DRŽAVNI ZAVOD ZA NORMIZACIJU I MJERITELJSTVO

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući povodom ustavne tužbe J. R. iz R., radi zaštite ustavnih prava, na sjednici održanoj dana 3. listopada 1997. godine, donio je slijedeću

ODLUKU

1. Usvaja se ustavna tužba te se ukidaju:

- presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-11/96-5 od 12. rujna 1996.;

- rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske - Personalne uprave, klasa: 080-04/95-12/20, urbroj: 512-20-30-95-114 od 4. prosinca 1995.

2. Predmet se vraća Ministarstvu obrane Republike Hrvatske - Personalna uprava na ponovni postupak.

3. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

J. R. podnio je ovom Sudu pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu povodom akata citiranih u izreci ove odluke.

Osporenim aktima pravomoćno je podnositelju ustavne tužbe prestala djelatna vojna služba s danom 5. kolovoza 1995. te se isti otpušta iz djelatne vojne službe uz nečastan otpust.

Podnositelj ustavne tužbe tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena ustavna prava iz članka 54. Ustava, a iz sadržaja ustavne tužbe proizlazi da smatra da je povrijeđena i ustavna odredba iz članka 19. stavka 1. Ustava.

Obrazlažući razloge za svoje tvrdnje o povredi ustavnih prava navodi da nije bilo osnova za utvrđenje da je samovoljno napustio svoju vojnu postrojbu - 9. Gardijsku brigadu i da svoj izostanak nije opravdao. Tvrdi da je u akciji "Oluja" bio ranjen i otpremljen s ostalim ranjenicima, najprije u ambulantu u G., a zatim u Vojnu ambulantu u T., gdje mu je odobreno i bolovanje te da je redovno tajnicu svoje postrojbe obavještavao o odobrenom bolovanju, kao i da mu je redovno potvrđivana zdravstvena knjižica sve do 31. prosinca 1995. Osim toga, nadalje ističe da mu je rješenjem Ureda za obranu R. priznat status ratnog vojnog invalida VI. grupe s oštećenjem organizma od 60% upravo zbog zadobivenih posljedica u ranjavanju od 4. kolovoza 1995., kao i da je odbačena krivična prijava Vojne policije R., podnesena protiv njega radi krivičnog djela iz članka 181. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (zbog samovoljnog napuštanja vojne postrojbe).

Podnositelj ustavne tužbe smatra da su njegova ustavna prava povrijeđena zbog propuštanja Ministarstva obrane da provede zakoniti postupak i utvrdi istaknute činjenice, a Upravni sud Republike Hrvatske što nije poništio akt Ministarstva obrane, koji nije donesen u skladu sa zakonom pa je predložio da sud ukine osporene odluke.

Ustavna tužba je osnovana.

Prema članku 28. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 13/91), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je odlukom sudbene, upravne vlasti ili drugih tijela, koja imaju javne ovlasti, povrijeđeno jedno od Ustavom utvrđenim sloboda ili prava čovjeka i građanina.

Člankom 60. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 29/94), određeno je da će Ustavni sud, ako utvrdi da je ustavno pravo ili sloboda tužitelja povrijeđeno osporenim aktom, ukinuti u cijelosti ili djelomično taj akt.

Uvidom u osporene odluke, kao i u presliku spisa Ministarstva obrane, koji je dostavljen na zahtjev Suda te u rješenje Vojnog tužiteljstva u K., broj: KT-669/95 od 20. svibnja 1996., rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za obranu R., Referade za skrb od 5. 12. 1996. i u razloge ustavne tužbe te priloženu liječničku dokumentaciju, Sud je utvrdio da su podnositelju ustavne tužbe povrijeđena ustavna prava na koja ukazuje.

Člankom 3. Ustava Republike Hrvatske, vladavina prava je istaknuta kao temeljno načelo pravnog poretka Republike Hrvatske, a što ujedno i znači obvezu za sve da se u svom radu pridržavaju Ustava i zakona. Ta obveza proizlazi i iz članka 5. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske.

Članak 19. stavak 1. Ustava određuje da pojedinačno akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu. To znači da pojedinačni akti moraju biti utemeljeni na zakonu i doneseni u postupku određenom u zakonu.

Članak 54. Ustava određuje pravo na rad i slobodu rada, slobodno biranje poziva i zaposlenja te svakome pod jednakim uvjetima dostupnost svakog radnog mjesta i dužnosti.

Polazeći od citiranih temeljnih načela, Sud je utvrdio da osporeno rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske nije doneseno u postupku propisanom Zakonom o općem upravnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91) i u skladu s temeljnim načelima Zakona o općem upravnom postupku, a čime je povrijeđena ustavna odredba iz članka 19. Ustava.

