USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući povodom ustavne tužbe D. S. iz P., N. 12/2, zastupan po punomoćnicima S. S., R. B. i T. V., odvjetnicima iz P., radi zaštite ustavnih prava na sjednici održanoj dana 22. travnja 1997. godine, donio je slijedeću

ODLUKU

1. Usvaja se ustavna tužba te se ukidaju:

- presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-2153/1993-6 od 10. veljače 1994.;

- rješenje tuženog Ministarstva graditeljstva i zaštite okoliša Republike Hrvatske, klasa: UP/II-371-01/92-06/1621, ur. broj: 531-06/3-93-3 od 19. veljače 1993.;

- rješenje Sekretarijata za urbanizam, graditeljstvo i stambeno-komunalne djelatnosti općine P., Odsjek za stambene poslove, klasa: UP/I-371-02/92-05/90, ur. broj: 2168-05-03-92-2 od 29. rujna 1992.

2. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

D. S., podnio je ovom Sudu ustavnu tužbu povodom presude Upravnog suda Republike Hrvatske citirane u izreci ove odluke, radi zaštite ustavnih prava iz članaka 14. i 35. Ustava Republike Hrvatske.

Osporenom presudom, kao i rješenjima navedenim u izreci rješenja, pravomoćno je naloženo podnositelju ustavne tužbe iseljenje iz stana u P., N. 12/II i predaja istog u posjed Ministarstvu obrane Republike Hrvatske.

Podnositelj ustavne tužbe tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno ustavno pravo iz članka 14. stavka 2. Ustava (svi su građani jednaki pred zakonom) i članka 35. Ustava, koji članak jamči svakom građaninu štovanje i pravnu zaštitu njegovog osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. Povredu navedenih ustavnih prava temelji na tome što je Upravni sud zanemario činjenicu da je on prije dobivanja spornog stana bio nositelj stanarskog prava u istoj zgradi, ali na stanu u prizemlju, koji je predao bivšoj JNA prilikom dobivanja spornog stana s pravom na otkup. Predaja stana, na kojem je imao stanarsko pravo, bila je po stajalištu tužitelja osnovana na Zakonu, pa smatra da su zbog toga što mu nije omogućeno ponovno useljenje u taj stan, tj. povrat u prijašnje stanje, grubo narušena njegova ustavna prava.

Radi toga je predložio da Ustavni sud uvaži njegovu ustavnu tužbu i ukine presudu Upravnog suda Republike Hrvatske.

Ustavna tužba je osnovana.

Pobijana odluka Upravnog suda Republike Hrvatske, kao i pobijana rješenja Ministarstva graditeljstva i zaštite okoliša Republike Hrvatske i Sekretarijata za urbanizam, građevinarstvo i stambeno-komunalne djelatnosti općine P. - kojima se podnositelju ustavne tužbe naređuje da u roku od 15 dana oslobodi od osoba i stvari stan u P., N. 12/II - temelje se na članku 94. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", br. 51/85, 42/86, 37/88, 47/89, 22/90, 22/92, 58/93 i 70/93 - nastavno: ZSO).

Odredbom članka 53. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", br. 91/96 - nastavno: ZNS) propisano je da danom njegovog stupanja na snagu prestaju vrijediti glave I., IV., V., VI., VII., VIII., IX., X. i XI. ZSO, pa slijedom toga i članak 94. tog Zakona. Iznimno, u stavku 1. članka 52. ZNS određuje se da će se postupci, pokrenuti prema odredbama ZSO, dovršiti po odredbama tog Zakona ako su pokrenuti do stupanja na snagu ZNS. Odredba se odnosi i na članak 94. ZSO - pa bi on trebao vrijediti u stambenim postupcima koji su još u tijeku - jer taj članak sadrži postupovna pravila o nadležnosti upravnih tijela za donošenje rješenja o iseljenju u slučaju useljenja bez pravne osnove, kao i druga pravila o tijeku i načinu provođenja upravnog postupka.

Svojom Odlukom broj: U-I-892/1994 od 20. studenoga 1996., Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo je odredbe članka 94. ZSO u dijelu u kojem su ostale na snazi temeljem citiranog stavka 1. članka 52. ZNS, tj. ukoliko se odnose na postupke u tijeku. Ovo znači da su odredbe članka 94. ZSO prestale vrijediti, kako za stambene stvari u postupcima koji će tek biti pokrenuti (ili su već pokrenuti) nakon stupanja na snagu ZNS, i to po sili Zakona (tj. odredbe stavka 1. članka 52. ZNS), tako i za postupke pokrenute prije stupanja na snagu ZNS ako su još u tijeku, a na temelju citirane odluke Ustavnog suda.

Članak 94. ZSO prestao je dakle, temeljem spomenutih pravnih akata, vrijediti u cijelosti.

Ustavna tužba je u ovom predmetu podnesena 16. kolovoza 1994. godine, dakle, prije nego što je odredba članka 94. ZSO djelomice prestala vrijediti zbog stupanja na snagu ZNS (5. studenoga 1996. godine); i prije donošenja i objavljivanja spomenute odluke Ustavnog suda kojom je članak 94. ZSO ukinut za prijelazni vremenski period u kojem je ostao na snazi po stavku 1. članka 52. istog Zakona. To znači da su i pobijane odluke upravnih organa i Upravnog suda donesene prije spomenutih nadnevaka, a to znači u vrijeme kad članak 94. ZSO još nije bio ukinut.

