Zakoni i propisi - Pravni savjeti 98 05.12.1995 Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske
     
   

Internet i poslovne usluge za poduzetnike


Besplatna izrada web stranice za tvrtke, obrtnike i udruge

Poslovni forum d.o.o. ove godine obilježava dvadeset godina uspješnog poslovanja. Tim povodom, poklanjamo Vam BESPLATNU izradu CMS web stranica.
Inače, redovna cijena izrade CMS web stranica je 3900 kuna + PDV

Link za opširnije informacije o BESPLATNOJ izradi web stranica

 
 
     


Link na pregled svih poslovnih i internet usluga



Neslužbeni pregled iz Narodnih novina:

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu - Jadranko Crnić, predsjednik Suda, te suci Zdravko Bartovčak, dr, Velimir Belajee, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, povodom ustavnih tužbi G. G, R.H, V.P, S.R, A.T, M.D, P.N, M.P, E.K. i M.M, radi zaštite ustavcuh prava iz članaka 3, 4,14,15,18,19, 26, 38. stavak 1. i 2, članaka 44, 115,119,120. i 121. Ustava te članaka 1, 2. i 18. stavak 1. Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, na sjednici održanoj dana 30. studenoga 1995. godine, donio je

USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE

1. Ustavne tužbe se usvajaju i ukida se odluka Državnog sudbenog vijeća o imenovanju sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. I-3/95 od 27. travnja 1995. godine u dijelu u kojem se odnosi na podnositelje ustavnih tužbi.

2. Predmet se vraća Državnom sudbenom vijeću na ponovni postupak raspravljanja i glasovanja o kandidatima - podnositeljima ovih ustavnih tužbi i njihovom imenovanju za suce Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na temelju liste kandidata ministra pravosuđa od 19. siječnja 1995. godine i u okviru uvjeta propisanih oglasom Ministarstva pravosuđa Klasa:140-03/94-01/01, Urbroj: 514-02-94-3 od 1. prosinca 1994. godine, objavljenim u "Narodnim novinama", br, 88/94.

3. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

Obrazloženje

1. G.G, R.H, V.P, S.R. i A.T. podnijeli su ovom Sudu zajedničku ustavnu tužbu povodom odluke Državnog sudbenog vijeća broj: 1-3/95 od 27. travnja 1995. Povodom istog akta zajedničku ustavnu tužbu podnijeli su P.N. i M.P, dok su M.D, E.K. i M.M. podnijeli samostalne tužbe.

Svi podnositelji ustavnih tužbi sudjelovali su kao sudionici u ponovljenom postupku imenovanja sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, provedenog na temelju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-188/1995 od 29. ožujka 1995, a u skladu s listom kandidata ministra pravosuđa od 19. sijebnja 1995. i u okviru uvjeta ptopisanih oglasom Ministarstva pravosuda.

Osporenom odlukom u navedenom postupku imenovano je 25 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iako je oglasom bilo objavljeno 37 slobodnih sudačkih mjesta.

Svi podnositelji ustavnih tužbi smatraju da je osporenom odlukom Državno sudbeno vijeće povrijedilo njihova ustavna prava koja proizlaze iz članaka 3, 4,14, 26. i 44, kao i odredbe iz članaka J 15. i 119. stavak 1. Ustava.G.G, R.H, V.P, S.R, A.T. i M.D. smatraju da je osporena odluku povrijedila na njihovu štetu i ustavna prava iz članaka 18, 19. i 38. stavak 1. i 2. Ustava, kao i prava iz članka 18. stavak 1. Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, a svi podnositelji ustavnih tužbi, osim P. N. i M.P., iznose tvrdnju da su u postupku imenovanja povrijeđena i prava koja proizlaze iz članaka l. i 2. Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodakna i o pravima etničkih i nacionalnih zajedniea ili manjina u Republici Hrvatskoj, a koja garantiraju pravo na obranu, kao opće procesno pravo.

Podnositelji ustavnih tužbi G.G, R.H, V.P, S.R, A.T. i M. D. smatraju da su nezakonitim izborom članova Državnog sudbenog vijeća, koje je donijelo pobijanu odluku povrijedene i odredbe članaka 3. i 121. stavak l. i 3. Ustava, kao i odredba članka 3. stavka 2. Zakona o Državnom sudbenom vijeću (" Narodne novine", br. 58/93).

Svi podnositelji ustavnih tužbi predlažu da Ustavni sud Republike Hrvatske, zbog navedenih povreda ustavnih prava podnositelja ustavnih tužbi, ukine odluku Državnog sudbenog vijeća broj: 1-3/45 od 27. travnja 1995. i predmet vrati na ponovni postupak.

Temeljem članka 55. stavak 1. 1. 2. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Repuhlike Hrvatske (" Narodne novine", br. 29/44) Uslavni sud je pribavio spis Državnog sudbenog vijeća pod brojem: 1-3/95, kao i izjašnjenje Državnog sudbenog vijeća na podnesene ustavne tužbe.

Državno sudbeno vijeće u svom izjašnjenju na ustavne tužbe prvenstveno ističe prigovor da su ustavne tužbe nedopuštene i to zbog nenadležnosti Ustavnog suda, jer da Državno sudbeno vijeće ne spada niti u sudsku, a niti u upravnu vlast, kao i zbog pomanjkanja akta u smislu člnaka 28. Ustavnog zakona o Ustav nom sudu Republike Hrvatske.

Osim toga, poriče sve navode podnositelja ustavnih tužbi o povredama ustavnih prava.

