USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu predsjednik Suda Jadranko Crnić, te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući o ustavnoj tužbi K. I. i J. H. iz Z., na sjednici održanoj 16. srpnja 1997. godine, donio je

ODLUKU

1. Usvaja se ustavna tužba K. I., te se ukidaju:

- presuda Upravnog suda Republike Hrvatske od 27. listopada 1993. godine broj: Us-5749/92;

- rješenje Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i stambeno-komunalne djelatnosti, Odjela za inspekcijske i drugostepene upravne poslove, Odsjeka drugostepenih upravnih poslova od 13. listopada 1992. godine, oznake klasa: UP/II-362-02/92-04/1109, ur. br: 531-05-92-2, u odnosu na K. I.;

- rješenje Gradskog sekretarijata za graditeljstvo, komunalne i stambene poslove, promet i veze Grada Z., Građevinsko-urbanistička inspekcija Područnog odjela Centar od 7. kolovoza 1992. godine, oznake klasa: UP/I-362-02/91-01/47, ur. br: 251-05-09-91-02, u odnosu na K. I.

2. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

RJEŠENJE

Ustavna tužba J. H. se odbacuje.

K. I. i J. H. u podnesenoj ustavnoj tužbi tvrde da su presudom Upravnog suda Republike Hrvatske navedenoj u izreci povrijeđena ustavna prava jednakosti pred zakonom, te ustavno pravo kojim se jamči pravo na rad i sloboda rada propisanih odredbama članka 14. stavak 2. i 54. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske. Sadržajno ističu i odredbe članka 19. stavak 1. Ustava, prema kojoj pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu.

Ustavna tužba podnesena po K. I. dopuštena je i pravodobno podnesena.

Prema navodima ustavne tužbe navedena ustavna prava povrijeđena su obojici podnositelja ustavne tužbe, jer da je odbijena njihova tužba u upravnom sporu pokrenutom protiv rješenja Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i stambeno-komunalne djelatnosti koje je navedeno u izreci, a kojim je rješenjem odbijena njihova žalba protiv rješenja upravnog tijela prvog stupnja od 7. kolovoza, 1992. godine, kojim je naređeno rušenje kioska postavljenog u Z. Spomenuti kiosk da je bio postavljen u skladu s rješenjem Komiteta za građevinarstvo, komunalne i stambene poslove, Odsjeka za građevinarstvo, komunalne poslove i urbanizam od 14. srpnja 1987. broj: UP/I-05/1-3907/6-87. Samo rušenje da je naloženo primjenom odredbi članka 104. stavak 1. točka 3. alineja 1. Zakona o izgradnji objekata ("Narodne novine", broj 54/86, 18/87, 42/88, 3/89, 29/89 i 34/91), kao da se radi o objektu izgrađenom bez odobrenja za građenje.

Ustavna tužba K. I. je osnovana, dok je ustavna tužba J. H. nedopuštena.

Uvidom u predmet navedenog upravnog tijela prvoga stupnja u kojem je doneseno rješenje o rušenju kioska, te u predmet Upravnog suda Republike Hrvatske u kojem je donesena u izreci navedena presuda utvrđeno je da je podnositeljima ustavne tužbe Građevinsko-urbanistička inspekcija Gradskog sekretarijata za graditeljstvo, komunalne i stambene poslove, promet i veze, postupajući po službenoj dužnosti, po odredbama članka 10. stavak 1. i članka 11. Zakona o građevinsko-urbanističkoj inspekciji ("Narodne novine", broj 18/80 i 27/87), temeljem, po podnositeljima tužbe, navedene odredbe Zakona o izgradnji objekata, rješenjem od 7. kolovoza 1992. godine naprijed navedene oznake naložila rušenje kioska postavljenog u Z., budući je bio istekao rok od 5 godina za njegovu postavu, koji rok je bio utvrđen rješenjem Komiteta za građevinsko-stambene i komunalne poslove Općine Centar od 14. srpnja 1987. godine, broj: UP/I-05/1-3907/6-87. Ovim rješenjem je bilo i odobreno postavljanje kioska "...na rok od 5 godina, odnosno do donošenja Provedbenog urbanističkog plana "D. G."." Žalba izjavljena protiv rješenja upravnog tijela prvog stupnja odbijena je.

