USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić-Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, povodom zahtjeva Pučkog pravobranitelja Republike Hrvatske te prijedloga Srpskog demokratskog foruma, Veselina Pejnovića, zastupnika Zastupničkog doma Sabora, Građanskog odbora za ljudska prava i Građanskog odbora "Povratak kući", radi ocjene ustavnosti Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom ("Narodne novine", br. 74/95 i 7/96), na sjednici održanoj dana 25. rujna 1997. godine, donio je slijedeću

ODLUKU

I. Ukidaju se odredbe

- članka 8.

- članka 9. stavka 2.

- članka 11. stavka 1. (u svezi s člankom 2. stavkom 1. i 2.) i stavka 4. Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom ("Narodne novine", br. 73/95 i 7/96);

II. Odbija se zahtjev Pučkog pravobranitelja Republike Hrvatske i ne prihvaćaju se prijedlozi za ocjenu ustavnosti Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom u cjelini, osim u odnosu na odredbe navedene u točki I. ove odluke.

III. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom (u daljnjem tekstu: Zakon) objavljen je u "Narodnim novinama", br. 73/95 i stupio je na snagu dana 27. rujna 1995.

Zakon o izmjeni Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom ("Narodne novine", br. 7/96) stupio je na snagu dana 3. veljače 1996. godine.

Temeljem članka 13. stavka 1. alineja 6. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 13/91), Pučki pravobranitelj Republike Hrvatske podnio je zahtjev za ocjenu ustavnosti citiranog Zakona i to članaka 2. do 17., a predlagatelji navedeni u uvodu ove odluke, temeljem članka 15. stavka 1. istog Zakona podnijeli su svaki zasebno prijedloge za ocjenu ustavnosti cjelovitog teksta Zakona.

Obzirom da se radi o zahtjevu i prijedlozima za ocjenu ustavnosti istog Zakona, podneseni zahtjev i prijedlozi su spojeni radi zajedničkog raspravljanja i donošenja odluke.

I Pučki pravobranitelj i predlagatelji smatraju da je gotovo cjelokupan tekst Zakona protivan ustavnim odredbama članaka 3., 18. stavak 1., 48. stavak 1. i 50. stavak 1. Ustava, kao i članku 17. Opće deklaracije o pravima čovjeka i građanina i članku 1. Prvog protokola Europske konvencije o ljudskim pravima. Pučki pravobranitelj i Građanski odbor za ljudska prava ističu da je navedeni tekst zakona protivan i odredbama članka 14. stavka 1. i 2., članka 16. i članka 34. Ustava Republike Hrvatske.

Obrazlažući zahtjev i prijedloge za ocjenu ustavnosti i Pučki pravobranitelj Republike Hrvatske i predlagatelji navode da navedeni Zakon predstavlja zahvaćanje u vlasnička prava protivno članku 50. stavku 1. Ustava, koji članak određuje da se vlasništvo može oduzeti i ograničiti samo u interesu Republike Hrvatske, ali i to samo uz naknadu tržišne vrijednosti. Navedenim Zakonom zahvaća se u vlasništvo protivno citiranoj odredbi Ustava. Takvo postupanje, po njihovim navodima, protivno je i članku 48. stavku 1. Ustava, koji jamči pravo vlasništva, a ujedno je i protivno članku 3. Ustava, koji određuje vladavinu prava kao najvišu vrednotu ustavnog poretka Republike Hrvatske te članku 17. Opće deklaracije o pravima čovjeka i građanina, koji određuje da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo posjedovati imovinu sama ili u zajednici s drugim osobama. U obrazloženju svog prijedloga pozivaju se i na članak 1. Prvog protokola Europske konvencije o ljudskim pravima, koji propisuje da je svatko ovlašten na mirno uživanje svog vlasništva te da nitko neće biti lišen svog vlasništva, osim u javnom interesu i pod uvjetima određenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Smatraju da su navedene deklaracije, prema članku 134. Ustava, sastavni dio ustavnog poretka Republike Hrvatske, a kako je navedeni Zakon protivan i tim odredbama, predložili su da Ustavni sud Republike Hrvatske u cijelosti ukine navedeni Zakon.