U provedenom postupku razmotreni su i analizirani navodi i prijedlozi iz ustavnih tužbi, mišljenje i izjašnjenje Državkiog sudbenog vijeća, isprave i materijali 7. sjednice Državnog sudbenog vijeća od 27. travnja 1995. godine, posebno pisana mišljenja predsjednika Vrhovnog suda i zapisnik sa sjednice Vijeća.

II. Ustavne tužbe su osnovane.

1. Prema članku 28. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine",13/91) svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je odlukom sudbene, upravne vlasti ili drugih tijela koja imaju javne ovlasti povrijeđeno jedno od Uslavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i gradanina.

Prije razmatranja navoda o eventualnim povredama ustavnih prava podnositelja ustavnih tužbi, Ustavni sud je prethodno razrzkotrio a) spomenuti prigovor Državnog sudbenog vijeća o nenadležnosti Ustavnog suda Republike Hrvatske za postupanje po ustavnim tužbama, kao i b) prijedlog podnositelja ustavnih tužbi (G, H, P, R, T, D) da sud razmotri i ocijeni ustavnost i zakonitost odluke o izboru članova Državnog sudbenog vijeća.

a) U mišljenju i izjašnjenju od 3. srpnja 1995. godine, Državno sudbeno vijeće ponovno ističe prigovor da ustavne tužbe nisu dopuštene, te da bi ih Ustavni sud trebao odbaciti iz dva bitna razioga i to: (1) Državno sudbeno vijeće ne spada u sudbenu, a ni u upravnu vlast, te njegova odluka nije odluka niti upravne niti sudbene vlasti iz članka 28. Ustavnog zakona o Ustav nom sudu Republike Hrvatske - posebno se navodi da je član kom 115. Ustava Repuhlike Hrvatske izričito propisano da sud benu vlast obavljaju sudovi, a očito je da Državno sudbeno vijeće nije sud i (2) ustavna tužba može se puduprijeti protiv odredbe odluke, a u konkretnom slučaju ne postoji odluka o neimenova nju podnositelja ustavnih tužbi.

Prigovor nije osnovan i Ustavni sud ponovno ističe stajalište, izraženo u svojim odlukama U-III-188/1945 od 22, ožujka, 1995. i U-III-186/1995 od 5. srpnja 1995. godine, daje osporenu odluka Državnog sudbenog vijeća konačni pojedinačni akt tijela koje spada u oblast sudbene vlasti, a kojom se rješava o pravim ili pravnim interesima kandidata koji su sudjelovali u natjećajnom postupku, te da protiv tog akta nije dopušten drug: pravni put. Ovo se odnosi i na dio odluke Državnog sudbencg vijeću koji se tiče podnositelja ustavnih tužbi bez obzira na to što njihova imena u njemu nisu navedena - jer upravo tim (prešućenim, konkludentnim) dijelom odluke nisu uvažene njihove prijave u nalječaju, a na način kojim su povrijedena njihova ustavna prava. Stoga je Ustaviki sud nadležan odlučivati o predmetnim ustavnim tužbama.

Povodom argumenta državnog sudbenog vijeća u svezi člankom 115. Ustava, upozorava se na činjenicu da se odredba članka 121, a koja se odnosi na Državno sudbeno vijeće, nalazi u glavi IV. poglavlje 4. (Sudbena vlast) Ustava Republike Hrvatske.

b) Nedopušten je prijedlog podnositelja ustavnilk tužbi (G,H, P, R, T, D.) za ocjenu povrede njihovih uslavnih prava zbog toga što, kako se u tužbama navodi, Državno sudbeno vijeće kokje je je donijelo osporenu odluku nije izabrano na Ustavnm i zakonom propisan način, tj. pri izboru Vijeća da su povrijedene odredbe članka 3. i članka 121. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske, te odredbe članaka 3. i 4. Zakona o Državnom sudhenon viječu.

Ovo stoga što (na štranu okolnost što se u tužbama ne navodi konkretna odredba Ustava koja bi bila povrijeđena na štetu podnositelja, već se opisno navodi: "Ustavno je pravo svakog kandidata za suca da bude imenovan od tijela i u postupku koje jamče da će mu sudačka dužnost za koju se kandidira biti dostupna pod ustavnim i zakonskim uvjetima"), tim prijedlogon podnositelji u ustavnoj tužbi podnesenoj protiv odluke Državnog sudbenog vijeća o imenovanju sudaca, u suštini predlažu Ustavni sud ocijeni (kao prethodno pitanje) ustavnost i zakoni test odluke Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske za imenovanju članova Državnog sudbenog vijeća.

Takav prijedlog Ustavni sud ne može uzeti u razmatranje jer odluka Zastupničkog doma o imenovanju članova Državnog sudbeneg vijeća nije odluka iz članka 28. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, koju bi Ustavni sud bio ovlašten ocjenjivati u ovom postupku.

2. Svi podnositelji ustavnih tužbi tvrde da su im povrijedžena ustavna prava: jednakosti pred zakonom (članak 14. Ustava) jednakosti pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima (članak 26. Ustava) i prava pod jednakim uvjetima sudjelovati obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe (članak 44. Ustava).

Razlozi koje podnositelji ističu i u osnovi se svode na slijedeće

2.1. Da Državno sudbeno vijeće nije utvrdilo objektivne materijalno-pravne kriterije za donošenje odluke o imenovanju, niti je odredilo procesna pravila za njihovu primjenu in concreto ;

2.2. Da se Državno sudbeno vijeće pri donošenju odluke nije držalo zakonskih kriterija, već izvanzakonskih koje je kreirao u svom mišljenju o svakom kandidatu predsjednik Vrhovnog suda, te da ti kriteriji i sami za sebe predstavljaju negaciju (povredu) ustavnih prava kandidata - podnositelja ustavnih tužbi na sudačku nezavisnost i imunitet (članak 115. i 119. Ustava), te prava na slobodu izražavanja mišljenja (članak 38. Ustava).

