USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac, Milan Vuković i Mladen Žuvela, odlučujući o ustavnoj tužbi C. L. iz U., zastupanog od A. Z., odvjetnika u P., na sjednici održanoj dana 4. prosinca 1996. godine, donio je ovu

ODLUKU

I. Usvaja se ustavna tužba te se ukidaju:

1) presuda Općinskog suda u B. broj: P-280/92 od 24. lipnja 1993;

2) presuda Okružnog suda u P. broj: Gž-912/93 od 4. listopada 1993;

3) presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-398/1994 od 25. listopada 1994.

II. Predmet se vraća nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovni posutpak.

III. Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama".

Presudom Općinskog suda u B., broj: P-280/92, od 24. lipnja 1993. bilo je utvrđeno (nakon razvoda braka između podnositelja ove ustavne tužbe i R. L. rođene N.) da je tužitelj C. L. jedini nositelj stanarskog prava na stanu u U., U. r. bb (danas: R. bb), koji se sastoji od sobe, kuhinje, blagovaonice, kupaonice s WC i hodnika, ukupne površine 46,60 m2, slijedom čega je tužena R. L. dužna iseliti iz stana i predati ga tužitelju slobodna od osoba i njezinih stvari u roku od 30 dana, nakon što joj tužitelj osigura nužni smještaj.

Istom je presudom bio odbijen protutužbeni zahtjev kojim se je tražilo da se utvrdi R. L. jedinim nositeljem stanarskog prava na predmetnom stanu i naloži C. L. da iseli iz tog stana, te ga slobodna od njegovih stvari preda R. L., u roku od 30 dana.

Presudom Okružnog suda u P. broj: Gž-912/93 od 4. listopada 1993. bila je kao neosnovana odbijena žalba tužene - protutužiteljice i potvrđena presuda Općinskog suda u B.

Revizijska presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prihvatila je reviziju R. L. i preinačila presudu Okružnog suda u P. i presudu Općinskog suda u B., te je presudila:

"Utvrđuje se da je L. R. nositelj stanarskog prava na stanu u U., U. r. b.b., na I. katu zgrade koji se sastoji od spavaće sobe, kuhinje s blagovaonicom, kupatila s WC-om i hodnika, ukupne površine od 46,60 m2, pa se tuženom L. C. nalaže da iz toga stana iseli nakon što mu tužena osigura nužni smještaj, u roku od 30 dana.

Odbija se zahtjev L. C. koji je glasio:

"Utvrđuje se da je tužitelj L. C. jedini nositelj stanarskog prava na stanu u U., U. r. b. b. koji se sastoji od sobe, kuhinje, blagovaone, kupatila s WC -om i hodnika, ukupne površine od 46,60 m2, slijedom čega je tužena L. R. dužna iseliti iz stana i predati ga tužitelju slobodnog od osoba i stvari i u roku od 30 dana, nakon što joj tužitelj osigura nužni smještaj.ž"

Podnositelj smatra povrijeđenima prava iz ustavnih odredaba članka 14. stavak 2, članka 34, članka 35, članka 36. i članka 48. Zatim smatra da su mu povrijeđena prava što slijede iz ustavnog načela sadržanog u odredbi članka 115. stavak 3. Ustava. Iz sadržaja dopune ustavne tužbe slijedi da podnositelj smatra povrijeđenim i prava temeljem odredbe članka 26. Ustava.

Prema odredbi članka 14. stavak 2. svi su pred zakonom jednaki, a prema odredbi članka 26. svi su građani i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.

Prema odredbi članka 35. Ustava svakomu se građaninu jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.

Prema odredbama članka 36. Ustava sloboda i tajnost dopisivanja i svih drugih oblika općenja zajamčena je i nepovrediva i samo se zakonom mogu propisati ograničenja nužna za zaštitu sigurnosti Republike ili provedbu kaznenog postupka.

Odredbom članka 48. stavak 1. Ustava zajamčeno je pravo vlasništva.

Prema ustavnom načelu sadržanom u odredbi članka 115. stavak 3. Ustava sudovi sude na temelju Ustava i zakona.

Do povrede prava iz članka 14. stavak 2. Ustava podnositelj smatra da je došlo u prvom redu zato što je revizijska presuda preinačila presude dvaju sudova u korist njegove bivše žene, navodeći činjenične razloge koji "nisu bili opstojni", a on to nije imao prilike opovrgavati, do čega, smatra, ne bi bilo došlo da je Vrhovni sud navedene presude, ako već ne potvrdio, ono barem ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.