U zahtjevu i prijedlozima posebno se ističu odredbe članaka 4., 5., 6., 7., 8., 9., 10., 11., 12., i 13. osporenog Zakona, kojim odredbama je reguliran i rad Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje imovine te smatraju da je načinom rada te Komisije povrijeđena ustavna odredba iz članka 18. stavka 1. Ustava, jer ne predviđa mogućnost da se rješenje o preuzimanju imovine u posjed dostavi i vlasniku zauzete imovine te na taj način ne omogućava pravo na žalbu.

Predlagatelji su se, ujedno, pozvali na članak 18. Ustavnog Zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske i predložili da Ustavni sud Republike Hrvatske donese odluku o privremenom obustavljanju pojedinačnih akata ili radnji, koje se poduzimaju ili će se poduzeti na osnovi tog Zakona.

Veselin Pejnović u svom prijedlogu traži ocjenu ustavnosti članka 1. Zakona o izmjeni Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, a kojim člankom je izmijenjen članak 11. Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, tako da sada članak 11. glasi:

"Pitanje vraćanja u posjed imovine u vlasništvu osoba iz članka 2. ovog Zakona uredit će se sporazumom o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije.

U slučaju vraćanja imovine u posjed i na korištenje, Komisija iz članka 4. ovog Zakona ukinut će rješenje iz članka 5. ovog Zakona.

Protiv rješenja kojim je Komisija ukinula rješenje iz članka 5. ovog Zakona vlasnik imovine, osoba kojoj je imovina dodijeljena u posjed i na korištenje i javni pravobranitelj mogu u roku od 8 dana podnijeti žalbu Ministarstvu pravosuđa.

Osobi kojoj je, pravomoćnim rješenjem iz stavka 3. ovog članka, prestalo pravo na posjed i korištenje imovine, ne može se oduzeti posjed dok joj se ne osigura posjed i korištenje druge odgovarajuće imovine."

Veselin Pejnović smatra da je pravno nedopustivo vezati pravo raspolaganja i korištenje imovine građanima Republike Hrvatske, koji su napustili Republiku Hrvatsku, na trenutačno nepostojeći sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Srbije, a kako određuje članak 11. stavak 1. Zakona te da je to protivno odredbi članka 32. Ustava.

Povodom podnesenog zahtjeva, kao i podnesenih prijedloga za ocjenu ustavnosti Zakona, temeljem članka 40. Poslovnika Ustavnog Suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 29/94), Ustavni sud Republike Hrvatske zatražio je izjašnjenje od Sabora Republike Hrvatske i Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske.

Sabor Republike Hrvatske je obavijestio Ustavni sud da je prijedloge dostavio Odboru za Ustav, poslovnik i politički sustav, a Ministarstvo pravosuđa da je zahtjev dostavilo Vladi Republike Hrvatske.

Kako izjašnjenja na podnesene prijedloge nisu dostavljena, Sud je odlučio donijeti odluku o zahtjevu i prijedlozima ne čekajući zatražena izjašnjenja.

Ocjenjujući zahtjev i prijedloge za ocjenu ustavnosti Zakona, Sud je utvrdio da je osnovan zahtjev za ukidanje odredaba Zakona citiranih u točki I. izreke ove odluke, dok je za ostale odredbe Zakona navedene u točki II. utvrdio da zahtjev, kao ni prijedlozi, nisu osnovani.

U odlučivanju da li je Zakon u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, Ustavni sud Republike Hrvatske pošao je od ustavnih odredaba za koje se tvrdi da su povrijeđene Zakonom i od odredbe članka 1. osporenog Zakona, koji određuje cilj Zakona i članka 2. Zakona, koji određuje imovinu na koju se Zakon odnosi.

Članak 1. osporenog Zakona određuje:

"Ovim Zakonom uređuje se privremeno preuzimanje, korištenje, upravljanje i nadzor nad imovinom fizičkih osoba određenih ovim zakonom u cilju njezine zaštite te osiguranje potraživanja vjerovnika nastalih u svezi tom imovinom."

