USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda, te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući povodom ustavne tužbe mr. B. Đ. iz Z., na sjednici održanoj 12. ožujka 1997. godine, donio je slijedeću

ODLUKU

1. Ustavna tužba se odbija.

2. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

Mr. B. Đ. iz Z. podnio je ovom Sudu pravodobnu ustavnu tužbu u svezi s rješenjem Županijskog suda u Z. broj: I-2814/93 od 16. ožujka 1996. godine. Tim rješenjem djelomično je uvažena žalba dužniku Ljubljanske banke d.d., te je djelomično preinačeno rješenje Općinskog suda u Z. broj: I-2814/93 od 6. prosinca 1994. pod toč. II. izreke, na način da se usvaja prigovor dužnika i obustavlja izvršenje ukoliko se odnosi na popis i prodaju poslovnog prostora kao nekretnina u Z., inače dozvoljeno rješenjem istog suda od 3. studenog 1994. broj: I-2814/93, te se provedene radnje u tom dijelu ukidaju. Odluka je donijeta temeljem odredaba članaka 1-3. Uredbe o zabrani raspolaganja nekretnina na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 36/91).

Podnositelj ustavne tužbe smatra da se u izvršnom postupku na ovu nekretninu ne bi primjenjivala citirana Uredba, jer da se radi o naplati potraživanja iz domaće izvršne isprave, odnosno da se radi o slučaju kada djelovanje te Uredbe u izvršnom postupku nije moguće bez obzira što je dužnik kao vlasnik nekretnina sa sjedištem izvan Republike Hrvatske.

Smatra da su mu time povrijeđena ustavna prava iz članaka 14., 26., 48. i 50. Ustava Republike Hrvatske.

Ustavna tužba nije osnovana.

Iz uvida u spis predmeta proizlazi da je Županijski sud u Z. ocijenio da su u ovom slučaju osnovano primijenjene naznačene odredbe citirane Uredbe, kojima se izričito zabranjuje raspolaganje i opterećenje nekretnina na području Republike Hrvatske, ako su one u vlasništvu, posjedu, na korištenju ili upravljanju poduzeća ili drugih pravnih osoba sa sjedištem izvan Republike Hrvatske, osim ako iznimno ima odobrenje Vlade Republike Hrvatske. Akt donijet protivno odredbama Uredbe je ništav.

Stoga je drugostupanjski sud povodom izjavljene žalbe donio rješenje u tom smislu, temeljeno na važećim propisima.

Ustavni sud Republike Hrvatske nije utvrdio da bi osporenim aktom, donijetim na temelju važećih propisa i u zakonom propisanom postupku, bila povrijeđena ustavna prava podnositelja ustavne tužbe iz članka 14. (jednakost pred zakonom), članka 26. (jednakost građana i stranaca pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti), jer se naznačena Uredba primjenjuje jednako na sve građane u Republici Hrvatskoj, što nije dovedeno u pitanje odlukama instancionih sudova o njezinoj primjeni u pojedinačnim slučajevima.

Po stajalištu ovog Suda, iz istih razloga, donošenjem osporavanog rješenja nadležni sud nije u konkretnom slučaju povrijedio podnositelju ustavne tužbe ustavna prava iz članaka 48. i 50. Ustava Republike Hrvatske, koje odredbe jamče pravo vlasništva odnosno poduzetničku slobodu.

Slijedom iznijetog, Ustavni sud je suglasno članku 61. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94), donio odluku kao u izreci.

Objava ove odluke temelji se na odredbi članka 20. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91).

Broj: U-III-452/1995
Zagreb, 12. ožujka 1997.

Smatram da su podnositelju ustavne tužbe u svezi s rješenjem Županijskog suda Z. u ovršnom postupku povrijeđena ustavna prava na koja ukazuje u ustavnoj tužbi.

U ovom predmetu se mora poći od činjenice da je postupak protiv Ljubljanske banke radi isplate štednog uloga vođen kod hrvatskih sudova, te da su Općinski i Županijski sud Z., te Vrhovni sud RH u tom parničnom predmetu presudili u korist podnositelja ustavne tužbe.

Na temelju tako donesene pravomoćne presude podnositelj ustavne tužbe je pokrenuo ovršni postupak za naplatu tog duga prodajom nekretnina koje dužnik Ljubljanska banka imade u Hrvatskoj i to u Z.

Općinski sud Z. je dozvolio provođenje ovršnog postupka prodajom nekretnina, ali je Županijski sud Z. uvažio žalbu dužnika i obustavio ovršni postupak, koji se odnosi na prodaju nekretnina.

