USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu predsjednik Jadranko Crnić, te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac, Milan Vuković i Mladen Žuvela, u povodu ustavne tužbe M. V. iz Z., koju zastupa N. V. iz Samostalnog sindikata zaposlenih u upravi i pravosuđu, na sjednici održanoj dana 30. listopada 1996. godine, donio je

ODLUKU

1. Ustavna tužba se usvaja te se ukida presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1799/93 od 23. lipnja 1994. godine i predmet se vraća tom sudu na ponovni postupak.

2. Ova odluka će se objaviti u "Narodnim novinama".

Obrazloženje

Ustavna tužba je podnesena u povodu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1799/93 od 23. lipnja 1994. godine, kojom je revizija tuženika Grada Z. prihvaćena, preinačene presude sudova prvog i drugog stupnja, te presuđeno da se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice M. V.

Podnositeljica ustavne tužbe smatra da su označenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske povrijeđene slobode i prava čovjeka i građanina iz članka 14. stavak 2, članka 57. stavak 2, članka 64. stavak 3. i članka 116. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske, pa predlaže njeno ukidanje.

Iz navoda ustavne tužbe, osporene sudske odluke te isprava spisa Općinskog suda u Z. broj: Pr-952/92 proizlazi da je podnositeljica ustavne tužbe pred tim sudom pokrenula radni spor protiv tuženika Grada Z. radi poništenja rješenja Gradskog sekretarijata za upravu i pravosuđe Grada Z.

Tim rješenjima je podnositeljica ustavne tužbe stavljena na raspolaganje na vrijeme od 30 dana zbog potrebe službe uz određivanje da joj protekom tog roka prestaje radni odnos odnosno utvrđen je prestanak radnog odnosa podnositeljice s danom 31. ožujka 1992. godine.

Pobijana rješenja Gradskog sekretarijata za upravu i pravosuđe Grada Z. temelje se na odredbama članka 383a. tada važećeg Zakona o upravi ("Narodne novine", broj 16/78, 50/78, 29/85, 48/85, 41/90, 47/90 i 53A/91), koji je uređivao radne odnose radnika u radnim zajednicama organa uprave.

Prema odredbama stavka 1. članka 383a. Zakona o upravi, radnik organa uprave, kad to zahtijevaju naročite potrebe službe, na prijedlog rukovoditelja organa, može biti stavljen na raspolaganje odlukom tijela iz članka 377. toga Zakona; radnik na raspolaganju može biti najmanje 30 dana, a najduže šest mjeseci i po proteku roka u kojem je bio na raspolaganju prestaje mu radni odnos.

Općinski sud u Z. je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan te je presudom broj: Pr-952/92 od 21. rujna 1992. isti usvojio. Pri tom je zauzeo stajalište da prestanak radnog odnosa tužiteljice nije bio zakonit, jer je ista invalid rada, a radniku invalidu za čijim je radom prestala potreba, prema odredbi članka 21. stavak 4. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91), po toj osnovi ne može prestati radni odnos.

U ocjeni zakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa podnositeljici ustavne tužbe Općinski sud u Z. je pošao od odredbe članka 299. stavak 2. Zakona o upravi, prema kojoj se u pitanjima iz oblasti radnih odnosa koja nisu uređena tim Zakonom, na radnike u radnim zajednicama organa uprave primjenjuju odredbe zakona iz radnog zakonodavstva.

Osim već navedenog Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, prvostupanjski sud se u svojoj odluci pozvao i na odredbe članak 52. i 53. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine", broj 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/90, 9/91, 26/93, 96/93 i 44/94), kojima su utvrđene prava invalida rada odnosno obveze njegove organizacije ili poslodavca.

Kako prema članku 54. toga Zakona, obveze koje iz objektivnih razloga organizacija ili poslodavac ne mogu izvršavati prema radniku invalidu prelaze na Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika, Općinski sud je zaključio da niti taj Zakon ne dopušta mogućnost prestanka radnog odnosa takvom radniku.

