USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti zakona, na sjednici održanoj dana 16. srpnja 1997. godine, donio je ovo

RJEŠENJE

1. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti odredaba članka 9. stavak 2. alineja treća, članka 29. stavak 2., članka 44., članka 48. točka 8., članka 71. stavak 1. i 5., članka 73. te članka 76. Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine", broj 9/94).

2. Ovo će se rješenje objaviti u "Narodnim novinama".

Prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti Zakona o odvjetništvu podnijeli su M. R. i D. V. iz M. (za članak 9. stavak 2. alineju treću); D. G. iz Z. (za članak 29. stavak 2.) i D. Š. iz Z. (za članak 44.); S. Lj. iz B. (za članak 48. točka 8.) te F. Z. iz Ž. (za članak 71. stavak 1. i 5., članak 73. i 76.).

Prema osporenoj odredbi članka 9. stavak 2. alineja treća Zakona odvjetnik je dužan uskratiti pružanje pravne pomoći, pored ostalih razloga, ako je u istoj stvari ili stvari koja je s njome pravno povezana radio kao sudac, državni odvjetnik ili kao službena osoba u upravnom ili drugom postupku.

Podnositelji prijedloga smatraju navedenu odredbu nesuglasnom odredbama članaka 54. i 27. Ustava držeći da ona ograničava odvjetnike kojih se tiče u obavljanju njihove djelatnosti pod jednakim uvjetima pod kojima je obavljaju drugi odvjetnici, da onemogućuje pravo građana da pod jednakim uvjetima sami biraju kvalificirane osobe za pružanje pravne pomoći i zastupanje; posebno ističu nepodudarnost propisa koji omogućuju sucima, koji su ranije bili odvjetnici, da sude - osim u krivičnom postupku - u pravnim stvarima osobama koje su ranije zastupali u naplatnim poslovima, dok je odvjetnicima, koji su ranije bili suci, onemogućeno zastupati osobe u pravnim stvarima u kojima su sudili.

Ustavni sud prijedlog nije prihvatio. Prema odredbama članaka 27. i 54. Ustava odvjetništvo kao samostalna i neovisna služba osigurava građanima pravnu pomoć, u skladu sa zakonom; svatko ima pravo na rad i slobodu rada, svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost.

Citiranim ustavnim odredbama nije nesuglasno zakonsko propisivanje uvjeta pod kojima se pojedina djelatnost obavlja, odnosno u kojim je slučajevima pojedine osobe ne mogu obavljati. Propisivanje takvih uvjeta ne predstavlja ograničenje ustavnih prava u svezi s radom, nego određenje uvjeta pod kojima se ono može ostvarivati. Za takvu zakonsku regulaciju postoji i posebni ustavni temelj u odredbi članka 27. Ustava, u kojem je odvjetništvo određeno kao služba koja građanima osigurava pravnu pomoć u skladu sa zakonom.

Ustavni sud, ocjenjujući ustavnost osporene odredbe, nije ulazio i u pitanje međusobne usklađenosti zakona na koju ukazuju predlagatelji ističući činjenicu da su samo Zakonom o krivičnom postupku ("Narodne novine", broj 34/93, 38/93, 25/94, 28/96) izuzeti od obavljanja sudske dužnosti sudac i sudac porotnik ako su u istome krivičnom predmetu sudjelovali kao branitelji, a da takav razlog izuzeća izrijekom nije predviđen u drugim zakonima, primjerice u odredbama članka 71. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 77/92, 91/92), osim kao relativni razlog iz točke 6. tog članka, to jest ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost. Iz toga podnositelj zaključuje da su suci, koji su bivši odvjetnici, u povoljnijem položaju od odvjetnika koji su bivši suci. Budući da temeljem odredbe članka 125. Ustava Republike Hrvatske Ustavni sud odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom i o suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom, ali nije nadležan odlučivati o suglasnosti, odnosno međusobnoj usklađenosti zakona, kako to predlažu podnositelji prijedloga, u ovom ustavnosudskom postupku relevantan je samo odnos osporene odredbe s Ustavom, a ona Ustavu nije nesuglasna.