Članak 2. Zakona glasi:

"Danom stupanja na snagu ovog Zakona pod privremenu upravu Republike Hrvatske i na korištenje prema ovom Zakonu stavlja se imovina koja se nalazi na ranije okupiranom, a sada oslobođenom teritoriju Republike Hrvatske, koju su vlasnici napustili i osobno je ne koriste.

Danom stupanja na snagu ovog Zakona pod privremenu upravu i na korištenje prema ovom Zakonu stavlja se imovina koja se nalazi na teritoriju Republike Hrvatske, a koja je u vlasništvu osoba, koje su napustile Republiku Hrvatsku nakon 17. kolovoza 1990. ili se nalaze na okupiranom području Republike Hrvatske i koji se nalaze na teritoriju Savezne Republike Jugoslavije (Srbije ili Crne Gore) ili na okupiranom teritoriju Republike Bosne i Hercegovine i od dana napuštanja tu imovinu osobno ne koriste.

Danom stupanja na snagu ovog Zakona pod privremenu upravu Republike Hrvatske i na korištenje prema ovom Zakonu stavlja se imovina koja se nalazi na teritoriju Republike Hrvatske u vlasništvu državljana Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) koji tu imovinu osobno ne koriste."

Iz tako stiliziranih članaka 1. i 2. proizlazi da je prvenstveni cilj Zakona zaštititi imovinu, koja je privremeno napuštena jer je člankom 2. isključivo zahvaćena imovina koju vlasnici ne koriste.

Polazeći od ta dva članka; koji određuju cilj Zakona i imovinu koja je obuhvaćena tim Zakonom, nije osnovan prijedlog za ukidanje Zakona u cjelini. Nije utemeljena tvrdnja predlagatelja da je Zakon u cijelosti u suprotnosti s odredbama članaka 48. i 50. Ustava Republike Hrvatske.

Ustav Republike Hrvatske u članku 3. određuje nepovredivost vlasništva kao jednu od najviših vrednota ustavno-pravnog poretka, a člankom 48. stavkom 1. jamči se pravo vlasništva. Međutim, pravo vlasništva, kao i ostala prava i slobode zajamčene Ustavom Republike Hrvatske, nije apsolutno. Prema članku 16. Ustava, slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, a prema članku 50. Ustava, Zakonom je moguće u interesu Republike ograničiti ili oduzeti vlasništvo uz naknadu tržišne vrijednosti (stavak 1.), a poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi (stavak 2.)

Također, prema članku 1. Protokola 1. Europske konvencije, svaka fizička i pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Nitko ne smije biti lišen svoje imovine, osim ako to nije u javnom interesu i uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava (stavak 1.). Međutim, te odredbe ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnim da bi uredila uporabu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni (stavak 2.).

Osporeni Zakon je donijet temeljem (i pozivom na) članak 50. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske, koji, između ostalog, daje ovlaštenje Saboru Republike Hrvatske da zakonom iznimno ograniči vlasnička prava radi zaštite interesa Republike.

Zakon je donesen 21. rujna 1995. godine, nedugo nakon oslobađanja velikog dijela nekad okupiranog područja Republike Hrvatske, kada je najveći dio stanovništva napustio to područje ostavljajući za sobom najveći dio imovine koja je tako ostala i izložena oštećenjima, krađama i pljački te se pokazalo neophodnim zaštititi je.

U tu svrhu je zakonom bilo nužno urediti privremeno (iznimno) preuzimanje, korištenje, upravljanje i nadzor nad imovinom koja je napuštena, odnosno, koju vlasnici ne koriste, a sve prvenstveno u cilju njene zaštite od prijeteće devastacije (članak 1. i 2. Zakona).

Stoga, po ocjeni Ustavnog suda, svrha Zakona i njegov temeljni sadržaj izražen u člancima 1. i 2., niti sa stajališta Ustava Republike Hrvatske, niti Europske konvencije, nisu upitni te je zahtjev i prijedloge za ukidanje cijelog Zakona Sud utvrdio neosnovanim.

