USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu dopredsjednik Zdravko Bartovčak, te suci dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčilović, Ivan Marijan Severinac, Milan Vuković i Mladen Žuvela, odlučujući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti zakona, na sjednici održanoj dana 26. lipnja 1996. godine, donio je ovo

RJEŠENJE

1. Pokreće se postupak za ocjenu ustavnosti odredaba članaka 2, 4, 9, 15, 16. (u dijelu koji se odnosi na dodani članak 50a), 20, 21, i 22. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", broj 58/1995).

2. Ovo će se rješenje objaviti u "Narodnim novinama".

Ustavnom sudu podnijeto je 37 prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti Zakona navedenog u izreci.

Osporene izmjene i dopune Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", broj 43/92 - pročišćeni tekst, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 58/95, 103/95 i 11/96) odnose se na stanove koji su u članku 15. tih izmjena i dopuna označeni kao državni stanovi.

Riječ je o stanovima koji su vlasništvom Republike Hrvatske postali na temelju Uredbe o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 52/91) i Uredbe o preuzimanju sredstava bivše SFRJ u vlasništvo Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 68/91), i za koje je u tom članku propisano da se "prodaju uz primjenu dodatnih kriterija propisanih tim Zakonom", s tim da su - prema odredbi članka 15. stavak 2. - od prodaje izuzeti oni državni stanovi koje će Vlada Republike Hrvatske odrediti kao stanove za službene potrebe.

Dalje je riječ o stanovima koje je zakonodavac u ovom Zakonu također izdvojio u posebnu grupu: to su stanovi navedeni u članku 3. stavak 1, točke 4. i 5. Zakona (stanovi koji se nalaze u poslovnim zgradama koje se koriste za obavljanje djelatnosti državne uprave, zdravstva, odgoja i obrazovanja, kulture, energetike, prometa i veza i objektima od interesa za Republiku; zatim stanovi koji su u samostojećim ili dvojnim zgradama - vilama, visine prizemlje plus dva kata, s pripadajućim okolnim zemljištem, a nalaze se u atraktivnim zonama).

Nositeljima stanarskog prava na tim stanovima, kao i na stanovima koje Vlada Republike Hrvatske odredi kao stanove za službene potrebe, koji podnesu zahtjev za kupnju tih stanova, davatelj stana na korištenje dužan je do 31. prosinca 2000. godine osigurati drugi odgovarajući prazan stan kojeg nositelj stanarskog prava može kupiti pod uvjetima iz ovog Zakona, u roku tri mjeseca od dana kada mu je stan ponuđen.

Odgovarajućim stanom u smislu citirane zakonske odredbe (odnosno odgovarajućim državnim stanom) smatra se stan u istoj općini ili gradu, veličine jedna osoba jedna soba površine do 17 m2 time da broj soba u tom stanu ne može biti veći od broja soba koji se napušta, a kod sadašnje prodaje državnih stanova ako je državni stan veći od tako određenog odgovarajućeg stana, višak u površini soba otkupljuje se prema cijeni koja odgovara građevinskoj vrijednosti etalonskog objekta uvećanoj za vrijednost koja proizlazi iz položajne pogodnosti stana.

Za usporedbu, kupci stanova na koje se dodatni kriteriji ne odnose uopće nisu podlijegali kriteriju odgovarajućeg stana, ni u pogledu broja soba, ni u pogledu površine koja se priznaje osobi, dakle kupovali su stanove neovisno o broju članova domaćinstva.

Ostali dodatni kriteriji o kojima govori članak 15. stavak 1. Zakona odnose se:

- na priznavanje prava na kupnju stana samo nositelju stanarskog prava, i to samo ako on u propisanom roku prodavatelju osobno i neposredno donese zahtjev za kupnju tog stana.