Dalje navodi da se nejednakost njegova položaja i položaja protustranke očituje i u tome što je revizijski sud u svojoj ocjeni zanemario činjenicu da ona ima imovine izvan Republike Hrvatske, da je suvlasnica kuće u K., a uzeo je u obzir njegovu mirovinu izvan Republike Hrvatske, u Italiji, koja je iznosila u 1993. godini svega 82.000 Lit mjesečno, a u 1994. godini svega 70.000 Lit mjesečno, te također, dajući sud o njegovu materijalnom stanju, zanemario da on bivšoj supruzi daje uzdržavanje u iznosu od 40% svakomjesečne mirovine.

Povreda odredbe članka 34. Ustava, smatra podnositelj, sastoji se u tome što je on temeljem pravomoćne presude kojom je utvrđeno njegovo pravo jedinog nositelja stanarskog prava, otkupio predmetni stan. Temeljem osporene revizijske presude taj je ugovor poništen, čime je izgubio i dom, i ujedno ostao bez zaštite vrednota sadržanih u odredbi članka 35. Ustava.

Za odredbu članka 36. smatra da je povrijeđena time što je tuženica-protutužiteljica podnosila sudovima podatke do kojih je dolazila neovlašteno prisvajajući i otvarajući njegove pismovne pošiljke.

Povredu odredbe članka 48. stavak 1. podnositelj vidi u tome da je bio otkupio predmetni stan, a presuda Vrhovnog suda nalaže mu da se iz tog stana iseli, odnosno temeljem revizijske presude njegova bivša supruga zahtijevala je poništenje njegova ugovora o otkupu predmetnog stana, i u tome uspjela, poslije čega je stan otkupila ona. Podnositelj smatra da je time izgubio i vlasništvo stana stečenog valjanim pravnim poslom, nakon pravomoćnih sudskih odluka.

I konačno, imajući u vidu sve navedene povrede podnositelj smatra da Vrhovni sud nije sudio temeljem Ustava i zakona oduzimajući, s jedne strane, stanarsko pravo čovjeku, rođenom 1921. godine, koji je tijekom radnog vijeka taj stan i mirovinu stekao, te presudio da stanarsko pravo na tome stanu pripada ženi što je s njim u braku bila deset godina, i kojoj on plaća uzdržavanje.

Ustavna tužba je osnovana.

Revizijska presuda navedena u izreci donijeta je temeljem odredbe članka 395. stavak 1. preuzetog Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92), a prema toj odredbi ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

Pogrešna primjena materijalnog prava, prema odredbi članka 356. Zakona o parničnom postupku, postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

U ovom predmetu nije upitna odredba materijalnog prava koju je trebalo primijeniti, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske primjenjivao istu odredbu materijalnog prava, koju su primijenili i sudovi prvog i drugog stupnja, to jest odredbu članka 65. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/1985, 42/1986, 37/1988, 47/1989. 22/1990, 22/1992, 58/1993 i 70/1993).

Prema toj odredbi: "Ako se prijašnji bračni drugovi ne sporazumiju koji od njih zadržava stanarsko pravo, sud će odlučiti koji od bračnih drugova zadržava stanarsko pravo. Pri tome sud će voditi računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihova porodičnog domaćinstva, materijalnim prilikama oba bračna druga, o tome tko je od njih stekao stanarsko pravo i drugim okolnostima."

Slijedi da je temelj za donošenje revizijske presude bio onaj dio odredbe članka 356. Zakona o parničnom postupku, u kojem je riječ o odredbi materijalnog prava koju niži sud "nije pravilno primijenio".

Odredbu članka 65. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima Vrhovni sud Republike Hrvatske primijenio je uzevši kao utvrđeno: "... da je brak stranaka razveden, da je tužitelj po osnovi radnog odnosa dobio stan prije zaključenja braka sa tuženom, koji je ustupio za nešto veći stan (sporni stan), da je tužitelj rođen 1921. a tužena 1936. godine, da su oboje slabog zdravstvenog stanja, da tužitelj ostvaruje domaću mirovinu i mirovinu u Italiji i određenu novčanu pomoć iz Njemačke, da stranke na području Republike Hrvatske nemaju nikakove imovine, da tužena živi isključivo od alimentacije koju joj tužitelj plaća". Međutim, Vrhovni sud zaključio je, posve obrnuto od suda prvog i drugog stupnja, da su nižestupanjski sudovi spomenute, za ovaj spor inače važne činjenice "precijenili". Smatrajući "da su materijalne prilike tužitelja daleko iznad oskudnog stanja tužene, da je tužitelj za razliku od tužene u mogućnosti da svoje stambene potrebe osigura na drugi način, što nije slučaj i sa tužiteljicom, pa okolnosti što je tužitelj osjetno starija osoba od tužene i što je stanarsko pravo stekao po osnovi rada nisu takve prirode i značenja da bi kraj istaknutih činjenica bile presudne za mogućnost prihvata zahtjeva tužitelja da on na spornom stanu zadrži stanarsko pravo."