2.3. Da Državno sudbeno vijeće, suprotno odluci Ustavnog suda i odredbi članka 11. stavka 2. Poslovnika Vijeća, nije od predsjednika Vrhovnog suda dobilo pisana mišljenja o kandidatima uz poziv za sjednicu, već se zadovoljilo time da predsjednik Vrhovnog suda na samoj sjednici pročita mišljenja o kandidatima čime je propustilo, objektiviziranu, ujednačenu, otvorenu i kontrolabilnu proceduru, tako da se pobijana odluka, koja nije donesena u takvoj proceduri, ukazuje protustavna.

AD. 2. 1. Materijalno-pravni kriteriji za imenovanje sudaca propisani su odredbama Zakona o sudovima (članci 8. i 46-54.), a procesna pravila odredbama Zakona o Državnom sudbenom vijeću (članci 16-19.), te Poslovnikom Državnog sudhenog vijeća ("Narodne novine", br. 85/94), temeljem ovlaštenja iz članka 14. Zakona o Državnom sudbenom vijeću koji propisuje da se način rada Vijeća uređuje Poslovnikom. Prema tome, Državno sudbeno vijeće je obvezno osigurati primjenu tih kriterija i procesnih pravila, a nije (izvan Poslovnika) ovlašteno propisivati ih (drugo su, naravno, zajednički dogovorena razrada kriterija ili dopunska pravila postupanja).

Stoga je taj razlog Sud utvrdio neosnovanim. (I sami podnositelji navode u ustavnoj tužbi: "Minimum onoga što načelo strogog legaliteta pretpostavlja jest pridržavanje zakonskih kriterija za imenovanje").

AD. 2.2. i 2.3. Pri ocjeni razloga iz 2.2. i 2.3. potrebno je, između ostaloga, voditi računa o činjenici da je Državno sudbeno vijeće osporenu odluku donijelo u ponovljenom postupku, a povodom odluke ovog Suda broj: U-III-188/1995 od 29. ožujka 1995. godine, kojom je ukinuta ranija odluka Državnog sudbenog vijeća broj: 1-1/95 od 16. veljače 1995. godine i predmet vraćen Državnom sudbenom vijeću na ponovni postupak raspcavljanja i glasovanja o kandidatima i njihovog imenovanja za suce Vrhovnog suda Republike Hrvatske na temelju liste kandidata ministra pravosuda od 19. siječnja 1995. godine i u okviru uvjeta propisanih oglasom Ministarstva pravosuda Republike Hrvatske, s tim da u ponovoljenom postupku Vijeće treba od predsjednika Vrhovnog suda zatražiti pisano mišljenje o svim kandidatima s liste kandidata.

Istom, odlukom Ustavni sud (1. 2.2.) utvrdio je svoja stajališta o sadržaju i značenju mišljenja, prema kojem se mišljenje ne iscrpljuje (samo) u ocjeni formalnih zakonskih pretpostavki za imenovanje suca (članci 49. i 50. Zakona o sudovima), jer su ta pitanja već riješena sastavljanjem liste kandidata; mišljenje se treba prvenstveno odnositi na suštinske kvalitete svakog kandidata posebno (kao što su njegova stručnost, uspješnost u radu i rezultati rada, a po potrebi i druga osobna svojstva - kao posebne odlike, objavljeni znanstveni i stručni radovi), jer se samo takv'hn mišljenjem može osigurati argumentirana rasprava i odlučivanje na sjednici Vijeća. Pravo pod jednakim uvjetima biti primljen u javne službe (članak 44. Ustava) ne znači samo formalnu jednakost u natječaju, već i pravo svakog kandidata da se, na jednak način za sve, uzmu u obzir štručna, moralna i druga svojstva.

Stajalište o sadržaju i značenju mišljenja Ustavni sud izrazio je i u svojim odlukama U-III-185/1995 i U-III-186/1995 od 9. srpnja 1995. godine. Istim odlukama Ustavni sud očitovao se i o načinu davanja mišljenja i procesnim povredama koje su pri donošenju osporenih odluka bile počinjene, posebno naglasivši da iz oskudnih i ne uvijek jasnih odredaba zakona ipak nesumnjivo proizlazi da mišljenja predsjednika sudova u koje se imenuju kandidati i mišljenja predsjednika neposredno viših sudova (u ovom slučaju to su mišljenja predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske) iz članka 11. stavak 1. Zakona o Državnom sudbenom vijeću moraju biti dana u pisanom obliku, jer se u Zakonu govori o "traženju" tih mišljenja i o njihovom "dostavljanju" Državnom sudbenozn vijeću (stavak 1. i 3.). Prema tome, ta mišljenja moraju biti dana pismeno i dostavljena Državnom sudbenom vijeću, što znači i svim članovima tog Vijeća. U daljnjoj interpretaciji Zakona nameće se zaključak da ona moraju svim članovima Državnog sudbenog vijeća biti dostavljena u primjerenom roku prije sjednice Vijeća, kako bi ih članovi mogli proučiti. Na taj način omogućuje se da svaki član posebice, a onda i Vijeće kao cjelina, donesu promišljene i utemeljene odluke o imenovanju predsjednika sudova i sudaca.

