USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić predsjednik Suda, te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući povodom ustavne tužbe Z. M. iz O., na sjednici održanoj 4. lipnja 1997. godine, donio je slijedeću

ODLUKU

1. Usvaja se ustavna tužba, te se ukida odluka Državnog sudbenog vijeća o imenovanju sudaca Ž. s. u O. br. ID-32/96 od 18. travnja 1996. u dijelu u kojem se odnosi na podnositelja ustavne tužbe.

II. Predmet se vraća Državnom sudbenom vijeću na ponovni postupak raspravljanja i glasovanja o kandidatu - podnositelju ustavne tužbe i njegovom imenovanju za suca Ž. s. u O., na temelju liste kandidata ministra pravosuđa od 22. ožujka 1996. Klasa: 700-04/95-01/587, Urbroj: 514-05-01-96-5 i u okviru uvjeta propisanih oglasom Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske objavljenom u "Narodnim novinama", broj 97/1995.

III. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama" - službenom listu Republike Hrvatske.

Z. M. iz O. podnio je ustavnu tužbu povodom odluke Državnog sudbenog vijeća (dalje: DSV) broj: ID-32/1996. od 18. travnja 1996.

Podnositelj ustavne tužbe sudjelovao je kao kandidat u postupku imenovanja sudaca Ž. s. u O.

U ustavnoj tužbi navodi da je osporenom odlukom DSV povrijedilo njegova ustavna prava iz članka 14., 26. i 44. Ustava Republike Hrvatske, a iz sadržaja ustavne tužbe razabire se da smatra da su mu povrijeđena i ustavna prava iz članka 35. Ustava.

Podnositelj ustavne tužbe smatra da su mu naznačena ustavna prava povrijeđena jer je za njezino donošenje bilo od odlučnog utjecaja mišljenje koje je o kandidatu dao predsjednik Ž. s. u O. usmeno na sjednici DSV, a koje je suprotno pismenom mišljenju danom u istom postupku imenovanja od istog predsjednika Ž. s.

Usmeno mišljenje dano na navedenoj sjednici od strane predsjednika Ž. s. u O. ne temelji se, po navodima podnositelja ustavne tužbe, na rezultatima njegova rada kao suca, odnosno objektivnim pokazateljima njegova rada i zalaganja, nego se navode takove objede koje ga prikazuju u negativnom kontekstu - tako da njegov raniji rad i način obnašanja sudačke dužnosti nije niti razmatran, iako su to elementi, prema postojećim propisima, koji su trebali biti temelj odlučivanja o imenovanju kandidata za suca.

Podnositelj ustavne tužbe predlaže da Ustavni sud Republike Hrvatske, zbog navedenih povreda ustavnih prava podnositelja ustavne tužbe, ukine citiranu odluku DSV.

Temeljem članka 55. st. 1. t. 2. i 3. Poslovnika Ustavnog suda ("Narodne novine", broj 29/94), Ustavni sud je pribavio spis DSV pod brojem: ID-32/96, kao i izjašnjenje DSV na podnesenu ustavnu tužbu.

DSV u svom izjašnjenju na navode ustavne tužbe prvenstveno ističe prigovor da je ustavna tužba nedopuštena i to: 1) zbog nenadležnosti Ustavnog suda, jer da DSV ne spada niti u sudsku niti u upravnu vlast, te 2) zbog pomanjkanja akta u smislu članka 28. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Pored toga, poriče sve navode podnositelja ustavne tužbe o povredama ustavnih prava.

U provedenom postupku razmotreni su i analizirani navodi i prijedlozi iz ustavne tužbe, pismeno i usmeno mišljenje predsjednika Ž. s. u O., mišljenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, te materijali i zapisnik sa XXIV. sjednice DSV od 18. travnja 1996.

Ustavna tužba je osnovana.

Prema članku 28. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je odlukom sudbene, upravne vlasti ili drugih tijela koje imaju javne ovlasti povrijeđeno jedno od Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina.

Prije razmatranja navoda o mogućim povredama ustavnih prava podnositelja ustavne tužbe. Ustavni sud je razmotrio spomenuti prigovor DSV o nenadležnosti Ustavnog suda Republike Hrvatske za postupanje po ustavnoj tužbi.

Prigovor nije osnovan. Ustavni sud ponovno ističe stajalište, izraženo u svojim ranijim odlukama (U-III-188/95 objavljenoj u "Narodnim novinama", broj 22/1995 i dr.), koje su prema odredbi članka 25. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske obvezne i izvršne, da je osporena odluka DSV konačni pojedinačni akt tijela koje spada u oblast sudbene vlasti, a kojom se rješava o pravima i interesima kandidata koji su sudjelovali u natječajnom postupku, te da protiv tog akta nije dopušten drugi pravni put.

Ovo se odnosi i na dio odluke DSV koji se tiče podnositelja ustavne tužbe - bez obzira na to što njegovo ime nije navedeno - jer upravo tim (prešućenim, konkludentnim) dijelom odluke nije uvažena njegova prijava na natječaju, a na način kojim su povrijeđena njegova ustavna prava.

Stoga je Ustavni sud Republike Hrvatske nadležan odlučivati o predmetnoj ustavnoj tužbi.

