USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Zdravko Bartovčak, dopredsjednik Suda te suci Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac, Milan Vuković i Mladen Žuvela, odlučujući o ustavnoj tužbi N. F. iz Z., na sjednici održanoj 12. veljače 1997. godine, donio je

ODLUKU

1. Ustavna se tužba usvaja.

2. Ukidaju se:

- presuda Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: Us-735/1995-4 od 9. studenog 1995,

- rješenje Ministarstva uprave Republike Hrvatske Klasa: UP/II-222-02/94-01/29, urbroj: 515-02-03/6-94-1 od 12. prosinca 1994. godine.

3. Odluka će se objaviti u "Narodnim novinama".

N. F. iz Z., podnio je pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu u povodu odluka navedenih u izreci ove odluke.

Rješenjem Ž. Ž.-K., Ureda za opću upravu Z., Odsjeka za opću upravu, Klasa: UP/I-222-02/94-01/91, Urbroj: 2198-10-1-94-5 od 16. kolovoza 1994. godine odobrena je, podnositelju ustavne tužbe, promjena dosadašnjeg osobnog imena N. R. u novo osobno ime N. F. i to temeljem odredbe stavka 3. članka 6. Zakona o osobnom imenu ("Narodne novine", broj 69/92), a suglasno s odredbom članka 8. istog zakona.

Rješenjem Ministarstva uprave Republike Hrvatske, označenim u izreci odluke, donesenim po službenoj dužnosti dana 12. prosinca 1994. godine po pravu nadzora, ukinuto je rješenje upravnog tijela prvog stupnja kojim je odobrena promjena osobnog imena podnositelju ustavne tužbe s obrazloženjem da nisu udovoljeni (ispunjeni) uvjeti iz članka 6. stavak 2. Zakona o osobnom imenu obzirom da prvostupanjsko tijelo nije utvrdilo opravdanost zahtjeva, odnosno nije imalo dokaz da je prezime F. prezime pradjeda N. R. Kako je prvostupanjskim rješenjem povrijeđen materijalni zakon to je rješenje ukinuto temeljem članka 263. stavak 2. i članka 264. Zakona o općem upravnom postupku.

Upravni sud Republike Hrvatske, presudom označenom u izreci odluke, odbio je tužbu podnesenu protiv drugostupanjskog rješenja donesenog po pravu nadzora. Sud je, naime, prihvatio ocjenu tuženog tijela da tužitelj u zahtjevu nije ukazao na opravdanost zahtjeva jer zahtjev ne sadrži razloge zbog kojih se traži promjena imena a nije imao ni dokaz da je pradjed podnositelja zahtijeva nosio prezime F.

Podnositelj ustavne tužbe smatra da su mu tim odlukama povrijeđena ustavna prava iz članka 14., 16. i 22. Ustava Republike Hrvatske.

Povrede ustavnih prava iz navedenih odredaba Ustava Republike Hrvatske podnositelj obrazlaže time što je promjenu osobnog imena zatražio iz subjektivnih razloga zbog kojih ne želi nositi staro prezime niti bilo koje drugo prezime. Novo prezime stekao je zakonito, on i cijela njegova obitelj, temeljem odredaba Zakona o osobnom imenu i diskrecionog prava odlučivanja prvostupanjskog tijela Ž. Z.-K. Novo prezime nikoga ne vrijeđa, niti dira u ičija prava i nema zakonskog osnova da se prisiljava uzeti staro ili bilo koje drugo prezime koje ne želi. Ističe da su prema pričanju njegova pokojnog oca i izjavama svjedoka (koje prilaže) njegovi preci bili F. i zbog toga pripadnici njegove obitelji već generacijama nose nadimak "F.". Pisanih dokaza nema jer su u proteklim ratovima spaljene crkve i crkvene knjige. Međutim, ukoliko bi se u njegovom kraju (M.) spomenulo staro prezime ono bez dodatka "F." ne bi puno značilo, jer se ne bi pouzdano znalo o kome se radi.

Nisu to jedini razlozi zbog kojih je promijenio osobno ime već su to, prije svega, duboki subjektivni razlozi i osjećaj da staro prezime ne određuje dovoljno njegovu obitelj. Postoje naime tisuće R. ali srodnici njegove obitelji su samo oni koji su "F.". Sudu je iznio dodatne dokaze i razloge za promjenu prezimena ali prema ocjeni Upravnog suda Republike Hrvatske ni ti razlozi i dokazi nisu ukazali na opravdanost promjene prezimena.

Predlaže da se ukine rješenje doneseno po pravu nadzora kao i presuda suda.

Ustavna je tužba osnovana.

Drugostupanjsko državno tijelo i Upravni sud Republike Hrvatske izrazili su stajalište da u zahtjevima nisu navedeni razlozi za promjenu osobnog imena te da prvostupanjsko tijelo koje je udovoljilo zahtjevu nije utvrdilo opravdanost zahtjeva, odnosno nije imalo dokaza da je prezime F. prezime pradjeda podnositelja zahtjeva.