Zaključak da mišljenja moraju biti dana u pisanom obliku slijedi i iz članka 11. stavak 2. Poslovnika Državnog sudbenog vijeća, u kojem se propisuje da će se uz pisani poziv za sjednicu svim članovima Vijeća dostaviti i materijali za predloženi dnevni red, a mišljenja o suštinskim i osobnim kvalitetama sudaca o kojima treba odlučivati nesumnjivo spadaju među materijale za zakazanu sjednicu Vijeća.

Uvidom u spis Državnog sudbenog vijeća, a naročito u mišIjenja predsjednika Vrhovnog suda za kandidate i zapisnik sa sjednice Vrhovnog suda od 27. travnja 1995. godine, na kojoj je izvršeno imenovanje sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, utvrđeno je da su podnositeljima ustavne tužbe povrijeđena naprijed citirana ustavna prava.

Zakon o Državnom sudbenom vijeću u glavi IV. određuje postupak imenovanja sudaca svih sudova, ali ne određuje uvjete koje moraju ispunjavati kandidati da bi bili izabrani za suce određenog suda.

Uvjeti koje mora ispunjavati određena osoba da bi bila imenovana za suca određenog suda utvrđeni su u Zakonu o sudovima i to odredbama članaka 8. i 46-54. To ne dovodi u pitanje niti Državno sudbeno vijeće, koje je u svom izjašnjenju istaklo da se suci imenuju u skladu s odredbama članaka 46-54. Zakona o sudovima, te da Državno sudbeno vijeće nije vezano mišljenjem predsjednika Vrhovnog suda.

Točno je da Državno sudbeno vijeće nije vezano u odlučivanju mišljenjem predsjednika Vrhovnog suda, medutim to ne znaći apsolutnu slobodu Državnog sudbenog vijeća prilikom imenovanja sudaca, jer je isto vezano citiranim odredbama Zakona o sudovima, postupovnim odredbama Zakona o Državnom sudbenom Vijeću i svog Poslovnika.

Samo pridržavanjem navedenih propisa osiguravaju se u postupku imenovanja jednakost svih kandidata i zaštita njihovih ustavnih prava iz članaka 14, 26. i 44. Ustava.

U konkretnom slučaju, u postupku imenovanja sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske pročitana su mišljenja predsjednika Vrhovnog suda, pa je djelomično otklonjena povreda učinjena u prvotnom imenovanju, koje je bilo izvršeno samo na temelju prijedloga predsjednika Vrhovnog suda.

Međutim, imenovanjem sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske na temelju mišljenja koja nisu sastavljena u skladu sa Zakonom o sudovima i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-188/1995 o tome što mišljenje treba sadržavati a koja osim toga nisu članovima Državnog sudbenog vijeća dostavljena uz poziv za sjednicu od 27. travnja 1995. godine, učinjena je bitna povreda procedure, koja je podnositelje ustavnih tužbi stavila u neravnopravan položaj.

Razmatrajući mišljenja predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na temelju kojih je izvršeno imenovanje 25 sudaca vrhovnog suda, te mišljenja data za podnositelje ustavnih tužbi, kao i mišljenja za ostale sudionike u postupku, nesporno je da svi sudionici u postupku nisu imali jednak položaj, jer za sve kandidate nisu primijenjeni isti kriteriji. U već citiranoj odluci Ustavnog suda naglašeno je da pravo iz članka 44. Ustava ne znači samo normalnu jednakost u natječaju, već i pravo svakog kandidata da mu se, na jednak način za sve, uzmu u obzir stručna, moralna i druga svojstva. Samo mišljenje, koje je sastavljeno na takav način, može biti podloga za jednu argumentiranu raspravu i odlučivanje o kandidatima.

Pri tome treba naglasiti i da su svi podnositelji ustavnih tužbi u vrijeme imenovanja obavljali ili dužnost suca Vrhovnog suda (G, H, P, D, K, M, N.), ili suca Županijskog suda (R. u S, P. u B.), ili stručnog suradnika u Vrhovnom sudu (T.) dugi niz godina, pa je mišljenje o njihovom radu trebalo obuhvatiti ćitav njihov radni vijek, tj. cjelokupni njihov rad i djelovanje. Ovo tim prije što su u svim sudovima i prije stupanja na snagu novog Zakona o sudovima ("Nacodne novine", br. 3/94), postojali kriteriji za ocjenjivanje rada sudaca i to kako u kantitativnom, tako i u kvalitativnom smislu, pa su i mišljenja predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske trebala sadržavati sve te elemente koji će, uostalom, činiti bitne sadržaje ocjene obnašanje sudačke dužnosti sukladno članku 52. Zakona o sudovima.

Umjesto ocjene cjelokupnog rada i djelovanja iz rada pojedinih sudaca izdvojene su jedna ili dvije presude na čijoj ocjeni se temeljilo mišljenje o njihovoj nepodobnosti za obnašanje sudačke dužnosti (G, H, P, R, D, K, M.). Presuda koju je donijelo vijeće nadležnog suda, nije odluka pojedinca iz sastava tog vijeća, te se ne može takvom ni smatrati. Na njoj se ne može temeljiti prosudba o radu pojedinog člana odnosnog vijeća. Naime, nitko izvan tog vijeća i nadležnog višeg suda, ali i tada samo u postupku po pravnom lijeku, ne može zakonito saznati tko je od članova vijeća glasovao za ili protiv takve odluke. Iznošenje pretpostavki o glasu pojedinog člana viječa ili pak onih o izdvajanju mišljenja (a to je pravo svakog suca utemeljeno u osnovi na utemeljenim odredbama o samostalnosti i neovisnosti suda, dakle i svakog suca), kakve su dane u pojedinim mišljenjima o radu kandidata, suprotno je zakonu. U svakom konačnom rezultatu ono stavlja takvog izcičito navedenog kandidata u nejednak položaj u postupku imenovanja u odnosu na druge kandidate o čijem se sudjelovanju i glasovanju u pojedinim predmetima nije (što je u skladu sa zakonom i Ustavom) iznosilo niz pretpostavki koje su mogle služiti za raspravu i za zaključivanje o prednostima ili nedostacima u pogledu odlučnih činjenica na kojima se temelji odluka pojedinog člana Državnog sudbenog vijeća i cijelog Državnog sudbenog vijeća.