Okružni sud u Z. je presudom broj Gž-10047/92 od 2. veljače 1993. godine odbio žalbu tuženika Grada Z. kao neosnovanu i potvrdio navedenu prvostupanjsku presudu. Pri tom je ocijenio da je prvostupanjski sud u svojoj odluci pravilno primijenio materijalno pravo stoga što invalidne osobe uživaju posebnu zaštitu po odredbama zakona iz oblasti radnih odnosa, pa im radni odnos ne može prestati temeljem odredbe članka 383a. Zakona o upravi.

Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije Grada Z. osporenom presudom prihvaća reviziju te preinačava presude sudova prvog i drugog stupnja tako da u cijelosti odbija tužbeni zahtjev podnositeljice ustavne tužbe. Taj je sud utvrdio da je u navedenoj pravnoj stvari ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava budući da je Zakon o upravi lex specialis u odnosu na primijenjene propise iz radnog zakonodavstva.

To stoga što se prema članku 1. stavku 3. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 25/92, 26/93 i 29/94), odredbe toga Zakona odnose i na radne odnose u državnoj upravi, ako drugim zakonom nije drugačije određeno.

Kako je pitanje prestanka radnog odnosa svih radnika u radnim zajednicama organa uprave regulirano upravo Zakonom o upravi, to je po ocjeni Vrhovnog suda pitanje prestanka radnog odnosa podnositeljice ustavne tužbe bilo moguće riješiti samo u skladu s odredbama toga Zakona. Iz tih razloga je Vrhovni sud otklonio i primjenu odredbi iz članka 299. Zakona o upravi.

Ustavna tužba je osnovana.

Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio da su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske podnositeljici ustavne tužbe povrijeđena njena ustavna prava.

Odredbama članaka 57. stavak 2. i 64. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske je utvrđeno da Republika posebnu skrb posvećuje zaštiti invalidnih osoba i njihovu uključivanju u društveni život odnosno da invalidne osobe imaju pravo na osobitu zaštitu na radu. Te odredbe su ustavna osnova za razradu i ostvarivanje ovih prava putem zakona.

Ostvarivanje prava radnika invalida uređena su već navedenim propisima iz radnog zakonodavstva, propisima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja te drugim propisima kojima su suglasno zakonu uređena prava stečena po osnovi rada.

Podnositeljica ustavne tužbe je bila radnik radne zajednice u organima uprave, u kojima su radni odnosi bili uređeni tada važećim Zakonom o upravi, a što je bilo sukladno već navedenoj odredbi članka 1. stavka 3. Zakona o radnim odnosima.

Kako je podnositeljica imala svojstvo invalida rada, to njen radni odnos nije mogao prestati primjenom članka 383a. Zakona o upravi. To stoga što je posebna zaštita radnika invalida bila uređena Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji je izrijekom utvrdio u članku 21. stavku 4. da takvom radniku dok ne ostvari pravo na mirovinu ili jedno od prava utvrđenih tom zakonskom odredbom, radni odnos ne može prestati ako je prestala potreba za njegovim radom.

Na obvezatnu primjenu navedene odredbe upućuje i već citirana odredba članka 299. stavak 2. Zakona o upravi, što znači da kada posebni zakon kao što je Zakon o upravi nema drugačije odredbe o nekom pitanju koje je uređeno općim propisom, primjenjivat će se odredbe općeg propisa.

Iz tih razloga je osporenom revizijskom odlukom podnositeljici ustavne tužbe povrijeđeno njeno ustavno pravo jednakosti svih pred zakonom, zajamčeno u članku 14. stavku 2. Ustava, kao i ustavne odredbe o zaštiti invalidnih osoba iz članaka 57. i 64. Ustava.

Osporenom odlukom je stoga dovedena u pitanje i ustavna odredba iz članka 116. stavak 1. Ustava, prema kojoj Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana.

U skladu s člankom 30. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91), odlučeno je kao u izreci.

Odluka o objavi se zasniva na odredbi članka 20. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-1069/1994
Zagreb, 30. listopada 1996.