USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda, te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, u povodu ustavne tužbe L. B. iz L., na sjednici održanoj 16. travnja 1997. godine, donio je slijedeću

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukida se presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-1192/1993 od 22. studenog 1995. godine.

III. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

L. B. iz L., podnijela je pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu povodom presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-1192/1993 od 22. studenog 1995. godine i rješenja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Centralne službe u Zagrebu, klasa: 023-ŽRO-140-09/92-01-ŽRO-34269 urbroj: 341-99-03/12-92-862 od 8. prosinca 1992. godine. Tim je rješenjem u postupku revizije prvostupanjskog rješenja pokrenutom po službenoj dužnosti, izmijenjeno prvostupanjsko rješenje kojim je ocu podnositeljice ustavne tužbe, B. pok. J. utvrđen mirovinski staž.

Podnositeljica ustavne tužbe smatra da su joj navedenim odlukama Upravnog suda i drugostupanjskog upravnog tijela povrijeđena ustavna prava iz članka 19. Ustava Republike Hrvatske iz razloga jer drugostupanjsko upravno tijelo nije donijelo svoje rješenje u zakonom određenom roku, a koju nezakonitost nije uočio niti Upravni sud Republike Hrvatske.

Ustavna tužba je osnovana.

Odredbom članka 19. Ustava Republike Hrvatske propisano je da pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu, te da se jamči sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.

Analizom razloga navedenih u ustavnoj tužbi, kao i osporene odluke upravnog tijela i presude Upravnog suda, Ustavni sud je ocijenio da su podnositeljici ustavne tužbe povrijeđena ustavna prava navedena u ustavnoj tužbi.

U konkretnom je slučaju drugostupanjsko upravno tijelo rješavajući u skladu s odredbom članka 224. Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja ("Narodne novine", broj 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/90, 9/91, 53/91 - nastavno: ZOMIO) u postupku revizije prvostupanjskog rješenja pokrenutom po službenoj dužnosti, donijelo, na temelju odredbe članka 225. navedenog Zakona, 8. prosinca 1992. godine, rješenje kojim je izmijenilo prvostupanjsko rješenje.

Odredbom članka 224. stavka 1. ZOMIO propisano je da se rješenje nadležnog tijela kojim se u prvom stupnju rješava o utvrđivanju mirovinskog staža navršenog do 31. prosinca 1964. godine podvrgava reviziji, dok je odredbom stavka 5. istog članka propisano da će se smatrati da je revizija izvršena i da se drugostupanjsko upravno tijelo suglasilo s rješenjem prvostupanjskog upravnog tijela ukoliko revizija rješenja protiv kojega nije izjavljena žalba ne bude izvršena u roku od tri mjeseca od dana protjeka roka za žalbu.

Kako je rok za izjavljivanje žalbe protiv prvostupanjskog rješenja istekao 17. rujna 1992. godine, to je tromjesečni rok za donošenje revizijskog rješenja istekao 17. prosinca 1992. godine.

Uvidom u spis upravnog tijela Ustavni je sud utvrdio da je na drugostupanjskom (revizijskom) rješenju doduše naznačeno kao da je doneseno 8. prosinca 1992. godine, dakle, unutar propisanog roka, međutim, drugostupanjsko rješenje nije i otpremljeno podnositeljici ustavne tužbe do isteka tromjesečnog revizijskog roka (17. prosinca 1992. godine). Otpremljeno je tek 7. siječnja 1993. godine, tako da ga je podnositeljica ustavne tužbe primila 8. siječnja 1993. godine, a prvostupanjsko upravno tijelo 11. siječnja 1993. godine. Dakle, otprema i primitak revizijskog (drugostupanjskog) rješenja uslijedila je izvan navedenog tromjesečnog roka što dovodi u osnovanu sumnju točnost naznake datuma odlučivanja drugostupanjskog tijela.

Stajalište je ovog Suda da je rok za reviziju u smislu odredbe članka 224. stavka 5. Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja održan ako je rješenje u postupku revizije doneseno i otpremljeno od strane drugostupanjskog tijela u određenom (tromjesečnom) roku. Revizijski je postupak, dakle, dovršen u trenutku kada je drugostupanjsko tijelo otpremilo rješenje donijeto u revizijskom postupku time da se revizija mora obaviti unutar zakonom propisanog roka od tri mjeseca. Stoga, jer je u konkretnom slučaju revizijsko rješenje otpremljeno po isteku prekluzivnog roka, to je iz navedenog razloga nezakonito i ništavo od samog trenutka donošenja, i kao takvo (ništavo) ne može u pravnom poretku proizvoditi valjane pravne učinke, niti prouzročiti valjane pravne posljedice.

Upravni sud je dužan u upravnom sporu na ništavost upravnog akta paziti po službenoj dužnosti (članak 40. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima - "Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92) te poništiti takav upravni akt. Kako Upravni sud Republike Hrvatske u povodu upravne tužbe to nije učinio to je ništav upravni akt ostao u pravnom poretku i proizveo određene pravne učinke. Time je počinjena povreda ustavne odredbe stavka 1. članka 19. Ustava Republike Hrvatske, kojom je određeno da pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu.

Na zakonu neutemeljenim revizijskim rješenjem i presudom suda, kojom ništavi upravni akt nije poništen, počinjena je i povreda u tužbi navedenih ustavnih prava podnositeljice ustavne tužbe.

Stoga je Ustavni sud Republike Hrvatske, na temelju članka 59., u svezi s člankom 60. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94), odlučio kao u izreci.

Odluka o objavi temelji se na odredbi članka 20. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91).

Broj: U-III-62/1996
Zagreb, 16. travnja 1997.