USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu predsjednik Suda Jadranko Crnić, te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac, Milan Vuković i Mladen Žuvela, odlučujući o ustavnoj tužbi M. R. iz Z., zastupanog po Odvjetničkom društvu T. & B. iz Z., radi zaštite ustavnih prava, na sjednici održanoj dana 9. siječnja 1997. godine donio je slijedeću

ODLUKU

1. Ustavna tužba se odbija.

2. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama"

M. R. podnio je ovom Sudu pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu povodom rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj. Kr-47/1996-3 od 26. lipnja 1996. godine radi zaštite ustavnih prava.

Osporenim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odbijen je zahtjev podnositelja ustavne tužbe za izvanredno ublažavanje kazne, koja mu je izrečena u trajanju od 6 mjeseci pravomoćnom presudom Općinskog suda u Z. broj: Ko-1464/93 od 5. prosinca 1994. godine zbog učinjenog krivičnog djela protiv javnog reda i pravnog saobraćaja - nasilničkim ponašanjem opisanim i kažnjivim po članku 192. stavak 1. i 3. Kaznenog zakona Republike Hrvatske.

Povredu ustavnih prava temelji na tvrdnji da je Vrhovni sud Republike Hrvatske bio dužan postupiti po članku 399. Zakona o krivičnom postupku i ublažiti izrečenu kaznu, jer da je u zahtjevu za ublažavanje kazne iznio takove činjenice, koje da su bile poznate Općinskom i Županijskom sudu u momentu izricanja kazne dovele bi do znatno blaže osude, tim više što i Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju osporenog rješenja navodi da su obiteljske prilike osuđenika nižestupanjskim sudovima bile samo "djelomično poznate". Odbijanjem zahtjeva za ublažavanje kazne smatra da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na njegovu štetu povrijedio ustavna prava koja proizlaze iz članka 22. stavak 2. i članka 29. Ustava.

Ujedno je temeljem članka 53. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94) stavio prijedlog za odgodu izvršenja izrečene kazne navodeći da bi odlaskom na izdržavanje kazne zatvora pretrpio štetu, koja bi se teško mogla popraviti, jer je jedini hranitelj obitelji, a da se sama odgoda ne protivi javnom interesu.

Ustavna tužba nije osnovana.

Prema članku 28. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91) svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu, ako smatra da mu je odlukom sudbene, upravne vlasti ili drugih tijela koja imaju javne ovlasti povrijeđeno jedno od Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina.

Članak 22. stavak 2. Ustava određuje da se nikome ne može oduzeti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, a o čemu odlučuje sud, a članak 29. Ustava jamči pravo na pravično suđenje.

U konkretnom slučaju niti jedno od ta dva ustavna prava osporenim rješenjem nisu povrijeđena.

Sama kazna podnositelju ustavne tužbe izrečena je od strane nadležnih sudova, a u postupku određenim Zakonom o krivičnom postupku ("Narodne novine", broj 34/93, 38/93, 25/94 i 28/96), a temeljem članka 192. stavak 1. i 3. Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 32/93, 38/93 i 28/96).

U krivičnom postupku podnositelj ustavne tužbe imao je mogućnost korištenja svih pravnih sredstava radi zaštite svojih prava i interesa. On ih je i koristio iz čega proizlazi da mu je bilo osigurano ustavno pravo na pravično suđenje.

Pogrešno podnositelj ustavne tužbe smatra da svaka činjenica koja nije bila poznata nižestupanjskim sudovima prilikom izricanja kazne mora dovesti i do ublažavanja kazne.

Prema članku 399. Zakona o krivičnom postupku, ublažavanje pravomoćno izrečene kazne dopušteno je kad se nakon pravomoćnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kad se izricala presuda ili sud nije za njih znao iako su postojale, a one bi očito dovele do blaže kazne.

Odbivši zahtjev za izvanredno ublažavanje kazne Vrhovni sud Republike Hrvatske postupio je u skladu s člankom 401. stavak 6. Zakona o krivičnom postupku, jer je utvrdio da nije udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izvanredno ublažavanje kazne, to jest da pogoršanje bolesti članova njegove obitelji i teža bolest djeteta koja nije bila u potpunosti poznata nižestupanjskim sudovima nije okolnost takovog intenziteta da bi dovela do blaže osude obzirom na raniju osuđivanost podnositelja ustavne tužbe i društvenu opasnost učinjenog djela.

Kako, prema tome, u konkretnom slučaju nisu povrijeđena ustavna prava podnositelja ustavne tužbe iz članka 22. stavak 2. i 29. Ustava, Sud je u skladu s člankom 59. i 61. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ustavnu tužbu odbio kao neosnovanu.

Obzirom da je donesena odluka o ustavnoj tužbi, ne postoje zakonske pretpostavke za odlučivanje o prijedlogu za odgodu izvršenja podnesenim temeljem članka 53. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske.

Objava odluke temelji se na odredbi članka 20. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-484/1996
Zagreb, 9. siječnja 1997.