Ustavni sud je, međutim, polazeći od svog višekratno ponavljanog stajališta da se i zakonom mogu utvrditi samo takva ograničenja ustavnih sloboda i prava koja su primjerena (razmjerna) svrsi ograničenja (u ovom slučaju zaštiti interesa Republike kroz zaštitu imovine od devastacije) i koja ne dovode samo ustavno pravo u pitanje, pažljivo ispitao sve druge odredbe osporenog Zakona.

U tom ispitivanju dvojbe su se pojavile u pogledu većeg broja odredaba Zakona, posebno u pogledu nedovoljne definiranosti pojma napuštena imovina (članak 2.), davanja imovine u posjed i na korištenje te zaštite prava vlasnika u tom postupku (članak 5.) te prava i ovlasti privremenih posjednika (članak 7.), a te dvojbe dobrim dijelom su proizišle i iz saznanja o slučajevima konkretne primjene tih odredaba, suprotno temeljnom sadržaju i svrsi Zakona.

Ocjenjujući ustavnost spomenutih odredaba, Sud je morao voditi računa o stvarnim prilikama u vrijeme donošenja i primjene Zakona, posebno na područjima na kojima se Zakon u pretežnom dijelu i primjenjuje. S jedne strane radilo se o nemogućnosti države i lokalnih vlasti da svu tu imovinu zaštite putem upravnih i drugih tijela u redovitom pravnom postupku, a s druge strane o velikom broju beskućnika, uglavnom prognanika i izbjeglica, koje je trebalo zbrinuti. Vodeći računa o tim okolnostima, bez obzira na nezakonitost pojedinih postupaka i rješenja u praktičnoj primjeni, Sud je ocijenio da sve odredbe nisu nesuglasne s Ustavom, tj. da samo sadržaj određenih odredba izlazi iz okvira nužnih za zaštitu interesa Republike, sukladno članku 50. stavku 2. Ustava.

Sud posebno smatra potrebnim naglasiti da prestankom tih okolnosti, tj. kada prestane potreba za posebnom zaštitom te imovine, i spomenute, ali i druge odredbe ovog Zakona (a koje se u ovom trenutku ne ocjenjuju neustavnim), mogu izići iz okvira ovlaštenja iz članka 50. stavka 2. Ustava i postati neustavnim, o čemu i zakonodavac treba voditi računa.

Također, nije osnovan prijedlog za ocjenu ustavnosti članaka 5. i 11. stavka 3. Zakona sa stajališta ustavnog prava na žalbu. Predlagatelj Srpski demokratski forum pogrešno smatra da su tim člancima povrijeđene ustavne odredbe koje jamče građanima pravo na žalbu, jer da se pravo na žalbu tim odredbama daje samo korisniku imovine i javnom pravobranitelju.

U trenutku donošenja rješenja, po članku 5. Zakona, radi se o napuštenoj imovini čiji je vlasnik u pravilu nepoznate adrese i zato se imovina i daje na privremeno korištenje. Međutim, žalba se ne isključuje, a u slučaju članka 11. stavka 2. i 3. Zakona, izričito je propisano člankom 11. stavkom 3. da u slučaju iz članka 11. stavka 2. Zakona, pravo na žalbu ima vlasnik imovine, osoba kojoj je imovina dodijeljena na korištenje i javni pravobranitelj.

Također je neosnovan i prijedlog za ocjenu ustavnosti članaka 6. i 7. osporenog Zakona. Članak 6. predviđa da Ministarstvo obnove i razvitka usmjerava rad Komisija iz članka 4. Zakona i daje prema potrebi naputke za provođenje Zakona.

Članak 7. obvezuje osobe, kojima je dodijeljena imovina na privremeno korištenje, na postupanje s dodijeljenom imovinom pažnjom dobrog gospodara te im se zabranjuje sklapanje pravnih poslova, koji proizlaze iz vlasničkih ovlaštenja.