Upravni spor protiv odluke upravnog tijela drugog stupnja pokrenuo je samo Kemal Ismailovski podnošenjem tužbe Upravnom sudu Republike Hrvatske. Njegova tužba u upravnom sporu je odbijena u izreci navedenom presudom Upravnog suda Republike Hrvatske.

Iz predmeta upravnih tijela, kao i predmeta Upravnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je K. I. naloženo rušenje kioska koji je bio postavljen u skladu s rješenjem Komiteta za građevinarstvo, komunalne i stambene poslove - Odsjek za građevinarstvo i urbanizam od 14. srpnja 1987. godine, koje je naprijed navedeno. Kiosk dakle nije bio postavljen bez građevne dozvole, a i dvojben je istjek roka do kojeg važi izdano odobrenje za postavljanje kioska.

Nije zbog izloženog bilo, samo zbog navodnog proteka roka, osnove za postupanje Građevinsko-urbanističke inspekcije po odredbama članka 10. stavak 1. i članka 11. Zakona o građevinskoj inspekciji, a niti za primjenu odredbi članka 104. stavak 1. točka 3. alineja 1. Zakona o izgradnji objekata - kako je to, uostalom, utvrdio i Upravni sud Republike Hrvatske u istovjetnoj situaciji, kada je bilo riječi o uklanjanju susjednog kioska.

Naime, u provedenom postupku ovaj Sud je izvršio uvid u predmet istog upravnog tijela prvoga stupnja oznake klasa: UP/I-362-02/92-01/46, ur. br: 251-05-09-97-35, u kojem se vodio postupak za rušenje susjednog kioska, kioska drugih vlasnika. Ovaj postupak je dovršen konačnim i pravomoćnim rješenjem o poništenju rješenja o rušenju tog drugog kioska, a koje je rješenje donijelo isto upravno tijelo prvoga stupnja. Odluku o poništenju tog rješenja, ali ne i vraćanju predmeta upravnom tijelu prvoga stupnja na ponovni postupak donijelo je upravno tijelo drugog stupnja temeljem odredbi članka 243. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91), jer da u tom predmetu nije bilo zakonske osnove za inspekcijsko postupanje (presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-9213/93-6 od 28. listopada 1993. godine). U upravnim postupcima koji su prethodili ovoj ustavnoj tužbi upravna tijela, a i Upravni sud postupali su - u istovjetnoj situaciji - drugačije. Iz ovoga slijedi da je time također u odnosu na podnositelja ustavne tužbe K. I. ostvarena povreda ustavnog prava iz članka 14. stavak 2. Ustava o jednakosti građana pred zakonom, te onog iz članka 19., prema kojem akti državnih tijela moraju biti utemeljeni na zakonu, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer kako je to već istaknuto, nije bilo pretpostavki za postupanje inspekcijskih tijela. Navedena povreda ustavnog prava iz članka 54. stavak 1. Ustava (svatko ima pravo na rad i slobodu rada) nije utvrđena.

Zbog utvrđenih povreda navedenih ustavnih prava podnositelju ustavne tužbe K. I. trebalo je ustavnu tužbu usvojiti, te odlučiti o ukidanju kako presude Upravnog suda Republike Hrvatske, tako i rješenja upravnih tijela time da nije odlučeno o vraćanju predmeta na ponovni postupak, jer iz provedenog postupka slijedi da u konkretnom slučaju nema (nije bilo) pretpostavki za postupanje prvostupanjskog tijela, odnosno Građevinsko-urbanističke inspekcije Grada Z. (članak 30. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske - "Narodne novine", broj 13/91 i članak 60. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske - "Narodne novine", broj 29/94).

J. H. nije pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja upravnog tijela drugoga stupnja prije podnošenja ustavne tužbe. Prema tome on nije koristio dopušteni pravni put za zaštitu svojih prava. Njegova ustavna tužba stoga nije dopuštena, pa je u odnosu na istu temeljem odredbe članka 26. u vezi s člankom 28. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, odlučeno kao u izreci rješenja.

Dio odluke o objavi temelji se na odredbama članka 20. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-449/1994
Zagreb, 16. srpnja 1997.