Polazište za odluku Ustavnog suda i za ukidanje svih triju presuda u ovom predmetu bila je odredba članka 385. stavak 3. Zakona o parničnom postupku prema kojoj se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja, koja znači da Vrhovni sud sudi na temelju činjeničnog stanja kakvo su ustanovili niži sudovi. U protivnom, prema članku 395. stavak 2. tog Zakona on ne bi mogao preinačiti pobijanu presudu: "Ako revizijski sud ustanovi da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, rješenjem će prihvatiti reviziju, ukinuti u cijelosti ili djelomično presudu prvostepenog i drugostepenog suda ili samo presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću prvostepenog odnosno drugostepenog suda.".

U ovom je postupku utvrđeno da između navedenih presuda postoje nepodudarnosti i u samom prikazu činjeničnog stanja, što dovodi u pitanje ovlast Vrhovnog suda da preinači presude nižih sudova pod citiranim pretpostavkama iz Zakona o parničnom postupku, odnosno njegovu mogućnost da na osnovi potpuno i istinito utvrđenih spornih činjenica (članak 7. stavak 1. Zakona o parničnom postupku) odlučio u povodu revizije. Primjerice: kod prikaza stambenih potreba oba bračna druga navodi se: - da oba bračna druga imaju jednake stambene potrebe, - da su obje stranke u teškoj situaciji, odnosno - da je tužitelj za razliku od tužene u mogućnosti da svoje stambene potrebe osigura na drugi način, što nije slučaj i sa tužiteljicom. Kod prikaza materijalnih prilika oba bračna druga navodi se: - da je tužitelj umirovljenik koji pored domaće prima mirovinu i u Italiji, a određeni iznos doznačuje mu se i iz Njemačke, a da je tužena nezaposlena, jedini prihod joj je uzdržavanje koje joj plaća tužitelj u visini 40% dijela mirovine koju prima u Republici Hrvatskoj, a i da je suvlasnica kuće u K. (M.) u 1/3 dijela; - da tužitelj prima mirovinu a ima i određena primanja iz Italije i Njemačke dok tužena-protutužiteljica živi isključivo od uzdržavanja tuženog, a nijedna od stranaka nema nikakve imovine na području Republike Hrvatske, odnosno - da za razliku od tužitelja koji redovito ostvaruje određene prihode, tužena nema nikakvih mogućnosti niti imovine iz koje bi mogla ostvarivati određena sredstva za vlastito uzdržavanje i stanovanje i isključivo ovisi o doprinosu kojeg tužitelj plaća, a tužitelj je materijalno osiguran, jer redovito prima domaću mirovinu, zatim mirovinu koju je ostvario u Italiji i određenu novčanu pomoć koju prima iz Njemačke.

Prema ocjeni Ustavnog suda da bi se na osnovi više vrsta primanja donijela ocjena o podnositeljevoj mogućnosti da svoje stambene potrebe riješi na drugi način, odnosno o njegovim materijalnim prilikama, treba - primjerice - kod nabrajanja njegovih primanja točno navesti i visinu njegove hrvatske mirovine, i visinu primanja iz Italije i visinu primanja iz Njemačke, odnosno visinu davanja za uzdržavanje i visinu troškova stanovanja. A nakon takvih navoda u presudama nižih sudova Vrhovni sud, ako preinačuje te presude, mora navesti razloge koji osporavaju ispravnost prosudbi nižih sudova, mora pojedine važne okolnosti staviti u kvantitativne relacije, mora svoje ocjene i vrijednosne sudove obrazložiti, a ne navesti ih kao notorne činjenice. U protivnom bi Vrhovni sud bio u položaju da posve drugačije meritorno riješi spor između stranaka, na temelju činjenica i ocjena koje su izrečene prvi puta, a protiv kojih nema učinkovitog pravnog lijeka, kakav je Ustavom zajamčen protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja. Tek nakon što prvostupanjski sud utvrdi sve relevantne činjenice Vrhovni sud može biti u prilici odlučiti o reviziji u skladu sa Zakonom.