Za usporedbu, kad se radi o osobama na koje se ovi dodatni kriteriji ne odnose, stan ima pravo kupiti stanar, a uz njegovu suglasnost i članovi njegova obiteljskog domaćinstva; posebno ako je riječ o supružnicima oni mogu stan kupiti zajednički, a jedan od njih uz suglasnost drugoga; ti nositelji stanarskog prava, osim toga, nisu bili dužni osobno i neposredno podnijeti svoje zahtjeve za kupnju stana;

- na ograničenje prava na korištenje kupljenog stana kad ga takav nositelj stanarskog prava i ostvari, a koje se sastoji u tome da osoba koja koristi njegov stan - kad se radi o hrvatskom vojnom invalidu iz Domovinskog rata, te supružniku, roditeljima i djeci, usvojenicima, pastorčadi, očuhu, maćehi i usvojitelju poginulih, zatočenih ili nestalih branitelja Domovinskog rata - ne može biti iseljena iz stana dok joj se u istoj općini ili gradu ne osigura drugi smještaj, dakle bez roka do kojeg taj drugi smještaj treba osigurati;

- na cijenu viška u površini soba koji se otkupljuju prema cijeni koja odgovara građevinskoj vrijednosti etalonskog objekta uvećanoj za vrijednost koja proizlazi iz položajne pogodnosti stana;

- na nepriznavanje prava na kupnju stana osobama koje su nositelji stanarskog prava na tzv. državnim stanovima kad te osobe u istom mjestu imaju u vlasništvu useljivu kuću ili stan.

Za usporedbu, ovakav eliminacijski kriterij za kupnju stana ne važi za kupce na koje se dodatni kriteriji uvedeni osporenim Zakonom ne odnose;

- na nepriznavanje prava na kupnju stana članovima obitelji osoba koje su navedene u članku 50a, stavak 3. alineje 1, 2, 3, 4, 5, 6, i 8;

- na kratkoću roka u kojem nositelj stanarskog prava na državnom stanu mora podnijeti zahtjev sa potrebnom dokumentacijom za kupnju državnog stana; taj rok iznosi 60 dana od dana stupanja na snagu Zakona, a nakon njegova proteka podnositelj zahtjeva gubi pravo na kupnju stana.

Za usporedbu, nositeljima stanarskog prava na koje se ovi dodatni kriteriji ne odnose, bio je za podnošenje zahtjeva određen rok od godine dana od stupanja Zakona na snagu, a sklapanje ugovora o kupoprodaji stana morali su zatražiti u roku od dvije godine od dana podnošenja zahtjeva; za njih je kasnijim izmjenama i dopunama Zakona iz ožujka 1993. rok bio pomaknut do 30. lipnja 1994; izmjenama iz svibnja 1994. rok za podnošenje zahtjeva pomaknut je do 31. prosinca 1995, s tim da se sklapanje ugovora mora zatražiti u roku od šest mjeseci od podnošenja zahtjeva. Što se tiče kupnje stanova na oslobođenim područjima, na privremeno okupiranim područjima i stanova čiji vlasnik je pravna osoba koja zbog primjene Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94) stan ne može prodati bez dopuštenja Vlade Republike Hrvatske, za tu je kupnju taj rok pomaknut do 31. prosinca 1996. godine.

Podnositelji prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti ovih zakonskih odredaba osporavaju njihovu ustavnost u prvom redu sa stajališta načela jednakosti, smatrajući da su i u pogledu uvjeta za kupnju stana i u pogledu cijene stana stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na ostale nositelje stanarskog prava, za što smatraju da nema razloga jer su svi nositelji stanarskih prava stjecali ta prava temeljem istih zakonskih propisa, pod istim uvjetima, a postojao je samo jedan oblik stanarskog prava, neovisno o tome tko je bio davatelj stana na korištenje. Daljnji razlog osporavanja je nerazrađenost zakonskih odredaba; podnositelji prijedloga smtraju da je sam Zakon morao odrediti, primjerice, kriterije o tome što se smatra stanom za službene potrebe, a ne prepustiti to isključivo Vladi.

Ustavni sud Republike Hrvatske prihvatio je prijedloge za pokretanje postupka koji se odnose na ovdje navedene prigovore, smatrajući da se osnovano može dovesti u pitanje jednakost nositelja stanarskog prava kad kupuju stan prema dodatnim kriterijima uspostavljenim ovim izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova u usporedbi s onim nositeljima stanarskog prava koji tim kriterijima nisu podlijegali.