Prema osporenoj odredbi članka 29. stavak 2. Zakona odvjetnici koji rade u odvjetničkom društvu ne moraju biti članovi društva.

Podnositelj prijedloga smatra tu odredbu nesuglasnom već citiranim odredbama članka 54. Ustava te odredbama članaka 14. i 49. Ustava, jer - kako se navodi u prijedlogu - to znači da samo odvjetničko društvo može zaposliti drugog odvjetnika kao zaposlenika, dok je to pravo uskraćeno drugim odvjetnicima i odvjetničkim uredima.

Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka. Prema odredbama članka 14. Ustava na koje se poziva predlagatelj građani Republike Hrvatske imaju sva prava i slobode, neovisno o njihovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju i drugim osobinama, odnosno svi su pred zakonom jednaki. Prema odredbama članka 49. poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike; država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu i zabranjeni su monopoli; Republika potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva; prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom; inozemnom ulagaču jamči se slobodno iznošenje dobiti i uloženog kapitala.

Osporena odredba nalazi se u Zakonu u poglavlju pod naslovom "Odvjetnički uredi", u kojem su regulirani uredi i zajednički uredi te odvjetnička društva. Osporena odredba o odvjetnicima koji rade u odvjetničkom društvu, a ne moraju biti članovi društva, odnosi se na odvjetničko društvo koje je po zakonskoj definiciji odvjetnički ured sa svojstvom pravne osobe, osnovan kao javno trgovačko društvo, koje se može javiti i kao poslodavac odvjetniku, koji ne mora biti i članom tog društva. Ova odredba nije nesuglasna nijednoj od ustavnih odredaba navedenih u prijedlogu.

Osporednim odredbama članka 44. uređeno je osiguranje odvjetnika od odgovornosti. Prema tim odredbama:

"(1) Odvjetnik je dužan osigurati se od odgovornosti za štetu koju bi mogao počiniti trećima obavljanjem odvjetništva. Ugovor o osiguranju od odgovornosti za odvjetnike članove odvjetničkog društva i za odvjetnike koji rade u tom društvu zaključuje to društvo.

(2) Uvjetima osiguranja može se predvidjeti da štetu do određenog iznosa naknađuje odvjetnik izravno.

(3) Ako dođe do promjene uvjeta osiguranja, odvjetnik je dužan, nakon što primi obavijest Komore o tome, bez odgađanja uskladiti svoje osiguranje s izmijenjenim uvjetima.

(4) Odvjetnik je dužan uredno produživati osiguranje od odgovornosti.

(5) Komora može preuzeti osiguranje od odgovornosti svih odvjetnika u Republici Hrvatskoj. U tom slučaju odvjetnici su dužni Komori plaćati naknadu za osiguranje od odgovornosti.

(6) Povreda obveze osiguranja od odgovornosti, odnosno plaćanja naknade Komori za osiguranje teža je povreda odvjetničke dužnosti.

(7) Osiguravatelji su dužni zaključiti ugovor o osiguranju od odgovornosti s odvjetnikom koji im se za to obrati, ili s Komorom.

(8) Uvjete osiguranja zajednički utvrđuju osiguravatelji u Republici Hrvatskoj, u dogovoru s Ministarstvom pravosuđa i Komorom. Osiguravatelji su dužni za svaku narednu godinu odrediti osiguravatelja koji će ih zastupati. Ako osiguravatelji tako ne postupe najkasnije do konca listopada tekuće godine, zastupnikom osiguravatelja smatrat će se osiguravatelj kojega odredi Ministarstvo. Odluka Ministarstva o tome nije upravni akt.

(9) Ako se dogovor iz prethodnog stavka ovoga članka ne postigne u roku od trideset dana od postavljanja zahtjeva bilo koje strane drugim dvjema stranama, o uvjetima osiguranja odlučuje, na prijedlog bilo koje od strana, Stalno izbrano sudište pri Hrvatskoj gospodarskoj komori. Pravorijek Stalnog izbranog sudišta kojim se određuju uvjeti osiguranja za narednu godinu je pravomoćan i djeluje prema svim osiguravateljima, Ministarstvu, Komori i odvjetnicima, odnosno odvjetničkim društvima.