Napominjem, da je dužnik ona ista Slovenska Ljubljanska banka koja je zbog potraživanja hrvatskih štediša osnovala posebnu banku za hrvatske štediše, a posebnu za slovenske.

Stav županijskog suda Z. zasniva se na tome da se ovrha na nekretninama stranih državljana ne može provesti zbog toga što to zabranjuje Uredba Vlade o zabrani raspolaganja nekretninama (NN 36/91).

Općinski sud Z. je po mojoj ocjeni pravilno zaključio da se zabrana iste Uredbe ne odnosi na naplatu po odlukama hrvatskih sudova u ovršnom postupku.

Ja smatram da se ova Uredba odnosi samo na vlasnike i posjednike, te korisnike nekretnina koje strani državljani imaju u Hrvatskoj, a nikako ne na državne organe, pa prema tome niti na sudove koji su ovlašteni da omoguće svojim odlukama da hrvatski državljani naplate svoja potraživanja uključujući i naplatu putem prodaje nekretnina. To proizlazi odatle što se zabrana može izreći samo onima koji imaju ovlaštenja za raspolaganje.

Dakle, ta zabrana iz citirane Uredbe se sasvim sigurno odnosi, kako to uostalom i piše u članku 1. na vlasnike, posjednike ili korisnike nekretnina, što znači samo na one koji su inače ovlašteni na raspolaganje nekretninama. To je logično jer se Hrvatska htjela u tim kriznim vremenima zaštititi od tih ovlaštenika izvan Hrvatske.

Tim ovlaštenicima se zabranjuje prodaja, zamjena, darovanje, prijenos prava korištenja i raspolaganja, davanja u zakup i privremenu uporabu, osnivanje hipoteke i sl.

Nema sumnje da sve te pravne poslove, uključujući i osnivanje hipoteke, mogu vršiti jedino ovlaštene pravne ili fizičke osobe, a to su vlasnici, posjednici ili korisnici tih nekretnina. Niti jedan od tih pravnih poslova ne može izvršiti državni organ, pa prema tome ni sud, zbog čega je i to razlog više da se zaključi da se na sud ne može odnositi ta zabrana, jer se ovdje očigledno mislilo na poslove redovnog raspolaganja, a ne na ovršni postupak koji provodi sud na temelju zakona.

U članku 2. citirane Uredbe izuzimanje od te zabrane se očigledno odnosi opet na to da Vlada može osobama iz članka 1. iznimno dozvoliti raspolaganje nekretninama. I po tome se vidi da se zabrana odnosi samo na vlasnike, posjednike i korisnike, a ne državne organe, jer po našem Ustavu samo vlasnici mogu raspolagati nekretninama, a ostali samo na temelju posebne ovlasti kakvu sasvim sigurno predstavlja prvomoćna presuda hrvatskog suda donesena na osnovi zakona.

Kada se u članku 3. citirane Uredbe propisuje da je pravni posao sklopljen ili pravni akt donijet protivno toj Uredbi ništav, još je sigurnije da se je pri tome mislilo na poslove, koji sklapaju zakonski ovlaštenici, a ne valjda sud ili neki drugi državni organ.

Isto tako držim da se onaj dio tog propisa koji govori o pravnom aktu također ne može odnositi na sud, jer se sudsko rješenje u ovršnom postupku doduše može smatrati pravnim aktom, ali pravnim aktom koji je donio ovlašteni organ na temelju zakona, koji nije suspendiran citiranom odredbom.

Ovdje se očigledno mislilo na pravne akte kojima bi se omogućilo raspolaganje nekretninama onima koji imaju inače pravo raspolaganja kao zakonski ovlaštenici. To je logičan nastavak odredbe o ništavosti pravnih poslova koje bi eventualno sklopili zakonski ovlaštenici.

Da je svrha donošenja citirane Uredbe između ostalog bila da se onemogući ovrha nad imovinom sranih državljana, onda bi se u toj Uredbi propisalo da se zabranjuje raspolaganje i sa pokretninama, te posebno novcem koje strane fizičke ili pravne osobe imaju na računima naših banaka. Kako takve zabrane nema bilo bi krajnje nelogično da se ovrha protiv stranih državljana može voditi na pokretninama pa i na novcu što može predstavljati i puno veću vrijednost od neke nekretnine, a da se ne može voditi na nekretninama. To je još jedan razlog više koji govori u prilog mojeg stanovišta

Kad to ne bi bilo tako onda bi ta Uredba bila usmjerena protiv hrvatskih građana, te u krajnjoj liniji i protiv Hrvatske države i njenih organa. Mislim da bi se u svijetu teško našla neka Vlada koja bi donosila uredbe protiv interesa svojih građana i svoje države.