Prema tome, navedene odredbe su donesene isključivo u cilju zaštite imovine. Također, odredba članka 13. osporenog Zakona ne izaziva sumnju u ustavnost jer štiti imovinu od nezakonitog korištenja.

Međutim, za odredbe članka 8., članka 9. stavka 2., članka 11. stavka 1., ali samo u svezi s člankom 2. stavkom 1. i 2. Zakona i članka 11. stavka 4. utvrđeno je da te odredbe izlaze iz okvira potrebnog za zaštitu te imovine te da su kao takve protivne ustavnim odredbama na koje ukazuju i Pučki pravobranitelj i predlagatelji.

Navedeni članci glase:

Članak 8.

"Za vrijeme dok se imovina nalazi pod upravom Republike Hrvatske, vlasnik ne može njome raspolagati (otuđiti, zamijeniti, dati u zakup, dati u najam, na privremeno besplatno ili naplatno korištenje, opteretiti hipotekom ili drugim teretom).

Iznimno od odredbe iz stavka 1. ovog članka, Vlada Republike Hrvatske može na prijedlog ministra pravosuđa, izuzeti određenu imovinu od zabrane raspolaganja.

Odredbe stavka 1. i 2. ovog članka ne odnose se na slučajeve kada imovinu pod upravom Republike Hrvatske, na temelju ugovora o zamjeni, stječu hrvatski državljani ili pripadnici hrvatskog naroda koji su bili prisiljeni napustiti "Saveznu Republiku Jugoslaviju" (Srbija i Crna Gora) ili okupirani teritorij Bosne i Hercegovine.

Ugovor o zamjeni iz stavka 3. ovog članka podnosi se na suglasnost Ministarstvu pravosuđa. Suglasnost pravosuđa zamjenjuje klauzulu ovjere potpisa i razreza poreza nadležnih tijela.

Pravni poslovi sklopljeni protivno odredbama ovog članka su ništavi."

Članak 9. stavak 2.:

"Osoba koja na temelju ugovora o zamjeni iz članka 8. stavka 3. ovog Zakona stječe pravo vlasništva ne može steći posjed na imovinu koja je predmetom ugovora o zamjeni dok Komisija, osobi koja je u posjedu imovine, ne osigura drugu odgovarajuću imovinu."

Članak 11. stavak 1. i 4.:

stavak 1.:

"Pitanje vraćanja u posjed i na korištenje imovine u vlasništvu osoba iz članka 2. ovog Zakona uredit će se sporazumom o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije."

stavak 4.:

"Osobi kojoj je pravomoćnim rješenjem iz stavka 3. ovog članka prestalo pravo na posjed i korištenje imovine, ne može se oduzeti posjed dok joj se ne osigura posjed i korištenje druge odgovarajuće imovine."

Kao što je već naprijed navedeno, osporenim Zakonom i to člankom 1. i 2. obuhvaćena je imovina građana Republike Hrvatske i to uglavnom srpske nacionalnosti.

Članak 14. Ustava određuje da svi građani Republike Hrvatske imaju jednaka prava i slobode i da su svi pred zakonom jednaki.

Članak 32. Ustava određuje da svatko, tko se nalazi zakonito na teritoriju Republike, ima pravo slobodno kretati se i birati boravište te u bilo koje doba napustiti teritorij države i naseliti se trajno ili privremeno u inozemstvu i vratiti se u domovinu. Ta prava prema stavku 3. istog članka mogu se ograničiti samo zakonom u određenim slučajevima.

Obzirom da članak 14. stavak 2. Ustava zajamčuje jednakost svih građana pred zakonom, to u sebi uključuje i pravo raspolaganja svojom imovinom za svakoga tko želi raspolagati i u mogućnosti je da raspolaže svojom imovinom.

Zbog napuštanja teritorija Republike Hrvatske, bilo privremeno ili trajno, građanima Republike Hrvatske ne bi se moglo onemogućavati raspolaganje imovinom, kao što predviđa članak 8. stavak 1. (s izuzecima u stavku 2. i 3. istog članka).