Podnositelj ustavne tužbe tvrdi da mu je osporenom odlukom DSV povrijedilo ustavna prava iz članka 14. Ustava, jer je nepotkrijepljenim tvrdnjama predsjednika Ž. s. u O. izraženim u usmenom mišljenju danom na sjednici DSV prilikom imenovanja sudaca Ž. s. u O., doveden u neravnopravni položaj s ostalim kandidatima o kojima je izraženo mišljenje s podlogom na stvarnim pokazateljima. Povrijeđena su i njegova ustavna prava iz članka 26. Ustava, jer nije imao jednak položaj sa drugim kandidatima pred DSV, kao i iz članka 44. Ustava jer mu zbog navedenih okolnosti nije omogućeno da pod jednakim uvjetima bude imenovan za suca.

Iz sadržaja ustavne tužbe proizlazi da podnositelj ustavne tužbe smatra da su mu također povrijeđena ustavna prava iz članka 35. Ustava Republike Hrvatske, kojim se svakom građaninu jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.

Osnovano tvrdi podnositelj ustavne tužbe da su povrijeđena njegova ustavna prava.

Sva pribavljena pismena mišljenja, pa i predsjednika Ž. s. u O., pozitivno se izjašnjavaju o stručnosti i radu kandidata podnositelja ustavne tužbe, te se posebno ističe njegov rad za vrijeme agresije na Republiku Hrvatsku, kada je vraćajući se s posla teško ranjen, na što upućuje i priložena liječnička dokumentacija.

Na sjednici DSV predsjednik Ž. s. mijenja mišljenje, bez da je ono prije u pismenom obliku bilo dostavljeno na razmatranje nadležnim tijelima, te navodi za kandidata u potpunosti negativno mišljenje navodeći da je njegovo napredovanje u struci bilo uvjetovano angažmanom u političkom smislu, te da je 1972. osudio S. M. na kaznu zatvora od 2 godine i 2 mjeseca, koja presuda je preinačena u odluci o kazni po Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na 1 godinu zatvora, što je bio razlog daljnjeg napredovanja u struci podnositelja ustavne tužbe kao i primanje ordenja za zasluge.

Ustavni sud smatra da se na presudi donesenoj u zakonito provedenom postupku ne može temeljiti prosudba o radu suca. Ovo stajalište Ustavni sud je već izrazio u svojim ranijim odlukama (U-III-520/95, U-III-530/95, U-III-534/95 i dr.).

Povrijedilo je DSV naznačena ustavna prava podnositelja ustavne tužbe kad je, suprotno ustavnim načelima neovisnosti sudaca i sudačkog imuniteta, svoju odluku o kandidatu donijelo na temelju usmenog mišljenja predsjednik Ž. s. u O., koje sadrži prosudbe o valjanosti pojedinačne sudske odluke - ne spominjući pri tome sadržaj pismenog mišljenja, koje je bilo zasnovano na drugim vrijednostima kandidata.

Prema diskusijama o kandidatu koje su slijedile nesporno je upravo tako negativno mišljenje bila osnovica raspravljanja o imenovanju kandidata, a da nema navoda zašto je na sjednici dano usmeno mišljenje suprotno od pismenog. Navodi usmenog mišljenja o sumnjivom i politikantskom vođenju krivičnog postupka u navedenom krivičnom predmetu, mogu upućivati i na nečasno obnašanje sudačke dužnosti.

Takvim navodima povrijeđena su ustavna prava podnositelja ustavne tužbe iz članka 35. Ustava, jer Ustav tom odredbom jamči svakome građaninu štovanje i pravnu zaštitu njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.

Ranijim odlukama, kao što je U-III-188/95 i dr. Ustavni sud je utvrdio svoja stajališta o sadržaju i značenju mišljenja, prema kojem se mišljenje ne iscrpljuje (samo) na ocjeni formalnih zakonskih pretpostavki za imenovanje sudaca (članci 49. i 50. Zakona o sudovima "Narodne novine", broj 3/94), jer su ta pitanja već riješena sastavljanjem liste kandidata. Mišljenje se treba prvenstveno odnositi na suštinske kvalitete svakog kandidata posebno (kao što su njegova stručnost, uspješnost u radu i rezultati rada, a po potrebi i druga osobna svojstva - kao posebne odlike objavljeni znanstveni i stručni radovi), jer se samo takvim mišljenjem može osigurati argumentirana rasprava i odlučivanje na sjednici Vijeća.

U ovom postupku imenovanja sudaca, predsjednik Ž. s. u O. dao je o podnositelju ustavne tužbe dva kontradiktorna mišljenja: pozitivno (pismeno) i, kasnije, negativno (usmeno) - ne dajući razloge za promjenu ranijeg mišljenja. Donoseći odluku o kandidatu Z. M., bez prethodnog utvrđivanja razloga za promjenu pozitivnog mišljenja danog u pismenom obliku, DSV je povrijedilo postupovne odredbe, jer se odluka o kandidatu ne temelji na sadržaju isprava priloženih u spisu predmeta. Takvo postupanje je protivno pravnoj sigurnosti (članak 3. Ustava - vladavina prava).

Odlučujući na osnovi tako instruiranog usmenog mišljenja predsjednika Ž. s. dovedeno je u pitanje i ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe da pod jednakim uvjetima bude primljen u javne službe (članak 44. Ustava), koje ne znači samo formalnu jednakost u natječaju - već i pravo svakog kandidata da se, na jednak način za sve, uzmu u obzir stručna, moralna i druga svojstva.

S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud je utvrdio da su u postupku imenovanja sudaca Ž. s. u O., podnositelju ustavne tužbe povrijeđena ustavna prava iz članaka 14., 26., 35. i 44. Ustava Republike Hrvatske.

Stoga je ustavna tužba usvojena i odlučeno je kao u izreci.

Objava se temelji na članku 20. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-404/1996
Zagreb, 4. lipnja 1997.