Takoder je bez kriterija i argumenata, ,samo za neke suce, u mišljenju istaknut kao razlog za nepodobnost njihovo sudjelovanje u političkim procesima prije 1990. godine (D, M).

Nedostatak kriterija očit je i u mišljenjima o drugim kandi datima - podnositeljima ustavnih tužbi (R, T, N, P.) u kojima nema gotovo nikakvih navoda temeljem kojih je moguće objektivno ocijeniti njihovu stručnost, neovisnost i dostojnost za obnašanje suciačke dužnosti (članak 8. Zakona o sudovima).

Da su i takva mišljenja, sukladno članku 11. stavak 2. Pn slovnika, bila unaprijed dostavljena članovima Državnog sudbe nog vijeća, članovi Državnog sudbenog vijeća bi imali mogućnost uočiti nejednakosti i neravnopravnosti u isticanju (ili pomanjkanju) kriterija za pojedine kandidate u postupku.

U konkretnom slučaju, za suce Vrhovnog suda Republike Hrvatske natjecalo se 67 osoba, pa je za odlučivanje o tako veli kom broju kandidata trebalo i u cjelosti poštivati odredbe Poslovnika Državnog sudbenog vijeća o pravovremenom dostavljanju potrebnog materijala za odlučivanje.

Osnovani su navodi podnositelja ustavnih tužbi o povredi ustavnih načela neovisnosti sudaca i sudačkog imuniteta (članci 115. i 119. Ustava) iz razloga što je Državno sudbeno vijeće soje odluke o pojedinim kandidatima donosilo, između ostaloga, i na osnovu mišljenja predsjednika Vrhovnog suda koja sadržri prosudbe o valjanosti pojedinaćnih sudskih odluka u čijem su donošenju kandidati sudjelovali.

Valjanost pojedinačnih sudskih odluka može preispitivati samo instancioni sud u povodu pravnih lijekova, odnosno Ustavni sud u povodu ustavne tužbe. U ocjenjivanju rada pojedinog suca samo ocjene viših sudova u povodu odluka donesenitk o pravnim lijekovima mogu biti mjerodavne.

U konkretnom slučaju ustavna načela iz odredaba članaka 115. i 119. povrijeđena su i stoga jer je u postupku imenovanj;1 sudaca Državno sudbeno vijeće odlučivalo i na temelju mišlje nja koja su sadržavala ocjenu podobnosti pojedinih sudaca ukor prosudbu pojedinačnih suđskih odluka donijetih u sudskim vijećima.

Time su povrijeđene i zakonske odredbe o tajnosti i povjerlivosti sudskog vijećanja i glasovanja (članak 128. Zakona o parničnom postupku i članaka 81. stavak 4. i 110. Zakona o kaznenom postupku (koje čine dio sadržaja spomenutih ustavnilh naćela).

S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud je utvrdio da su i postupku imenovanja sudaca Vrhovnog suda povrijedena ustavna prava podnositelja ustavnih tužbi iz članaka 14, 26. i 44 kao odredbe članaka 115. i 119, stavak 1. Ustava Republike Hrvat ske.

III. Navodi podnositelja ustavnih tužbi o povredi ustavnil prava iz članaka 15,18,19. i 38, te načela iz članaka 4. i 120. Ustava nisu osnovani.

1. Navod o povredi ustavnog prava na nacionalnu ravnnj, ravnost (članak 15. Ustava) nije osnovan. Niti sami podnositel ustavnih tužbi ne iznose tvrdnje o neravnopravnosti kandidata postupku po osnovi nacionalne pripadnosti, međutim, smatrali da se ovo ustavno pravo uređeno Ustavnim zakonom o ljudskim pravima i o slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, temelju ostalog i stavkom 1. članka 18. tog Zakona, te da je za osiguranje tog dostanog prava u kriterijima za imenovanje sudaca Vrhovnog suda treba;o unaprijed utvrditi i kriterij proporcionalne nacionalne zastupljenosti Srba, koji kriterij nije poštivan.

Ne upuštajuči se u ocjenu pravne naravi odredaba spomenutog Ustavnog zakona (posebno odredbe članka 18. stavka 1.) i pitanje legitimacije za podnošenje prijedloga iz ustavne tužbe, Sud drži neosnovanom tvrdnju da kriterij nije poštivan te, slijedom toga, nije došlo do povrede prava koja se u tužbi navode.

Ovo iz razloga što, kao što je poznato, ovom odlukom o imenovanju nisu popunjena sva sudačka mjesta u Vrhovnom sudu, te valja pretpostaviti da će u punom sastavu Suda biti proporcionalna zastupljenost ostvarena u skladu sa zakonom. Pri tome, također, valja reći da bi po ocjeni Suda, dopunski kriterij mogao doći u obzir tek onda kada odgovarajuća zastupljenost ne bi bila ostvarena kroz redovni postupak.