Na temelju iznijetog ovaj Sud prihvatio je stajalište podnositelja da su mu povrijeđena prava iz odredbe članka 14. stavak 2. Ustava, i članka 26. Ustava o jednakosti svih pored zakonom i o jednakosti svih građana i stranaca pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti. Zatim, da su mu povrijeđena prava koja slijede iz ustavnog načela sadržanog u odredbi članka 115. stavak 3. Ustava, to jest da mu bude suđeno na temelju Ustava i zakona, kao i prava koja su u sadržaju najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, navedenih u odredbi članka 3. Ustava Republike Hrvatske, a posebno u pojmu vladavine prava.

Što se tiče ostalih ustavnih odredaba koje podnositelj smatra povrijeđenim, nisu prihvaćeni njegovi navodi u pogledu povrede prava na nepovredivost doma, pravne zaštite osobnog i obiteljskog života i zajamčene tajnosti dopisivanja, a također niti u pogledu povrede Ustavom zajamčenog prava vlasništva, jer je predmetni stan podnositelj otkupio nakon revizijske presude u povodu koje je podnijeta ustavna tužba.

Podnositelj ustavne tužbe podnio je i prijedlog za odgodu izvršenja revizijske presude u povodu koje je podnio ustavnu tužbu te uknjižbe ugovora kojim je R. Đ. (prije: L.) kupila predmetni stan, te za obustavu izvršenja rješenja Općinskog suda u B. broj I-1523/95 u izvršnom predmetu vjerovnika R. L. protiv dužnika C. L. radi iseljenja, temeljem odredbe članka 53. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/1994).

Prema toj odredbi na prijedlog podnositelja ustavne tužbe Sud može odgoditi izvršenje do donošenja odluke, ako bi izvršenje prouzročilo podnositelju ustavne tužbe štetu, koja bi se teško mogla popraviti, a odgoda nije protivna javnom interesu niti bi se odgodom nanijela nekome veća šteta.

O tim prijedlozima Sud nije odlučivao, jer je donio odluku o ustavnoj tužbi.

Ova se odluka temelji na odredbi članka 30. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/1991), te na odredbama članka 59. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/1994).

Objava ove odluke temelji se na odredbi članka 20. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-66/1995
Zagreb, 4. prosinca 1996.

IZDVOJENO MIŠLJENJE

Ukidajući presude Općinskog suda u B., Okružnog suda u P. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske (t. I. Odluke) u obrazloženju odluke Ustavni sud Republike Hrvatske (dalje: Sud) navodi da je (djelomično) prihvatio stajalište podnositelja ustavne tužbe da su mu povrijeđena (ustavna) prava iz odredbe članka 14. stavka 2. i članka 26. Ustava Republike Hrvatske (dalje: Ustav) te da su mu "povrijeđena prava koja slijede iz ustavnog načela sadržanog u odredbi članka 115. stavak 3. Ustava, tj. da mu bude suđeno na temelju Ustava i zakona, kao i prava koja su u sadržaju najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, navedenih u odredbama članka 3. Ustava Republike Hrvatske, a posebno u pojmu vladavine prava". Pri tom Sud ne navodi kojom ili kojim odlukama su povrijeđena navedena ustavna prava pa jer ukida, kako presude kojima je udovoljeno zahtjevu tužitelja (presude Općinskog i Okružnog suda) tako i presudu kojom se zahtjev tužitelja odbija (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske), jedini logičan zaključak nameće se da su navedena ustavna prava povrijeđena svim presudama navedenim pod t. I. Odluke.

Budući da podnositelj ustavne tužbe u svojoj ustavnoj tužbi ne tvrdi da su mu prvostupanjskom i drugostupanjskom presudom povrijeđena ustavna prava, već to tvrdi samo za revizijsku presudu, izdvojeno mišljenje iznosimo najprije u odnosu na dio Odluke Suda pod t. I. stavak 3. izreke.

Iz obrazloženja Suda ne vidi se jasno koje su to postupovne ili materijalne povrede zakona koje je počinio Vrhovni sud Republike Hrvatske, a koje istovremeno čine povredu Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina (članak 28. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske - dalje: Ustavni zakon). Ipak, može se zaključiti da Sud smatra, suprotno tvrdnji Vrhovnog suda Republike Hrvatske, da revizijska presuda nije donesena u skladu s odredbom iz članka 395. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP), tj. da Vrhovni sud Republike Hrvatske nije preinačio presude prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u tim postupcima, već da je revizijska odluka donesena na temelju (izmijenjenog) činjeničnog stanja, što ga je utvrdio sam Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Smatramo da navedena tvrdnja Suda nije točna te da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, u postupku donošenja revizijske presude, pošao isključivo od činjeničnog stanja utvrđenog u prethodnom postupku, ali je utvrđene (nesporne) činjenice ocijenio drugačije te je, pravilnom primjenom članka 65. stavka 2. Zakona o stambenim odnosima, utvrdio da su nižestupanjski sudovi te ("inače važne") činjenice precijenili.

