USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu predsjednik Suda Jadranko Crnić, te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac, Milan Vuković i Mladen Žuvela, odlučujući u postupku ocjene ustavnosti zakona, na sjednici održanoj dana 13. studenoga 1996. godine, donio je ovu

ODLUKU

1. Ukidaju se u članku 209. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91) odredba stavka 3. druga rečenica i odredba stavka 4.

2. Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama".

Prema odredbi stavka 3. članka 209. Zakona kad je nadležni organ zakonom, ili drugim propisom utemeljenim na zakonu, ovlašten riješiti stvar po slobodnoj ocjeni, dužan je u obrazloženju, pored podataka iz stavka 2. ovoga članka, navesti taj propis i izložiti razloge kojima se pri donošenju rješenja rukovodio.

Druga rečenica tog stavka, koja se osporava, glasi:

"Ti se razlozi ne moraju navesti kad je to u javnom interesu zakonom ili uredbom izričito predviđeno."

Prema osporenoj odredbi stavka 4:

"Ako je zakonom ili uredbom posebno predviđeno da se u rješenju donesenome po slobodnoj ocjeni ne moraju navesti razlozi kojima se organ pri donošenju rješenja rukovodio, u obrazloženju rješenja navode se podaci iz stavka 2. ovog članka, propis kojim je organ ovlašten da riješi stvar po slobodnoj ocjeni i propis kojim je ovlašten da ne mora navesti razloge kojim se pri donošenju rješenja rukovodio."

Podnositelj prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti ovih odredaba s Ustavom, Ante Žuvelić iz Zagreba, pozvao se je na odredbe članaka 18. i 19. Ustava Republike Hrvatske. Prijedlogom se također ističe, polazeći od odredbe članka 206. stavak 3. Zakona, prema kojem pismeno rješenje sadrži, pored ostalog, obrazloženje, te od odredbe članka 209. stavak 2. Zakona, prema kojem obrazloženje rješenja sadrži i razloge zbog kojih nije uvažen koji od zahtjeva stranaka, što je prema Zakonu o općem upravnom postupku pravilo, da su citirane odredbe neustavne same po sebi kao i zato što - kao odredbe sustavnog zakona - daju temelj i drugim zakonima i propisima da propišu nenavođenje razloga za određeno rješenje.

Ustavni sud prihvatio je prijedlog, donio rješenje o pokretanju postupka za ocjenu ustavnosti, koje je bilo objavljeno u "Narodnim novinama", broj 41/1996, te nakon provedenog postupka osporene odredbe ukinuo polazeći od odredaba članaka 18, 19, 26. i 16. Ustava Republike Hrvatske.

Odredbama članka 18. Ustava jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom, s tim da pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenim zakonom ako je osigurana druga pravna zaštita. Prema odredbama članka 19. Ustava pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu, i zajamčuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.

Iz ovih ustavnih odredaba slijedi da se pravo na žalbu, odnosno drugu pravnu zaštitu, može učinkovito ostvarivati samo ako tijelo koje je donijelo rješenje navede razloge za to rješenje, koji se onda mogu pobijati u obrani žaliteljevih prava i na zakonu zasnovanih interesa. Bez upućenosti u te razloge onemogućeno je ili bitno otežano učinkovito korištenje ustavnim pravom na žalbu odnosno drugu pravnu zaštitu. Samo građanin kojemu su razlozi rješenja poznati može ga uspješno pobijati, a isto tako i doći do uvjerenja o bezizglednosti žalbe protiv tog rješenja, čime se pridonosi načelima efikasnosti i ekonomičnosti postupka.

Obrazloženje određenog rješenja učvršćuje načelo zakonitosti, te djeluje protiv eventualne samovolje i proizvoljnosti. Preko obrazloženja najlakše se utvrđuje da li se je upravno tijelo vodilo načelom zakonitosti i postupalo tako da u vođenju postupka i u odlučivanju strankama omogućuje da što lakše zaštite svoja prava, vodeći računa i o tome da ostvarenje njihovih prava ne bude u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim interesom.

Prema odredbi članka 26. Ustava svi su građani i stranci jednaki pred sudovima i drugim državama i inim tijelima koja imaju javne ovlasti, a prema odredbi članka 16. Ustava slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi, te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

Stajalište je ovog Suda da se nenavođenjem razloga za određeno rješenje vrijeđa navedena ustavna odredba članka 26. jer su u povoljnijem položaju pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima, koja imaju javne ovlasti, osobe koje se žale protiv pojedinačnih akata što sadrže i razloge na kojima se zasnivaju, od onih osoba koje su prisiljene štititi svoja prava pravnim sredstvima protiv pojedinačnih akata što ne sadrže obrazloženje. I dalje, zakonom se - i to samo zakonom - mogu ograničiti ustavna prava pod uvjetima sadržanim u članku 16. Ustava. U svezi s ovim ograničenjem pred Sud se je postavilo pitanje da li se nenavođenje razloga u pojedinačnim aktima može opravdati zaštitom pravnog poretka o kojem je riječ u odredbi članka 16. Ustava. Stajalište je Suda niječno; pravni poredak upravo se narušava propisivanjem ovakvih ograničenja.

U skladu s iznijetim odlučeno je kao u izreci.

Ova se odluka temelji na odredbi članka 126. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske, te odredbi članka 21. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/1991), a njezina objava na odredbi članka 20. stavak 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-I-248/1994
Zagreb, 13. studenoga 1996.