2. Što se tiče navoda podnositelja ustavnih tužbi da su im povrijeđena ustavna prava iz članaka 18. i 19. Ustava, Sud je utvrdio da ta prava, kao niti pravo na obranu iz članaka 1. i 2. Ustavnog zakona o I.judskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajedniea ili manjina u Republiei Hrvatskoj nisu mogla biti povrijeđena, jer se radi o uobičajenim odlukama o imenovanju, koje odluke sadrže samo imena osoba koje su imenovane. Takvo stajalište Suda izraženo je i u odluci Ustavnog suda broj: U-III-188/1995. Nedostatak obrazloženja ovakvih odluka kompenzira se mogućnošću kandidata uvidom u na tječajni materijal.

3. Navod o povedi ustavnog prava podnositelja ustavne tužbe V. P, na slobodu izražavanja mišljenja (članak 38. Ustava), jer da mu se u postupku imenovanja kao negativno uzimalo nje govo istupanju u tisku, nije osnovail. Pravo na slobodu izražavanja mišljenja koje obuhvaća i slobodu javnog istupa (članak 38. stavak 2.) ne uključuje i zabranu drugima da raspravljaju i ocjenjuju sadržaji mišljenja.

4. Navod o povredi uvjeta natječaja i ustavnog načela triobe vlasti iz članka 4. Ustava nije osnovan. U ponovljenom postupku Vijeće nije donosilo odluku o smanjenju broja sudaca koje će imenovati, tj. nije mijenjalo odluku o broju sudaca Vrhovnog suda koju je donio ministar pravosuđa, niti uvjete natječaja.

Činjenica da je imenovan manji broj sudaca nego što je na tječajem predvideno, rezultat je glasovanja u kojem je samo 25 kandidata dobilo broj glasova potreban za imenovanje (vidi odluku Ustavnog suda broj: U-III-188/1995).

5. Navod o povredi ustavnog načela stalnosti sudačke dužnosti (članak 120. Ustava) time što je Vijeće, kako se u tužbi navodi, u suštini razriješilo dužnosti suca - podnositeljicu ustavne tužbe R. H. zbog ostvarenja uvjeta za mirovinu, nije osnovan.

6. konkretnom slučaju radi se o imenovanju, a ne o razrješenju od dužnosti, pri čemu sudačka dužnost prestaje sucu po sili zakona, samom činjenicom što nije ponovno imenovan.

Pri tome takoder valja naglasiti i stajalište ovog Suda (odluka broj: U-III-186/1995) te odredba članka 120. stavka 1. Ustava o stalnosti sudačke dužnosti obuhvaća samo suce koje je imenovalo Državno sudbeno vijeće po članku 121. stavak 1. Ustava, a ne i one koji su imenovani po ranijim propisima.

IV. Temeljem svega iznesenog, Sud je utvrdio da su u postupku imenovanja sudaca Vrhovnog suda povrijeđena ustavna prava iz članaka 14, 26. i 44, kao i odredbe članaka 1 15. i 119. Ustava. Sud, međutim, ne prihvaća prijedlog podnositelja ustavnih tužbi da se ukine izvršeno imenovanje u cjelosti, jer ustavna prava podnositelja ustavnih tužbi nisu dovedena u pitanje imenovanjem 25 sudaca, tim više što još ima 12 slobodnih sudačkih mjesta, tako da postoji pravna mogućnost da se ponovno odlučuje o zahtjevima podnositelja ustavnih tužbi.

Osim toga, nitko od podnositelja ustavnih tužbi niti ne tvrdi da je izabran za suca Vrhovnog suda netko tko ne ispunjava strućne i druge kriterije za suca Vrhovnog suda.

Radi naprijed iznesenog, Sud je u skladu s člankom 60. Po slovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 29/94), ustavne tužbe usvojio, te donio odluku o vraćanju na ponovni postupak raspravljanja i glasovanja o kandidatima - podnositeljima ustavnih tužbi i njihovom imenovanju za suce Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na temelju liste kandidata ministra pravosuđa od 19. siječnja 1995. godine i u okviru uvjeta propisanih oglasom Ministarstva pravosuđa, Klasa: 740-03/94-01/01, Urbroj: 514-02-04-3 od 1. prosinca 1994. godine.

U ponovljenonk postupku Državno sudbeno vijeće odlučivat će na temelju mišljenja o kandidatima predsjednika Vrhov nog suda Republike Hrvatske koje će biti sastavljeno u skladu s člankom 8. Zakona o sudovima i biti dostavljeno članovima Državnog sudbenog vijeća u skladu s člankom 11. stavak 2. Poslovnika Državnog sudbenog vijeća.

Objava ove odluke temelji se na članku 20. stavak 1. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-520/1995 U-III-530/ 1995 U-III-534/ 1995 U-III-537/1995 U-III-540/1995

Zagreb, 30. studenoga 1995.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik

Jadranko Crnić, v. r.


Prema Ustavu Republike Hrvatske, a uzimajući u obzir jedno od glavnih načela prava ignorantia iuris nocet (s latinskog nepoznavanje prava šteti - nitko se ne može ispričavati da nije znao da nešto zakonom nije bilo zabranjeno ili regulirano), prije nego što stupe na snagu zakoni i svi drugi propisi državnih tijela obvezno se objavljuju u Narodnim novinama. Osim zakona i drugih akata Hrvatskog sabora, u Narodnim novinama objavljuju se uredbe i drugi akti Vlade Republike Hrvatske, pravilnici, naredbe, napuci koje donose nadležni ministri, presude Ustavnog suda Republike, imenovanja i razrješenja državnih dužnosnika, veleposlanika, te i svi drugi akti državnih institucija. Također u posebnom dijelu (Narodne novine - Međunarodni ugovori) objavljuju se međunarodni ugovori koje je sklopila Republika Hrvatska. U narodnim novinama nalazi se i oglasnik javne nabave.