Bilo bi krajnje besmisleno donošenje takve Uredbe kada bi bila namjera Vlade da se njome zaštiti Hrvatska od svojih hrvatskih organa, hrvatskih sudova, a na izrazitu štetu svojih građana pa i svoje države.

Prema tome ovakvim postupanjem Županijskog suda Z. sigurno su povrijeđena ustavna prava na koja se poziva podnositelj ustavne tužbe.

Osim toga ukazujem i na to da je vrlo upitno da li je ta Uredba od 17. srpnja 1991. godine na snazi, obzirom na odredbu članka 88. Ustava RH, posebno obzirom na odredbu članka 4. te Uredbe po kojem ona važi do razdruživanja sa SFRJ do kojeg je došlo odlukom Sabora od 8. listopada 1991. godine. Taj se datum mora uzeti kao dan definitivnog razduživanja i to bez obzira što sama dioba imovine i prava može potrajati i desetak godina.

Zbog iznesenog smatram da je ustavnu tužbu trebalo usvojiti. Ovo tim više što se u predmetnoj odluci Ustavnog suda, kojim se ustavna tužba odbija, ničim ne obrazlaže zašto se smatra da se citirana Uredba odnosi i na sud kao državni organ, već se krajnje posjednostavljeno samo konstatira, da podnositelju ustavne tužbe nisu povrijeđena ustavna prava, jer se naznačena Uredba primjenjuje jednako na sve građane u Republici Hrvatskoj.

Zagreb, 17. ožujka 1997.

Smatram da su podnositelju ustavne tužbe u svezi s rješenjem Županijskog suda Z. u ovršnom postupku povrijeđena ustavna prava na koja ukazuje u ustavnoj tužbi.

U ovom predmetu se mora poći od činjenice da je postupak protiv Ljubljanske banke radi isplate štednog uloga vođen kod hrvatskih sudova, te da su Općinski i Županijski sud Z., te Vrhovni sud RH u tom parničnom predmetu presudili u korist podnositelja ustavne tužbe.

Na temelju tako donesene pravomoćne presude podnositelj ustavne tužbe je pokrenuo ovršni postupak za naplatu tog duga prodajom nekretnina koje dužnik Ljubljanska banka imade u Hrvatskoj i to u Z.

Općinski sud Z. je dozvolio provođenje ovršnog postupka prodajom nekretnina, ali je Županijski sud Z. uvažio žalbu dužnika i obustavio ovršni postupak, koji se odnosi na prodaju nekretnina.

Napominjem, da je dužnik ona ista Slovenska Ljubljanska banka koja je zbog potraživanja hrvatskih štediša osnovala posebnu banku za hrvatske štediše, a posebnu za slovenske.

Stav županijskog suda Z. zasniva se na tome da se ovrha na nekretninama stranih državljana ne može provesti zbog toga što to zabranjuje Uredba Vlade o zabrani raspolaganja nekretninama (NN 36/91).

Općinski sud Z. je po mojoj ocjeni pravilno zaključio da se zabrana iste Uredbe ne odnosi na naplatu po odlukama hrvatskih sudova u ovršnom postupku.

Ja smatram da se ova Uredba odnosi samo na vlasnike i posjednike, te korisnike nekretnina koje strani državljani imaju u Hrvatskoj, a nikako ne na državne organe, pa prema tome niti na sudove koji su ovlašteni da omoguće svojim odlukama da hrvatski državljani naplate svoja potraživanja uključujući i naplatu putem prodaje nekretnina. To proizlazi odatle što se zabrana može izreći samo onima koji imaju ovlaštenja za raspolaganje.

Dakle, ta zabrana iz citirane Uredbe se sasvim sigurno odnosi, kako to uostalom i piše u članku 1. na vlasnike, posjednike ili korisnike nekretnina, što znači samo na one koji su inače ovlašteni na raspolaganje nekretninama. To je logično jer se Hrvatska htjela u tim kriznim vremenima zaštititi od tih ovlaštenika izvan Hrvatske.

Tim ovlaštenicima se zabranjuje prodaja, zamjena, darovanje, prijenos prava korištenja i raspolaganja, davanja u zakup i privremenu uporabu, osnivanje hipoteke i sl.