(10) Smatrat će se da je odvjetnik sklopio ugovor o osiguranju kada je podnio zahtjev za osiguranje, bez obzira na to je li u to vrijeme već bio postignut dogovor iz stavka 8. ovoga članka.

(11) Ako je odvjetnik štetu trećemu počinio namjerno ili iz grube nepažnje, osiguravatelj koji je naknadio štetu trećemu ima pravo regresa prema odvjetniku, odnosno odvjetničkom društvu."

Podnositelj prijedloga smatra sve citirane odredbe članka 44. Zakona neustavnim sa stajališta odredaba članaka 14. i 48. Ustava i to iz slijedećih razloga: budući da je ugovor o osiguranju građanskopravni ugovor, njegovo bi osiguranje moralo biti dobrovoljno; time što se odvjetnike prisiljava na zaključivanje takvog ugovora oni nisu u jednakom položaju s drugim građanima i ne raspolažu slobodno svojom imovinom.

Odredbe članka 14. već su citirane, a odredbama članka 48. jamči se pravo vlasništva, s tim da vlasništvo obvezuje; nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru; strana osoba može stjecati pravo vlasništva uz uvjete određene zakonom i jamči se pravo nasljeđivanja.

Sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka ocijenivši da navedene ustavne odredbe nisu povrijeđene osporenim odredbama Zakona o odvjetništvu, koji - kao zakon o službi koja pruža pravnu pomoć građanima - osigurava građane od eventualnih šteta koje bi im mogli počiniti njihovi odvjetnici, a predstavljaju i zaštitu samih odvjetnika u slučajevima za koje su predviđeni. Što se tiče ugovora o osiguranju od odgovornosti za štetu koju bi mogao počiniti trećima obavljanjem odvjetništva odvjetnik te ugovore zaključuje temeljem Zakona o odvjetništvu, koji se u odnosu na opće propise o ugovorima o osiguranju javlja kao lex specialis.

Prema osporenoj odredbi članka 48. točka 8. Zakona pravo na upis u imenik odvjetnika ima osoba koja, pored ostalih, ispunjava i uvjet da protiv nje nije pokrenuta istraga, odnosno da se protiv nje ne vodi kazneni postupak zbog kaznenog djela koje se goni po službenoj dužnosti.

Podnositelj prijedloga ovu odredbu smatra nesuglasnom ustavnim odredbama iz članaka 3., 14. stavak 2., 16., 26., 28., 30. i 54.; navodi da je osoba protiv koje se vodi kazneni postupak onemogućena u pravu na upis u imenik odvjetnika do okončanja istrage, odnosno do okončanja kaznenog postupka oslobađajućom presudom ili presudom kojom se optužba odbija, čime je stavljena u nejednak položaj s onima koji traže upis u imenik odvjetnika, a protiv kojih se ne vodi istraga odnosno kazneni postupak, posebno ima li se u vidu moguće trajanje takvog postupka.

Prema navedenim ustavnim odredbama - osim već citiranima - jednakost spada u najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske; slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje; svi su građani i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti; svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja; kaznena osuda za teška i osobito nečasna kaznena djela može, u skladu sa zakonom, imati za posljedicu gubitak stečenih ili zabranu stjecanja na određeno vrijeme nekih prava na obavljanje određenih poslova, ako to zahtijeva zaštita pravnog poretka.

Sud nije prihvatio prijedlog u svezi s ovom odredbom polazeći od toga da ona propisuje jedan od zakonom propisanih uvjeta za ostvarenje prava na upis u imenik odvjetnika, a položaj i značenje odvjetničke službe posebno je određen člankom 27. Ustava Republike Hrvatske u kojem se odvjetništvo određuje kao samostalna i neovisna služba koja građanima osigurava pravnu pomoć u skladu sa zakonom. Činjenica da je odvjetništvo izdvojeno u posebnu ustavnu odredbu znači da se radi o službi od posebnog značaja, što podrazumijeva i propisivanje zahtjevnih uvjeta za ostvarenje prava na obavljanje te službe. Podnositelj prijedloga neosnovano povezuje osporenu zakonsku odredbu s člankom 30. Ustava koji određuje domet pravnih posljedica kaznene osude; odredba članka 48. točka 8. Zakona ne predstavlja kaznenopravnu posljedicu osude već je samo jedan od uvjeta za obavljanje odvjetničke djelatnosti.