IZDVOJENO MIŠLJENJE

suca Zdravka Bartovčaka u predmetu broj U-III-520/95 U-III-530/95 U-III-534/95 U-III-537/95 U-III-540/95

Predloženu Odluku suca izvjestitelja o usvajanju ustavnih tužbi G. G., R, H, V. P., S. R., A. T., M. D., F. N., M. P., E. K. i M. M., radi povrede ustavnih prava iz članka 3, 4, ¸14,15,18, 19, 26, 38, 44, 115, 119, 120. i 121. Ustava Republike Hrvatske, ne mogu prihvatiti iz slijedećih razloga:

1 ) Zato što se u konkretnom slučaju ne radi o jednom aktu Državnog sudbenog vijeća, nego o toliko akata odluka, koliko se je javilo kandidata za suce Vrhovnog suda Republike Hrvatske. To proizlazi odatle štn se o svžtkom kandidatu glaso valo posebno. To što su rješenja za sve kandidate napisana formalno u jednoj odluci (jednom papiru) nema nikakvog posebnog značaja. Zbog toga bi se kod eventualnog usvajanja ustavnih tužbi moglo postupiti jedino na taj način, da se ukine individualno toliko odluka DSV-a koliko je podneseno ustavnih tužbi.

Ne može se ukinuti dio Odluke DSV-a koji se odnosi na kandidate koji nisu imenovani i koji su podnijeli ustavne tuibe, kako to predlaže sudae izvjestitelj.

Ako bi se htjelo uvažiti ustavne tužbe, uz pretpostavku da se radi o jednom aktu DSV-a, onda bi se ta odluka morala ukinuti u cijelosti, a to znači i u odnosu na one koji nisu podnijeli ustavne tužbe kako je to u ostalom ovaj Sud i učinio u svojoj odluei broj: U-III-188/95 sa čime se ja ni tada nisam slagao. To proizlazi iz članka 30. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske u kojem stoji da će se Odlukom kojom se uvažava ustavna tužba ukinuti osporeni akt, i vratiti nadležnom organu na ponovni postupak. To sasvim sigurno znači cijeli akt. Možda je i bilo u praksi našeg Suda situacija da se je sporni akt ukidao djelomično, no to se nikada nije odnosilo na situacije kada je u postupku bilo više stranaka. Prema tome smatrao sam i smatram da je Odluka DSV-a u odnosu na svakog kandidata individualni akt, te da se kod uvažavanja ustavne tužbe može ukinuti samo odluka koja se odnosi na podnositelja ustavne tužbe, a ne i one odluke koje se odnose na imenovane suce kao i na one koji nisu imenovani a nisu podnijeli ustavnu tužbu.

Zato bi ja i u ovom predmetu mogao eventualno glasovati za uvažavanje ustavnih tužbi samo onda kada bi se pošlo od formalne pretpostavke da je Odluka DSV-a u odnosu na svakog kandidata poseban akt, a ne jedan akt za sve koji su se natjecali za suce Vrhovnog suda kako se to predlaže u nacrtu odluke.

2) Ne mogu prihvatiti da "mišljenje" koje je predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske dao o radu svakog kandidata za imenovanje suca Vrhovnog suda, bilo takvo ili bilo dano na takav način, da za podnositelje ustavnih tužbi predstavlja povredu bilo kojeg ustavnog prava.

To "mišljenje" je dato usmeno i pismeno prije nego je DSV donijelo svoju odluku, a to znači prije nego što se je glasovalo o svakom kandidatu. Koliko je točno vremena prije donošenja odluke to "mišljenje" trebalo biti dano članovima DSV-a to nije nigdje točno regulirano. Isto tako nije precizno regulirano što točno to "mišljenje" treba sadržavati.

U koliko "mišljenje" nije dato dovoljno vremena prije donošenja odluke, ili nije bilo potpuno, nije bilo jednako za sve, ili nije bilo dovoljno objektivao i istinito, na to je moglo reagirati jedino DSV koje je moglo traiiti dopunu "mišljenja", provjeru podataka, utvrdivanje pojedinih spornih tinjenica i sl. Međutim iz zapisnika sa sjednice DSV-a proizlazi da se je DSV zadovoljilo sa tako datim "mišljenjem" i na osnovu njega donijelo svoju odluku. Ne spada u kompetenciju Ustavnog suda ocjena da li je nmišljenje" dano pravovremeno i da li je za donošenje odluke DSV-a preostalo dovoljno vremena.

Za ocjenu da li je davanjem takvog "mišljenja" došlo do povrede ustavnog prava podnositelja ustavnih tuibi je bitno to da je "mišljenje" dato za svih 67 kandidata, a to znači i za onih 25 koji su imenovani kao i za one koji nisu imenovani, a podnijeli su ustavne tužbe. Za sve njih je "mišljenje" dato na isti način. Obim "mišljenja" nije presudan.

Ako se želi utvrditi da li je prema podnositeljima ustavnih tužbi postupljeno na neravnopravan način onda se postupak prema njima mora usporediti sa postupkom prema onim kandidatima koji su imenovani. A kako je taj postupak prema svima bio jednak onda se ne može prihvatiti tvrdnja podnositelja ustavnih tužbi da su im povrijedena ustavna prava iz Članka 14, 26.i 44. Ustava. O obiniu, sadriaju, objektivnosti ili istinitosti datog "mišljenja" ovaj Ustavni sud ne može raspravljati, a sve kada bi i htio nije predviden postupak u kojem bi Ustavni sud utvrdio kvalitetu tog "mišljenja". To može učiniti samo DSV. Ako pak "mišljenje" sadrži klevele, uvrede ili imade elemenata nekog drugog krivičnog djela na štetu bilo kojeg kandidata, na to moie reagirati jedino kandidat na koga se to odnosi i to privatnom tužbom ili krivičnom prijavom.

