USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda te suci dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac, Milan Vuković i Mladen Žuvela, odlučujući o ustavnoj tužbi I. S. iz B., na sjednici održanoj 4. prosinca 1996. godine, donio je ovu

ODLUKU

1. Usvaja se ustavna tužba te se ukidaju:

- presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-843/95 od 8. lipnja 1995.

- zaključak Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, broj: 511-01-42-UP/I-5827/1-1994 od 25. siječnja 1995.

2. Predmet se vraća Ministarstvu unutarnjih poslova na ponovni postupak.

3. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

Osporenim zaključkom Ministarstva unutarnjih poslova odbačen je zahtjev podnositeljice ustavne tužbe za izdavanje odobrenja za trajno nastanjenje uz obrazloženje da se nalazi u statusu izbjeglice te da time već ima riješen status stranca u Republici Hrvatskoj pa je, temeljem članka 125. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku, zahtjev odbačen.

Presudom Upravnog suda iz istih je razloga tužba odbijena, a iz obrazloženja proizlazi da nisu postojali uvjeti za pokretanje postupka za trajno nastanjenje.

Podnositeljica ustavne tužbe smatra da su joj tim osporenim odlukama povrijeđena ustavna prava iz članka 9., 19., 26. i 35. Ustava Republike Hrvatske.

Povredu obrazlaže time što nije odlučivano o njenom podnesenom zahtjevu za trajno nastanjenje iako su postojale sve pretpostavke iz članka 29. Zakona o kretanju i boravku stranaca ("Narodne novine", br. 53/91) i time joj je onemogućeno stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem jer je u braku s hrvatskim državljaninom preko deset godina.

Ustavna tužba je osnovana.

Odredbama članaka 29-31. Zakona o kretanju i boravku stranaca ("Narodne novine", br. 53/91 - dalje u tekstu: Zakona), propisani su uvjeti pod kojima se strancu može odobriti trajno nastanjenje u Republici Hrvatskoj.

Uvidom u spis Ministarstva unutarnjih poslova je utvrđeno da je podnositeljica podnijela zahtjev za trajno nastanjenje uz dokumentaciju predviđenu u članku 29. i 30. Zakona.

Nadležno državno tijelo nije se upuštalo u meritorno rješavanje zahtjeva već je konstatiralo samo njen status izbjeglice u Republici Hrvatskoj te zahtjev odbacilo. Upravni sud Republike Hrvatske to je prihvatio i tužbu odbio jer da nisu postojale pretpostavke za pokretanje postupka.

Člankom 125. stavkom 2. Zakona o općem upravnom postupku propisano je da nadležno tijelo može zaključkom odbaciti zahtjev stranke ali je pri tome dužno utvrditi i obrazložiti da po važećim propisima nema uvjeta za pokretanje postupka.

U konkretnom slučaju i upravno tijelo i Upravni sud temelje svoje odluke na tvrdnji da se podnositeljica u Republici Hrvatskoj nalazi u statusu izbjeglice te da već ima riješen statutus stranca, iako je podnesen zahtjev za odobrenje trajnog nastanjenja, a ne za utvrđenje statusa stranca i iako u Zakonu nema odredbi po kojima stranac (pa ni sa statusom izbjeglice) ne bi mogao zahtijevati odobrenje za trajno nastanjenje.

Odredbama članaka 29. i 30. Zakona su propisane pretpostavke koje moraju biti ispunjene da se strancu može odobriti trajno nastanjenje (trajno nastanjenje se može odobriti strancu koji je najmanje jednu godinu u braku s hrvatskim državljaninom. Uz zahtjev stranac je dužan priložiti dokaze da ima osigurano stalno stanovanje i zaposlenje ili drugi izvor prihoda).

Obzirom na to da je jedan od uvjeta za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem da je strancu odobreno trajno nastanjenje (članak 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu / "Narodne novine", br. 53/91, 70/91, 28/92 i 113/93), a kako podnositeljica ispunjava i bitan drugi uvjet da je u braku s hrvatskim državljanom više od deset godina i s kojim u braku ima i dvoje malodobne djece, važan je razlog da se sve činjenice utvrde u upravnom postupku.

Osporenim odlukama podnositeljici ustavne tužbe nije omogućeno da se o njezinom zahtjevu odlučuje temeljem odredbi članaka 29. i 30. Zakona pa su time povrijeđene ustavne odredbe iz članka 19. (pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu kao i jamčenje kontrole sudske zaštite). Time je dovedeno u pitanje i ustavno pravo jednakosti građana i stranaca pred sudovima i drugim državnim tijelima (članak 26. Ustava). Odredbom članka 35. Ustava Republike Hrvatske se jamči pravna zaštita obiteljskog života pa obzirom na to da je u interesu obitelji da živi zajedno potrebito je obratiti posebnu pozornost radi zaštite obitelji i obiteljskog života.

U konkretnom slučaju takvim odlučivanjem nadležnog državnog tijela i suda je podnositeljici onemogućeno da stekne status trajnog nastanjenja, koji je jedan od uvjeta za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem i to zato što o tome nije odlučivano u skladu sa Zakonom.

Prema tome u skladu s navedenim, državno tijelo treba o podnesenom zahtjevu za trajno nastanjenje donijeti odluku.

Objava ove odluke temelji se na odredbi članka 20. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 13/91).

Broj: U-III-733/1995
Zagreb, 4. prosinca 1996.