Ne samo izvan ustavnih već i izvan zakonskih odredbi je tvrdnja Suda (bez navođenja relevantnih postupovnih odredbi) prema kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske trebao u obrazloženju revizijske presude točno navesti (što znači prepisati) činjenično utvrđenje iz presuda nižih sudova "te razloge koji osporavaju ispravnost prosudbi nižih sudova", kod činjenice da je Vrhovnih sud Republike Hrvatske ukratko naveo što je to u prethodnom postupku utvrđeno te je polazeći od takvih utvrđenja ("koja među strankama i nisu sporna") obrazložio zašto smatra da tužiteljev zahtjev treba odbiti.

Možda je osporena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske mogla biti opširnija ali se njezina ustavnost ili zakonitost ne može cijeniti na osnovi opsega već samo na osnovi onih zakonskih odredbi koje propisuju bitni sadržaj svake revizijske presude.

Pravo Vrhovnog suda Republike Hrvatske (članak 395. stavak 1. ZPP-a) da u revizijskom postupku, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u prethodnom postupku, na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijeni materijalno pravo, slijedi iz temeljnog ustavnog prava i obveze Vrhovnog suda Republike Hrvatske da kao najviši sud osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnosti građana (članak 116. stavak 1. Ustava). Kada tako postupa, Vrhovni sud Republike Hrvatske postupa i u skladu sa temeljnim odredbama iz članka 3. te članka 5. stavka 2. Ustava.

Stoga je neosnovano pozivanje Suda na odredbu članka 395. stavaka 2. ZPP-a (i prije toga na odredbu članka 385. stavka 3. ZPP-a) jer po toj odredbi postupa revizijski sud (i to samo on) ako utvrdi da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude.

Prema tome, postupajući u skladu sa odredbom članka 395. stavka 1. ZPP-a, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske nisu povrijeđena ustavna prava podnositelja ustavne tužbe navedena u članku 14. stavku 2. i članku 26. Ustava.

U odnosu na dio Odluke Suda pod točkom I. stavku 1. i 2. izreke, kojom su ukinute presude Općinskog suda u B. i Okružnog suda u P. valja reći da je ona donesena suprotno odredbi članka 30. Ustavnog zakona kao i odredbi članka 60. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske, odnosno suprotno pravnom principu zabrane reformacije in pejus (zabrana preinačenja presude nagore) izraženom u tim odredbama.

Naime, prema odredbi članka 30. Ustavnog zakona, odlukom kojom se usvaja ustavna tužba, ukida se osporeni akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo i vraća nadležnom organu na ponovni postupak. Međutim, ako Sud utvrdi da je ustavno pravo tužitelja povrijeđeno ne samo osporenim nego i nekim drugim aktom donesenim u tom predmetu (postupku), Sud će u skladu sa odredbom članka 60. Poslovnika u cijelosti ili djelomično ukinuti i taj akt.

Da bi navedene presude Općinskog i Okružnog suda mogao ukinuti, Sud bi morao imati u tom pravcu instruiranu ustavnu tužbu, dakle, tvrdnju podnositelja ustavne tužbe da mu je tim presudama povrijeđeno ustavno pravo, a zatim bi morao utvrditi da je ta tvrdnja točna te bi tu svoju tvrdnju morao i obrazložiti.

Ništa od toga nema u obrazloženju odluke.

Podnositelj ustavne tužbe u svojoj ustavnoj tužbi u svezi s revizijskom presudom Vrhovnog suda ni jednom riječi ne osporava prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu, što je i razumljivo, jer su obje ove presude donesene u njegovu korist, jer je upravo tim presudama tužiteljevom zahtjevu udovoljeno. Ni jednom riječi ne tvrdi da mu je tim presudama povrijeđeno ustavno pravo, što je bitna pretpostavka za postupanje po ustavnoj tužbi i u odnosu na te presude.

Naprotiv, podnositelj ustavne tužbe ne želi da se te presude preinače ili ukinu jer je on upravo sa takvim presudama zadovoljan.

Konačno, ni Sud ali baš ni jednom rečenicom jasno ne tvrdi da su tužiteljeva ustavna prava povrijeđena tim presudama. Neshvatljivo je, stoga, pozivanje u obrazloženju odluke Suda na odredbu članka 60. Poslovnika kao temelja ukidanja prvostupanjske i drugostupanjske presude.

Iz svih navedenih razloga smatramo da je ustavnu tužbu trebalo odbiti.

Zagreb, 18. prosinca 1996.