Nema sumnje da sve te pravne poslove, uključujući i osnivanje hipoteke, mogu vršiti jedino ovlaštene pravne ili fizičke osobe, a to su vlasnici, posjednici ili korisnici tih nekretnina. Niti jedan od tih pravnih poslova ne može izvršiti državni organ, pa prema tome ni sud, zbog čega je i to razlog više da se zaključi da se na sud ne može odnositi ta zabrana, jer se ovdje očigledno mislilo na poslove redovnog raspolaganja, a ne na ovršni postupak koji provodi sud na temelju zakona.

U članku 2. citirane Uredbe izuzimanje od te zabrane se očigledno odnosi opet na to da Vlada može osobama iz članka 1. iznimno dozvoliti raspolaganje nekretninama. I po tome se vidi da se zabrana odnosi samo na vlasnike, posjednike i korisnike, a ne državne organe, jer po našem Ustavu samo vlasnici mogu raspolagati nekretninama, a ostali samo na temelju posebne ovlasti kakvu sasvim sigurno predstavlja prvomoćna presuda hrvatskog suda donesena na osnovi zakona.

Kada se u članku 3. citirane Uredbe propisuje da je pravni posao sklopljen ili pravni akt donijet protivno toj Uredbi ništav, još je sigurnije da se je pri tome mislilo na poslove, koji sklapaju zakonski ovlaštenici, a ne valjda sud ili neki drugi državni organ.

Isto tako držim da se onaj dio tog propisa koji govori o pravnom aktu također ne može odnositi na sud, jer se sudsko rješenje u ovršnom postupku doduše može smatrati pravnim aktom, ali pravnim aktom koji je donio ovlašteni organ na temelju zakona, koji nije suspendiran citiranom odredbom.

Ovdje se očigledno mislilo na pravne akte kojima bi se omogućilo raspolaganje nekretninama onima koji imaju inače pravo raspolaganja kao zakonski ovlaštenici. To je logičan nastavak odredbe o ništavosti pravnih poslova koje bi eventualno sklopili zakonski ovlaštenici.

Da je svrha donošenja citirane Uredbe između ostalog bila da se onemogući ovrha nad imovinom sranih državljana, onda bi se u toj Uredbi propisalo da se zabranjuje raspolaganje i sa pokretninama, te posebno novcem koje strane fizičke ili pravne osobe imaju na računima naših banaka. Kako takve zabrane nema bilo bi krajnje nelogično da se ovrha protiv stranih državljana može voditi na pokretninama pa i na novcu što može predstavljati i puno veću vrijednost od neke nekretnine, a da se ne može voditi na nekretninama. To je još jedan razlog više koji govori u prilog mojeg stanovišta

Kad to ne bi bilo tako onda bi ta Uredba bila usmjerena protiv hrvatskih građana, te u krajnjoj liniji i protiv Hrvatske države i njenih organa. Mislim da bi se u svijetu teško našla neka Vlada koja bi donosila uredbe protiv interesa svojih građana i svoje države.

Bilo bi krajnje besmisleno donošenje takve Uredbe kada bi bila namjera Vlade da se njome zaštiti Hrvatska od svojih hrvatskih organa, hrvatskih sudova, a na izrazitu štetu svojih građana pa i svoje države.

Prema tome ovakvim postupanjem Županijskog suda Z. sigurno su povrijeđena ustavna prava na koja se poziva podnositelj ustavne tužbe.

Osim toga ukazujem i na to da je vrlo upitno da li je ta Uredba od 17. srpnja 1991. godine na snazi, obzirom na odredbu članka 88. Ustava RH, posebno obzirom na odredbu članka 4. te Uredbe po kojem ona važi do razdruživanja sa SFRJ do kojeg je došlo odlukom Sabora od 8. listopada 1991. godine. Taj se datum mora uzeti kao dan definitivnog razduživanja i to bez obzira što sama dioba imovine i prava može potrajati i desetak godina.

Zbog iznesenog smatram da je ustavnu tužbu trebalo usvojiti. Ovo tim više što se u predmetnoj odluci Ustavnog suda, kojim se ustavna tužba odbija, ničim ne obrazlaže zašto se smatra da se citirana Uredba odnosi i na sud kao državni organ, već se krajnje posjednostavljeno samo konstatira, da podnositelju ustavne tužbe nisu povrijeđena ustavna prava, jer se naznačena Uredba primjenjuje jednako na sve građane u Republici Hrvatskoj.

Zagreb, 17. ožujka 1997.