Uvidom u spis prvostupanjskog tijela, utvrđeno je da je rješenje o prestanku djelatne vojne službe doneseno na temelju prijedloga Zapovjedništva 9. Gardijske brigade Zbornog područja G. od 6. studenoga 1995., a samo na temelju dokumentacije predložene od strane predlagatelja, a da samom podnositelju ustavne tužbe u postupku nije bilo omogućeno da se izjasni na tvrdnje predlagatelja i da brani svoja prava na rad, kao i druga prava koja proizlaze iz radnog odnosa.

Članak 8. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku određuje da se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja. Stavak 2. članka 8. određuje da se rješenje bez prethodnog izjašnjenja stranke može donijeti samo iznimno i to u slučajevima kada je to zakonom određeno.

U biti, navedeno rješenje Ministarstva obrane doneseno je po skraćenom postupku, iako u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 141. ZUP-a za takav postupak.

Članak 142. stavak 1. ZUP-a određuje da se poseban ispitni postupak provodi kada je to potrebno radi utvrđivanja činjenica i okolnosti koje su značajne za razrješenje stvari ili radi davanja strankama mogućnosti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese.

Članak 149. stavak 1. točka 1. ZUP-a obvezuje službenu osobu, koja vodi postupak da mora odrediti usmenu raspravu u stvarima u kojim sudjeluju dvije stranke ili više stranaka s protivnim interesima.

Ministarstvo obrane, koje je donijelo odluku, nije postupilo u skladu s tim propisima i nije saslušalo podnositelja ustavne tužbe i omogućilo mu da zaštiti svoja ustavna prava na rad.

Prestanak djelatne vojne službe uz nečastan otpust temelji se na obrazloženju da je podnositelj ustavne tužbe samovoljno napustio postrojbu 4. kolovoza 1995. u vrijeme trajanja vojno-redarstvene akcije "Oluja". Međutim, iz rješenja vojnog tužiteljstva, broj: KT-669/95 od 20. svibnja 1996., kojim je odbačena krivična prijava protiv podnositelja ustavne tužbe, proizlazi da je isti bio ranjen u toj akciji i prebačen u bolnicu. Također, postoji i rješenje Ministarstva obrane, Uprave za obranu R., Ureda za obranu R., Referade za skrb, klasa: UP/I-562-02/96-73/39, urbroj: 512-109-96-02-17 od 5. 12. 1996., kojim rješenjem mu je priznat status ratnog vojnog invalida hrvatskih obrambenih snaga, VI. grupe sa 60% oštećenja organizma zbog posljedica povređivanja zadobivenog 4. kolovoza 1995.

Valja istaći da, prema članku 104. stavku 3. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 23/95 i 33/96), nečastan otpust ima za posljedicu gubitak svih prava i povlastica, koje bi osoba imala nakon prestanka djelatne vojne službe, kao što su pravo na povratak u djelatnu vojnu službu, pravo na vojnu mirovinu, kada se ispune propisani uvjeti, i dr.

Upravo zbog nastupanja tako važnih posljedica, a i radi zaštite ustavnog prava na rad, dužnost je službene osobe bila da provede postupak u skladu s temeljnim načelom iz članka 8. stavka 1. te članka 142. stavka 1. i 143. Zakona općem upravnom postupku. Konačno, članak 143. stavak 3. izričito određuje da nadležni organ neće donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se temelji rješenje, a o kojima stranci nije bila dana mogućnost da se izjasni.

Da je podnositelju ustavne tužbe bilo omogućeno da sudjeluje u postupku u kojem se odlučivalo o njegovim pravima, na način određen propisima Zakona o općem upravnom postupku, isti bi imao mogućnost da se izjasni o činjenicama koje mu se stavljaju na teret i da u zaštiti svojih prava da službenoj osobi na uvid rješenje državnih tijela kojima se na potpuno suprotan način utvrđuju činjenice, koje su bile temelj za donošenje rješenja o prestanku djelatne vojne službe, kao i da predloži svjedoke i ponudi druge dokaze radi zaštite svojih prava.

Kako je Upravni sud Republike Hrvatske svojom presudom odbio tužbu podnositelja ustavne tužbe protiv citiranog rješenja, iako isto nije doneseno u skladu s citiranim temeljnim načelom članka 8. stavka 1. ZUP-a i članaka 142., 143. i 149. ZUP-a, dakle, što u postupku koji je prethodio aktu nije postupljeno prema pravilima postupka i tom presudom je povrijeđena ustavna odredba iz članka 19. stavka 1. Ustava, a i ustavno pravo iz članka 54. stavka 1. Ustava.

Slijedom iznesenog, Ustavni sud Republike Hrvatske je usvojio ustavnu tužbu te je, u skladu s člankom 60. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske, ukinuo akte citirane u izreci.

Objava odluke temelji se na odredbi članka 20. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-760/1996
Zagreb, 3. listopada 1997

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE.