USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu predsjednik Suda Jadranko Crnić, te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući o ustavnoj tužbi B. O. iz V. G., kojeg zastupa R. R., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj dana 26. studenoga 1997. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja te se ukidaju:

- rješenje Općinskog suda u V. G. od 11. studenoga 1993. godine, broj: P-708/92 i

- rješenje Županijskog suda u Gradu Z. od 31. svibnja 1994. godine, broj: Gž-1731/94.

II. Predmet se vraća Općinskom sudu u V. G. na ponovni postupak.

III. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

Dopuštenom i pravodobno podnijetom ustavnom tužbom B. O. tvrdi da su mu u izreci navedenim rješenjima povrijeđena ustavna prava zajamčena odredbama članka 14. i 19. stavak 1. Ustava (jednakost pred zakonom i utemeljenost odluka na zakonu). Kako se konkretno radi o zaštiti prava u sudskom, a ne upravnom postupku, to je Sud uzeo da podnositelj, zapravo, ističe povredu odredbe članka 115. stavak 3. Ustava.

Rješenjima iz izreke odbijen je zahtjev podnositelja ustavne tužbe i njegove supruge A. O. kojim su tražili posjedovnu zaštitu nekretnina, jer da je posjed istih predan ugovorom o zamjeni nekretnina.

Povrede navedenih prava da su nastupile time što sudovi svojim odlukama, suprotno odredbama članka 78. tada važećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91) i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92) iste temeljili na pravu na posjed tuženog u parnici, a nisu posjedovnu zaštitu pružali, odnosno odlučivali prema zadnjem stanju posjeda i činu smetanja.

Ustavna tužba je osnovana.

Prema odredbama članka 441. Zakona o parničnom postupku raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničit će se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.

Prema odredbama članka 78. stavak 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme odlučivanja, sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nije od utjecaja pravo na posjed, pravna osnova posjeda i savjesnost posjednika.

U svojim odlukama sudovi koji su odbili zahtjev za posjedovnu zaštitu odnosno tu odluku potvrdili, polaze od utvrđenja da je predaja posjeda zamijenjenih nekretnina izvršena ovjerom ugovora o zamjeni, budući je istim ugovoreno "da ugovorne strane prelaze u posjed nekretnina odmah po ovjeri potpisa na ugovoru".

Ovakovo utvrđenje nije u skladu s drugim utvrđenjima, posebice s činjenicom da podnositelj ustavne tužbe nije predao posjed nekretnina, posebice kuće u koju je, u parnici tuženi, ušao provalivši vrata i potom iznesao stvari podnositelja ustavne tužbe iz iste.

Navedeni uglavak o "prelazu posjeda" tek je osnov za zahtijevanje predaje posjeda, a ne i čin prenošenja posjeda. Posjed se, naime, prenosi fizičkom, tjelesnom predajom same stvari tako da stjecatelj zadobiva faktičnu vlast, a predaja je izvršena tada kada se stjecatelj s voljom prenositelja nađe u položaju da može izvršavati vlast glede stvari. Predaja je faktičan čin, a ne pravni posao. Sastoji se od prednikovog voljnog čina predaje i sjednikovog voljnog čina primanja stvari tako da ona iziđe iz prednikove faktične vlasti i dođe u faktičnu vlast sljednika. Ovdje je, a to je nesporno, izostala prednikova faktična volja da preda posjed. Izostala je faktična (doslovna) predaja stvari iz ruke u ruku (traditio vera odnosno traditio de manu ad manum). Samo očitovanje volje (u ugovoru) da se posjed preda stjecatelju eventualno bi bilo dostatno tada kada bi stjecatelj već bio u položaju da izvršava svoju vlast na stvari (drži je npr. kao zakupoprimac, a prema ugovoru postaje vlasnik). Međutim, stjecatelj, sljednik je samovoljno i samovlasno pribavio posjed, rečeno je već, provalivši vrata i iznoseći stvari podnositelja ustavne tužbe, svog prednika, iz kuće. Nije dakle riječ o "predaji dugom rukom" (traditio longa manu), kako to smatra sud drugog stupnja, kada se stjecatelj s dopuštenjem prenositelja sam stavlja u posjed jer ovdje takvog faktičnog dopuštenja (npr. ispražnjenjem nekretnine od stvari i predajom ključeva kuće) nije bilo.

Sudovi su zapravo, tumačeći citiranu odredbu ugovora i prihvaćajući tuženikovo samovlasno stupanje u posjed kao dopušteno (da nema protupravnosti), zapravo odlučivali o pravu na posjed, što je protivno članku 441. ZPP i članku 78. stavak 1. tada važećeg ZOVO, a to znači i da nije utemeljeno na zakonu.

Odredba članka 19. stavak 1. Ustava jamči da pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti - a u odnosu na sudove jednako jamstvo sadrži članak 115. stavak 3. Ustava - moraju biti utemeljeni na zakonu.

Ocjenjujući osporene sudske odluke kroz navedena jamstva Sud je utvrdio da su tim odlukama povrijeđene odredbe članka 19. stavak 1. i članka 115. stavak 3. Ustava.

Zbog izloženog, temeljem odredbe članka 30. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91), odlučeno je kao u izreci.

Objava ove odluke temelji se na odredbama članka 20. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-674/1994
Zagreb, 26. studenoga 1997.