) jer se samo takvom raspravom može osigurati objektivno i argumentirano odlučivanje na sjednici Vijeća.

Rasprava o podnositelju ustavne tužbe nije imala takav sadržaj, a nije smjela imati sadržaj kakav je imala, to jest bila je to posve neargumentirana rasprava o navodnoj kompromitiranosti podnositelja u političkim procesima, pa je osnovano zaključiti da je utjecala na glasovanje o njemu.

Odlučujući na osnovi iznijetog Sud je odlučio da su podnositelju povrijeđena ustavna prava u povodu kojih je podnio ustavnu tužbu, a posebno pravo pod jednakim uvjetima sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe. To pravo ne podrazumijeva samo formalnu jednakost u natječaju, već i pravo svakog kandidata da se, na jednak način za sve uzmu u obzir stručna, moralna i druga njegova svojstva.

U skladu s iznijetim odlučeno je kao u izreci.

Ova se odluka temelji na odredbi članka 30. navedenog Ustavnog zakona, te na odredbama članka 59. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/1994), a njezina objava na odredbi članka 20. stavak 1. navedenog Ustavnog zakona.

Broj: U-III-409/1996
Zagreb, 5. prosinca 1997.