Pa ipak, zaštita ustavnih prava podnositelju ustavne tužbe ne može se uskratiti samo zbog toga što je pravni propis, ustavnost kojeg je dovedena u sumnju, prestao vrijediti, bez obzira je li ukinut kasnijim zakonom (zbog toga što ne odgovara društvenim odnosima i pravnom poretku Republike Hrvatske) ili odlukom Ustavnog suda (zbog toga što je protivan Ustavu i zakonu). Ukidanje propisa, baš naprotiv, ukazuje na osnovanost tvrdnje podnositelja ustavne tužbe o protuustavosti ukinutog propisa, koja je postojala i prije njegovog ukidanja.

U ovom predmetu Ustavni sud je ukinuo odredbe članka 94. ZSO samo za prijelazni vremenski period koji se odnosi na upravne postupke koji su u tijeku, a pokrenuti su prije stupanja na snagu ZNS. Sud samo iz formalnih razloga nije mogao ukinuti odredbu u cijelosti jer je ona (u dijelu koji se odnosi na postupke koji su dovršeni) već bila ukinuta Zakonom o najmu stanova. Rez između dijela odredbe koja je prestala vrijediti donošenjem kasnijeg zakona i dijela koji je ukinut odlukom Ustavnog suda je vremenske naravi, a ne tiče se suštine i sadržaja članka 94. ZSO. Zbog toga se ocjena Ustavnog suda da je ova odredba protivna Ustavu nužno odnosi na nju cijelu, bez obzira kojim je aktom ukinuta. Slijedi zaključak da je članak 94. ZSO u cijelosti bio protivan Ustavu i u vrijeme kad je ustavna tužba donesena, odnosno u vrijeme kad je doneseno prvostupanjsko rješenje upravnog organa o iseljenju iz stana.

Izloženo pravno stajalište da se u povodu ustavne tužbe može ocjenjivati ustavnost propisa koji su ukinuti, iako su pobijane odluke donesene prije njihovog ukidanja, Ustavni je sud izrazio u svojim odlukama od 8. prosinca 1993. godine, broj: U-I-206/1992, objavljeno u "Narodnim novinama", br. 113/93; u odluci od 27. travnja 1994. godine, broj: U-III-379/1993, objavljeno u "Narodnim novinama", br. 39/94 i u odluci od 10. listopada 1996. broj: U-I-52/1995.

Po svojim pravnim značajkama, upravni postupak iz članka 94. ZSO predstavlja sumarni i do krajnjih granica ubrzani postupak kojem je cilj hitna uspostava prijašnjeg stanja, tj. iseljenje iz stana osobe koja je u njega bespravno uselila. No, takav postupak nije primjeren ovom konkretnom slučaju (pa niti svim drugima) u kojima osoba koja se uselila u stan raspolaže ispravom o pravnom temelju useljenja, bez obzira što je taj pravni temelj sporan, jer se u tom slučaju radi o sporu o pravu na stan. Članak 94. ZSO je pravna tvorevima naslijeđena iz prošlih vremena u kojoj se, zbog prenaglašene želje da se postupak učini učinkovitim i bez osjećaja za razlikovanje različitih pravnih situacija, zanemarilo sva ostala procesna načela, kao što su načelo zakonitosti, traženja istine, prava na učinkovitu žalbu i dr.

Ukinutim odlukama Upravnog suda i upravnih tijela povrijeđena je jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske jer se postupovnim odredbama iz članka 94. ZSO ne zajamčuje u dovoljnoj mjeri zakonitost i istinitost u odlučivanju o pravima i dužnostima stranaka te nisu dosegnute standardne civilizacijske tekovine pravne zaštite svojstvene pravnoj državi i vladavini prava (članak 3. Ustava). Povrijeđeno je i ustavno jamstvo jednakosti svih pred zakonom i pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti (stavak 2. članka 14. i članak 26. Ustava) jer se odredbom članka 94. ZSO stranke, samo zbog toga što je spor pravno kvalificiran kao "bespravno useljenje", upućuju na provođenje upravnog postupka, dok se u srodnim stambenim sporovima strankama omogućuje vođenje sudskog postupka koji daje veće garancije za obranu prava stranaka i zakonito rješenje spora. Povrijeđeno je i ustavno pravo na učinkovitu žalbu protiv prvostupanjske odluke nadležnog tijela (stavak 1. članka 18. Ustava) jer se odredbom stavka 3. članka 94. generalno oduzima odgodna moć žalbi - žalba formalno postoji, ali je lišena svake učinkovitosti. Prekršeno je i načelo diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu (članak 4. Ustava) jer je upravnim organima povjereno da odlučuju u spornim stambenim odnosima koji po prirodi stvari i po zakonodavstvu Republike Hrvatske spadaju u nadležnost sudbene vlasti (stavak 2. članka 3. i točka 2g. stavka 1. Zakona o sudovima - "Narodne novine", br. 3/94).

U konkretnom predmetu, podnositelju ustavne tužbe nisu bila povrijeđena ustavna prava iz članka 35. Ustava (jamstvo na štovanje i pravnu zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti), jer tijekom postupka ta prava nisu dovedena u pitanje.

Iako je podnositelj ustavne tužbe u ustavnoj tužbi predložio samo ukidanje presude Upravnog suda Republike Hrvatske, Sud je u skladu s člankom 60. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 29/94) ukinuo i rješenja nadležnih upravnih tijela jer je utvrđeno da su i tim aktima povrijeđena ustavna prava podnositelja ustavne tužbe.

Zbog razloga koji su izloženi, odlučeno je kao u izreci odluke.

Odluka o objavi temelji se na odredbi stavka 1. članka 20. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 13/91).

Broj: U-III-731/1994
Zagreb, 22. travnja 1997.