USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Ivan Marijan Severinac, dopredsjednik Suda, te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac, Milan Vuković i Mladen Žuvela, odlučujući o ustavnoj tužbi S. R. iz Z. na sjednici oržanoj dana 17. sijećnja 1996. godine donio je

1. Ustavna tužba se odbija.

2. Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama".

Obrazloženje

S. R. iz Z. podnio je pravodobnu ustavnu tužbu po punomoćniku N. A., odvjetniku iz Z., smatrajući da su mu povrijeđena ustavna prava iz članka 19. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske (sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata), članka 26. (svi su jednaki prema sudovima i drugim tijelima koja imaju javne ovlasti), članka 29. (pravo na branitelja i biti upoznat s tim pravom) i članka 31. stavka 1. (nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom. Ako zakon nakon počinjenog djela odredi blažu kaznu, odredit će se takva kazna.) za koja smatra da su povrijeđena presudom Upravnog suda Republike Hrvatske Us-13400/93 od 29. lipnja 1995.

Podnositelj ustavne tužbe obrazlaže povredu tih prava time da je Upravni sud Republike Hrvatske primijenio pogrešan materijalni propis. Primijenjen je članak 64. stavak 2. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga iz 1991. ("Narodne novine", broj 36/91.) umjesto Zakona o izmjeni Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Narodne novine", broj 28/94 od 8. travnja 1994.) kojim je taj isti članak izmijenjen i ublažen i prema kojem se zaštitna mjera oduzimanja motornog vozila može izreći samo za prekršaje učinjene u povratu (rok 3 godine), što znači da se čak ni u povratu ne mora uvijek izreći i mjera oduzimanja vozila.

Ustavna tužba nije osnovana.

Prema članku 28. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91) svatko može podnijeti Ustavnom sudu Republike Hrvatske ustavnu tužbu, ako smatra da mu je odlukom sudbene, upravne vlasti ili drugih tijela koja imaju javne ovlasti, povrijeđeno jedno od Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina.

Iz navoda ustvne tužbe i osporene presude proizlazi da je Upravni sud Republike Hrvatske prihvatio utvrđeno činjenično stanje i u osporenoj presudi je obrazloženo, da su zakonito primijenjeni Zakon o prekršajima ("Narodne novine" broj 2/73, 5/73, 9/80, 25/84, 52/87, 43/89, 41/90 i 91/92) i Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga ("Narodne novine", broj 36/91, 73/91, 18/92 i 25/93) i to članak 64. stavak 1. t. 3. i stavak 2. Zakon o izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Narodne novine", broj 28/94) stupio je na snagu 8. travnja 1994. dakle nakon konačnog rješenja pa se u smislu članka 2. stavka 2. Zakona o prekršajima nije mogao primijeniti blaži propis za učinioca.

Zakon o izmjeni Zakona o porezu na poromet proizvoda i usluga ("Narodne novine", broj 28/94) stupio je na snagu danom 8. travnja 1994. i tek od tada se on primjenjuje na sva buduća počinjena djela, a ne može se primijeniti unatrag.

U konkretnom slučaju upravna tijela u prekršajnom postupku primjenjuju Zakon o prekšrajima, koji u članku 2. stavku 2. sadrži odredbu o primjenjivanju blažeg propisa, koji se može primijeniti do konačnosti rješenja (do donošenja drugostupanjskog rješenja).

U postupku pred Upravnim sudom Republike Hrvatske primjenjuju se Zakon o upravnim sporovima, koji nema takve odredbe i taj sud provodi sudsku kontrolu zakonitosti donesenih rješenja.

Kako je blaži zakon (izricanje zaštitne mjere postaje fakultativno) donesen za vrijeme trajanja upravnog spora, a nakon konačnog rješenja o prekršaju, Upravni sud Republike Hrvatske nije mogao primjenom Zakona o prekršajima odlučivati o zaštitnoj mjeri čije je izricanje za vrijeme prekršajnog postupka, po tada važećem zakonu, bilo obvezno, jer bi tada postupao protivno odredbama članak 2. stavak 2. Zakona o prekršajima.

Osporenom presudom nisu povrijeđena ustavna prava podnositelja ustavne tužbe iz članka 19. Ustava Republike Hrvatske, jer je postupkom kod Upravnog suda Republike Hrvatske provedena sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti. Isto tako nije povrijeđeno ustavno pravo iz članka 26. Ustava Republike Hrvatske, jer se isti zakon primjenjivao na sve počinitelje prekršaja i svima je u takvim slučajevima morala biti izrečena obvezna zaštitna mjera oduzimanja motornog vozila, kojim je izvršen prekršaj. Podnositelju ustavne tužbe nije bilo uskraćeno pravo na branitelja, ali u prekršajnom postupku to pravo na branitelja nije obavezno pa niti tako upozorenje, jer je to pravo predviđeno samo u postupku zbog počinjenog kaznenog djela, pa time nije povrijeđeno ustavno pravo iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske. U konkretnom slučaju nije povrijeđeno ni ustavno pravo iz članka 31. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, jer su donesene odluke donijete prema zakonu koji je bio na snazi do konačnosti rješenja o prekršaju do kada postoji mogućnost primjene blažeg zakona ukoliko bi takav do tada stupio na snagu.

Na osnovi iznesenoga, Sud je utvrdio da je osporena odluka donijeta u okviru nadležnosti suda određene člankom 21. stavkom 1. t. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 3/94) uz primjenu postupovnih odredbi Zakona o prekšrajima i materijalnu odredbu članka 64. stavka 1. t. 3. i stavka 2. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, koji je bio na snazi u vrijeme počinjenog prekršaja.

Takvom primjenom zakona nisu povrijeđena ustavna načela - ustavna prava iz članka 19., 26., 29. i 31. stavka 1: Ustava Republike Hrvatske na štetu podnositelja ustavne tužbe.

Iz tih je razloga temeljem članka 61. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94) odlučeno kao u izreci.

Objavljivanje ove odluke u "Narodnim novinama" temelji se na odredbi članka 20. stavak 1. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 13/91.).

Broj: U-III-846/1995.

Zagreb, 17. siječnja 1996.