Članak 50. Ustava određuje da je Zakonom moguće u interesu Republike ograničiti ili oduzeti vlasništvo, ali samo uz naknadu tržišne vrijednosti.

Člankom 8. stavkom 1. i 5. osporenog Zakona ograničava se pravo vlasništva, ali bez naknade.

Odmah se postavlja pitanje da li članak 50. stavak 2. daje uporište za takvo ograničenje vlasništva, a koji stavak određuje: "Poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti radi zaštite interesa i sigurnosti Republike, prirode, ljudskog okoliša ili zdravlja ljudi.".

Ako se uzme u obzir cilj osporenog Zakona, određen člankom 1., nema uporišta za navedeno ograničavanje vlasničkih prava. Što se tiče zaštite vjerovničkih prava, ona se mogu zaštititi u svakom konkretnom slučaju primjenom postojećih propisa (redovnim pravnim sredstvima). Stoga je Sud odredbe članka 8. stavaka 1. i 5. utvrdio neustavnim.

S obzirom da je utvrđeno da su stavak 1. i 5. članka 8. protuustavni i da ih treba ukinuti, postale su suvišne i odredbe stavka 2. i 4. tog članka pa je zbog toga Sud ukinuo čitav članak 8.

Članak 48. stavak 1. Ustava jamči pravo vlasništva, a pravo vlasništva uključuje, kao jedno od vlasničkih ovlaštenja, osim prava raspolaganja i pravo posjedovanja stvari.

Članak 9. stavak 2. i članak 11. stavak 4., koji određuju da se osobi, kojoj prestaje pravo na posjed i korištenje privremeno zauzete imovine zbog vraćanja vlasniku, ne može oduzeti posjed te imovine dok joj Komisija ne osigura drugi smještaj, također su u suprotnosti sa člankom 48. stavak 1.

U citiranim odredbama nema roka do kojeg korisnik imovine treba predati vlasniku posjed imovine pa te odredbe mogu, bez obzira na formalnu predaju imovine, onemogućavati vlasnika da ostvari svoje vlasničko ovlaštenje posjedovanja stvari.

Članak 11. stavak 1. osporenog Zakona određuje da će se pitanje vraćanja u posjed i na korištenje imovine u vlasništvo osoba iz članka 2. Zakona urediti sporazumom o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije.

Takovo stajalište je prihvatljivo za osobe iz stavka 3. članka 2. Zakona (vlasništvo državljana Srbije i Crne Gore, koje se nalazi u Hrvatskoj, a isti je ne koriste), međutim, kad se radi o imovini osoba iz stavka 1. i 2. članka 2. osporenog Zakona (građani Republike Hrvatske, koji su napustili privremeno ili trajno teritorij Republike Hrvatske) te je takva odredba u protivnosti s člankom 14. stavkom 2. i člankom 32. Ustava jer stavlja određenu grupu građana u neravnopravan položaj prema ostalim građanima koji mogu u svako doba napustiti teritorij Republike Hrvatske, a bez ikakvih posljedica za svoju imovinu.

Zbog naprijed iznesenog, a polazeći od temeljnog načela iz članka 3. Ustava koji određuje vladavinu prava kao temeljnu odrednicu pravnog sistema Republike Hrvatske, odredbe navedene u točki I. ove odluke u protivnosti su s člankom 14. stavak 2., člankom 32., člankom 48. stavak 1. i člankom 50. stavak 2. Ustava te je Ustavni sud Republike Hrvatske u skladu s člankom 21. stavkom 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske te odredbe ukinuo.

Što se tiče prijedloga Srpskog demokratskog foruma za donošenje rješenja o privremenoj obustavi svih radnji i izvršenja, koje se poduzimaju na osnovi osporenog Zakona, takav prijedlog nije dopušten jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 18. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (nema pojedinačnog akta).

Odluka o objavi temelji se na odredbi članka 20. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 13/91).

Broj: U-I-1037/1995
U-I-179/1996
U-I-639/1997
U-I-839/1997
U-I-948/1997
Zagreb, 25. rujna 1997.