U nastavku postupka valja ispitati jesu li razlike među nositeljima stanarskog prava pri kupnji stanova takve da se mogu uklopiti u sadržaj načela jednakosti koja prema članku 3. Ustava spada u najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, i da li se mogu uklopiti u sadržaj odredaba članka 14. Ustava Republike Hrvatske prema kojima je jednakost jedno od temeljnih sloboda i prava čovjeka i građanina u smislu da građani Republike Hrvatske imaju sva prava i slobode neovisno o njihovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama, te da su svi pred zakonom jednaki.

Stajalište je ovog Suda da se ove ustavne odredbe ne mogu tumačiti na način da zakonodavac za sve ljude u istom položaju - primjerice, za sve prodavatelje stanova i za sve nositelje stanarskog prava koji hoće kupiti stanove u kojima stanuju - mora propisati jednake uvjete i načine na koji će to ostvariti, ali kad zakonodavac uspostavlja razlike među subjektima u istom položaju onda to moraju biti razlike koje su objektivno ustanovljive i prihvatljive sa stajališta Ustava. Zato će se u nastavku postupka ispitati je li zakonodavac državu kao prodavatelja stanova i nositelje stanarskog prava u stanovima označenim kao državni mogao staviti u položaj toliko različit od položaja ostalih prodavatelja stanova i nositelja stanarskog prava na stanovima koji su pripadali drugim subjektima društvenog vlasništva.

S tog stajališta gledano u nastavku postupka će se ispitati i suglasnost osporene regulacije sa stajališta ustavnih odredaba o vlasništvu, jer Ustav poznaje samo vlasništvo kao takvo, pa se postavlja pitanje čime se država u pogledu stanova iz osporenog Zakona razlikuje od drugih subjekata bivšeg društvenog vlasništva.

Prijedlozima za pokretanje postupka obuhvaćene su i odredbe članka 1, 5, 7, 8, 18. i 23. u izreci navedenog Zakona.

Prema tim odredbama u Zakonu se omogućuje kupnja stana izrijekom navedenim osobama koje su taj stan dobile na privremeno korištenje, odnosno u najam, ako je nositelju stanarskog prava na tom stanu prestalo stanarsko pravo; briše se pravo na popuste kod kupnje garaže u slučaju plaćanja konvertibilnim devizama; propisuje se da se stanovi koji se nalaze na privremeno okupiranim ili na već oslobođenim područjima otkupljuju prema uvjetima koji su važili na dan 30. svibnja 1995. godine; dalje se propisuje da se cijena stana utvrđena ugovorom može platiti kunama i konvertibilnim devizama, s tim da se za jednokratnu uplatu cijene stana gotovinskim plaćanjem kupcu odobrava dodatni popust od 20%; daje ovlast Vladi Republike Hrvatske da može prema potrebi produžiti određeni rok utvrđen tim Zakonom; i, na kraju, stavlja se izvan snage odredba članka 13. stavak 1. alineja 1. Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 106/93). (Ta je odredba omogućavala da se obveznicama dobivenim u zamjenu za deviznu štednju po viđenju, pretvorenu u oročeni depozit, po njihovoj nominalnoj vrijednosti, pretvorenoj u domaću valutu po tečaju na dan kupnje, kupuju stanovi u skladu s propisima o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.)

Ustavni sud je u svezi s ovim odredbama ocijenio da razlozi kojima se one osporavaju, u dosad podnesenim prijedlozima za pokretanje postupka, ne dovode osnovano u sumnju njihovu usuglašenost s Ustavom.

Više podnositelja prijedloga tražilo je i to da Sud odmah donese privremenu mjeru obustave primjene cijelog osporenog Zakona.

Tu ovlast, međutim, Ustavni sud nema. Prema odredbi članka 18. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/1991) Ustavni sud može, do donošenja konačne odluke, privremeno obustaviti samo izvršenje pojedinačnih akata ili radnji koje se poduzimaju na osnovi zakona ustavnost kojeg se ocjenjuje, a ne primjenu cijelog zakona.

Temeljem odredbe članka 40. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 1994) ovo se rješenje dostavlja sudionicima u postupku.

Objava ovog rješenja zasniva se na odredbi članka 45. stavak 3. Poslovnika.

Broj: U-I-697/1995
Zagreb, 26. lipnja 1996.