Udovoljavanjem zahtjevu povrijeđen je materijalni zakon smatra navedeno državno tijelo i Sud.

U pravu je podnositelj ustavne tužbe kada smatra da su mu povrijeđena ustavna prava.

Člankom 14. Ustava Republike Hrvatske propisano je da svi građani Republike Hrvatske imaju sva prava i slobode neovisno, između ostalog, o nacionalnoj pripadnosti i socijalnom podrijetlu, vjeri, jeziku, rođenju i drugim osobinama i da su svi pred zakonom jednaki. Zajamčenom jednakošću svih pred zakonom ostvaruje se vladavina prava kao temeljna odrednica svake pravne države.

Uređujući pravni poredak države zakonodavac ima pravo urediti i korištenje osobnog imena građana, pa i propisati zakonske pretpostavke za određivanje, korištenje i mijenjanje imena ili prezimena odnosno osobnog imena građana. To zakonsko uređivanje mora biti u skladu s određenjima članka 16. Ustava Republike Hrvatske. Prema ovome članku Ustava Republike Hrvatske slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

Člankom 22. Ustava Republike Hrvatske određeno je da je čovjekova sloboda i osobnost nepovrediva. Stoga se nikome ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda ili pravo osim kada je to određeno zakonom o čemu odlučuje sud. Osobnost čovjeka je, pak, nepovrediva.

Analizirajući razloge i ocjene iznesene u drugostupanjskom rješenju, donesenom po pravu nadzora i obrazloženju presude Upravnog suda Republike Hrvatske ovaj Sud je ocijenio i zaključio da su u obrazloženjima navedenih akata iznesene tvrdnje i ocjene koje odlučivanjem državnog tijela i suda čine nesuglasnim s temeljnim slobodama i pravima iz članaka 14., 16. i 22. Ustava Republike Hrvatske.

Svaki građanin ima pravo i dužnost služiti se svojim osobnim imenom (stavak 2. članak 2. Zakona) ali svaki građanin ima pravo i promijeniti osobno ime (stavak 1. članak 6.) Zakona. Pri tome, nema sumnje, da je osobno ime čovjeka ujedno i pripadnost njegova individualiteta i da stoga spada u njegovu zaštićenu osobnost, a Ustav u odredbama članka 22. zaštitu osobnosti podiže do stupnja nepovredivosti.

Osobno ime je, međutim, i oznaka identiteta osobe kao nositelja prava i obveza u pravnom prometu koji je dio zakonom uređenog javnog poretka. Stoga u granicama ustavnih ovlasti zakonodavac može zakonskim normama pojedine slobode i prava čovjeka ograničiti te propisati uvjete i postupak te tijela za ostvarivanje pojedinih prava. Tako i Zakon o osobnom imenu traži da se u zahtjevu iznesu i razlozi za promjenu osobnog imena.

U ovome slučaju, međutim, ne stoji tvrdnja drugostupanjskog tijela da podnositelj zahtjeva nije iznio razloge za promjenu imena jer je on to učinio izrazivši u zahtjevu želju da nosi prezime svoga daljeg pretka što predstavlja subjektivan razlog za promjenu imena. Razlozi za promjenu osobnog imena najčešće i jesu isključivo subjektivne prirode ali i kao takovi mogu pravdati osnovanost zahtjeva, dakako uz udovoljavanje drugim zakonskim odredbama. Ne stoji stoga ni zaključak obrazloženja drugostupanjskog rješenja, donesenog po pravu nadzora, da prvostupanjsko tijelo nije utvrdilo opravdanost zahtjeva jer ga je ono utvrdilo ocijenivši izneseni subjektivni razlog osnovanim čime je diskreciono utvrdilo i opravdanost zahtjeva. Pri tome nepostojanje i formalnog dokaza da je predloženo prezime bilo prezime pradjeda podnositelja zahtjeva, po ocjeni ovog Suda, nije bitno za ocjenu opravdanosti zahtjeva.

Razmotrivši navode ustavne tužbe kao i ocjene i razloge drugostupanjskog rješenja i presude Upravnog suda Republike Hrvatske, zbog kojih je prvostupanjsko rješenje ukinuto, Ustavni sud Republike Hrvatske je ocijenio da odlučivanje navedenog tijela i suda nije suglasno Ustavu Republike Hrvatske (poglavito članku 16.) jer nisu ni ocijenili ni utvrdili da odobreno novo prezime (osobno ime) ugrožava slobode i prava drugih ljudi, pravni poredak, javni moral i zdravlje, uslijed čega zahtjev za promjenu ne bi bio u skladu sa zakonom i Ustavom.

Ustavni sud Republike Hrvatske je stoga ocijenio da su osporenim upravnim aktom i presudom povrijeđena ustavna prava podnositelja naznačena u ustavnoj tužbi.

Iz navedenih razloga Ustavni sud Republike Hrvatske je na temelju članka 30. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91) u svezi s odredbama članaka 59. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94) odlučio kao u izreci ove odluke.

Odluka o objavi temelji se na odredbi članka 20. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-257/1996
Zagreb, 12. veljače 1997.