USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, u povodu ustavne tužbe A. K. iz D., zastupanog po M. Ž., odvjetniku iz Z., na sjednici održanoj dana 21. svibnja 1997. godine, donio je

ODLUKU

1. Ustavna tužba se usvaja te se ukidaju:

- presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-3611/1995 od 7. prosinca 1995. godine i

- rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, broj: 511-01-42-UP/I-3/6668/1-94 od 19. studenoga 1994. godine.

2. Predmet se vraća Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske na ponovni postupak.

3. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

A. K. iz D., zastupan po punomoćniku M. Ž., odvjetniku iz Z., podnio je pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu u povodu presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-3611/1995 od 7. prosinca 1995. godine.

Tom presudom odbijena je tužba podnositelja protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, broj: 511-01-42-UP/I-3/6668/I-94 od 19. studenoga 1994. godine, u postupku radi primitka u hrvatsko državljanstvo.

Navedenim rješenjem odbijen je zahtjev podnositelja za primitak u hrvatsko državljanstvo jer da nema prijavljen boravak najmanje pet godina neprekidno na teritoriju Republike Hrvatske te da ne ispunjava pretpostavke za primitak u hrvatsko državljanstvo iz članka 8. stavak 1. t. 3. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", br. 53/91, 70/91 i 28/92.)

Podnositelj smatra da su mu navedenim odlukama povrijeđena ustavna prava iz članka 18., 26. i 32. Ustava Republike Hrvatske.

U izjašnjenju, koje je Ustavni sud Republike Hrvatske zatražio od Ministarstva unutarnjih poslova, a temeljem odredbi članka 55. stavka 2. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 29/94 - u nastavku: Poslovnik Suda), Ministarstvo odgovara u jednoj rečenici u kojoj navodi da predlaže da se ustavna tužba odbije iz razloga naznačenih u presudi Upravnog suda.

U ustavnoj tužbi podnositelj upućuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kao i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Podnositelj navodi da u Republici Hrvatskoj ima prijavljeno prebivalište od 24. veljače 1976. godine te da je do podnošenja zahtjeva imao prijavljen boravak preko 17 godina. Navodi da je zahtjev za primitak podnio putem punomoćnika, a na temelju punomoći ovjerene u Generalnom konzulatu Republike Hrvatske u F., u Nj.

Nastavno se navodi da je Ministarstvo unutarnjih poslova, nakon podnositeljevog zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo, pokrenulo postupak u kojem mu je oduzeto trajno nastanjenje te da mu je na temelju toga odbijen zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo. Navodi da je dostava rješenja, kojim mu je oduzeto trajno nastanjenje, izvršena stavljanjem na oglasnu ploču, a na taj način da je učinjena i dostava rješenja kojim mu je odbijen zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo, mada je imao punomoćnika u tom postupku.

Ustavna tužba je osnovana.

Uvidom u spis Ministarstva unutarnjih poslova, utvrđeno je da je podnositelj ustavne tužbe podnio zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo. Zahtjev je podnijet 14. srpnja 1994. godine putem punomoćnika, a na temelju punomoći ovjerene u Generalnom konzulatu Republike Hrvatske u F., u Nj. Uz zahtjev podnositelj je priložio i izjavu o pripadnosti hrvatskom narodu te izjavu o odricanju od državljanstva Bosne i Hercegovine. Izjave su ovjerene u istom Konzulatu.

U postupku koji je prethodio donošenju rješenja o prestanku trajnog nastanjenja, podnositelj ustavne tužbe nije sudjelovao. Dostava rješenja izvršena je za njega javnim priopćenjem, putem oglasne ploče Policijske uprave d.-n.

Putem oglasne ploče, od 7. veljače 1995. godine do 15. veljače 1995. godine, učinjena je i dostava rješenja kojim se odbija zahtjev podnositelja za primitak u hrvatsko državljanstvo. U spisu se ne nalazi ni jedna dostavnica na temelju koje bi bila vidljiva barem pokušana dostava stranci ili punomoćniku.

iz navedenog proizlazi da upravno tijelo nije postupalo po odredbama članka 55. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 - u nastavku: ZUP) jer nije podnositelju ustavne tužbe postavilo privremenog zastupnika u postupku u kojem je rješavalo o trajnom nastanjenju, a u kojem postupku je boravište podnositelja za upravno tijelo bilo nepoznato.

Povreda postupka pred upravnim tijelom se očituje i u odnosu na članak 87. ZUP glede pravila o obveznoj osobnoj dostavi u postupku povodom zahtjeva podnositelja za primitak u hrvatsko državljanstvo, a u kojem postupku je podnositelj imao punomoćnika.

Postupanje nadležnog tijela nije bilo sukladno načelu saslušanja stranke, propisanim odredbom članka 8. ZUP, po kojem se stranci u postupku mora pružiti mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja. Prema daljnjim odredbama istog članka, bez prethodnog izjašnjenja stranke, rješenje se može donijeti samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno. Zakonom o kretanju i boravku stranaca ("Narodne novine", br. 53/91, 22/92, 26/93 i 29/94), koji je primijenjen u postupku, a na temelju kojeg je riješeno i o zahtjevu stranke za primitak u hrvatsko državljanstvo, nije propisana mogućnost odlučivanja bez izjašnjenja stranke.

Slijedom navedenog, u postupku pred upravnim tijelom nije utvrđeno pravo stanje stvari, niti su utvrđene sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, kako to propisuje odredba članka 7. ZUP, te je time povrijeđeno načelo materijalne istine propisano navedenim člankom.

Propusti u postupanju upravnog tijela protežu se i na navedenu presudu Upravnog suda Republike Hrvatske, kojom je unatoč tih propusta odbijena tužba u upravnom sporu protiv rješenja kojim je odbijen podnositeljev zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo. Ovo stoga što Upravni sud Republike Hrvatske, temeljem odredbi članka 40. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", br. 53/91, 9/92 i 77/92), ispituje zakonitost osporenog upravnog akta u granicama zahtjeva, a da pri tome nije vezan razlozima tužbe.

Slijedom iznijetog, Ustavni sud Republike Hrvatske nalazi da su na štetu podnositelja ustavne tužbe povrijeđena njegova ustavna prava iz članka 3., 18., 19. i 26. Ustava Republike Hrvatske.

Svi navedeni propusti i nedostaci u postupcima vođenim glede prava i pravnih interesa podnositelja ustavne tužbe predstavljaju tako gruba kršenja postupovnih propisa da su dovela do narušavanja pojedinih najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske iz članka 3. Ustava (jednakost i vladavina prava).

Odredbom članka 18. Ustava Republike Hrvatske jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih akata, donijetih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom, a odredba članka 19. određuje da pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu te se jamči sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.

Navedenom pogreškom Upravnog suda Republike Hrvatske, podnositelju su povrijeđena navedena ustavna prava, kao i u članku 26. Ustava Republike Hrvatske zajamčeno pravo svih građana i stranaca na jednakost pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti, budući da nepoznavanje razloga za donošenje rješenja dovodi te osobe u nepovoljniji položaj u odnosu na osobe koje znaju razloge za donošenje rješenja.

Slijedom naprijed iznijetog Sud je, na temelju članka 19. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 13/91 - u nastavku: Ustavni zakon), u svezi s člankom 59. i 60. Poslovnika Suda, ustavnu tužbu usvojio kao osnovanu i osporene akte ukinio radi ponovnog odlučivanja.

Odluka o objavi ove odluke temelji se na odredbi članka 20. stavka 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-338/1996
Zagreb, 21. svibnja 1997.