USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda, te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Milan Vuković i Mladen Žuvela, u povodu ustavne tužbe M. G. i B. G. iz S., oboje zastupani po T. M., odvjetnici iz S., na sjednici održanoj dana 13. studenoga 1996. godine, donio je

ODLUKU

1. Ustavna tužba se odbija.

2. Ova odluka će se objaviti u "Narodnim novinama".

Ustavna tužba je podnijeta u svezi s rješenjem Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske broj J-1073/96 od 10. rujna 1996. godine, kojim je odbijena žalba okrivljenika M. G. i B. G. kao neosnovana i potvrđeno rješenje o prekršaju prvog stupnja.

Podnositelji ustavne tužbe smatraju da su im označenim rješenjem, kao i rješenjem Prekršajnog suda u S. broj 1-9-1754/96 od 3. rujna 1996. godine povrijeđena ustavna prava iz članaka 26, 32. stavak 1. i 33. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske. Stoga predlažu njihovo ukidanje.

Ujedno je predložena odgoda izvršenja osporenog akta u skladu s odredbom članka 53. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94).

Ustavna tužba nije osnovana.

Iz navoda ustavne tužbe, osporenih akata te isprava spisa Prekršajnog suda u S. proizlazi da je taj sud u prekršajnom postupku protiv okrivljenih M. i B. G. rješenjem od 3. rujna 1996. utvrdio da su isti krivi što kao stranci nisu napustili teritorij Republike Hrvatske u roku određenom rješenjima Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske od 21. srpnja 1995. odnosno 24. lipnja 1996, a kojima im nije odobren daljnji produženi boravak u Republici Hrvatskoj.

Stoga je Prekršajni sud utvrdio da su podnositelji ustavne tužbe počinili prekršaj iz članka 75. stavak 1. i 2. t. 3. Zakona o kretanju i boravku stranaca ("Narodne novine", broj 53/91, 22/92 i 26/93), za koji su kažnjeni novčanom kaznom.

Označenim prekršajnim rješenjem okrivljenima je temeljem odredbe članka 75. stavak 2. navedenog Zakona izrečena i zaštitna mjera udaljenja s teritorija Republike Hrvatske u trajanju od šest mjeseci, koji teritorij su isti dužni napustiti u roku od 15 dana po primitku tog rješenja.

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je osporenim rješenjem odbio žalbu okrivljenika i potvrdio pravilnost i zakonitost rješenja Prekršajnog suda u S.

Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio da podnositeljima ustavne tužbe osporenim rješenjem, kao niti rješenjem donijetim o prekršaju u prvom stupnju nisu povrijeđena ustavna prava označena u ustavnoj tužbi.

Povrede navedenih ustavnih prava podnositelji obrazlažu navodima i tvrdnjama da oni nisu stranci u Republici Hrvatskoj odnosno da im je neosnovano odbijen zahtjev za produženje boravka u Republici Hrvatskoj.

Prema članku 1. Zakona o kretanju i boravku stranaca, strancem u smislu toga Zakona smatra se osoba koja nije hrvatski državljanin. U članku 65. stavak 1. istog Zakona utvrđeno je da je stranac kojem je izrečena mjera sigurnosti protjerivanja ili zaštitna mjera udaljenja ili otkazan boravak ili boravi bez odobrenja nadležnog tijela, dužan napustiti teritorij Republike Hrvatske u roku što ga odredi nadležno tijelo.

Jednakost svih građana i stranaca pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti, zajamčena u članku 26. Ustava Republike Hrvatske, u konkretnom slučaju nije povrijeđena, jer utvrđenja Prekršajnog suda glede počinjenja navedenog prekršaja ne poriču niti sami podnositelji ustavne tužbe.

U prekršajnom postupku je nedvojbeno utvrđeno da podnositelji ustavne tužbe nisu napustili teritorij Republike Hrvatske u roku koji im je određen od strane nadležnog tijela, čime jesu počinili prekršaj za koji su kažnjeni sukladno Zakonu o kretanju i boravku stranaca.

Takvim postupanjem podnositelja ustavne tužbe povrijeđena je i odredba članka 5. stavak 2. Ustava, prema kojoj je svatko dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.

O pravu podnositelja na produženi boravak u Republici Hrvatskoj odnosno njegovom statusu u smislu navedenog Zakona nije odlučivano osporenim rješenjima.

Iz navedenih razloga nije povrijeđeno ni ustavno pravo iz članka 32. stavak 1. Ustava, prema kojem svatko tko se zakonito nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ima pravo slobodno se kretati i birati boravište, kao niti odredba iz članka 33. stavak 2. Ustava, kojim je određeno da stranac koji se zakonito nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ne može biti protjeran ni izručen drugoj državi, osim kad se mora izvršiti odluka donesena u skladu s međunarodnim ugovorom i zakonom.

Stoga je temeljem članka 61. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske odlučeno kao u točci 1. izreke.

Uslijed odluke o ustavnoj tužbi, nije bilo osnove za primjenu odredbe članka 53. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske.

Objava odluke se temelji na članku 20. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91).

Broj: U-III-563/1996
Zagreb, 13. studenoga 1996.