Uostalom, Ustavani sud je u predmetima ustavnih tužbi broj: U-111-185/95 i U-III-186/95 koje su podnesene također u svezi neimenovanja kandidata za predsjednike sudova već zauzeo stav u pogledu značaja spornog "mišljenja". U tim predmetima "mišljenje" je dato šamo usmeno, a ne i pismeno, pa je

usprkos toga Ustavni sud ocjenio da se time nije moglo povrijediti ustavno pravo podnositelja ustavnih tužbi, te je njihove ustavnr tužbe odbio.

Prema tome ako se je Ustavni sud u tim predmetima zadovoljio davanjem samo usmenog "mišljenja" onda se u ovom slučaju ne može primijeniti drugi kriterij. Ovo tim više što je i tada to usmeno "mišljenje" dato jednako za imenovane kandidate kao i za one koji nisu imenovani i koji su podnijeli ustavne tužbe.

To "mišljenje", takvo kakvo je dano ne može biti presudnn u ocjeni povrede ustavnih prava, jer DSV u donošenju svojih od luka nije čak ni vezano tim mišljenjem.

3) Predloženu odluku po sucu izvjestitelju ne mogu prihvatiti niti zato jer ne sadrži dovoljno razloga iz kojih bi bilo vidljivo da su podnositeljima ustavnih tužbi povrijeđena ustavna pra va iz članka 14, 26. i b4. kao niti odredbe iz članka 115. i 119. Ustava.

Članak 14. izmedu ostalog, sadrži odredbu da su svi pred zakonom jednaki. Podnositelji ustavnih tužbi nisu ničim kon kretno doveli u pitanje svoju nejednakost u odnosu na ostale kandidate o kojima se je tom prilikom odlučivalo na DSV-u. C obrazloienju odluke predložene po sucu izvjestitelju također sc ne vidi u čemu bi se konkretno očitovala ta nejednakost.

U članku 26. se također govori o tome da su svi gradani jed naki pred sudovima i drugim državnim tijelima koja imadu javne ovlasti. Prije svega ta se odredba odnosi na zaštitu stranaka pred sudovima i državnim tijelima koja imadu javne ovlasti. ZA DSV u najmanju ruku nije sigurno da spada u sudbene organe, a niti u tijela sa javnim ovlastima, jer je to poseban državni organ koji vrši imenovanje sudaca. No sve da DSV i svrstamo u tu ka tegoriju iz obrazloženja ponuđenog po izvjestitelju ne vidi se u čemu bi se očitovala nejednakost podnositelja ustavnih tužbi u odnosu na ostale kandidate.

Jedino ustavno pravo koje bi u postupku imenovanja sudaca moglo biti povrijedeno podnositeljima ustavnih tužbi je ustavno pravo iz članka 44. Ustava. Prema odredbi tog članka svim građanima su pod jednakim uvjetima dostupne sve javne službe. To znači da je i svim kandidatima koji ispunjavaju zakonske uvjeli dostupna u konkretnom slučaju javna služba suca. Kada bi te bila izvršena bilo kakva diskriminacija među kandidatima smatram da bi se radilo o povredi njihovih ustavnih prava.

Međutim iz svih dostupnih dokumenata i činjenica na koji ma je DSV zasnivalo svoju odluku proizlazi da je DSV prem; svih 67 kandidata postupilo na isti način. Diskutabilno je bilo je dino pitanje "mišljenja". No o tom pitanju sam iznio svoj stak

Nisu utvrđene neke druge činjenice iz kojih bi se mogao izvesti zaključak da se radi o povredi tog ustavnog prava.

Načelo članka 115. Ustava daje sudbena vlast samostalna i neovisna, da sudovi sude po zakonu, se doista ne može primijeniti na ovaj slučaj, jer DSV ni po kom kriteriju nije sud.

Isto tako odredba članka 119. koja govori o tome da suci koji sudjeluju u suđenju ne mogu biti pozvani na odgovornosti, se nikako ne može primijeniti na ovaj slučaj jer DSV nije, niti može pozivati na odgovornost suce za dano mišljenje pri donošenju sudbene odluke.

Iz tih razloga ne mogu prihvatiti predloženu odluku kojom se usvajaju gore navedene ustavne tužbe.

Zagreb, 30. studenoga 1995.

Sudac

Zdravko Bartovčak, v. r.


Prema Ustavu Republike Hrvatske, a uzimajući u obzir jedno od glavnih načela prava ignorantia iuris nocet (s latinskog nepoznavanje prava šteti - nitko se ne može ispričavati da nije znao da nešto zakonom nije bilo zabranjeno ili regulirano), prije nego što stupe na snagu zakoni i svi drugi propisi državnih tijela obvezno se objavljuju u Narodnim novinama. Osim zakona i drugih akata Hrvatskog sabora, u Narodnim novinama objavljuju se uredbe i drugi akti Vlade Republike Hrvatske, pravilnici, naredbe, napuci koje donose nadležni ministri, presude Ustavnog suda Republike, imenovanja i razrješenja državnih dužnosnika, veleposlanika, te i svi drugi akti državnih institucija. Također u posebnom dijelu (Narodne novine - Međunarodni ugovori) objavljuju se međunarodni ugovori koje je sklopila Republika Hrvatska. U narodnim novinama nalazi se i oglasnik javne nabave.