Osporene odredbe članka 71. stavak 1. i 5. Zakona propisuju da odvjetnici i odvjetnički vježbenici odgovaraju za teže i lakše povrede dužnosti i ugleda odvjetništva pred disciplinskim tijelima Komore, određenim statutom, te da se statutom Komore utvrđuje što se smatra težom povredom dužnosti, ugleda i Kodeksa odvjetničke etike. Osporena odredba članka 73. Zakona propisuje da se visina i namjena novčanih kazni navedenih u članku 72. Zakona utvrđuje statutom Komore, te da se izrečena novčana kazna plaća Komori, a da se u disciplinskom postupku protiv odvjetnika ili odvjetničkog vježbenika na odgovarajući način primjenjuju odredbe kaznenog materijalnog i postupovnog zakonodavstva, ako nije drugačije određeno statutom ili drugim općim aktom Komore donesenim sukladno Zakonu i statutu.

Podnositelj prijedloga smatra te odredbe nesuglasnima odredbama članka 31. stavak 1. Ustava prema kojima nitko ne može biti kaženjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom. Ako zakon nakon počinjenog djela odredi blažu kaznu, odredit će se takva kazna. Nadalje podnositelj smatra osporene odredbe nesuglasnima odredbi članka 19. stavak 2. Ustava prema kojoj se zajamčuje sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti, te odredbi članka 115. stavak 3. Ustava prema kojoj sudovi sude na temelju Ustava i zakona, kao i nesuglasnim odredbi članka 17. stavak 3. Ustava prema kojem se niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može ograničiti primjena ustavnih odredbi o - pored ostalog - pravnoj određenosti kažnjivih djela i kazni.

Podnositeljevo je stajalište da su disciplinska djela kaznena djela, zbog čega ih se ne može određivati statutom, već zakonom ili međunarodnim pravom, zatim da se kazne za kaznena djela mogu određivati samo zakonom; podnositelj dalje navodi kako Komora nije ograničena u utvrđivanju visine novčane kazne, pa bi odvjetnici mogli biti kažnjeni daleko većom kaznom u disciplinskom postupku nego za krivična djela, što bi moglo dovesti do gubitka sve imovine kažnjenoga odvjetnika; zatim prigovara da u Zakonu nema zapreke da dva člana vijeća Vrhovnog suda, koje odlučuje u povodu priziva protiv drugostupanjske odluke, a koji su odvjetnici s liste koju je utvrdila Komora, budu isti oni odvjetnici koji su sudjelovali u pokretanju disciplinskog postupka protiv odvjetnika odnosno u donošenju odluka prvog ili drugog stupnja.

Sud nije prihvatio prijedlog polazeći od toga da disciplinska odgovornost nije istovjetna s kaznenom odgovornošću; ona je po prirodi stvari vezana uz organizaciju ili službu, kako bi se unutar organizacije ili službe nadziralo obavljanje djelatnosti te poštivanje propisanih standarda profesionalnog ponašanja, a to podrazumijeva i propisivanje određenih specifičnosti. Nijednom ustavnom načelu nije nesuglasno propisivanje disciplinske odgovornosti aktom organizacije ili službe - u ovom slučaju to je Statut Hrvatske odvjetničke komore - niti su ustavna načela na koja se poziva podnositelj prijedloga, a to su načela članka 115. stavak 1. Ustava, članka 31. stavak 1. Ustava i članak 17. stavak 3. Ustava, neposredno primjenjiva na disciplinsku odgovornost. S druge strane, regulacijom o prizivu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske protiv drugostupanjske odluke kojom su izrečene u Zakonu navedene mjere ostvaruje se ustavno načelo članka 19. stavak 2. Ustava kojim se zajamčuje sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.

Na temelju iznijetog riješeno je kao u izreci.

Ovo je rješenje donijeto na temelju odredaba članka 45. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/1994), a njegova se objava temelji na odredbi članka 20. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/1991).

Broj: U-I-722/1994
U-I-174/1995
U-I-402/1995
U-I-737/1995
U-I-6/1996
Zagreb, 16. srpnja 1997.